Prezime Grčić

Prezime Grčić ima 1329 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 381. hrvatsko prezime.

Grčića je najviše: u Karlovcu (52 obitelji, 135 duša), Splitu (42, 124), Zagrebu (40, 93), Sinju (19, 74), Dalju pokraj Erduta (24, 68), Jasenskom pokraj Sinja (19, 67), Belajskim Poljicima pokraj Karlovca (18, 51), Ivoševcima pokraj Kistanja (23, 47), Ždali pokraj Gole (15, 38), Ladvenjaku pokraj Karlovca (6, 25).

Prezime je izvedenica od imenice Grk, hrvatske prilagođenice iz latinskog jezika (Graecus), a koja ima i više značenja:

  • naziv naroda koji nastanjuje Grčku;
  • osoba koja pripada istočnoj (pravoslavnoj) crkvi);
  • u Srijemu se svaki trgovac zvao Grk bez obzira na nacionalnost ili vjeru;
  • na dinarskom području najstarija groblja narod naziva grčkim.

Grk je bio i osobno ime, što je i potvrđeno u ispravama iz 14. stoljeća; danas je Grk i prezime (u Hrvatskoj u popisu iz 2001. godine u četiri naselja pet obitelji i 10 duša s prezimenom Grk).

Značenjski su istovjetna prezimena: Urum, Urumović, jer Urum je naziv za Grka u turskom jeziku.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Grčević, Grčina, Grčki, Grčko Grk, Grkavec, Grkeš, Grkčević, Grkinić, Grkinjić, Grkov, Grković. Grkovski, Grkšić, Grkšin.

Grčić je pretežito prezime iz Dalmacije, gdje je popis iz 2001. godine zatekao u 23 naselja tog kraja 171 Grčića obitelji s 413 duša, što je gotovo trećina svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Grčići se spominju u ispravama iz 1604. i 1624. godine u Brsečinama, u Dubrovačkom primorju, a kasnije (1639) i u Majkovima, također na tom području. Njihovo podrijetlo nije posve rasvijetljeno, ali najvjerojatnije su iz Hercegovine.[1]

Grčiće na dubrovačkom području popis iz 2001. godine je zabilježio u četiri naselja 12 obitelji i 34 duše: u Čibači (dvije obitelji, šest duša), Dubrovniku (6, 15), Majkovima (1, 1), Mokošici (3, 12)

Uvidom u matice krštenih stare župe Sinj (od 1699. do 1727. godine), u kojima je ponekad zapisivano i odakle su neke osobe ili obitelji doselile u tu župu, J. A. Soldo je utvrdio da su Grčići u Cetinsku krajinu došli iz Duvna (danas općina Tomislavgrad).[2]

Stigli su u sklopu velike seobe katoličkog življa s herceg-bosanskih prostora 1687/1688. godine s harambašom Grgurom Buljanom iz Duvna, čiju su banderiju venecijanske vlasti smjestile na područje Bitelića, podinarskog sela na rubu Sinjskog polja. Kako je Bitelić i cijeli prostor na lijevoj obali Cetine Karlovačkim mirom iz 1699. godine vraćen Turskoj, harambaša Buljan je privremeno sklonio obitelji svoje banderije na mućko područje, u Postinje. Među njima se nalazila i tročlana obitelj Mate Grčića.[3]

Grčići su zabilježeni i venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine kao stanovnici Dicma, općine između Dugopolja i Sinja, u sklopu banderije harambaše Ilije Maretića: petočlana obitelj Nikole Grčića pokojnog Marka.[4]

Nikolina je obitelj upisana u Dicmu u sklopu banderije harambaše Bože Maretića i u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729).[5]

U austrijskom pak zemljišniku iz 1846. godine u Prisoju (Dicmo) je zabilježeno devet Grčića obitelji .[6]

Prema popisu iz 2001. godine Grčići su nastanjeni: u Prisoju (26 obitelji, 90 duša) i u Kraju (1, 5).

Grčići u 18. stoljeću imaju prebivališta i na drniškom području: u Badnju i Kadinoj Glavici.[7]

Grčića pak u Bosni i Hercegovini nema u popisu biskupa fra Pave Dragićevića 1741/1742. godine, jer su svi prebjegli u Cetinsku krajinu. Međutim dvadeset i pet godina kasnije u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine zabilježeni u dva mjesta: u Zloselima pokraj Kupresa 11-člana obitelj Nikole Grčića i u Ligatu pokraj Ljubuškog devetočlana obitelj Bože Grčića.[8]

Dvoriječno prezime Filipović Grčić vrijedno je spomena zbog zanimljive osobnosti don Ivana Filipovića Grčića, prvog poznatog po imenu župnika župe Dugopolje pokra Splita, zaslužnog branitelja i poticatelja za oslobođenje od osmanlijske vlasti.[9]

Nakon neuspjelog pokušaja oslobođanja Sinja od Turaka krajem ožujka 1685. godine don Ivan Filipović Grčić doveo je iz Sinja više od tisuću osoba iz oko 200 obitelji i smjestio ih između Solina i Poljica, a organizirano ih je vratio na njihova ognjišta 1688. godine.

Nakon što je godine 1686. Sinj oslobođen, u odbijanju ponovnog turskog napada na sinjsku tvrđavu krajem ožujka 1687. godine u borbama pokraj mosta u Hanu posebno se istakao taj svećenik i ratnik. „Cornaro (opći providur) budući je saznao da je turska vojska oklopila Sinj, sabravši na Konjskom (pokraj Klisa) čete krajišnika, što bijaše odotud-odovud sakupio, pohitje ovamo, i došavši na Dicmo dade izpaliti šest topova za znak Sinju da mu dolazi pomoć. Čuvši Turci da topovi odonda gruvaju, preplaše se i dignu obsadu, te uzmaknu k Livnu. Nu sad će ih, ka' i valja, čapa čapiti; jer se za njima otiskoše u potjeru serdar Stojan Janković i kavalir don Ivan Grčić sa svojim krajišnicima te u ljutom kreševu kod Hana (pokraj Sinja), pogubiše ih dvije tisuće.“[10]

Kao vojni kapelan don Ivan Grčić sudjelovao je 1691. godine u napadima krajišnika na Turke u dubini njihova teritorija (Livno, Glamoč i Kupres). Također je sudionik obrane Sinja i 1697. godine.

I u sudbonosnoj obrani Sinja u ljeto 1715. godine, dana 7. kolovoza na ultimatum Mustafe paše Čelića u ime opkoljenih branitelja upravo je don Ivan Filipović Grčić odgovorio „da mu je zapovijeđeno od njegova generala neka ne prima pisma i neka odbije svaki odgovor, da brani grad do posljednje kapi krvi svekolike posade.“[11] Za zasluge u borbama s Turcima venecijanske su vlasti nagradile Filipovića Grčića zemljom u Sinjskom polju.

„Ja Dom Ivan Filipović ili Garčić“, kako sebe oslovljava, u Veneciji 1704. godine „s moim trudom i svelikom pomnjom“ pretiskao Beside fra Matije Divkovića, tada jednu od najpopularnijih knjiga na hrvatskom jeziku, namijenjenu svećenicima koji bogosluže na hrvatskom jeziku ali i rijetkim pismenim svjetovnjacima. Knjiga je tiskana bosanicom ili bosančicom, pismom koje se naziva i hrvatskom ćirilicom, tada veoma korištenim u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni.

Ovo smo sve naveli stoga da bismo još jednom potvrdili zasluge katoličkih svećenika na ostvarivanju hrvatskih narodnih posebnosti i očuvanju vjere, kako s krunicom tako i mačem u ruci.

Popis iz 2001. godine u Cetinskoj krajini je zatekao Grčiće u šest naselja s 45 obitelji i 172 duše: u Brnazama (jedna obitelj, tri duše), Čitluku pokraj Sinja (4, 20), Glavicama (1, 5), Gornjem Biteliću (1, 3), Jasenskom (19, 67), Sinju (19, 74).

Cetinskih korijena je i pretežiti dio sadašnjih Grčića zagrebačkog područja i Hrvatskog zagorja (osam naselja s 48 obitelji i 1112 duše, od čega je u Zagrebu 40 obitelji s 93 duše).

Splitski Grčići, bez obzira što uvjereni da su podrijetlom iz Sinja, M. N. Kuzmanić je uvidom u isprave utvrdio da su drukčijeg krvnog podrijetla. Potječu od Grgura Franičevića Franinog iz Kukljice na otoku Ugljanu, koji se 1721. godine u Splitu oženio udovicom Anom Aržić, a nakon njezine smrti Marom Mojtić 1744. godine. Kada se Grgurova kći Mare udaje za Matu Škaričića 1744. godine, njezino prezime je upisano u dvoriječnom obliku Franičević Kukljica.

Dvočlano prezime Franičević Grčić javlja se prvi put 1750. godine prigodom krštenja Ante, sina Grgureva i njegove druge supruge Mare Mojtić, a samostalno prezime Grčić 1757. godine kod krštenja Grgura, sina Frane Grčića i Ane Živković. Ne znam, dodaje M. N. Kuzmanić, stoji li prezime Grčić u nekoj korelaciji s Anom Grčić iz Dubrovnika, koja je umrla u Splitu 1775. godine u dobi od 85 godina.

U austrijskom zemljišniku iz 1832. godine je zabilježeno da je u splitskom Velom Varošu živjelo 15 osoba roda Grčić s nadimkom Jakutić, pretežno težačke orjentacije. Grčići su do danas sačuvali neprekinutost svog trajanja u Splitu.[12]

Dakle na splitskom području prema popisu iz 2001. godine Grčići različita krvnog i mjesnog podrijetla žive u šest naselja sa 48 obitelji i 148 duša, a najviše ih je: u Splitu (42, 124), Solinu (2, 7) itd.

O Grčićima pravoslavne vjere na kninskom području nisu sačuvani ni uobičajeni podaci. Popis iz 2001. godine zabilježio ih je u tri naselja s 26 obitelji i 58 duša: u Ivoševcima (23 obitelji, 47 duša), Kninu (2, 10 i Kninskom Polju (1, 1).

Grčići su u Slavoniji živjeli najkasnije krajem 17, stoljeća: godine 1698. u Klakaru pokraj Slavonskog Broda zabilježena je obitelj Nikole Grčića;[13] godine 1702. u Budrovcima pokraj Đakova spominje se obitelj Marka Grčića; godine 1736. u Dalju pokraj Osijeka živjele su četiri Grgića obitelji s domaćinima: Jesdimirom, Maksimom, Radivojem i Subotom.[14]

U 26 slavonskih naselja popis iz 2001. godine zatekao je 76 Grčića obitelji sa 175 duša, a najviše ih je: u Dalju (14 obitelji, 68 duša), Oriovcu (2, 13), Požegi (6, 18), Osijeku (6, 8), Virovitici (5, 8) itd.

Na karlovačkom području popis iz 2001. godine zatekao je u 11 naselja tog kraja 97 Grčića obitelji sa 262 duše, a najviše ih je: u Karlovcu (52 obitelji, 135 duša), Belajskim Poljicima (18, 51), Ladvenjaku (6, 25), Zadobarju (9, 24) itd.

Grčić je i prezime koprivničko-križevačkog područja: u 12 naselja tog kraja popis iz 2001. godine zatekao je 46 Grčića obitelji sa 118 duša, a najviše ih je: u Ždali pokraj Gole (15 obitelji, 38 duša), Ferdinadovcu (11, 22), Koprivnici (5, 19), Virju (5, 14) itd.

U sisačkom kraju Grčići su prezime područja Dvora na Uni: u 11 naselja popis iz 2001. godine zatekao je 23 Grčića obitelji s 50 duša, a najviše ih je: u Pedlju (šest obitelji, devet duša), Petrinju (2, 8), Sisku (3, 7) itd.

Spominjemo još i bjelovarske Grčiće (šest naselja, 10 obitelji, 23 duše), a najviše ih je: u Čazmi (dvije obitelji, sedam duša), Bjelovaru (4, 5), Severinu (1, 5) itd.

  1. M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (166-1808), str. 371., Dubrovnik-Mostar 2003.
  2. J. A. Soldo, Stanovništvo duvanjskog kraja u XVII. i XVIII. stoljeću, str. 164.; Duvanjski zbornik, Zagreb-Tomislavgrad 2000.
  3. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995.., str. 71.
  4. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1709., banderija harambaše Pavla Maretića iz Dicma
  5. Isto, Alberghettijev katastar, banderija harambaše Bože Maretića iz Dicma
  6. Državni arhiv u Splitu, Austrijski zemljišnik iz 1846. godine, katastarska općina Prisoje
  7. N. Bezić Božanić, Katolički živalj Drniške župe od 1705. do pada Mletačke Republike 1797. , str. 432.; Visovački zbornik, Visovac 1997.
  8. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descripionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Roma-Chicago 1962., str. 147. i 116.
  9. A. Jurić, Početak školstva u Dugopolju (1849-1908), str. 279- 81.; Zbornik radova općine Dugopolje, svezak I., Zagreb-Dugopolje 2001.
  10. fra I. Marković, Sinj i njegovo slavlje godine 1887., Zagreb 1898., str. 21.
  11. Isto, str. 39.
  12. N. Kuzmanić, Splićani- obitelji i prezimena, Split MMVIII., str. 122.
  13. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja 1696-1991., Slavonski Brod 2001., str. 134.
  14. M. Marković, Slavonija-povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002., str. 227. i 190.

Naslovna slika:  Branko Grčić, Izvor: Nacional

1 komentar

  1. Mitchell Gruic says:

    My last name looks very similar to this surname Grcic. Is it possible that my surname, Gruic, could come from this surname Grcic?

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.