Žalba Posavaca banu Nikoli Zrinskom

Prerano preminuli akademik Josip Adamček ostavio je za sobom izuzetno djelo, velikim dijelom posvećeno istraživanju agrarnih odnosa u Hrvatskoj na početku Novog vijeka, što znači i razdoblju Seljačke bune 1573. ali i socijalnim nemirima nakon toga. Među dokumentima iz tog razdoblja koje je Adamček uvrstio u knjigu “Seljački nemiri u Hrvatskoj XVII stoljeća” rijetko ćemo naići na sliku koja tako mnogo kazuje kao što je to žalba Posavaca banu Nikoli Zrinskom od 25.kolovoza 1653. g. protiv grofa Emerika Erdoedyja, vlastelinstva Novigrada Posavskog. Vlastelinstvo je obuhvaćalo obje obale Save od Siska do Rugvice pod Zagrebom. Dokument se čuva u Nadbiskupskom arhivu Zagreb, u zbirci Libelli supplices XVI, br., 51. a donosimo ga uz neznatna kraćenja.

“… Kada su Turci Petrinju sagradili, zemlja je uz obalu Save opustila. Ljudi su se razbježali širom svijeta, neki po Ugarskoj, neki po Češkoj, neki u Međimurje, neki u Kanižu…Nakon četiri godine, herceg Maksimilijan doveo je dvanaest tisuća Nijemaca iz Graza. Naši djedovi i očevi bili su s njim pod Petrinjom. Vidjevši da je herceg zauzeo Petrinju, Turci su sami napustili Sisak.

Tada su gospoda na vjeru pozvala naše očeve i djedove – nisu ih tada psovali kao kurvinske muže, niti im nametali krivnju i neprimjerene obaveze. Obećali su im da će tražiti samo desetinu. Ali nakon nekoliko godina počeli su tjerati na tlaku: najprije po jedan dan, onda dva, zatim tri, pa onda svaki dan.. Naše pravice (pisani ugovor) na silu su nam oduzeli a čovjeka, u koga su bile, na silu su okovali i mučili.

Nikad drukčije nećemo služiti u ovoj ljutoj Krajini. Voda nam je hranu odnijela.

U Cesargradu bi ponudili čovjeku jednu kvartu žita, a onda tražili da vrati dvije, pa sada i četiri. Iz toga duga je nemoguće izaći.

Vlastelinstvo nam trpa svoje vino da ga prodamo ali i onog, koji im ga toči, tjeraju na tlaku. Vina dobivamo manju mjeru a skuplju, pa ga nitko neće piti. Ako ga nećeš uzeti, vlastelinske sluge ti ga uliju u dvorištu u korito, a sutra “daj peneze”. Za jednu ili dvije pinte ( oko litre ) uzmu nam kravu. Od prasadi koja se izlegne od Štefanja (drugi dan Božića) davali smo po krajcar, a sada nam uzimaju krmaču. Tko nema za krmaču platiti pet dukata, odvedu mu muznu kravu koja djeci mlijeka daje. Često ostanemo bez stoke koja pase po Krajini – pa se mnogome dogodi da mu Turci sve do jednoga otmu, ili vuci pokolju.

Krave će nam zatrti, kao su nam i pčelce zatrli. Ako siromah počne govoriti zašto mu od dva pčelca uzimaju jednog, odmah i drugog oduzmu.

Kada idu uzimati pčelce, vode sa sobom i zarobljene Turke od kuće do kuće. Kad se nekom od naših desi da padne u ropstvo Turcima, pa tvrdi kako je siromah i da se nema čime iskupiti iz sužanjstva, Turčin koji nam je pčelce uzimao kaže: “Ja sam ti u kući bio, ja znadem što ti možeš podati.”

Kad bi mi ugrabili (zarobili) Turčina, da tako našeg kršćanina izbavimo zamjenom iz ropstva, vlastelinstvo nam ga oduzme. Kako smo mi ljudi na (graničarskoj) plaći, po starom zakonu smo jednog od trojice dali banu – iako nismo bili dužni, jer zbog hvatanja Turaka nismo izostali s tlake. Kad smo sa zarobljenikom došli u Novigrad (Posavski), na silu su nam ga uzeli i dali za njega – polić vina(!)

Naš čovjek se iz turskog ropstva nije mogao izbaviti. Skupljajući otkup ovdje je i umro, a tamo je kao talac ostalo njegovo dijete.

Dužno vino dovozili smo u bačvama domaće izrade, koje ne znamo praviti jednake. Tako je neka držala manje, a neka više od deset vjedara. Ako tko ne bi dopremio deset vjedara, plaćao je odmah dvije škude globe, a nekima su za taj iznos kravu uzimali. .

Od ptica utvi, koje hvatamo u mreže, morali smo davati svaku desetu. Tko ne bi htio dati, uzimali su mu mrežu a njega na mrtvo premlatili.

Mi se u skele ne razumijemo, pa smo – poslani u Samobor po vino – poveli skelara iz Petrinje i putem ga hranili. Svaki je morao dati po 6 rajnškov (dukata). Za oštećenu skelu morali smo vlastelinstvu platiti 70 rajnških.

Guske nam uzimaju kad hoće, kao i kokoši koje love po dvorištu našim ribarskim vršama.

Šuma je oko nas mnogo, ali nam drva brane sjeći. Za izvlačenje vlastelinskih debala odveli su nam više od 30 volova u Jasku. Tko nije imao platiti pet rajnških, nije dobio vola natrag – tamo su ga zaklali.

I ribnjake (sopišča, struge) su nam zatrli, iz kojih smo dolazili do novca za globe.

Trpjeti dalje sva ta zla ne možemo i nećemo… Mi našim sabljama i puškama zatvaramo put neprijatelju hrvatskog Orsaga (države). I to nam vlastelinski sluge uzimaju, kad nemaju što drugo odnijeti, kao što nam oduzimaju i konje. Kad bismo smjeli konje držati, brže bi mi Posavci stizali u pomoć protiv Turaka našoj Krajini oko Ivanića.

Naše ljude, koji su ponijeli molbe da nam se olakša položaj, dali ste batinati tako da su s klupe padali više mrtvi nego živi, a onda ste ih dali okovati dok nismo – po povratku od Turaka – skupili novac, da ih od vas otkupimo.

Kad smo vam poslali pisanu molbu po Srebriću iz Kravarskog vi ste je poderali i vratili govoreći:” Odlazite, kurvini muži, jer toga od mene nikad dobiti nećete!”

Treću molbu nismo smjeli predati, nego smo je stavili pred vratima Novigrada u procjep na štapu – kao što Turci donose popise zarobljenika noću pod Petrinju.

Poručili ste da ćete na nas poslati petsto vojnika od Petrinje, da s nama obračunaju po turskom zakonu. Onda je nas tristo došlo pod Novigrad i dva dana i noći čekalo na odgovor. Poručili ste: “Odlazite, kurvini muži, jer ću vas ognjem i željezom… Radije će mi zemlja stajati pet godina pusta, nego da vam to učinim.”

Pisali ste pukovniku u Ivanić i potkapetanu u Petrinju da pošalju vojnike na nas, da nas love i glave nam sijeku zato što tražimo pravicu. Ako smo našim molbama i poniznošću zavrijedili da nas pretvore u roblje, onda stavljamo svoje glave na srijedu…
Zaboravili smo još reći kako je gospodin Erdedi dao u Novigradu našim ljudima uši odrezati. Nisu mogli izdržati nepravdu i sramotu, pa su prebjegli Turcima i sada Turke na naša sela vode. Takvi su nam odveli u ropstvo starca Mađer vojvodu, Krajačević vojvodu i Jezdeca zastavnika…”

(U posjedu vlastelinstva Novigrad Posavski bila su sela: Hrastilnica, Tišina, Žirčica, Setuš, Ljubljanica, Mahovo, Martinska Ves, Luka, Železno, Dubrovčak, Jezero, Prerovec, Suša, Prečno, Vesnik, Prevlaka, Oborovo, Preseka i Novaki.)

Mladen Paver

Rodoslovnim se istraživanjima bavio se od 1994. godine. Osim vlastitog obiteljskog rodoslova istraživao je najstarije tragove oko šest stotina naših prezimena i njihove migracije. Izradio je 30 rodoslovnih stabala, "visine" od 200 do 350 godina. Radi na datoteci izvora naših prezimena (dosad prikupio oko 14.000), s težištem na dokumentima s prostora Banske Hrvatske XVI st. Osim domaćih arhiva, oslanja se na zbirke državnih arhiva u Budimpešti i Grazu. Pripremio je za tisak priručnik za rodoslovnog istraživača "Pred zagonetkom obiteljskog stabla" s dodatkom "Vježbe iz antroponimije", uz pozitivne recenzije dvojice naših akademika. Preminuo je u studenom 2017. godine.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.