Po majci, moji su preci bili Križići iz samoborskih Ruda. Korijeni Križića potječu iz Bosne. Jedna od postojbina tog prezimena je Raško Polje kraj Mesihovine (Duvno), iz kojeg je i fra Jozo Križić, župnik u Duvnu/Tomislavgradu.
Najstariji pisani trag o Križićima u sjevernoj Hrvatskoj vodi u Zagorje, u Trstenik Puščanski , tri-četiri kilomera sjevernije od Brdovca. Tu je 1565. živio Michael Krixich (Mihael Križić), jedan od stotina zagorskih seljaka koji su još sedam godina prije Gupčeve bune razorili kuriju Tahyjevog upravitelja u Gornjoj Stubici Petričevića i zato dospjeli u optužnicu bana Petra Erdödyja. Taj Križić bio je susjed „Iliae capitanei“ (kapetana Ilije) u kojem prepoznajete Iliju Gregorića, vođu pohoda pobunjenih kmetova na Štajersku 1573. Teško da je iz tog pohoda mogao izostati naš Mijo Križić, koji je zatim podijelio i sudbinu poraženih. To pokazuje popis stubičkih kmetova iz 1574. koji bilježi kako je Mihael Križić od svog vinograda u Štefandolu kod stubičkog Andraševca nekada davao 4 vedra vina vlastelinu, ali je sada taj vinograd „desertum“ (opustošen). Bio je to samo jedan od tragova masovnih velikaških osveta i progona poraženih kmetova. Od tada u Zagorju nestaju tragovi Križića.
O drugoj postojbini Križića iz „turske Hrvatske“, kako su nekada nazivali današnju zapadnu Bosnu, govori studija Vjekloslava Klaića pod naslovom „Hrvatsko pleme Kreščić ili Kriščić“, objavljena u „Vjesniku Zemaljskog arhiva“ 1925.godine. Klaić navodi da je na području današnje Cazinske krajine 1334. postojala plemenita općina Kreščića (tj. općina slobodnih, nezavisnih seljaka) koja je 1520. brojala 58 domova. Na njihovom se području 1533. sastao hrvatski Sabor. Desetak godina kasnije, Kriščići priznaju kneza Nikolu Šubića Zrinskog za svog seniora (to je tipičan primjer feudalizacije starog rodovskog društva), a zatim podižu za obranu od Turaka utvrde Podzvizd i Vranograč, 35 km istočno od Šubićevog Zrina.
Ti gradovi padaju u ruke Turaka 1578. a Krixichi kao izbjeglice budu primljeni u plemenite općine Krašić, Kupčinu i Draganić. I kralj Rudolf izdaje im 12.02.1583. povelju, koja se danas čuva u Državnom arhivu Mađarske. Grb plemenitih Križića unesen je u grbovnik Korjenić-Neorića još 1595.godine. Privilegijama Krixicha nastojale su se plemenite općine Krašić, Kupčina i Draganić braniti od presizanja gospodara Ozlja (Zrinskih). Nakon što su urotnicima Zrinskom i Frankopanu odrubljene glave u Bečkom Novom Mjestu 1671. pokušali su se i Krixichi osloboditi ovisnosti od gospodara Ozlja, tada već bečke Komore. Ali komorski povjerenik Prašinski, koji je popisivao zaplijenjena imanja Zrinskih, odgovorio im je – doseljavanjem su postali podložnici Ozlja, pa to i ostaju.
Može li se naći poveznica između uzmaka Kriščića-Križića (Krixich) pred Turcima od Podzvizda i Vranograča 1578. i godine 1743., onog najstarijeg traga njihovom prezimenu u matičnim knjigama župe Samobor – kada Luka Križić sa ženom Helenom krsti kćer Anu u samoborskoj crkvi? To je raspon od 165 godina! Mislim da na to pitanje pruža odgovor dokument koji predstavlja most između ova dva datuma, između današnje Cazinske krajine i Ruda, odakle je bio moj djed Križić. U knjizi Adamček-Kampuša „Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću“ na str. 413 naveden je KIRSSICH kao kmet ozaljskog vlastelinstva u Novakima na Brodu i KERSSICH kao kmet jastrebarskog vlastelinstva u Prilipju nad Plešivicom. Dakle, 20 godina nakon napuštanja zavičaja oko Cazina, Kiršići-Keršići tj. Križići već su bili pokmećeni od Zrinskog i Erdödyja . A od Prilipja do njihovog budućeg staništa Ruda ima samo desetak kilometara udaljenosti!
U knjizi Emilija Laszowskog „Rudarstvo u Hrvatskoj, II dio“ spominje se rudnik u Rudama već 1622., a desetorica Skendrovića (druga grana mojih predaka iz Ruda) kao rudari u 1778.godini, kad je tu izvađeno oko 30 tona bakra. Tu moramo ispraviti Laszowskog. Njemu nisu bili dostupni dokumenti koje će 1976. objaviti u svojim „Popisima i obračunima poreza…“ Adamček i Kampuš. A tu se na str. 406 navodi još 1598. „Fodinerarii mineralorum castri Zamobor habent domos 25“ (Kopači Ruda vlastelinstva Samobor imaju domova 25). Ista knjiga na str. 404 navodi kmetove i gornjake sela Rovje (Rude?). Dakle, još četvrt stoljeća prije zapisa Laszowskog o „prvom spomenu rudnika u Rudama“.
Jedan od Skendrovića, Josip, bio je upravitelj rudnika, a statut bratinske blagajne (preteča sindikalne podružnice) 1836. navodi kao svoje članove Janka Križića (vjerojatno stric Mladenovog pradjeda Janka) i Matu Skendrovića. Godine 1829. „oci bratinske blagajne“ (odbornici) su Josip Skendrović i Antun Frössl-Gasserin. Za vrijeme rata protiv Mađarske 1848. ban Jelačić je uzimao u svoju vojsku rudare za inžinjerijske jedinice tzv. sappeurs, jer „znaju šance graditi“. Čak je poslao po rudare u Rude dvije kumpanije samoborske Narodne garde. Tako je dovedeno 36 rudara, od kojih se malo njih poslije rata vratilo u rudnik (Rudolf Bičanić: „Doba manufaktzre u Hrvatskoj i Slavoniji“, str. 285). Godine 1853. u rudniku rade 34 rudara, 11 dječaka, tri nadglednika i jedan činovnik.
Zbog iscrpljenosti bakra, rudnik prelazi 1853. na kopanje željezne rude. U Rudama tada radi 150 radnika, uz 16 žena i djece. Ta rudača se konjskom vučom otprema nekih 50 km do Zidanog Mosta u Sloveniji, a dalje željeznicom, jer će pruga do Zagreba i Siska biti dovršena tek 1862. Naravno, takvi primitivni rudnici ne mogu konkurirati velikim industrijama poput one u Škotskoj, s modernim tehnologijama koje drastično ruše cijenu željeza na tržištu.
Mijo Mirković navodi u „Ekonomskoj historiji Jugoslavije“ kako je u koruškom Bleibergu 1875. – da bi se obitelj mogla prehraniti – pored muža u rudniku morala raditi i žena. Kad muž u jutro izađe iz jame, ona bi ulazila, tjerala ventilator, crpila vodu, punila kolica rudom. Idućeg tjedna bi se mijenjali (dan za moć), a djeca bi roditelje vidjela zajedno samo za ručkom i večerom u nedjelju. Uz to, upravitelj pogona „miješao se u privatni život obitelji“ (čitaj: napadao žene) i td. Ako je tako bilo 1875. u Sloveniji, teško da je u samoborskim Rudama bilo bolje. Tu rudari žive „kao divlje životinje“, „prosjačeći hranu za gladnih godina“. U selu je tada oko 200 kuća (u nekima žive i tri obitelji), ali za rad ima sposobnih jedva 100 ljudi!
Sticajem okolnosti, trag prezimena Križić našao sam i u Sloveniji, među potomcima idrijskih rudara. Idrija je bila drugi po veličini rudnik žive u Europi. Idrijski Križiči su tamo očito doselili iz samoborskih Ruda, ali kod njihovih se potomaka sjećanje na to nije sačuvalo.
Ilustracija: Wikipedia – De re metallica
Ovaj prilog ostaje nedorečen, ako ne bismo spomenuli vrlo zanimljive studije našeg montanista dr.sc. Berislava Šebešića o povijesti samoborskih Ruda i obitelji, koje su vezale svoje sudbine za taj rudnik. Na prvim koracima mog istraživanja veliku mi je pomoć pružio poznati rudarski stručnjak Rikard Marušić, autor članka o rudarstvu u Tehničkoj enciklopediji JLZ. Sjedili smo sučelice u njegovu vrtu – on je radio svoj posao, a ja uzbuđen listao knjigu koju je profesor za mene posudio iz knjižnice svog Fakulteta. Bio je to najstariji udžbenik rudarstva i metalurgije u Europi, djelo Georga Bauera-Agricole „De re metallica“, tiskan u Baselu 1557. Opremljena brojnim ilustracijama u drvorezu, ta knjiga kao da mi je pričala o mojim „sasima“ Paverima, tragačima za srebrnom rudom oko Čabra u 17.stoljeću i o njihovim kolegama Križićima iz samoborskih Ruda, drugoj rudarskoj lozi među mojim precima.Profesor je ispod oka često bacao začuđen pogled na mene, a na kraju nije mogao suspregnuti pitanje:
- Zar vas ta povijest zbilja toliko zanima? A mojim je studentima, vidite, dosadna!
Ne znam koliko sam bio uvjerljiv svom domaćinu:
- Oni iz te knjige uče o drugima, a ja u njoj čitam – o sebi.
