Doroteja Kanjiška (1490.-1532.)

U lipnju 2013. u Valpovačkom godišnjaku Matice hrvatske tiskano je zanimljivo štivo o Doroteji Kanjiškoj našeg uvaženog člana g. Ljudevita Mezea. Tekst uz suglasnost Valpovačkog godišnjaka prenosimo u cijelosti.

Doroteja Kanjiška radi svojih je bračnih veza usko povezana s kasnom srednjovjekovnom prošlošću Valpova. U povijesti je ostala zabilježena zbog svog humanog čina organiziranja ukopa dvadesetak tisuća na bojnom polju palih u Mohačkoj bitci 1526. g. U Mađarskoj je zbog toga slave kao nacionalnu heroinu. Njezin lik i djelo bili su inspiracija umjetnicima koji su je ovjekovječili u pjesmama, na slikama i skulpturama. Njezino ime nose ulice, trgovi, škole, bolnice i muzej u Mohaču. Unatoč svemu tome o njoj ne postoji mnogo biografskih podataka, a neke interpretacije povjesničara se i ne poklapaju. Stoga je tekst, koristeći suženi izbor povijesnih radova i napisa, proširen biografskim detaljima osoba povezanih s Dorotejom i Valpovom kao i s nekoliko zanimljivosti o samoj Mohačkoj bitci.

Onovremeni povijesni zapisi kazuju da su i tada Valpovom, kao konstanta valpovačke prošlosti, gospodarili stranci, ovaj puta ugarske velikaške obitelji Gerebi i Perenji . Njihovo je gospodstvo u posebnim poglavljima iscrpno obradio Mažuran1 a novim saznanjima proširio i neke od nedoumica razriješio Andrić2. Formalno, tada su još od 1102. g. (Pacta conventa) hrvatske zemlje i Ugarska bile zasebna kraljevstva koje je u državnu zajednicu vezala kraljeva osoba. To je vrijeme kraljevanja Matije Korvina (1458. -1490.), Vladislava II. Jagelovića (1490. – 1516.), Ljudevita II. Jagelovića (1516. – 1526.), te u osmanlijskim prodorom rascijepljenoj Ugarskoj, dvovlašća Ivana Zapolje (1527. – 1540.) i Ferdinanda Habsburškog (1527. – 1564.). Dok je Matija Korvin uspijevao centralizirati državu, smanjiti utjecaj velikaša, modernizirati vojsku i obranu te promicati humanizam, vrijeme njegovih nasljednika obilježeno je slabljenjem države zbog iscrpljujućih dinastijskih borbi, jačanjem utjecaja ali i međusobnim zavadama i borbama visokog plemstva, iskorištavanjem seljaštva, posljedično seljačkim bunama te slabljenjem vojne moći i obrane. S druge strane s istoka kroz centralizaciju i usvajanje modernih vojnih tehnologija i strategija jača, širi se i prijeti otomanska imperija, a međusobno sukobljene zapadne sile ne pružaju očekivanu pomoć. Posljedica takvih odnosa je i mohačka katastrofa.

Oko 1476. g. pod nepoznatim okolnostima svoj život završava Matija, posljednji potomak velikaške obitelji Morović, inače unuk Ivana Morovića koji je dao izgraditi valpovačku tvrđavu. (Slike 1, 2, 3 i 4). Dalje je imanje sve do 9. svibnja 1481. g. u posjedu Margarete rođene Silađi, udovice Matije Morovića i sestrične kralja Matije Korvina, kada kralj tvrđavu, dvor i trgovište Valpovo s pripadajućim posjedima poklanja svojim bratićima Matiji i Petru Gerebu od Wyngartha3. Desetak dana ranije kralj braći Gereb poklanja i imanje Šarengrad. Prema objavljenom rodoslovlju obitelji Silađi, Margareta Silađi bila je kći Oswalda Silađija brata kraljeve majke Elizabete. S druge braća Ladislav, Franjo, Matija i Petar Gereb bili su bratići i Margarete Silađi jer su oni djeca nekadanjeg erdeljskog kapetana Ivana Gereba i Sofije Silađi, sestre Oswalda i kraljeve majke Elizabete. Ladislav Gereb bio je biskup u erdeljskom Biogradu (danas Alba Julia u Rumunjskoj), a zatim nadbiskup kaločki4. Matija Gereb sudjelovao je u mnogim ratovima svoga rođaka kralja te se osobito proslavio 1463. g. prigodom opsade Jajca. Od 1481. do 1489. g. obnaša čast i dužnost bana Dalmacije Hrvatske i Slavonije5. U 16. st. Slavonija se prostirala u međurječje Save i Drave na zapad do Slovenije s glavnim gradom Zagrebom. Kako će se dalje vidjeti, izgleda da je dio valpovačkog imanja ostao i u „rodbinskom“ suvlasništvu Margarete Silađi.

Petar Gereb ( – 1503.)

Petar Gereb proslavio se kao vitez i kapetan kraljevskih četa na bojnome polju. Bio je i sudac kraljevskog dvora. Tijekom cijelog siječnja 1495. g. odani Petar Gereb ugošćuje kralja Vladislava II. koji sa svojom svitom, uz obavljanje državničkih poslova iz Valpova organizira i gušenje pobune odmetnutih hercega Lovre Iločkog i bana Ivaniša Korvina6. 24. travnja 1500. g. ugarski Sabor na Rakoškom polju ispod Budima izabire Petra Gereba za palatina (palatin – najviši dvorski službenik, zamjenik kralja koji je postavljan odlukom ugarskog sabora, ujedno i čuvar kraljevskog pečata. Palatinova vlast nije se protezala na hrvatsko kraljevstvo, gdje je čast potkralja nosio ban). Na svojoj novoj dužnosti Petar sudjeluje u kraljevim pripremama za rat s Turskom u Bosni koji na kraju rezultira sedmogodišnjim primirjem7. Bio je oženjen Dorotejom Kanjiškom , a umro bez potomaka u Valpovu 22. travnja 1503. g.8. Da su Gerebi doista izumrli bez muških nasljednika govori nam i činjenica da se neki njihovi posjedi ponovo spominju u rukama Margarete Silađi udovice Matije Morovića. To znači da je ona nadživjela svoga muža Matiju Morovića za gotovo trideset godina, jer 1504. g. pred biogradskim (Szėkesfehėrvár) kaptolom kao svoje nasljednike određuje djecu svoje sestrične Apolonije Rozgonji. Nedugo zatim umire Margareta Silađi, nasljednici se odriču nasljedstva te kralj nekadašnja imanja Šarengrad i Valpovo poklanja palatinu Emeriku Perenjiju . Pri tome je zanimljivo da je već tada žena Emerika Perenjija bila Doroteja Kanjiška udovica Petra Gereba9.

Doroteja Kanjiška (oko 1490. – oko 1532.)

Godine rođenja i smrti Doroteje Kanjiške približno su poznati, u pisanim izvorima posljednji puta se spominje 1532. godine. Ugarska je plemkinja, kći Nikole Kanjiškog, šopronskog špana. Vjerojatno oko 1500. g. udaje se za Petra Gereba. U pomanjkanju javnih škola, plemićke obitelji su svoje kćeri slale na privatni odgoj učenim plemkinjama. Dorotejine kuća je po cijeloj zemlji bila poznata po tome što je pružala ne samo osnovni odgoj, pismenost i povijest, nego je njegovala i humanizam10. Ubrzo nakon smrti prvoga muža Doroteja Kanjiška udaje se za udovca Emerika Perenjija kojemu u miraz donosi vlastelinstva Šarengrad i Valpovo. Očito je da je drugi Dorotejin brak sklopljen iz interesa ili pod pod prisilom, što ilustrira jedan zabilježeni imovinsko-pravni spor i obiteljski razdor. Naime, u složenim imovinsko-pravnim odnosima pravomoćni vlasnik imanja Šarengrad nije Emerik Perenji, nego njegova supruga Doroteja Kanjiška. U namjeri da Šarengrad pokloni beogradskom kapetanu Emeriku Török-Enyigiju, muž ju prisiljava da se odrekne prava na Šarengrad, za što ga ona tuži kralju11. Nakon smrti Emerika Perenjija, Doroteja preuzima skrbništvo nad njegovim sinovima iz prvog braka Franjom i Petrom i bavi se dobrotvornim radom, potpomažući siromašne i obitelji poginulih u ratovima. Nakon Mohačke bitke 1526. g. tražeći mrtvo tijelo posinka Franje Perenjija, tada već biskupa velikovaradinskog (danas Oradea u Rumunjskoj), s okolnim svećenstvom umirućima dijeli posljednju pomast, oplakuje pale vojnike i uz pomoć 400 dobrovoljaca uz vlastiti trošak ih pokapa, dijelom i u zaostale rovove u kojima su za bitke bili ukopani turski topovi. Prema mađarskim povijesnim izvorima, posljednje godine života provodi u Šarvaru na zapadu Ugarske odgajajući bratovu djecu, gdje je umrla i pokopana i gdje joj je postavljena spomen ploča10. Prema Mažuranu, koji se poziva na jedan rad E. Laszovskog, umrla je u Valpovu najkasnije do početka ljeta 1531. godine12. Grb Doroteje Kanjiške objedinjuje elemente grbova obitelji Gereb i Perenji (Slika 5).

Emerik Perenji (oko 1470. – 1519.)

Emerik Perenji sin je Stjepana Perenjija i Uršule Ujlaki. Prvi puta oženjen s Magdalenom Batori, iz kojeg je braka imao sinove Franju i Petra te kćer Barbaru. Kralj Matija Korvin vraća mu diljem Ugarske raspršena imanja koje je zbog nevjere zaplijenio od njegovog oca. Za vladavine kralja Vladislava II. Jagelovića imenovan je čuvarom krune svetog Stjepana. 1502 g. vodi delegaciju koja na granici dočekuje i u Stolni Biograd i Budim provodi mladenku, daljnju rođakinju francuskog kralja Luja XII., groficu Anu de Foix-Candale na krunjenje i vjenčanje s kraljem Vladislavom II. Iz toga braka će se roditi i budući kralj Ljudevit II. Jagelović. Uz njenu pomoć i uz pomoć njenih simpatizera, nakon smrti palatina Petra Gereba, 8. svibnja 1504. ugarski staleški sabor Emerika Perenjija proglašava za novog palatina13. Tada već udovac, Emerik se ženi s također tek obudovljenom Dorotejom Kaniškom, kojom ženidbom i valpovačko imanje prelazi u njegov posjed, što kralj darovnicom od 22. veljače 1506. g. i potvrđuje14. 1507 g. Emerik Perenji opsjeda tvrđavu Šikloš te šikloški veleposjed preotima nasljednicima tada već pokojnog Ivaniša Korvina13, a vjerojatno u korist kralja. Tek kasnije kupuje ili dobiva Šikloš u posjed. 25. ožujka 1512. g. uz Petra Berislavića imenuje kralj palatina Emerika Perenjija i banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Kao ban, odmah pokušava organizirati otpor turskom nadiranju prvo u Dalmaciji, a odmah zatim Slavoniji. Međutim, u proljeće sljedeće godine oboli i bansku dužnost u potpunosti prepušta Petru Berislaviću zadržavši pri tome palatinsku čast. Kao palatin 1514. g. sudjeluje u organizaciji gušenja velike Dožine seljačke bune15. U proljeće 1516. g. nakon smrti kralja Vladislava II. tada četrdesetpetogodišnji Emerik Perenji, iako već kronično bolestan od uloga (giht), saborskom odlukom postaje član državnog vijeća koje će pored maloljetnog kralja Ljudevita II. upravljati državom. Umire 5. veljače 1519.16

Petar Perenji od Šikloša (1502. – siječnja 1548.)

Petar Perenji od Šikloša sin je Emerika Perenjija i Magdalene Batori. Nakon očeve smrti 1519. g. nasljeđuje očeva imanja i čuva krunu sv. Stjepana. Ženio se dva puta, prvo za Margaretu Thurzo, a zatim za Klaru Sekelj. Imao je tri sina i dvije kćeri. Sin Franjo kao talac zaglavio je u turskom zarobljeništvu, sin Gabor umro je mlad u 35 g. života, a sin Nikola bio je biskup u Vacu. Bio je pravi renesansni čovjek, ali je i podupirao reformaciju. Sudionik je Mohačke bitke 1526. Krajem listopada iste godine kao privrženik Ivana Zapolje omogućuje da ovaj ugrabi krunu i da se 11. studenog Stolnom Biogradu okruni za ugarsko-hrvatskog kralja. Na prijelazu iz 1526. na 1527 g. s promjenjivom srećom Perenji se borio za interese protukralja Ivana Zapolje protiv odmetnutog vođe srpskih plaćenika Jovana Nenada-Crnog za prevlast u dijelovima Vojvodine. U drugoj polovini 1527. g. Petar Perenji prelazi na stranu Ferdinanda Habsburškog te njemu osigurava krunu. Zato je nagrađen imanjem Šarošpatak u sjeveroistočnoj Ugarskoj, a na uživanje dobiva i veći dio imanja egerske biskupije. Time je omogućio da se i Ferdinand 3. studenog 1527 g. u Stolnom Biogradu okruni za ugarsko-hrvatskoga kralja. Dvije godine kasnije ponovo pristaje uz stranku Ivana Zapolje. Iste godine je iz Poljske u Ugarsku dopratio Izabelu Jagelović od Milana, poljsko-litvansku princezu, na vjenčanje s Ivanom Zapoljom17. Međutim, nakon Sulejmanovog pohoda na Beč u jesen iste 1529 g. više nije pristajao ni uz koju stranu. U vrijeme kada je Ferdinand izabran i za rimskoga (njemačkoga) cara, 1531. g. javljaju se ljudi koji nisu zadovoljni ni jednim kraljem, s jedne strane zbog Ferdinandovog prevelikog zanimanja za za njemačke poslove, a s druge strane zbog Zapoljine zavisnosti od Turaka. Pokreće se ideja da se vođe protustranaka u interesu mira sastanu na dogovor. Tu misao prihvatio je i Petar Perenji, ali mu je pokušaj sazivanja pomirbenog Sabora propao. Protivnici Petra Perenjija govorili su, doduše, da smjera ukloniti oba protukralja te se sam nametnuti za kralja ili barem državnog kapetana pod turskom zaštitom. Ali, to ničim nije bilo dokazano18. Ipak, zna se da je bio u turskom zarobljeništvu, a poslije oslobađanja se 1532 g. u Beremendu sastao sa sultanom Sulejmanom, čak bio otet i deportiran u Beograd, ali nije pristao na predaju Šikloša i Valpova koji su bili važan dio obrambenog sustava granice. Za uzvrat je sedmogodišnjeg sina prepustio Turcima kao taoca, kojega je sultan Sulejman kanio pripremiti za jednog od potencijalnih nasljednika svoga vazala Ivana Zapolje19. Do kakve-takve pomirbe protukraljeva došlo je tek 1537. g., a nakon smrti protukralja Ivana Zapolje u srpnju 1540.. Perenji se ponovo priklanja Ferdinandu, koji ga je imenuje vrhovnim temišvarskim (Timisoara u Rumunjskoj) kapetanom i kraljevskim kancelarom17. Po neuspjeloj Ferdinandovoj vojni 1542 g. za oslobođenje Budima od Turaka, Perenji biva od Ferdinanda optužen za neuspjeh i za tajni sporazum s turskim pašama te bačen u tamnicu. Za vrijeme Perenjijevog tamnovanja, dana 23. lipnja 1543. g., nakon gotovo dvomjesečne opsade branitelji grada Valpova prisiljeni su položiti oružje i predati Valpovo Turcima. Tri dana kasnije na svom pohodu prema južnoj Ugarskoj utaborio se pod Valpovom i sultan Sulejman20. Početkom 1548. g. Perenji se uspijeva iskupiti nakon što se odrekao imanja Eger i nakon što je za njegovo oslobađanje bilo uplaćeno 40.000 zlatnika. U tamnici u Bečkom Novom Mjestu neposredno prije izlaska naglo mu se uslijed posljedica zatvorske torture i kostobolje narušava zdravlje te oslobođen ne stigavši na jedno od preostalih imanja, kao posljednji srednjovjekovni gospodar Valpova, umire 27. veljače u Beču. Pokopan je Šarošpataku21. Ocjene povjesničara o njegovoj politici i osobnosti evoluiraju neprekidno od njegove smrti do danas i pune su kontroverzi. No, zajedničko im je da je bio jedan od najvećih ugarskih magnata te je kao takav radikalno zastupao interese visokog plemstvu protivno kraljevskoj vlasti i interesima nižeg plemstva. Na nacionalnoj razini ocjenjuje ga se kao pacifista koji je želio pomiriti nositelje vlasti u podijeljenoj zemlji, prvenstveno protukraljeve, a zatim i sultana. Kad je smrću Ivana Zapolje naizgled nestalo potrebe za pomirenjem, on je kažnjen. U vjerskom pogledu, jedno vrijeme promicao je reformaciju, ali se na kraju s evangelizma vratio na katoličanstvo. U osobnom pogledu bio je neumoljiv u stjecanju moći i povećanju bogatstva22.

Mohačka bitka 1526.

U Tolni sakupljena kršćanska vojska na čelu s kraljem Ljudevitom II. Jagelovićem počinje se 14. kolovoza uz desnu obalu Dunava spuštati na jug prema Mohaču. Istog dana Turcima se predaje Osijek, Sulejman II. gradi most i preko Drave prebacuje prebacuje 300 topova i oko 200.000 ljudi, a 23. kolovoza za sobom ruši tek izgrađeni most. Kraljevskoj vojsci se 26. kolovoza pridružuje i hrvatska vojska predvođena banom Franjom Baćanijem, koja je vjerojatno, kako je to planirano, Dravu prešla kod Valpova. Istoga dana na mohačkom polju započinju i prve čarke između sukobljenih strana. Usporedo s tim zasjeda kraljevo ratno vijeće i donosi dalekosežne odluke od kojih su najvažnije:

  • da se predstojeća bitka ne odgađa dok se sakupi više vojske, suprotno nego je to pismeno iz hrvatske predlagao Krsto Frankopan,
  • da se ne čeka dolazak Krste Frankopana s dodatnom vojskom iz Hrvatske, koji je kasnio s povratkom iz Njemačke s pregovora s vojvodom Ferdinandom Habsburškim,
  • da se ne čeka dolazak vojvode Ivana Zapolje s vojskom iz Erdelja koji je zbog ranijih kontradiktornih naredbi kralja,·
  • da se potencijalna bojna linija ne zaprečava kolima, kako je to predlagao Poljak Leonad Gnojenski već da se ide u otvorenu bitku.

Ujutro 29. kolovoza počela se razmještati kraljevska vojska od 80 topova i oko 25.000 ljudi sjeverno od bojne crte između Udvara i Nađ-Njarada u smjeru jugoistok-sjeverozapad sa središtem oko kilometar sjeverno od tadašnjeg Feldvara (danas Sátorhely – Šatorište ). U prvi bojni red stavljeno je u dugoljastoj liniji pješaštvo s topništvom i zapovjednikom bitke biskupom Pavlom Tomorijem, na lijevo krilo Petar Perenji, a na desno ban Franjo Baćani i Ivan Tahi s hrvatskom vojskom. Ugarsko, poljsko i češko konjaništvo bilo je razrijeđeno u tri bojna reda jedan iza drugoga. Iza njih stajao je kralj s banderijem od tisuću teško naoružanih konjanika. S druge strane raspoređivala se turska vojska koja je do tada bila zaklonjena brežuljcima oko Udvara. Po desnom krilu nasuprot Perenjiju napredovao je sandžak-beg smederevski Behram-paša, a malo pred njim u sredini veliki vezir Ibrahim s rumelijskim i europskim četama i polovicom topova koje je dao ukopati na istočnoj strani Feldvara. Iako je tu teren bio niži, u Feldvaru se nalazila crkva s čijeg se tornja vidjelo daleko. Iza njega beglerbeg anadolijski i maloazijski sa svojom vojskom i drugom polovinom topova, a iza njih sultan s janjičarima, dok se beogradski sandžak-balibeg s akindžijama (lakim konjanicima) odijelio od ostale vojske, te pošao na nebranjeni sjeverozapad prema Nađ-Njaradu da obiđe ugarsko desno krilo te za bitke udari na njega s boka i straga. U pričuvi je bio bosanski sandžak-kosrev-paša. U tri sata poslije podne pokrenule su se prednje turske čete. Na njih su se oborili prvi ugarski odjeli koje su vodili Tomori i Perenji . Ali, kad su se istovremeno s desnog boka pojavile lagane turske čete, morala se ugarska vojska razdijeliti. Ipak se je drugi ugarski odred probio naprijed i sudario se anadolskom vojskom. Pojedinci su se probili sve do janjičara i sam sultan bio je jedan čas u opasnosti, budući da se do njega protisnulo nekoliko vojnika s ciljem da ga ubiju. Tada se aktiviralo tursko topništvo, koje je nemilosrdno uništavalo one koji su se dovoljno približili. K tomu, oborili su se na njih i janjičari sa svojim ubojitim oružjem, dok je u isti mah Bali-beg punom snagom s konjaništvom od Nagy-Nyarad izveo manevar gotovo potpunog zaokruživanja kraljevskih trupa. Nije prošlo niti sat i pol, a bitka nad stisnutim ostatcima kraljevske vojske na terenu Feldvara završavala se pobjedom Turaka. Kralj se s svojom družinom upustio u boj i ondje se kako kažu hrabro ponio, no kada mu je ostatak vojske počeo bježati, nagnuo je i on u bijeg i zaglavio sjeverozapadno od Mohača pod teretom svoga ranjenog konja koji nije mogao preskočiti nabujali potok Ćele23,24.

450 godina kasnije

Na polju uz jugoistočni rub Šatorhelja koje skriva masovne grobove poginulih u Mohačkoj bitci, u spomen na 450. obljetnicu bitke, uređen je 1976. g. memorijalni park. Grobište je otkrio Endre Gergely, od 1968. do 1973. g. detaljna arheološka iskapanja vodio je László Papp, a spomen-park osmislio je György Vadás25. Prema vlastitom sjećanju, bilješkama i prospektu spomen-park izdaleka je uočljiv po impozantnim ulaznim ceremonijalnim vratima koja se izdižu iz ravnice. Nakon njih ulazi se u prostor sa spomen pločom i sa u kamenu isklesanoj reljefnom kartom bitke. Dalje se spuštaju stepenice do poluukopanog dvorišta okruženog izložbenim prostorom i servisnim zgradama na sredini kojega je fontana. Na drugoj strani dvorišta stepenice se uspinju na ozelenjeni plato na kojem su u maniri naivnih umjetnika raštrkane u drvu izrezbarene skulpture. Prikazuju važnije sudionike bitke ili su nadahnute motivima iz same bitke. Među njima je i skulptura Doroteje Kanjiške. Na okruglom polju od oko šest hektara uzdiže se i pet humaka, masovnih grobova, u kojima počivaju posmrtni ostatci do sada pronađenih žrtava. Na rubu spomen parka posađena je zimzelena šuma koja simbolizira brojniju tursku-muslimansku (zelenu) vojsku.

Stjecajem ratnih okolnosti predškolski dio djetinjstva od 1942. g. do proljeća 1948. g. proživio sam u Šatorhelju. Prilikom prve posjete Šatorhelju nakon 1948. g. početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća „otkrio“ sam spomen-park. Susrevši se i sa nekadašnjim starijim susjedima i poznanicima oni su mi ispričali neslužbenu verziju o prvom otkriću masovne grobnice. S rezolucijom Informbiroa u Mađarsku je stigla sovjetska vojska koja se je uz nedaleku granicu ukopavala da bi se obranila od napada tadašnje Jugoslavije na istočni blok. Kopajući rovove, naišli su na posmrtne ostatke sudionika mohačke bitke. Obnove li se sjećanja na događaje Valpovu u to politički izuzetno napeto vrijeme, možemo se prisjetiti da je tada i u Valpovo stigla vojska u sklopu ratnih priprema obrane Jugoslavije od napada snaga istočnog bloka. Vojska je logorovala u okolnim šumama Kruniku i Hrastiku. Uz rubove šume kopali su se rovovi, a na nekoliko strateških punktova izgrađeni su drveni bunkeri kamuflirani busenjem trave. Kovačnica Buschbacher u Naratskom sokaku morala je izrađivati klamfe za povezivanje i učvršćivanje bunkerskih greda, a u nosače mostova bile su ugrađene mine. Srećom, na prostoru Baranje, koji je u povijesti i prije i poslije Mohačke bitke bio poprište mnogih ratnih sukoba, krajem četrdesetih nije došlo do nove “Mohačke bitke“.

Ilustracije



Slike 1. 2. i 3:
Crteži, pokojnog ilustratora i crtača stripova Radovana Domagoja Devlića
koji do sada najvjernije sjedinjuju ranije opise i prikaze predturskog izgleda valpovačke tvrđave26


Slika 4. Izazov arheolozima! Koji i kakvi se povjesni slojevi kriju ispod? Dio temelja sjeveroistočnog zida i jedne od kula starijeg dijela valpovačke tvrđave koja je razorena 1543. g., Spominje ih i turski putopisac Evlija Čelebija27. „Ukazali“ su se prilikom uvođenja kanalizacije 1984 g., snimio g. Dragan Milošević.


Slika 5. Grb Doroteje Kanjiške10,


Slika 6.
Tlocrt spomen parka Mohačkoj bitci u Šatorhelju25


Slika 7. Ceremonijalna vrata na ulazu u spomen park25


Slika 8. Skulptura Doroteje Kanjiške u spomen parku25


Slika 9. Shematski prikaz mohačke bitke28

 

Lireratura:

  1. Mažuran, Ive., Valpovo-sedam stoljeća znakovite prošlosti, Valpovo, 2004, 33-39
  2. Andrić, Stanko., Srednovjekovni Šarengrad i njegovi gospodari, Hrvatski institut za povijest Slavonije Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2002, 58
  3. Mažuran, 32
  4. Andrić, 68
  5. Klaić, Vjekoslav., Povijest Hrvata, knjiga IV., Matica hrvatska, Zagreb 1988, 175-180
  6. Isti, 244
  7. Isti, 257-264
  8. Andrić, 58
  9. Isti, 58-59
  10. Wikipedia: Dorottya Kanizsai
  11. Andrić, 60
  12. Mažuran, 37
  13. Wikipedia: Imre Perėnyi
  14. Mažuran, 35-36
  15. Klaić, IV., 296-307
  16. Isti, 319-321
  17. Wikipedia: Pėter Perėnyi
  18. Klaić, Vjekoslav., Povijest Hrvata, knjiga V., Matica hrvatska, Zagreb 1974, 128-129
  19. Puskár, Anett., Noble Stategies for Maintaining Power: Reflections on the Life of a Hungarian Aristocrats, Editioni Plus, Pisa, 2007, 19
  20. Klaić V., 191-205
  21. Puskár, Anett., Perėnyi Pėter politikai pályafutása, (link na Wikipedia: Pėtėr Perėnyi)
  22. Puskár, Anett., Noble…21-22
  23. Klaić, IV., 417-428
  24. Stjepan, Brodarić., Mohačka bitka 1526, Prijevod s latinskog i komentari Stjepana Sršana, Dukat, Vinkovci 1990
  25. Prospekt spomen parka u Sátorhelyu
  26. Antun, Abramović i Radovan Domagoj, Devlić., Utvrde stare hrvatske, kraljevstvo Slavonije-Valpovo, Hrvatsko slovo 204,  1999, 32
  27. Evlija, Čelebija.,  Putopis, Veselin Masleša, Sarajevo, 1979, 491
  28. Wikipedia: Mohácsi Csata

1 komentar

  1. Naš uvaženi član g. Ljudevit Meze, dipl. inž. i esejist u svojim zanimljivim pisanjima uvijek pronalazi među njemu dragim valpovačkim temama upravo one koje uvijek zaokupe i veliku pažnju šireg kruga čitatelja i slušatelja. Sjetimo se samo predavanja i teksta o rodoslovu Matije Petra Katančića i mijeni prezimena u njemu.

    Ovo štivo iz ”Valpovačkog godišnjaka Matice hrvatske 2013.” također je blisko stručnoj raspravi i stilom srodno beletristici te poput dobrog eseja uspješno popularizira dosta teški znanstveni tekst o velikanki Doroteji Kanjiškoj (1490. – 1532.), i to temeljem šturih vrela, ali ipak do moguće sveobuhvatnosti njenoga lika i djela, koji ju postavljaju na pijedestal heroine svoga doba, žene premalo slavljene Svijetom, osim u Mađarskoj, a sada ovim uradkom tek donekle i u Hrvatskoj, jer, kako autor kaže, ”…Doroteja Kanjiška je radi svojih bračnih veza usko povezana s kasnom srednjovjekovnom prošlošću Valpova…”!

    Autor nam uspješno prikazuje rasulo velikog dijela austrougarske države poslije Mohačke bitke 26. kolovoza 1526., kralj je poginuo, državno ustrojstvo se raspalo, a ostatke ostataka preuzela je samovoljna vlastela. Dok je Doroteja Kanjiška sahranjivala pale u bitci u masovne grobnice, palatin unatoć bježanju pljačka pečuhski kaptol, svaki otpor Osmanima prestaje i oni bez prepreka pale i pljačkaju zemlju sve do Budima. Opisuje nam i suvremenike Doroteje Kanjiške od kojih neki ostavljaju snažan trag u valpovačkoj i široj Hrvatskoj povijesti.

    Ova tema otvara i zanimljivu mogućnost genealoškog istraživanja s jedne strane – velikaških obitelji, a sigurno i obitelji nekih njihovih podanika čija se prezimena sigurno mogu pronaći u nekim listinama te istraživanja na Y-kromosomu s druge strane – zbog nedavnih iskopina u mohačkim prostorima s biološkim tragovima od kojih su osobito zubi pogodni za genetička ispitivanja, što sve doprinosi mogućoj dodatnoj vrijednosti ovog uradka.

    Za ugodu čitanja i nova saznanja puno hvala autoru gospodinu Ljudevitu Mezeu, dipl. inž.!

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.