Komparativno rodoslovlje: Francuska

Časopis Slovenskog rodoslovnog društva (SRD) "Drevesa" u broju 18/1 od srpnja 2011. godine objavljuje kao uvodni prilog tekst mr. sc. Janeza Toplišeka "Komparativno rodoslovlje: Francuska". Autor, kojeg stariji članovi Hrvatskog rodoslovnog društva "Pavao Ritter Vitezović" dobro pamte sa zagrebačke promocije njegove knjige "Rodoslovlje", sada počinje s pitanjem – može li se govoriti o "nacionalnoj genealogiji"'.

Drevesa, 18/1, 2011

Janez ToplišekSjeća se kako je njegova knjiga bila odlično primljena i u Hrvatskoj pa se razmišljalo i o njenom objavljivanju na hrvatskom jeziku. Međutim, tada je postalo očito da bi skoro svako njeno poglavlje (ukupno 350 stranica velikog formata) u hrvatskom izdanju trebalo prilagoditi hrvatskim prilikama. Tragajući dalje za odgovorom na pitanje – postoji li nacionalna genealogija, Toplišek je vrlo studiozno razmotrio stanje u Francuskoj. Rezultate čitamo u novom broju Drevesa.

Iz Toplišekovog obimnog teksta ovdje objavljujemo samo Zaključke.

 

Odgovor na pitanje o nacionalnoj genealogiji

Sažmimo neke komparativne aspekte.

Osobni podaci

Iako su u Francuskoj široko postavljena ograničenja oko uvida u podatke mlađe od stotinu godina, ipak većinu takvih ograničenja odmah i skraćuju. To se najbolje vidi iz promijenjenog zakona o javnim arhivima iz 2008. godine (Loi No. 2008-696) gdje su podaci iz matičnih knjiga rođenih i vjenčanih dostupni već 75 godina nakon upisa, a iz matičnih knjiga umrlih bez ikakvog vemenskog ograničenja. Taj francuski zakon mogao bi biti uzor i za slovenska nastojanja oko dostupnosti arhivskog gradiva.

U Sloveniji stogodišnje ograničenje nije nigdje izrijekom propisano, ali je na snazi u crkvenim arhivima. Za civilne matične knjige propisani su drukčiji, kraći rokovi ograničenja (propis o Matičnom regristru); kod crkvenih matica, koje još koriste državni organi, dostupnost podataka povremeno ovisi o slobodnoj odluci službenika, a isto tako i status rodoslovca kao istraživača koji bi – na temelju Zakona o Matičnom registru – trebao imati povoljniji položaj kod pregleda podataka.

Matične knjige

U Francuskoj je revolucija (1789.) s civilnim matičnim knjigama već odavno zakoračila u sustav matičnih knjiga, dok se u Sloveniji to u cjelini dogodilo tek nekih 150 godina kasnije (osim na nekim područjima i u kraćim vremenskim razdobljima). Iako kod nas u maticama nailazimo na napomene o statusnim događajima, nikad nije postojao propisan opsežni sustav napomena, kao što je to bilo u Francuskoj. Sustav arhiviranja matica u Sloveniji i Francuskoj je različit. Biskupijski arhivi u obje države imaju različitu arhivsku ulogu.

Pravni sustav

U Sloveniji običajno pravo nije nikada imalo tako opsežnog utjecaja kao u Francuskoj; Slovenija načelno spada u područje pisanog prava koje je pod utjecajem rimskoga.

Položaj rodoslovlja

U Francuskoj je rodoslovlje važan dio kulturnog identiteta i djelovanje od nacionalne važnosti. Rodoslovne federacije (više od 150 društava i udruga), regionalni savezi i društva te ulazni rodoslovni internetski portal, zatim bogati djeluju tijesno povezani s državnim arhivima i kulturnim ustanovama. U Sloveniji država ne podupire rodoslovlje; jedina ustanova koja je do sada vidno podupirala SRD je Svjetski slovenski kongres (s funkcijama sličnim Hrvatskoj matici iseljenika – prim. prev.) čiji položaj i upliv podosta ovisi o političkim prilikama u državi. Organiziranost francuskog rodoslovlja je sustavna, promišljena, postavljena opsežno i dugoročno; slovensko rodoslovlje se zasniva na radu nekolicine pojedinaca, bez dugoročnog koncepta zajedničkog rada. Glasilo SRD-a i druge djelatnosti mogu izgledati uspješnima samo u usporedbi s nekim rodoslovno još slabije organiziranim zemljama.

Drugi rodoslovni izvori

U Francuskoj su izuzetno važni notarski (javnobilježnički) arhivi, dok su isti u Sloveniji gotovo zanemarivi. Vidi se da su slovenske zemlje bile samo provincije u staroaustrijskoj državi, zato su njeni vojni izvori djelomični i manje opsežni; većina važnih izvora je u centralnim arhivima susjednih država.

Plemstvo – heraldika

Francuska je imala brojno plemstvo s rastućim francuskim identitetom; a tome odgovaraju i izvori za njihovu genealogiju. Plemstva "sa slovenskim identitetom" je u Sloveniji bilo zanemarljivo malo, odnosno to je iz " klasnih razloga" još uvijek stvar proučavanja. U svakom slučaju, slovenski izvori u vezi s tim su tijesno opovezani uz njemačko kulturno područje i za arhive susjednih država. Francuska heraldika ima izuzetnu tradiciju. Na slovenskom teritoriju nikad nije bilo spomena vrijedne ustanove pa su i noviji pokušaji da se to područje stručno i bolje uredi ograničeni na rijetke pojedince koji djeluju više zasebno.

Vjerske skupine

Francuska je imala burna razdoblja u kojima su različito tretirali Židove, protestante i muslimane, što se odražava i na povremeno zapletenom istraživanju njihovih rodoslova. U Sloveniji su te grupe bile razmjerno malobrojne, pa slovenskom teritoriju ne daju – izuzev protestanata iz Trubarevog vremena – tako izrazit pečat kao u Francuskoj. Katoličanstvo je u povijesti jednako prevladavalo kako u Sloveniji, tako i u Francuskoj.

Doseljenici

Francuska je u nekim razdobljima bila izrazito imigracijska zemlja, što se za Sloveniju ne može reći (osim nakon 1945., kada je uz uobičajenu ekonomsku imigraciju nazočno denacionalizirajuće doseljavanje vojnika, carinika i drugih službenika iz ostalih jugoslavenskih pokrajina). Ranih kolonizacija slovenskih zemalja bilo je prije nastanka pisanih rodoslovnih izvora, što nas ne sprečava da korisno upotrijebimo metodu genetske antropologije.

Prezimena

U Francuskoj postoji mnogo prezimena koja ne zvuče francuski – to su ona iz rubnih i drugih pokrajina s naglašeno vlastitim, "manje francuskim" identitetom. Francuština se razmjerno kasno afirmirala kao službeni jezik u cijeloj današnjoj Francuskoj. Francuska antroponimija je bogata i tome odgovarajuće zastupljena i na svjetskom Internetu. U Sloveniji je nastanak i zapisivanje prezimena (osim na nekim rubovima) tijesno vezno s utjecajem njemštine. Važnu ulogu u stvaranju nacionalne svijesti pri tom su odigrali slovenski duhovnici (kao matičari i prvi učitelji). Slovensku antroponimiju trebalo bi povezati, da se udruže sva pojedinačna nastojanja. I na tom području država ne uviđa značajnog nacionalno-kulturnog potencijala.

Ostalo

I u Sloveniji prevladava mišljenje da treba afirmirati rodoslovni softver na vlastitom jeziku. Francuska ima izuzetno bogat izbor stručne rodoslovne literature. Slovenija je ograničena na tri naslova koji pokušavaju pokriti čak vrlo specijalna dodirna područja. Slabo organiziranom slovenskom rodoslovlju primjereno je i internetsko predstavljanje rodoslovlja: nema središnjeg slovenskog portala, ima tek nekih pojedinačnih, nepovezanih nastojanja.

Pripremio, preveo i prilagodio: Mladen Paver

Dodatni linkovi:

Mladen Paver

Rodoslovnim se istraživanjima bavi od 1994. godine. Osim vlastitog obiteljskog rodoslova istraživao je najstarije tragove oko šest stotina naših prezimena i njihove migracije. Izradio je 30 rodoslovnih stabala, "visine" od 200 do 350 godina. Radi na datoteci izvora naših prezimena (dosad prikupio oko 14.000), s težištem na dokumentima s prostora Banske Hrvatske XVI st. Osim domaćih arhiva, oslanja se na zbirke državnih arhiva u Budimpešti i Grazu. Pripremio je za tisak priručnik za rodoslovnog istraživača "Pred zagonetkom obiteljskog stabla" s dodatkom "Vježbe iz antroponimije", uz pozitivne recenzije dvojice naših akademika.

2 komentara

  1. Marija Plečko says:

    Hvale vrijedan članak gosp. Janeza Toplišeka koji ima za cilj prikazati usporedbu rodoslovlja u Francuskoj i Sloveniji.

    Također treba zahvaliti i gosp. Paveru  na predstavljanju tog članka na stranicama „Rodoslovlja“ jer ukazuje na različitosti pristupa podacima i statusu rodoslovlja u Francuskoj i Sloveniji, a što sigurno znači da različitosti postoje i kod drugih zemalja Europe.

    Različitosti navedene u članku posljedica su povijesnih prilika u kojima su živjele i razvijale se ove dvije države. Za razliku od Slovenije, Francuska je zemlja sa dugom državnom tradicijom, uz Englesku začetnica demokracije u Europi, zemlja vrlo bogate povijesti i kulture. Sve je to naravno omogućilo da se svijest o ulozi rodoslovlja u određivanju kulturnog identiteta postupno razvije do zavidne razine , a s razvojem te svijesti  genealogija je prihvaćena i kao aktivnost od nacionalnog značenja.
    Ne treba posebno napominjati kako između Slovenije i Hrvatske ima puno sličnosti i da bi iskustva genealoških naprednijih zemalja bilo korisno proučiti i ovisno o mogućnostima primijeniti. To bi svakako pridonijelo unapređenju rodoslovnih istraživanja na ovim prostorima ali, to  je moguće ostvariti samo ako se etabliraju Nacionalne udruge. Iste bi morale imati kontinuiranu i stručnu podršku kulturnih, povijesnih i sličnih državnih institucija, a svoje bi planove i programe unapređenja nacionalne genealogije, između ostalog, zasnivale na iskustvu naprednijih europskih zemalja. Za sada se istraživanje rodoslova bazira na radu malih grupa entuzijasta, koji su prepušteni sami sebi i bez bilokakve podrške od strane države.
    Za sada ostaje nam nada da će jednoga dana i na ovim prostorima genealogija dobiti značaj kakav zaslužuje.

    Također sam mišljenja kako bi bilo lijepo da na razini Europe postoji udruga, koja bi u odgovarajućim krugovima europske administracije promovirala genealogiju, prvo iz razloga već velike izmiješanosti naroda na tlu Europe, a zatim i kao pristup „maloj“ povijesti koja bi animirala samostalne istraživače da vlastitim doprinosom obogate saznanja o prošlosti Europljana kroz sudbine pojedinaca i obitelji.
    Na kraju, gosp. Toplišeku želim uspjeh u naporima za unapređenje genealogije u Sloveniji, te se nadam da će nam uskoro dati priliku da se u slijedećem članku upoznamo sa stanjem u genealogiji u nekoj drugoj europskoj državi.

     

  2. Božidar Ručević says:

    Jedno razmišljanje o sintagmi nacionalna genealogija

    U svakom istraživanju o izgradnji moderne nacije ne može se izbjeći rasprava o nacionalnom identitetu i podrijetlu pučanstva te njegove autohtonosti u nekom historiografski i/ili geografski omeđenom prostoru. Stav o identitetu: A=A objašnjava zakon bitka (M. Heidegger 1889.-1976.):”…svakom biću kao takvom pripada identitet, jedinstvo sa samim sobom…”, pa preneseno i svakoj etničkoj skupini, etniji ili narodu, koji dijele zajednički identitet na temelju iste kulture, tradicije, povijesti, religije (što nije uvjet), te istog jezika i etničkog podrijetla. (Petar Korunić, Nacija i nacionalni identitet. Ljubljana: Zgodovinski časopis 57. 2003.: 163-208; te ostali izbor literature uz taj članak).

    Slijedom navedenog postavlja se pitanje kako bi se mogle i naznake novih znanstvenih spoznaja prepoznatih u sintagmama: nacionalna genealogija i genetička antropologija uporabiti za izbor početne točke u traganju za dokazima o prevažnosti rodoslovlja pri utvrđivanju sveopćeg, a posebice kulturnog identiteta puka/naroda na nekom području. Kod toga se može reći da nam genetika, za sada tek daje odgovore o prainekim predcima Vučedolaca, Tračana, Ilira i Romana/Vlaha te i nas Hrvata čiji je haplotip EU7 (R1a ili kako danas već ne) u najvažnijem južnosrednjeeuropskom ”ljudskom utočištu” na našem tlu – preživio i zadnja tisućljeća posljednjeg ledenog doba. (Marina Borovac, Preživjeli ledeno doba: Hrvati su prastanovnici Europe. Zagreb: Večernji list, 14.6.2011., i to prema: znanstveni rad – 2011. Primorac, Rudan, Marjanović, Underhill, Villems, Sforza, Semino.) O tome puno piše i naš član prof. dr. Ivo Jurić, a osobito u novoj knjizi koja izlazi u rujnu 2011.

    Puno pogodnija početna točka za uporabu pri traganju o podatcima radi utemeljenja nacionalne genealogije u nas Hrvata ili u bilokoga drugoga u Europi je geopolitička razdjelnica s istočnim granicama zapadne civilizacije iz 1500-te godine (Izvor: W. Wallace, The Trasformation of Western Europe, London, Pinter, 1990. Crtež/karta: Ib Ohlsson za Foreign Affairs – prema Samuel P. Huntington, Sukob civilzacija i preustroj svjetskog poretka. Zagreb 1997.: 199.), jer u to vrijeme već stoljeća bilježe postojanje Kanonskih vizitacija, a od sredine XVI. stoljeća opstoji i papinska dogma s dugotrajnog Tridentskog sabora o obvezi pisanja matičnih knjiga s imenima i prezimenima.

    Od tog doba, a osobito poslije 30-godišnjeg rata (prva polovica XVII. stoljeća) mnoge zapadne zemlje polako prepoznaju važnost rodoslovnih podataka, ali zbog mnogih umrežavanja subetnija (ratovi, bolesti, glad) među već postojeće etnije procjenjuju kada će i je li će utemeljiti nacionalne genealogije i od koje će točke u vremenu vrjednovati traganje?!

    Bez izrade rodoslovnog softvera na materinjem jeziku i dovoljno podataka uz njegovu pomoć (vjerujem da tome može pridonijeti i Family Tree Maker ili neki drugi program) – nema uvjeta za stvaranje kritične mase rodoslovnih potki radi pritiska na znanstvene, društvene i političke strukture u nas, e, da bi i one pokrenule financijsku i svaku drugu pomoć za dobrobit rodoslovnih istraga. Naš obol tomu treba biti pomoć u osnivanju županijskih rodoslovnih stolova našeg Hrvatskog rodoslovnog društva i što brojniju objavu vlastitih istraživanja obiteljskih rodoslovlja.

    Po svemu sudeći Francuzima će to ići najlakše, kao i nekim drugim narodima, a Slovencima pak lakše nego Hrvatima – kako je to razvidno u svom štivu (Komparativno rodoslovlje: Francuska, Drevesa, 1/2011) uz mnoštvo prevrijednih podataka kritički napisao uvaženi mr. sc. Janez Toplišek – čiji dio nam na znanje izvrsno prenosi autor gornjeg članka g. Mladen Paver.

    Siguran sam da će u traganju za i do valorizacije nacionalne genealogije i u Hrvata biti napisano puno zanimljivih članaka. Neka tome bude pokretač i ovo štivo na granici mojih skromnih znanja o sintagmi nacionalna genealogija.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.