U svojoj kolumni u Jutarnjem listu Zvonimir Milčec navodi: "Za jezično porijeklo ovoga prezimena (Tuđman) pitali su me izravno, telefonom, manje pismima. U propitkivanju nisam uvijek osjetio dobronamjernost ni znanstvenu znatiželju. Ipak je riječ o dr. Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku moderne Hrvatske. I on sam bio je vrlo radoznao o izgledu svojega genealoškog stabla i o motivu svoga ne osobito proširenog prezimena. Prezime je grupirano u Željincima (Klanjec) i u Velikom Trgovišću. U Zagrebu su došljaci… Na čuvenom Harvardu, navodi Franjo Tuđman, rekao mi je neki Židov (ime se ne spominje), za jednog međunarodnog skupa, kako je njegovo prezime iranskog podrijetla jer 'taj – man u vašem prezimenu nije ni njemačkog ni židovskog podrijetla'".

Prezimenom Tuđman pozabavio se i naš Mladen Paver, u članku koji prenosimo Iz časopisa "Hrvatsko zagorje" (broj 3-4 iz prosinca 2009. godine, posvećen Velikom Trgovišću).

Područje između rijeka Sutle i Krapine podijelilo je sudbinu one povijesne pozornice kojom su prije četiri stoljeća strujali valovi izbjeglica pred turskim osvajačem. Kretali su se od juga prema sjeveru – u smjeru Međimurja, Gradišća, pa čak i preko Dunava do Slovačke i Moravske. Osim izravnih dokumenata iz onog vremena o sudbinama ondašnjih doseljenika u Zagorje – kojima korijeni sežu od Hercegovine i Istre do Slavonije – veoma mnogo govore i današnja zagorska prezimena. Bogato vrelo takvih obavijesti pruža dokument „Conscriptiones dicarum, tomus I, Anno Domini 1598“ (Popisi kraljevskog poreza, knjiga I, za ljeto Gospodnje 1598) koji se čuva dijelom u Hrvatskom državnom arhivu, a dijelom u Mađarskom državnom arhivu na Budimu. Tu su nam ispravu učinili dostupnom Josip Adamček i Ivan Kampuš u knjizi „Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću“ (Zagreb, 1976). Iako to nije popis stanovništva u doslovnom smislu riječi, već samo popis poreznih glava, starješina nekih 13.500 domova između Drave, Kupe i Save, taj popis je pravi rudnik informacija o zagorskim prezimenima prije četiri stoljeća. Tko među njima nađe i svoje, može reći da ima zbilja duboke potvrđene korijene u Zagorju.

Spomenuti Popis kraljevskog poreza iz 1598. zanimljiv je i po tome što kroz popisana prezimena govori i o utjecaju ugarskog i njemačkog elementa na području tadašnjeg Zagorja (Zagrebačke i Varaždinske županije). Tako među velikašima i vlastelinima nalazimo poznatih prezimena Erdody, Rathkay, Tahy, Kerecseny, Istvanffy, Thuroczy, Sekely, Jo, Budor, Mindszenty, Fodroczy i druge, ali i njihovih podložnika, kmetova i građana – Szabol, Nagy, Kiss, Balas, Varga, Szakach, Hegedus… I feudalci hrvatskog podrijetla „hungariziraju“ (danas bismo rekli – pomađaruju) svoja prezimena pa od Zabočkih postaju Zaboky, od Puhakovečkih – Puhakoczy, od Vojkovića – Vojkffy, od Gubaševečkih – Gubasoczy i sl.

Tragovi njemačkog korijena u ondašnjim zagorskim prezimenima ne moraju ukazivati na etničko podrijetlo. Na primjer, Šoštar ne mora biti i Nijemac Schuster nego jednostavno nositelj nadimka nastalog po njegovom zanimanju, nadimka koji će se pretvoriti u prezime. Slično i Špoljar može biti samo Sporer/ostrugar, koji stječe nadimak/prezime po svom zanatu.

Pa ni prezime Frajman onda nije značilo slobodnog seljaka, već je to samo njemački naziv za podložnike koji nemaju svog selišta (za takvog seljaka mađarski je naziv – želir, na latinskom je to inquilinus, na hrvatskom – gornjak). Takvi su podložnici, za razliku od kmeta, bili slobodni da sele, da mijenjaju vlastelina. Gorka je to bila „sloboda“ za frajmane, najsiromašniji dio ondašnjeg zagorskog sela. Niti u korijenu prezimena Grofelnik nećemo naći ničeg grofovskog, već obrnuto – siromaha, koji nema imovine veće od tri groša pa je tako stekao podrugljiv nadimak „Drei Pfennig“, koji mu se pretvorio u prezime, mijenjajući se od Drofenika do Grofelnika.

Naslovnica dokumenta o podjeli Susedgradskog vlastelinstva na suvlasnike, obitelj Tahy i Henningh 1574. godine.

Takve mijene u zagorskim prezimenima kroz stojeća zanimljivo je pratiti na primjeru jednog, koji je Popis kraljevskog poreza 1598. zabilježio u Pušči na Susedgradskom vlastelinstvu. Tu su na posjedu vlastelinke Suzane Ratthkay bili domovi Andrije, Mihaela i Lovre Tocmana (piše se Toczman ili Thoczman). Jedan kmet na posjedu Dore Konjske, Andrija, upisan je ondašnjim pravopisom kao Tuczman, dakle Tucman, Prezime Tucman nosila je i žena Stjepana Tucmana iz Pušče koja je 1747. godine bila optužena da je „copernica“ (vještica) pa je, među zadnjima takve sudbine u Hrvatskoj, skončala u ognju lomače.

Nakon Gupčeve bune, po nalogu viših vlasti, izvršena je detaljna podjela Susedgradsko-stubičkog vlastelinstva između Ferenca Tahyja i obitelji Meknyczer. Neraščišćeni odnosi među tim suvlasnicima bili su stalan izvor suparništva, napetosti pa čak i pravih malih ratova, što je svakako slabilo pozicije tih vlastelina prema svojim kmetovima. Otud je i potekao zahtjev da oni svoje posjede detaljno podijele, kako je to i opisano u dokumentu „Vera dimidietas…“ (Točna polovina…) iz 1574.godine. Tu ćemo naći osam domova Tocmana – od Kupljenova do Puščanske Dubrave, Igrišća i Koščakovca. Među onima iz Kupljenova popisan je na latinskom, službenom jeziku kraljevine Ugarske, i Joannes Tochman (Ivan Točman) kao kmet vlastelinke Meknyczer. Ovom Točmanu još ćemo se vratiti.

U selu Kupljenovo Ivan Točman ima dva četvrtselišta.

Isprava „Vera dimidietas…“ nije najstariji poznati dokument koji svjedoči o Tucmanima-Tocmanima u Zagorju. Još u zimi početkom 1567. – dakle sedam godina prije Gupčeve bune – ban Petar Erdody uputio je zagrebačkom Kaptolu zahtjev da izvede pred sud susedgradsku vlastelinku Uršulu Meknyczer, njene zetove, kaštelane i više od pet stotina njenih kmetova koji su početkom te godine sudjelovali u napadu na kuriju (plemićki dvor) Petra Petričevića, Tahyjevog provizora u Gornjoj Stubici. Bijes zagorskih kmetova protiv silnika Tahyja iskalio se tada na Petričevićevoj kuriji koju su uništili, stoku odveli, lajte s vinom porazbijali, voćnjak posjekli i počupali, dok je omraženi provizor samo bijegom spasio goli život. Na spomenutoj Erdodyjevoj optužnici upisani su i „Georgius Thoczman, Urbanus Thoczman cum filiis Casparus et Joannes, Andreas Thoczman ex Kroplenovo“ (Jurko Tocman, Urban sa sinovima Gašparom i Ivanom, Andrija Tocman iz Kupljenova). Neki mjesec kasnije, u ljetu 1567. zagrebački Kaptol sastavio je ispravu o saslušanjima svjedoka povodom tužbe kraljevskog fiska (uprave kraljevskih dobara) protiv Ferenca Tahyja zbog različitih prekršaja na vlastelinstvu Susedgrada i Stubice. Tu su iskazi svjedoka koji iznose činjenice o nasiljima Tahyija ali i ni malo povoljnu sliku njegovih prijatelja, bana Petra Erdodyja i velikaša Rattkaya. To je orijaška listina „duga 35 noguh“ (stopa) – kako je opisuje Kukuljević – koja se čuva u Kaptolskom arhivu, u fondu Acta loci credibilis, series I. Trebalo je imati smjelosti da se istupi protiv moćnika s tako optužujućim činjenicama, jer je njihov a osvetoljubiva ruka daleko sezala. Među svjedocima u ovoj ispravi opet nalazimo imena „Andreas Toczman, Jwrko Toczman, Verban Toczman“ (Andrija, Jurko i Urban Tocman).

Svi dokumenti koje smo navodili još ne daju odgovor na pitanje – nije li postojao zajednički izvorni oblik zagorskog prezimena koje se u 16.stoljeću latinsko-ugarskom ortografijom pisalo Tuczman, Toczman i Tochman (fonetski Tucman, Tocman i Točman). Doći do prihvatljivog objašnjenja o nastanku i značenju nekog prezimena predstavlja uvijek izazov za povijesnu antroponimiju, znanost o prezimenima. Jakob Grimm, otac njemačke etnologije, savjetuje nas da u takvim pokušajima ne budemo isključivi. I akademik Petar Šimunović, koji se oslanja na golemo stručno iskustvo i znanstveno zaključivanje, zna za sebe često reći da on ne tumači kako je neko prezime nastalo, već kako je moglo nastati.

Iz popisa obveznika kraljevskog poreza 1598. godine – u selu Pušća obveznici su Mihael i Andrija Tocman.

Uzimajući u obzir razne kombinacije, krenuli smo od prezimenskog oblika Točman i iskustva s fonetskim parovima zvučnih i bezvučnih suglasnika. Tako se, na primjer, krajem 16.st. u okolini Lobora pojavljuje prezime Kadović. Uz taj oblik, još i danas, ima Kadoića i Kadojića. Od čega je ono postalo? Objašnjenje se ponudilo tek kad se oblik Kadović mogao usporediti s više zapisa o drugim varijantama istog prezimena. U istoj ispravi, nešto dalje, među kmetovima vlastelinstva Komor Začretski bio je upisan Michael Gaydowych. Dakle, prezime tog Mije ili Miška već jasno upućuje na – gajde, po kojima je stekao prezime. Gajdoviće i Kadoviće razlikovao je samo početni glas u prezimenu. U našim se prezimenima početni zvučni suglasnik G nerijetko mijenja u svoj „mekši“, bezvučni par K, pa onda tako u prezimenu književnika Kaleba nije teško prepoznati izvornog Galeba, u prezimenu Kavran – Gavrana, a kod loborskog Kadovića svirca na gajdama.

Kako je nastalo i što bi značilo prezime Grobotek iz Konjščine? Grob iz kojeg nešto teče? Pravi odgovor ponudila je primjena poučka o fonetskim parovima po zvučnosti pa se umjesto Groboteka pojavio Krobotek, a to je već sasvim druga situacija.Naravno, Krobotek je umanjenica, hipokoristik (naziv od milja) za Krobota, što je njemački naziv za Hrvata (nastao od latinskog Croata). Tako sada naš Grobotek dobiva pravo značenje, on je samo Krobotek, dakle isto što i Horvatek. Zamjenu tvrdog suglasnika mekim imamo i u slučaju Dončića koji se pretvaraju u Tončiće (ili obratno) – i da ne nabrajamo dalje.

Što se događa ako istu zamjenu konsonanata po zvučnosti primijenimo i kod prezimenskog oblika Točman, pa dobijemo Dočmana? Onda nedostaje još samo izgubljeni glas „j“ da bi se pojavio Dojčman, dakle – Nijemac.

Bio bi to samo još jedan uz već spomenute zagorske Grofelnike, pa Šplajte, Bajcere, Kundihe, Kolmane i td. koji nas podsjećaju na utjecaje iz – Zagorju susjedne – Štajerske. Vrijedi još dodati da u naše doba prezime Tucman živi od Kupljenova, Pojatnog i Zaprešića pa do Prečkog u Zagrebu, gdje i jedna ulica nosi naziv po ranijem naselju na istom lokalitetu – Tucmani. Tuđmani su ostali nešto sjevernije od Tucmana, pa se pojavljuju od Žejinaca do Domahova.

I, naravno, u Velikom Trgovišću.