Riječ čitatelja – Dušan Bastašić: Rodoslovlje, moja misija

Genetski materijal, koji primamo začećem, jest kod, koji dobijamo ne svojom voljom, a koji uvelike određuje našu psihofizičku strukturu. Taj kod je sinteza bezbroj genetskih kodova naših predaka. Poznavanje fizičkog izgleda, temperamenta, zdravstvenog statusa, razine obrazovanja, kao i mnogih drugih činjenica iz života naših predaka, može nam pomoći da bolje razumijemo sebe. Mada je za našu ukupnu pojavu, neosporno značenje fenotipa, tj. utjecaja okoline, načina i vremena u kome živimo, naš genotip je ipak onaj ključni, inicijalni supstrat čije značenje znanost još uvijek pokušava sagledati.

Postoji više početnih motiva za moje bavljenje rodoslovljem. Moja baka Sofija Grba je osoba, koja je imala jednu od ključnih uloga u formiranju mog svjetonazora, i čija je zasluga što je projekat zaživio.

Boraveći uz njen bolesnički krevet i slušajući je, vraćao sam se u ono daleko bezbrižno djetinjstvo u Grubišnom Polju. Osjetio sam da u meni još uvijek žive slike kraja i ljudi, mirisi i zvukovi. Shvatio sam da mnogi dragi ljudi koji su uljepšali moje dječačke dane, više nisu na životu. Njih se samo rijetko spominje, na nekoj sahrani ili vjenčanju, ili kada kalendar pokaže neki datum koji boli.

Previše je bolnih datuma u povijesti moje porodice.

Razgovarajući s bakom, posramio sam se pred činjenicom, da o povijesti svoje porodice i našeg kraja, ne znam skoro ništa.

To neznanje sam prepoznao kao neodgovornost prema mojim precima, mojim potomcima i srpskom narodu kome pripadam.

Pokazalo se da je moja baka neiscrpna riznica podataka i priča. Počeo sam bilježiti, snimati na traku, slikati, skupljati stare slike, skenirati, pretraživati Internet, pisati mailove, posjećivati knjižnice i arhive.

Brzo se pokazalo da je nemoguće raditi na povijesti porodice, a ne poznavati povijest naroda i crkve kojoj porodica pripada i ne razumijevati povijesne okolnosti u kojima se priča događala.

Odlučio sam zabilježiti i uključiti u stablo sve porodice s kojima se moja porodica orodila i one s kojima su se te porodice orodile.

U velikoj većini, to su srpske porodice porijeklom s područja Zapadne Slavonije i to Grubišnog Polja, Velikih i Malih Zdenaca, Orlovca, Donje Kovačice, Velike Pisanice,Velike Peratovice, Bedenika,Velike i Male Barne, Rašenice, Gakova, Djakovca i Velikog Grđevca.

Među više od 5000 osoba s preko 750 prezimena povezanih u jedinstveno stablo ima naravno i priličan broj hrvatskih, čeških, mađarskih, bošnjačkih, američkih i inih prezimena. Potomci tih porodica rasuti su širom svijeta. Posebno je zadovoljstvo uvezati članove porodica koji jedni za druge nisu znali da postoje.

Zbog niza subjektivnih, ali i objektivnih razloga nisam niti približno zadovoljan onime što sam do sada uradio. Najteže mi pada kada saznam da se netko tko je bio dragocjen izvor podataka, upokojio. Još je teže saznanje da sam znao za tu osobu a nisam je stigao posjetiti. U isto vrijeme snažan je dojam na mene ostavila jedna, sada pokojna baka koja mi je rekla:

„Diko, ja tol‘ko toga znam, al’ nemam kome reći. Molila sam Boga da me ne uzme dok nekome ne ispričam!“

Nedovoljna sistematičnost i nedostatak vremena predstavljaju mi veliki problem. Činjenica da živim u susjednoj državi i da se za jednodnevnu posjetu potroši pet sati samo na vožnju, otežava posao. Troškove ne treba niti spominjati.

Tragična događanja u II svjetskom ratu, poratne ekonomske migracije i odlazak u izbjeglištvo velikog broja ljudi tokom i nakon posljednjeg rata imali su za posljedicu opstanak moje porodice kao i srpskog naroda u cjelini u Zapadnoj Slavoniji u tragovima.

Poneke, uglavnom starije osobe koje još uvijek žive na tom području rado me primaju i otvorenog srca pričaju o sebi kao djeci krajiških graničara, potomaka onih koji su uglavnom od XVI do XVIII stoljeća došli u te krajeve da na braniku kršćanstva odigraju plemenitu, i u isto vrijeme tragičnu ulogu.

Snimio sam više intervjua s ljudima od kojih većina više nije na životu. Pričaju o djetinjstvu, o tome kako se živjelo, obrađivalo zemlju, što se jelo, kako se obrazovalo, slavilo, tugovalo…

Slikao sam stare dokumente, prikupio neke stare predmete. Od crkve Vozdviženja Časnog krsta u Velikim Zdencima, osveštane 1744. godine, u kojoj je krštena većina mojih predaka s očeve strane, a koja više ne postoji, imam sačuvanu jednu ciglu. Koliko samo jedna obična stara cigla može čovjeku značiti.

Prikupio sam i skenirao mnogo fotografija slikanih prije II svj. rata. Poseban je osjećaj promatrati oči i izraze lica tih ljudi, njihove frizure, odjeću, obuću, nakit, ukrase, težačke ruke.

Slikao sam u posljednjih desetak godina po grobljima veliki broj spomenika, lijepih i interesantnih. Neke od njih, primjećene na starim slikama otkopao sam iz zemlje i ponovo uspravio. Boli me kada vidim da ih se sve više uklanja, budući da nema tko plaćati komunalne naknade, mada su neki od njih uistinu pravi kulturni spomenici. U nekim arhivima sam dobrodošao i omogućeno mi je da tražim, slikam, kopiram. Nažalost, u matičnim uredima su mi još uvijek zatvorena, gotovo zaključana, vrata. U gruntovnicama i katastru sličan problem.

Budući da se rodoslovljem bavim amaterski, nisam siguran da bi moja iskustva posebno pomogla drugim „amaterima“. Prema tome, ne zamjerite što ću navesti neke mnogima poznate upute.

Motivi i ciljevi koji se žele dostići trebaju biti prilično jasno postavljeni. Moji početni motivi i ciljevi danas su samo dio motivacije i ciljeva koje želim dostići. Trebalo mi je dvije – tri godine da temeljem prikupljanja literature, dostupne građe i informacija, čitanjem i analiziranjem dobijenog kao i sve drugačijeg poimanja samoga sebe, približno točno definiram motive i ciljeve. Zahvaljujući tome, sve mi se rjeđe događa da nešto zaboravim pitati, slikati ili pribilježiti.

Stalna utakmica s vlastitim raspoloživim vremenom kao i s preostalim životnim vremenom pojedinih izvora, traži da se odrede jasni prioriteti. Mada je obrada i sistematizacija prikupljenog neophodan dio posla, ipak su detekcija i intervjui s potencijalno korisnim (još živim) izvorima prioritet. Ovo „ potencijalno korisnim“ se odnosi na niz posjećenih koji ne raspolažu podacima koje ćete očekivati a dio njih se više jednostavno ili ne sjeća ili sami osjećate da „lutaju“ i služe se pretpostavkama a ne točnim informacijama.

Svako od nas kreće u istraživanje s određenim pretpostavkama i očekivanjima, za koje se često ispostavi da ne odgovaraju istini.

Saznanja da je neko od vaših predaka bio usvojeno dijete ili da je promijenio prezime ženidbom s kćerkom bogatog tasta može predstavljati neugodno otkriće. Dokaz da su vaši preci, bliski rođaci bili na suprotnim stranama u ratnom sukobu ili da je neko od njih promijenio vjeru, prokockao imovinu, prevario, ojadio ili ubio… Istina zna zaboljeti, preokupirati, uplašiti. Svega ovoga moramo biti svjesni, ali u isto vrijeme dovoljno savjesni i odgovorni da istinu ne prešućujemo i ne uljepšavamo jer onda to više nije istina.

Na put uvijek sa sobom nosim digitalni fotoaparat (s nekoliko memorijskih kartica i punjačem), videokameru (s nekoliko kazeta i punjačem), diktafon, laptop, čiste papire formata A4 i fascikle. Ponesem i slike štampane na papiru formata A3 ili A4, na kojima su nepoznate osobe za koje pretpostavljam da bi ih domaćin koga posjećujem mogao prepoznati.

Uvijek je dobro u auto ubaciti čizme i veliki kišobran! GPS u automobilu je vrlo korisna stvarčica, a Google Earth osim što može pomoći u pripremi puta, koristan je i da se zabilježe koordinate pojedinih lokaliteta koji neće vječno biti prepoznatljivi. Znanje engleskog i slovenskog te slabije poznavanje njemačkog jezika mi puno znači. Još se uvijek mučim s crkvenoslovenskim pismom, mada većinu toga mogu pročitati. Više ne znam kako bih funkcionirao bez računala, a riznice podataka na Internetu i mogućnosti koje ta mreža pruža zaslužuju poseban prilog. Koristim veliki broj besplatno dostupnih baza podataka, a za neke plaćam pravo korištenja. Nekoliko sam godina koristio geneološki program Family Tree Maker da bih nedavno prešao na My Heritageov Family Tree Builder koji nudi prilično dobro web-rješenje, mada za unos preko 500 osoba treba platiti naknadu.

Do sada sam prikupio dosta građe.

Mnogi mi pomažu, sve ih je više. Stižu pozivi i e-mailovi iz čitave bivše nam države, Europe, Kanade, Amerike…

Susreti i razmjena iskustava s drugim rodoslovcima me posebno raduju.

Svoj angažman na rodoslovlju sve više osjećam kao neku podarenu mi ili zadanu misiju koju moram ispunjavati, svjestan da je za života neću stići odigrati niti u njenom manjem dijelu.

Dušan Bastašić
www.bastasic.myheritage.com
Bastasic@gmail.com

Gordan Gledec

Istraživanjem rodoslovlja bavi se od 1999. godine. Uglavnom istražuje prezimena svojih predaka: Gledec (Poljanica Bistrička, Zagreb) i Hitrec (Martinci, Zlatar, Zlatar-Bistrica). U svom obiteljskom grmu ima preko 2400 pojedinaca. Zaposlen je kao profesor na Zavodu za primijenjeno računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu.

Možda vam se svidi

5 komentara

  1. Hvala Gordane što ste postavili moj prilog.,
    Molim Vas za promjenu adrese http://www.bastasic.com u http://www.bastasic.myheritage.com .
    S poštovanjem,
    Dušan Bastašić

  2. Božidar Ručević says:

    U nekih autora (Bojničić, Grgić, Ljubović, Marković, Roler, Šimunović) Bastašići su označeni starim hrvatskim rodom i plemstvom podrijetlom iz Bosne, gdje i danas postoje toponimi Bastašići kod Kraljeve Sutjeske i Bastasi kod Drvara.

    Nakon sudjelovanja u obrani Klisa protiv Osmana iza 1537. kao uskoci odlaze u Senj. U vojnoj posadi je zapisan 1540. Franjo Bastašić, a Radojica Bastašić istaknuti uskočki vojvoda prima 23. siječnja 1567. u Beču od cara Maksimilijana grb i povelju o statusu carskog plemića.

    U povijesnim izvorima spominje se Josip Bastašić, grkokatolićki biskup na Žumberku.

    Riječ bastos (od lat. bastasius) u Dubrovačkoj Republici je korištena u cehu transportnih radnika.

    U Svetačje, kasnije nazvano Mala Vlaška, čijem širem području pripada i kraj oko Grubišnog Polja, Bastašići su vjerojatno pristigli u savezu s Osmanima u drugoj polovici XVI. stoljeća kao i mnogobrojni pravoslavni Vlasi, koji nakon istjerivanja Turaka zadržavaju svoj vlaški etnikum te se tek sredinom XIX. st. većina posrbljuje, a manjina kao grkokatolici pohrvaćuje. Prije dolaska Turaka u tom kraju živjelo je isključivo hrvatsko stanovništvo.

    Etničko opredjeljenj bilokojeg roda i svakog pojedinca nedodirljivo je pravo te ovaj zapis ne stvara potku za takav utjecaj, nego je isključivo pisan dobroj namjeri i u želji cjelovitijeg promišljanja o mogućem korjeništu prezimena roda Bastašića.

    U svojim rodoslovnim istraživanjima sam se prije 5 – 6 godina kolateralno susreo s prezimenom Bastašić te ove zapise kao komentar priložem uz temeljno štivo.

  3. Poštovani Gospodine Ručeviću,

    Raduje me što ste pročitali i komentirali moj prilog. Razlog što se ranije nisam osvrnuo na Vaš komentar je priprema i proslava najradosnijeg hrišćanskog praznika, Vaskrsenja Hristovog. Koristim priliku da hrišćanima čestitam sa radosnim pozdravom Hristos Vaskrese – Vaistinu vaskrse a kršćanima sa Sretan i blagoslovljen Uskrs.
    U Vašem kratkom komentaru iznijeli ste niz zanimljivih konstatacija, sukladnih novijoj hrvatskoj istoriografiji, a kojima ću se rado pozabaviti.

    Tačno je da neki od autora (ali ne i svi koje ste naveli), označavaju Bastašiće starim hrvatskim rodom i plemstvom.

    Još prije Bojničića, austrijski kapetan Heyer v. Rosenfeld uvrstio je u svoj Dalmatinski grbovnik, koji je štampan u Nurnberg-u 1873. i najstarije grbovnice, podjeljene žumberačkim vojvodama 23. XI 1567. Kod te prve grupne podjele plemstva podjeljeno je plemstvo s grbom trojici vojvoda. Bili su to Vraneša Badovinac, Radonja Bastašić i Radić Vignjević.

    Ova trojica vojvoda nisu dobila hrvatsko plemstvo, već plemstvo Svetog rimskog carstva.

    Radonia Wasstaschitsch ( Radonja ili Radojica Bastašić) se pominje već u popisu žumberačkih Uskoka koji su bili u vojnoj službi pod kapetanom Ivanom Lenkovićem iz 1551. godine. U istom popisu se pominje i Wellan Wasstaschitsch iz Drašćeg Vrha, uz sumještane Miloševića, Radinkovića i Radovanovića (svi pripadnici 29-te desetine).

    Prenosim dio teksta sa WEB stranice: http://www.mojzumberak.com gdje je objavljen popis:
    „Također iz ovog popisa Uskoka se na temelju njihovih imena može zaključiti nešto i o porijeklu. Naime, velika većina frekventnijih imena s popisa je slavenskog porijekla, s tim što ih je razmjerno najveći broj s korijenom “vuk”. Mnogo je imena kršćanskog porijekla, i to uvelike poslavenjenih. Romanskih utjecaja je pak vrlo malo te su i oni u slavensko-romanskoj simbiozi, a ako je i bilo romanskih etničkih supstrata, u vrijeme nastajanja ovog popisa malo je potvrda za njih.“
    Bastašići se dakle u Žumberku pominju puno prije Madridskog mira1617. godine, kako neki od autora koje ste naveli, navode.
    Do strahovitog pogroma od strane ustaša, Bastašići su bili brojna porodica na Žumberku. Prezime se javlja na potezu izmedju Kalja i Kostanjevca u tkzv. “dvanaestoj općini”. U „Žumberačkim kalendarima“ Milka Predovića, spominju se na više mjesta. O njihovom stradanju u II svjetskom ratu pisao je prvoborac tog kraja Ilija Bastašić.
    Nakon proslave podizanja spomenika u čast 475 godišnjice dolaska uskoka u Žumberak, posjetio sam jednu porodicu i obišao groblje. Slikao sam se među spomenicima Milošu, Dušanu i Milanu. Bastašići u Žumberku slave Krsnu slavu „Časne Verige“. Mada su vjekovima ostali i opstali daleko od korijena svog etnikuma i davno prihvatili uniju, običaji kod proslave Božića, Uskrsa i Krsne slave ostali su u mnogo čemu isti kao kod pravoslavnih.
    Danas na Žumberku skoro i nema ljudi. Sve je uglavnom pusto a ostali su uglavnom ljudi stariji od 60 godina.
    Ima mnogo Žumberčana u Srbiji, u Kljajićevu, i u Beogradu i oni su svi Srbi a sahranjuju se na srpskom groblju.
    Premda je riječ o relativno maloj enklavi, prošlosti Žumberka istoričari su posvetili prilično mnogo pažnje. Pitanje etnokonfesionalne situacije pravoslavnih Graničara, a timе i problem unije obrađivali su mnogi istoričari: Schwicker, Vaniček, Lopašić (Žumberak – crte miestnopisne i poviesne), Krasić, Grbić (Karlovačko Vladičanstvo), Ivić (Iz prošlosti Srba Žumberčana), Šimrak, Grujić, Kašić (Otpor Marčanskoj uniji), Dabić, Rothenberg, Amstadt, Kaser…
    Jedan poznavalac tog kraja vjeruje, da “Žumberak čini jedno političko ostrvo između Hrvata i Slovenaca” (Niko Županič, Žumberčani, Beograd, 1912, str. 12) i “koji izgleda da ima balkanski karakter” (which seem to have a Balkan character), Christian Promitzer, “The Balkans in Central Europe: A Case Study of the Slovene-Croat Border”, Graz, 2001).

    Tačno je da se Bastašići ne pojavljuju u sjevernoj Hrvatskoj u XII vijeku u srpskim vojničkim posadama Jelene, kćeri Raškog župana Uroša, mađarske kraljice i sestre slavonskog bana.

    Ne pojavljuju se ni u vrijeme ranih turskih progona početkom XV vijeka kada se oko Zagreba i Križevaca, a naročito u Turopolju sreću među vlastelom i uglednim ljudima: Relići, Radenkovići, Radoslavići, Staničići, Stanilovići, Pravdići, Grdaci, Jarnjići i dr.

    Nema Bastašića ni u vojničkim posadama pristiglim uz Katarinu (Katakuzinu), kćerku srpskog despota Đurđa Brankovića Smederevca, kada se udala za hrvatsko-slavonskog bana grofa Ulriha Celjskog.
    Nema zapisa da je Katarinin kastelan u Medvedgradu i župan Zagrebačkog polja, srpski plemić iz Despotovine Bogavac Milaković u svojim vojničkim posadama pored Bankovića, Borića, Vučića, Dobrenića, Ivkovića, Jugovića, Nedeljkovića, Novkovića, Marčetića, Miličevića, Obradovića, Petkovića, Petrovića, Poznanovića, Radinovića, Staničića, Đurđevića imao i Bastašiće.
    Bastašića nema ni među hercegovačkim porodicama koje su krajem XV vijeka stigle sa knezovima ,Vladislavom, vojvodom od Svetog Save i knezom Balšom Hercegovićem, koji su od ugarsko-hrvatskog kralja dobili znatna vlasteoska dobra u donjoj i gornjoj Slavoniji, među kojima i Mali Kalnik.
    „Žumberak je mnogo stradao godine 1528, u jesen, provalom Turaka, koji tada poharaše čitavu okolicu Metlike i Novog Mesta. Predjeli žumberački ostadoše pusti, odkako Turci više od polovice puka pobiše, ili pako u robstvo odvedoše. Bilo je u interesu austrijskih pokrajina radi obrane od daljnih provala, da se opustjeli krajevi napuče narodom kadrim oprieti se napredujućoj sili turskoj»,
    Lopašić, Žumberak, «Vienac», br. 42

    Kada je turska vojska 1529. pretrpjela poraz prigodom opsade Beča, hrišćani su pritisnuti turskim jarmom počeli prelaziti na austrijsku stranu.
    Preko uhoda, stupili su narodni prvaci iz okružja Srba, Unca i Glamoča u kontakt sa austrijskim kapetanima a ovi ih kao iskusne borce rado primili na svoju stranu, dajući im za to mnogobrojne povlastice u kojima ih prepoznaju i kao Serviane ili Rasciane (Rašane).

    Tada, 1530 – 1532, prešao je na hrišćansku stranu i Radojica Bastašić.

    Nakon neuspješnog Kacijanerovog pohoda 1537, turci su sve češće počeli napadati nedovoljno zaštićene predjele Gornje Slavonije. Štajerski zemaljski odbor, već u martu 1540, preko Hansa Ungnada kome je bila povjerena organizacija obrane, šalje na granicu srpske uskoke iz Kranjske i Žumberka, a već u maju 1542. angažuje se u krajišku službu novih 400 Srba pod upravom 12 narodnih vojvoda.

    Moguće je, da je kao jedan od pomenutih 12 narodnih vojvoda u to vrijeme i Radojica Bastašić raspoređen na „Slovinsku krajinu“ oko Koprivnice, Križevaca i Ivanića.

    Ime Radojice Bastašića, sa plemićkim grbom nalazi na spomeniku podignutom u čast 475 godišnjice dolaska uskoka u Žumberak. Spomenik je podignut 2005. godine na Žumberku, u selu Radatovići u zapadnom dijelu Žumberka uz renoviranu Grkokatoličku crkvicu posvećenu Svetom Nikoli.

    Za Radatoviće je zanimljivo reći da su do 1945 pripadali Dravskoj banovini, dakle, Sloveniji. Na popisu stanovništva 1953, a to se nije promijenilo ni kasnije, 70 odsto stanovništva se izjasnilo kao Srbi, a ostali kao Hrvati, Slovenci ili Jugosloveni.
    Dakle, ljudi su jednostavno kazali da su Srbi, a mnogi su ionako uslijed partizanske ideologije postali ateisti, kao uostalom i na Baniji, Lici, Zapadnoj slavoniji i tako redom.

    Rado ću spomenuti da sam tada na poziv lokalnog sveštenika, bio gost crkve i kako doliči, uz njegov blagoslov poklonio krst za časnu trpezu, kadionicu i voštane svijeće, sve donešeno iz Srpske pravoslavne patrijaršije u Beogradu. Sudjelovao sam u svetoj liturgiji, gotovo istovjetnoj pravoslavnoj liturgiji uz blisku mi ikonografiju.

    Istorijska je činjenica da su Grkokatolici na Žumberku i dijelu Slovinske Krajine porijeklom pravoslavne vjere.

    Svoj vjerni srpski narod, pravoslavna je crkva uvijek pratila na njegovom migracionom putu, pa je tako bilo i u istorijskom kontekstu o kome je riječ.
    Polovinom XVI vijeka Jefrem Vukodabović osniva skromni manastir Lepavinu i u njemu postepeno sakuplja monaško bratstvo. Između 1578. i 1588. godine, prebjegao je dabrobosanski mitropolit Gavrilo Avramović sa monaškim bratstvom iz manastira Rmnja u Bosni. Njemu se pripisuje osnivanje manastira Marče između Čazme i Ivanića. Već 1595. dolazi na krajinu iz manastira Orahovica i požeški mitropolit Vasilije koji je najviše boravio u Rovištu.
    Odmah poslije smrti episkopa Vasilija, arhimandrit Simeon, tadašnji starješina manastira Marče, trpeći veliki pritisak zagrebačkog biskupa, prihvata uniju.

    Manastir Marča je bio vrh najisturenijeg klina pravoslavlja na dijagonali Rim-Zagreb-Beč, na području na kojem sve do „Toleranz Patent-a“ Josipa II od 1781. godine po starim zakonima ugarsko-hrvatskih sabora i kraljeva o jedinoj Rimskoj vjeri u Ugarskoj i Hrvatskoj nije tolerisana niti jedna vjera sem rimokatoličke.
    Arhimandrit Simeon je otišao prvo u Peć, gdje je od strane patrijarha Jovana 28.juna 1609. dobio sinđeliju kojom ga se postavlja za episkopa „v zapadnih stran, Vretanija glagolju“.
    U Rimu, 15.novembra 1611. nakon što je izjavio da će priznati papu za svog vrhovnog poglavara i odavati dužnu poslušnost zagrebačkom biskupu, papa ga imenuje za episkopa srpskog naroda (rascianae gentis) u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj.
    U Senjskoj vojnoj posadi 1540 zapisan je koliko mi je poznato Franjo Bastijan (ili Baštijan), a ne Bastašić.

    Da Bastašići ne vuku porijeklo svog prezimena od Bastijana, vidljivo je iz knjige jednog od autora koje pominjete, gospodina Petra Šimunovića: „ Naša prezimena, porijeklo,značenje, rasprostranjenost“ (Izdavač Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1985).
    Kako navodi autor, od imenice bastah nastalo je prezime BASTAJIĆ u kraju koji ne poznaje glasa h, a u krajevima koji imaju h, po glasovnim zakonima hrvatskoga jezika je pravilno prezime BASTAŠIĆ.
    Prezime je nastalo po zanimanju njegovih prvih nosilaca. Riječ bastah potvrđena je od XVI stoljeća u Dubrovniku i znači nosača. Potječe od srednjovjekovne latinske imenice „bastasius“.

    Vezano za toponime koje spominjete, mjesto sa nazivom Bastasi postoji na području stare Crne Gore (selo Bastasi i rječica Bastašica na planini Crni Vrh iznad Berana) i kako ste naveli, na više lokaliteta u Bosni i Hercegovini na pravcu istok-zapad.

    Josip Bastašić koga spominjete, je Jozafat Bastašić, porijeklom sa Žumberka i nije bio grkokatolički biskup na Žumberku, već grkokatolički vladika sa sjedištem u Križevcima.
    Potresno je čitati o brizi vladike Jozafata za uzdržavanjem njegovog nećaka Vuka.

    Posjetio sam katedralu Svetog Bazilija u Križevcima. Moram podsjetiti da napisano slovo B u ćiriličnom pismu se čita kao V. Sveti Vasilije Veliki je poznati hrišćanski svetitelj.

    Napisali ste gospodine Ručeviću:

    „….Bastašići su vjerojatno pristigli u savezu s Osmanima u drugoj polovici XVI. stoljeća kao i mnogobrojni pravoslavni Vlasi, koji nakon istjerivanja Turaka zadržavaju svoj vlaški etnikum te se tek sredinom XIX. st. većina posrbljuje……“

    Konstataciji da su pravoslavni, makar kojem etnikumu pripadali, bili u savezu sa osmanima za koje je poznato da su ih robili, palili, podvrgavali najbestijalnijim mučenjima, raseljavali i djecu im otimali pa janjičarima činili, zaista teško nalazim komentar.

    Možda ste takav savez pogrešno prepoznali u činjenici da se obnova Pećke patrijaršije dogodila u vrijeme kada su živjela dva rođena brata, jedan patrijarh srpske pravoslavne crkve, a drugi osmanski paša (srpsko janjičarsko dijete)?

    Možda ste savez prepoznali u činjenici da su se turski martolozi (koji su većim dijelom porobljeni i pravoslavni bili) borili protiv austro-ugarske dok su im žene i djeca kod turaka kao taoci služili?

    Pravoslavni narod nije, u svojoj daljoj niti bližoj istoriji sa osmanlijama savez činio, minarete im u svojim glavnim gradovima dizao, svojim cvijećem proglašavao i sa njihovim svoje zastave vezao.

    Proglašavanje srba vlasima, davno je još učinio Dr Rudolf Horvat (Vienac 1903 god. br. 1), a prihvatio Kraljevski državni odvjetnik u Zagrebu sastavljajući „Optužnicu“ protiv 53 srbina za veleizdaju a savremena hrvatska istoriografija (po sistemu da sto puta izrečena neistina postaje istina) to naveliko čini i danas.

    Na pitanje, otkuda Vlasi u tolikom broju, kako su tako brzo svoj jezik zaboravili, kako su gotovo sva svoja imena, srpskima zamijenili, zašto ih je srpska pravoslavna crkva pratila u njihovim migracijama i vremenom lako posrbila, te zašto su njih turci u svom pohodu pomjerali a srbe valjda ostavljali na svojim ognjištima nemam logičnog odgovora.

    Doseljenici u Žumberak nazivahu se raznim imenima: Srbi, Rašani, Vlasi , uskoci ili prebjezi.

    Pojmom “vlah” dosta se bavila istoriografija, a kratki prikaz može se naći kod Rothenberga:
    “U to vrijeme termin “vlah” upotrebljavao se da se identifikuju izbjeglice sa područja koja su bila pod turskom okupacijom. Premda se često odnosio na pravoslavne graničare, on u to doba nije imao neko odredjeno etnografsko ili religiozno značenje, nego se upotrebljavao paralelno sa drugim pojmovima kao “uskok”, “pribeg”, ili “predavec”. U devetnaestom vijeku religiozni i etnički status graničara u Hrvatskoj postao je predmet temperamentne polemike izmedju hrvatskih i srpskih istoričara… Austrijske vlasti su izabrale jednostavno pravilo, koga danas prihvataju većina naučnika. “Katolik je postao Hrvat, a pravoslavac je postao Srbin.”
    Rothenberg, The Military…, str. 11

    Navešću samo neke od poznatih i priznatih hrvatskih istoričara koji su se osvrtali na poistovjećivanje srba sa vlasima . Profesor Tade Smičiklas, naziva te tobožnje Vlahe – „tako zvanim“ Vlasima, izražavajući time jasno, da im to nije pravo nacionalno ime, iako su u starim zvaničnim listinama često puta tako nazivani. (Poviest Hrvatska, Zagreb 1882, II, r. 143 i d.).

    Profesor Dr. Ferdo Šišić ne samo da ne upotrebljava u svojim djelima naziv „Vlasi“, nego naprotiv strogim naučnim aparatom dokazuje, da se pod tim imenom imaju razumjeti pravoslavni Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji.( Franjo barun Trenk i njegovi panduri, Zagreb 1900, r.46 i d. i Hrvatska Povijest, Zagreb, 1908, r. 162-265)
    Istog je mišljenja i profesor Klaić.

    Ali ne samo da su tako pisali svi ponajbolji hrvatski istoričari onoga vremena, nego su tako mislili, tvrdili i pisali i najpoznatiji strani istoričari iz redova naroda koji su nas okruživali.
    – Czörnig u svome delu: Ethnographie der österreichischen Monarchie, Wien 1855
    – Vaniček, – Specialgeschichte der Militärgrenze, Wien 1875
    – Picot, – Les Serbes de Hongrie. Leur histoire, leurs priviléges, leur église, leur état politique et social. Prague 1873.
    – Schwicker, – Politische geschichte der Serben in Ungarn. Budapest 1880.
    – Nilles, – Symbolae ad illustrandam Historiam Ecclesiae Orietalis in terris coronae S. Stephani, Oeniponte 1885, Vol II, i I. u „Index-y nominum, personarum, locorum, rerum“.
    – Marković, – Gli Slavi ed i papi, Zagabria, 1897
    – Ballagi, – Wallenstein horvát karabélyosai, Budapest, p. 53-55. – Ovaj autor je bio uvaženi profesor svjetske istorije na Budimpeštanskom Univerzitetu.
    – Bidermann, – Serben Ansiedlungen in Steiermark und Warasdiner Grenz-Generalate, Gratz 1883

    Ovim pitanjem su se bavili i Dr Aleksa Ivić, Dr Dušan Kašić, Mr Slobodan Mileusnić i mnogi drugi srpski istoričari.

    Ipak, najtemeljitije se ovim pitanjem bavio Dr Radoslav M. Grujić u svojoj „Apologiji srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji“ iz 1909. godine. Prof. Grujić je pored Karlovačke Bogoslovije, završio Pravni fakultet u Beču i Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je i doktorirao.

    Reprint ovog izdanja iz 2002, možete naći u centru Zagreba, u Prosvjetinoj knjižari koja se nalazi preko puta bivše Srpske banke i Srpske pravoslavne crkve.

    Djela autora Ivića, Kašića i Grujića je korisno potražiti, jer se u njima može naći mnogo podataka, prezimena, dokumenata i bibliografije, korisne za rodoslovce u izučavanju i promišljanju o mogućem korjeništu mnogih hrvatskih prezimena i rodova.

    Gospodine Ručeviću,
    Zahvalan sam Vam jer ste me potaknuli da pored prikupljanja rodoslovne građe počnem pisati i objavljivati.

    Svojim kratkim komentarom ste otvorili mnoge teme koje zaslužuju da se njima pozabavi i širi auditorij. Radovaću se ako tako i bude.

    S poštovanjem,
    Dr Dušan Bastašić U Banjaluci, 23.aprila 2009.

  4. Božidar Ručević says:

    Komentar koji napisah na vaš članak vrelima je argumentiran, pa o njima možete raspravljati s autorima koji ih napisaše, a ne samnom koji ih citirah, jer u debati o takvim zapisima mogu sudjelovati samo kao erudit, a nikako historik!?

    Moju pomoć (mišljah), i to u otvaranju novih faktora slobode za istragu korjeništa vašeg prezimena zasuste kao iz vreće i što li sve usput ne nabrojaste, mišljenja sam, povelikim brojem patvorenih povijesnih činjenica te znalački pokušaste moju dobronamjernost pretvoriti u zlonamjernost.

    Uvlačeći me u ne željenu debatu, pa stoga umjesto da vas kao utuk na utuk, iz temelja svoje načitanosti, istovrsnim načinom razuvjeravam, upoznati ću vas s prastarim srpskim povijesnim “dokazom svih dokaza” iz te domene, a koji istinom opovrgava vaše izvlačenje argumenata iz smisla i konteksta nekih zapisa!? Citiram, i to: “… Vlasi su u sastavu srednjovjekovne srpske države živjeli kao pokoreni narod. U Dušanovom zakoniku oni se ne smatraju dijelom srpske narodne zajednice, već etničkom grupom nižeg reda. Dušanov zakonik izričito je branio Srbima i Srpkinjama bračnu vezu s Vlasima. Tko je od Srba prekršio taj zakon, bio je osuđen na izopćenje …” (Kapitalno djelo akademika Mirka Markovića, Slavonija – povijest naselja i podrijetlo stanovništva, a o tome pisali i istraživali i mnogi drugi autori.) Stoga nije čudo da su Vlasi u Srbiji jedva dočekali Osmane i s njima pristigli u današnje i ondašnje hrvatske krajeve, pa i djelomice u istočnu te srednju i zapadnu Bosnu, i to u po zlu poznatim martološkim četama. Od njihova dolaska s Turcima sredinom XVI. stoljeća pa sve do prve polovice XIX. stoljeća uglavnom se izjašnjavahu Vlasima, a od toga doba od njih u daleko najvećem dijelu potjeću današnji Srbi na širem području Republike Hrvatske. (O tome postoje tisuće: dokaza, zapisa, dokumenata, rasprava i knjiga te ih je bespredmetno ovdje nabrajati!)

    Nije lijepo i zapravo je grozno što mi, ničim izazvani, ružno podmećete neke svoje morbidne zaključke, a ono o vezanju zastava i minaretima isto tako podmećete i cijelom hrvatskom narodu. K tome i Bošnjaci su ljudi! Mi smo demokratsko društvo, pa pišite što hoćete i vrijeđajte koliko hoćete, ali bilo vam na savjesti! Osim toga danas je treće tisućljeće, i to 2009. godina poslije Krista!

    Mene, nasuprot Vama, ne raduje vaš prijedlog za debatiranjem o narodonosnim konstrukcijama u Republici Hrvatskoj i šire, jer je to po mojem mišljenju besmisleno, a niti mi je bila namjera svojim komentarom bilo koga potaknuti na takva razmišljanja, pa niti ću u njima sudjelovati te niti im je mjesto na portalu Hrvatskog rodoslovnog društva “Pavao Ritter Vitezović”. Stoga uz dvije prispodobe – ovakav razvoj rasprave u ime rodoslovlja za mene je završen, jer ne volim zamjene teza i vrijeđanja, a niti danajske zahvale!

    P. A. Valery: “Povijest je najopasniji proizvod što ga je stvorila kemija intelekta!” i B. Shaw: “Što će reći povijest? Povijest će, gospodine, kao i uvijek lagati!”

    Zato ostanimo pri rodoslovlju i matičnim knjigama u čemu i vama želim puno uspjeha!

  5. Rado sam se odazvao pozivu da napišem prilog o svojim iskustvima na rodoslovnom radu.
    Ne vrijeđajući i ne izazivajući nikoga, pomenuo sam da su porodice koje sam obuhvatio istraživanjem, većinom pripadnici srpskog naroda pravoslavne vjere.

    Ne treba podsjećati koliko je istorija srpsko hrvatskih odnosa tragična i bolna za pripadnike oba naroda. Srpski narod u Hrvatskoj, koji je do 1941 činio gotovo 26% stanovništva, sveden danas na cca 3% ,ostavio je nezaobilazan pečat u Hrvatskoj kulturi, privredi ali i genetskoj strukturi sadašnjeg stanovništva.

    U svom radu imam nekoliko slučajeva gdje su me Hrvati katolici zamolili, da ne obznanjujem njihovo srpsko, pravoslavno porijeklo. Takove molbe sam apsolutno uvažio, jer su mi poznate neugodnosti koje mogu proizaći iz takovih saznanja, mada mi ta vrsta frustracije nije u potpunosti razumljiva.
    Ante Starčeviću nije bilo potrebno skrivati da mu je majka Milica iz pravoslavne kuće Bogdana iz Široke Kule http://www.hrvatskapovijest.com/antestarcevic.htm . Bivši predsjednik nije tajio da su mu zet i dva unuka srbi, a trenutni predsjednik da mu je supruga srpskinja.
    Tužni su primjeri rodoslovaca iz hrvatske dijaspore koji se godinama upinju da nađu svoje pretke u Status Animarum i na katoličkim grobljima. Kada ih uputim na one druge izvore, hrišćanske knjige i pravoslavna groblja, poneko se zahvali a većina zaćuti.

    Vaš, kako kažete dobronamjeran komentar, pun novokoponovanih i preobličenih činjenica sam po vama trebao prihvatiti, zahvaliti se i odćutati.

    Nastojao sam argumentovano, navodeći niz stranih, hrvatskih i srpskih autora rasvjetliti vam izloženu neistinu, no vi opet kako kažete „ prastarim srpskim dokaza svih dokaza“ idete dalje sa uistinu smiješnim konstatacija.

    Da li je, i koliko zakonik Cara Dušana bio blagonaklon prema vlasima, ne znam.
    Ali ako su vlasi u Srbiji, kako kažete jedva dočekali osmane, onda su uistinu jedini narod koji im se „obradovao“.

    Prenosite da je Dušan silni prekršitelje izopćavao.
    Pominjući primjere rasnih zakona i diskriminacije, ne treba odlaziti tako daleko u istoriju. Vratite se svega 68 godina unazad, pa pogledajte rasne zakone i proglase NDH. Prekršitelji i „nepoćudni“ nisu izopćivani, već istrebljivani ubijanjem, pokrštavanjem i raseljavanjem. O tome svjedoče mnogobrojni dokumenti, knjige, obilježena i još uvijek neobilježena stratišta. Potražite knjigu „Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“ autora, hrvatskih antifašista Jože Horvata i Zdenka Štambuka, izdanu 1946 godine. Pogledajte kako su ustaše u saradnji sa katoličkom crkvom tretirali nepoćudne elemente, srbe, jevreje, rome i hrvatske antifašiste.

    Ne znam šta ste u mome tekstu prepoznali kao morbidne zaključke koje vam podmećem!?

    Hrvatskom i Bošnjačkom narodu ne podmećem ništa. Spomenuo sam dobro vam poznate minarete, tj. džamiju koju je Ante Pavelić podigao „ ustaškom cvijeću“ u centru Zagreba i ponovno vezivanje zastava 1992 godine.
    Nisam pisao o poštenom dijelu hrvatskog i bošnjačkog naroda, već o onom dijelu koji je 1941 stao u ustaške redove a onda 1991 prepoznavši NDH kao „povijesnu težnju hrvatskog naroda za samostalnom državom…“ nastavio započeto.

    Bog zna šta nosi sa sobom treće tisućljeće. Kraj onog drugog nam kao narodima, ništa dobro nije donio.
    Moje reakcije na vaše komentare nemojte kvalifikovati kao „grozna i uvredljiva podmetanja“ nekoga ko je osjetljiv na vaše istorijske neistine i nespretne konstrukcije.

    Nisam ja osjetljiv, već sam preosjetljiv kada u „trećem tisućljeću“ prepoznam zlokobne konstrukcije sa početka dvadesetog vijeka umotane u dobronamjernost demokratskog ozračja.

    Tu preosjetljivost generiše istorijsko iskustvo moje porodice.

    Moje rodoslovno stablo ima mnoge nasilno odrezane i polomljene grane. Moja oba djeda, stric kao i desetak bliskih mi rođaka ili leže na dnu neke od velebitskih jama logora Jadovno, ili su na dnu velebitskog kanala ili su u pepelu spaljenih leševa na području ustaškog logora „Slana“ na Pagu.
    Moj otac je jedino preživjelo dijete – zatočenik jasenovačkog logora, sa područja Zapadne Slavonije.
    Nakon što je nasilno pokršten 1942. godine, izveden je sa sestrom na strijeljanje sa kojega ga je spasio jedan ustaški činovnik, čovjek useljen u našu kuću.
    Majka je kao petogodišnje dijete, čudom preživjela progonstvo u Srbiju i 1945 se sa bakom vratila na zgarište.
    Zato za sebe i moju sestru znam reći da smo „slučajno rođeni“.
    Od 1995 niti jedan član porodice više ne živi na području R.Hrvatske.

    Bog zapovijeda hrišćanima praštanje i tome treba težiti, mada je iskušenje ogromno.
    Zaborava definitivno neće biti.

    Zato ostanite pri rodoslovlju i matičnim knjigama i manite se (kako reče narod) „ćorava posla“.

    Dušan Bastašić
    http://www.bastasic.myheritage.com