Ante Tomić o “nezgodnim” prezimenima

Jutarnji list objavljen u nedjelju, 1. ožujka 2009., donosi tekst o "nezgodnim" prezimenima iz pera Ante Tomića. Prenosimo ga u cijelosti.

Teret prezimena – od Drka do Dreka

Piše: Ante Tomić

Naš ministar turizma, srećom, nije posjećivao Švedsku, ali da ode, živo bi se začudio zanimanjem Šveđana za njegovo prezime. Ali to je tako, u jednoj si zemlji ministar, u drugoj tvoje prezime znači izmet

SPLIT – Vindija iz Varaždina je, čini se, uzorna firma. Ne pamtim da sam ikada u novinama pročitao da su se neki seljaci kooperanti pobunili da im nisu platili otkupljeno mlijeko ili da su radnici nezadovoljni jer im kasni plaća, da ih se tjera da i subotom i nedjeljom bez pauze rade u vlažnim i nezagrijanim pogonima. Tko zna zašto je tako? Vjerojatno su u menadžmentu ovoga poduzeća rijetko sposobne, vrijedne, pametne i moralne osobe, a može, opet, biti i da je razlog bizarno osoban. Predsjednik Uprave Vindije preziva se Drk, a zamislite samo kakav bi, čak i ispodprosječno duhovit sindikalni povjerenik, cirkus mogao napraviti od toga.

Nomen est omen

Gospodin Drk noćima se budi u znoju, nakon uvijek iste, mučne more u kojoj ga na kapiji poduzeća dočekuju bijesni zaposlenici s uvredljivim natpisima i crtežima na transparentima. Lupaju po krovu crne limuzine i zlobno mu se cerekaju, rukama čineći lascivne kretnje koje ovdje radije ne bismo opisivali.

“Dosta je direktorskog samozadovoljstva!“, viče neki prostak.

“Dolje ručni rad!“, dobacuje drugi.

Zbog ovakvih neugodnosti predsjednik Uprave Vindije odlučio je biti dobar sa svojim radnicima. Blag je i milostiv, meka srca. Poduzeće vodi gotovo po socijalističkim, ljevičarskim načelima. Kada se već zove Drk, zadnje što mu treba je da ga još i proglase desničarom.

Čini vam se nategnutom ova teorija? Možda jest malo, ali ja sam svejedno uvjeren da prezime, makar i neopazice, može u bitnome odrediti ponašanje i nazore. Na primjer, kada spominjemo desničare, čuli ste možda za onoga viđenog haespeovca koji se zove Srb? Zar nije posve očit razlog zašto se taj bijedni čovjek upisao u ultranacionalističku stranku. Čitav život on gleda kako se ljudi ružno lecaju kad čuju njegovo prezime. Rumeni i muca ako se mora predstaviti i uvijek napominje:

“Ali, znate, ja sam Hrvat.“ 

“Aha! Naravno“, reče službenica na odjelu za izdavanje putovnica, znakovito se smješkajući.

Kada vam se to dogodi sto pedeset hiljada puta u svim uredima državne uprave, kad upisujete dijete u školu i dajete ga na župni vjeronauk, prirodno je osjetiti potrebu da nekako osnažite svoj klimavi nacionalni identitet, učinite ga uvjerljivijim, a ima li za ovo išta logičnije nego upisati se u Hrvatsku stranku prava? Iskaznica desne stranke učinila je Srba odlučnijim i samouvjerenijim, a i ljudi su ga lijepo primili. U Haespeu mu se, tvrdi, nimalo ne rugaju zbog prezimena.

Vjerojatno svi s odobravanjem kažu: 

“On je Srb, ali je dobar.“

Od prokletstva prezimena ne možete pobjeći. Zovete li se, recimo, Bitanga, možete se ne znam kako truditi dokazati da ste časna osoba, ali naposljetku se opet upišete u Hadeze. Teško je prosuditi što je mudrije, prepustiti se ili otimati zadatosti obiteljskog imena. Ministar Čobanković išao je linijom manjeg otpora, upravo kao i Brstilo, tajnik u Ministarstvu poljoprivrede. Čobankoviću i Brstilu je jasno da nemaju mnogo šanse pokušaju li se predstaviti kao metroseksualci njegovana ukusa. Tko bi ozbiljno shvatio vegetarijance ili makrobiotičare koji se zovu Čobanković i Brstilo ako konobarica, već kad ih vidi na vratima, put kuhinje viče: 

“Dva puta svinjske nogice s kiselim zeljem!“

Mulja li Muljačić?

Čovjek se jednostavno mora pomiriti s prezimenom, uzeti ga onakvim kakvo ono jest, čak i ako ima neugodan prizvuk, a vještiji će se čak oblikovati prema njemu i nedostatak učiniti prednošću. Onaj Muljačić, za priliku, znao je što radi kad je birao advokatsko zvanje. Klijenti su mu impresionirani i sa strahopoštovanjem ulaze u kancelariju. Noge im se odsjeku samo kad čuju njegovo cijenjeno ime. Muljačić odiše solidnošću. Sve što tražite od osobe koja će vas zastupati u sporu, sadržano je u ta tri sloga. Mu-lja-čić! Ako ste samo upola onakav lažljivi gad kako vam prezime sugerira, možete se nadati velikoj pravničkoj karijeri.

Takve stvari strašno su važne kod izbora zanimanja. Nije slučajno da ne znate ni za jednog Vodopiju koji je odlučio biti vinar. Ili da je neki Rakijaš predsjednik Društva liječenih alkoholičara. Tko bi dao svoju ušteđevinu bankaru koji se zove Sirotković? Odlučite li se objaviti knjigu kod izdavača Zatezala, znate da ćete se načekati dok vam on isplati honorar, a odete li u Žderića, ne nadajte se velikom postotku od prodaje. Imenom, svjesno ili nesvjesno, šaljete poruku. Već kad čuju kako se zovete, ljudi znaju što od vas mogu dobiti.

Moj dragi kolega i prijatelj zove se, na primjer, Pofuk. On i ja u redakciji vodimo mrtvu trku koji je od nas dvojice nepouzdaniji, koji će dulje kasniti s predajom rukopisa i izmisliti djetinjastiju ispriku zašto na vrijeme nije napravio posao, koji će užasnije izluditi šefove, zaustaviti štampariju, dovesti u pitanje sam izlazak sutrašnjeg broja. Primijetio sam, međutim, da njemu lakše opraštaju povrede radne discipline. A znate zašto? Zbog prezimena, naravno.

Da mi je biti Fak

“Pofuk me, kako mu i samo ime kaže, opet naguzio“, kaže urednik malodušno i ovlaš prijeđe preko njegove svinjarije, dok mene, s mojim bezveznim, neutralnim prezimenom, čitav sat psuje, vrijeđa, prijeti mi ubojstvom ili barem teškom invalidnošću.

Koji put i ja poželim imati takvo nekakvo bezobrazno ime, bilo bi mi svakako lakše u životu. Evo, recimo, kod upoznavanja djevojaka dosta bi pomoglo da se zovem kao onaj naš brončani bijatlonac.

“Fak“, predstavim se ja, vragolasto joj namigujući.

Priznajem, velika je vjerojatnost da bih u ovakvim prilikama fasovao šamarčinu, ali našla bi se zacijelo i gdjekoja slobodoumnija dama, koja bi znala cijeniti da ja nisam muškarac koji troši vrijeme na suvišne uvode.

Bajs u Švedskoj

Neugodnost je kod riječi “fak“ da se ona u posljednje vrijeme izgovara kao izraz gnjeva i nezadovoljstva. Našem predstavniku u skandinavskim disciplinama zacijelo se moralo dogoditi da je netko kraj njega na ulici ugazio u pseći drek i viknuo: “Fak!“, a on mu nevino odgovorio: “Molim?“

Nego, kad smo kod Skandinavaca i izmeta, znate li što na švedskom znači “bajs“? Naš ministar turizma nije, srećom, još posjećivao ovu prijateljsku zemlju, ali da ode, živo bi se začudio zanimanjem koje bi izazvao predstavljajući se neznancima.

“Bajs?!“, reče ljubopitljivo pogranični službenik pa ode kolegi pokazati putovnicu. Razdragano se kikoćući, pokazuju našeg dužnosnika, a njemu ništa nije jasno.

“Bajs!?“, vikne malo kasnije taksist i uhvati se cerekati.

“Bajs?!“, zaprepašteno će hotelska recepcionerka i prasne u smijeh.

Kakva divna, srdačna zemlja, svi se smiju, pomisli ministar turizma Republike Hrvatske. Svakako ih mora, kao pozitivan primjer, istaknuti na idućem sastanku s našim turističkim radnicima.

I tako on nekoliko dana luta Švedskom, rukuje se s ljudima i ponavlja: “Bajs, nice to meet you“, sve dok ga netko dobronamjeran ne upozori da sve vrijeme zapravo govori: “Govno, drago mi je.“

Ovo mi je možda najdraži od svih nesporazuma kakve čovjek može imati s prezimenom. U jednoj si zemlji ministar, a u drugoj govno.

Gordan Gledec

Istraživanjem rodoslovlja bavi se od 1999. godine. Uglavnom istražuje prezimena svojih predaka: Gledec (Poljanica Bistrička, Zagreb) i Hitrec (Martinci, Zlatar, Zlatar-Bistrica). U svom obiteljskom grmu ima preko 2400 pojedinaca. Zaposlen je kao profesor na Zavodu za primijenjeno računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu.

3 komentara

  1. Božidar Ručević says:

    Ponekad se pitah zašto neki ljudi ne promijene svoja prezimena i dugo mi je trebalo dok shvatih da ni ja to ne bih uradio, jer zov predaka iz drevna doba kaže – kad nismo mi nemojte ni vi!?
    Međutim ono što u ovom članku smeta je to što g. Tomić obično ne može, a da se ne posluži zamjenom teza te uvijek zna kuda treba smjestiti na primjer prezime Bitanga, a što su neki dobra prezimena bitange – to ga ne smeta; ili napisati da je taj bijedni čovjek g. Srb, valjda, bijednik zato što se upisao u neku stranku; kao i neke Muljačiće, ako su gadovi, povezati s pravničkom karijerom! Uvijek velim – intelektualac ne prEsuđuje, on prOsuđuje!
    Bilo kako bilo , članak o ” nezgodnim prezimenima” je zanimljivo štivo i nije sasvim nezgodan za čitanje, ali je pitanje da li mu je u ovakvom obliku mjesto na portalu Hrvatskog rodoslovnog društva “Pavao Ritter Vitezović”?

  2. Luigi Sierra says:

    Malo ga kakiš, Božidare… text je jako zabavan, satirički, tako ga treba i čitati, a ne biti picajzla. Rđavoj ćuni svaka dlaka smeta…

  3. U ”Luje s brda” small size ćuna i u glavi!

    Nepristojni brđanine otkuda ti u nas zalutao, i to kao anonimac ”luigi sierra”? Preporučujem ti da ne koristiš strane riječi ako ih ne razumiješ, jer, kako vidim, ne razlikuješ SATIRU (što je izvrgavanje ruglu ljudskih slabosti, a ne ljudskih znamena – prezimena), i to od SARKAZMA (što je zlobna ironija i pokvarenost)! Moj komentar podržava zanimljivost Tomićeva štiva, ali ne i njegov sarkazam!
    Kako je razumnom sasvim lako spustiti se na tvoju prostu razinu to ti velim da svoja brđansko-raščanska sranja u buduće negdje drugdje istovaruješ, a tim više što nisi dorastao niti da picajzla budeš, jer ti se ćuna iz dlake niti ne vidi. Small size!

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.