Predavanje akademika Pavla Rudana „Antropologija, genetika i rodoslovlje“

Rasne teorije bile su zlouporaba znanosti

U prostorima Hrvatskog državnog arhiva su u srijedu 23. svibnja 2018. članovi našeg rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“ imali priliku čuti izvanredno zanimljivo izlaganje akademika Pavla Rudana, utemeljitelja Instituta za antropologiju (1992.) , koji je u svojoj dugogodišnjoj znanstvenoj karijeri vodio i brojne domaće i međunarodne istraživačke projekte u kojima je povezivanje antropologije i genetike dovelo do novih znanstvenih spoznaja, a u još više njih sudjelovao.

Akademik Rudan 1966. je počeo raditi kao asistent na Katedri za anatomiju zagrebačkog Medicinskog fakulteta, da bi kasnije kao profesor antropologije djelovao i na tom fakultetu te na MF-u u Osijeku, zatim na zagrebačkom PMF-u i na katedri za antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svoja je znanja osim kod kuće stjecao i u najpoznatijim istraživačkim centrima u Parizu, SAD-u itd., a od 2011. obavlja i dužnost glavnog tajnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

U uvodnom dijelu svog gotovo dvosatnog izlaganja akademik Rudan okupljenim je slušateljima dao vrlo zanimljiv prikaz razvoja antropologije i genetike, te uvid u razne koncepte o nastanku čovjeka (od onih koji imaju religijsku podlogu poput kreacionizma do onih koji su se temeljili na znanstvenim spoznajama, ali i onima koji su nerijetko počivali i na pseudoznanstvenim temeljima, što je kroz povijest vodilo i do brojnih zlouporaba.

Danas znamo da nema ni jednog znanstvenog razloga da se i dalje koristi izraz „rasa“ kad govorimo o ljudskom rodu. Suvremene znanstvene spoznaje do kojih se došlo na području genetike zahvaljujući suvremenim tehnologijama i metodama u proučavanju stanovništva nedvojbeno pokazuju da je rasni koncept, koji počiva na boji kože te morfologiji tijela i lica, potpuno zastario i uopće ne odražava stvarnost. Vidljive razlike samo su varijacije koje su nastale s vremenom pod utjecajem čimbenika iz okoline u kojoj su pojedine skupine živjele. Nesporno je da su razlike to veće što je udaljenost između pojedinih skupina stanovništva veća, ali danas isto tako znamo da su na razini samoga ljudskoga genoma te razlike zanemarive i da nipošto ne mogu opravdati teorije o superiornosti pojedinih rasa nad drugima i zločine koji su u to ime počinjeni.


Akademik Rudan tijekom predavanja

Uostalom, genetska slika stanovništva u tzv. „zonama dodira“ jasno pokazuje da nema „čistih rasa“, naglasio je u svom predavanju akademik Rudan, navodeći izjavu koju je u austrijskom mjestu Schlainingu, nakon UNESCO-ve konferencije „Protiv rasizma, nasilja i diskriminacije“ u lipnju 1995. godine usvojila skupina eminentnih svjetskih znanstvenika, antropologa i genetičara, među kojima i on.

Isto vrijedi i za teoretičare tzv. „čistih naroda“ koji su na sličan način pokušavali dokazivati superiornost pojedinih naroda nad drugima, ili pak – polazeći od kasnijih genetskih istraživanja koja su pokazala da su u pojedinim skupinama stanovništva neki tzv. „haplotipovi“ znatno učestaliji nego u drugima – izvodili teze o porijeklu pojedinih naroda, njihovoj autohtonosti na pojedinim područjima, njihovoj superiornosti nad drugima ili nekim posebnim pravima. Genetska istraživanja u kojima se npr. utvrdilo da je u hrvatskoj populaciji haplotip „Eu7“ zastupljen s čak 44,83 posto, pokazala su isto tako da je kod pripadnika naroda Sami (mala etnička skupina koja živi u tzv. laponskim dijelovima krajnjeg sjevera Norveške, Švedske i Finske) ista haplogrupa zastupljena sa 41,7 posto, pa već i sama ta činjenica osporava teze po kojima ta haploskupina dokazuje bilo što o porijeklu Hrvata.

Uostalom, u razdoblju kada su nastajale te genetičke varijacije – a prema suvremenim znanstvenim nalazima riječ je o razdoblju od prije više desetaka tisuća godina – ni o kakvim se narodima ne može govoriti. Formiranje naroda je političko-historijska činjenica i nema nikakve veze s genetskom strukturom pojedinih skupina stanovništva, koja je u najvećoj mjeri uvjetovana okolišem. Tako se i navedena podudarnost te haplogrupe između stanovništva Hrvatske i Samija može protumačiti time da su u vrijeme ledenoga doba, kad je zapad Europe izoliran od središnjih dijelova, kretanja bila moguća samo pravcem sjever-jug i da su se u određenom trenutku, tražeći zaklon i mogućnost preživljavanja – bile našle na istim prostorima, tzv. „klimatskim utočištima“.

Rekonstrukcija kretanja pojedinih populacija i u dalekom pretpovijesnom razdoblju, koja je danas moguća zahvaljujući genetici i suvremenim tehnologijama, kao i kretanja za koja znamo iz povijesnih izvora, te genetska istraživanja pojedinih današnjih skupina stanovništva, također pokazuje da su koncepti „rasne“ ili „nacionalne“ čistoće neodrživi.


Publika i akademik Rudan tijekom predavanja

U pojedinim geografski izoliranim (ili došljacima bilo koje vrste teže dostupnim prostorima) tog je miješanja nedvojbeno bilo manje, što suvremena genetska istraživanja i pokazuju. Otok Hvar je dobar primjer za to: genetika potvrđuje da su stanovnici mjesta Svirče zbog udaljenosti od obale i zaklonjenosti brdima bili manje izloženi raznim napadačima i drugim kontaktima sa strancima, dok se u mjestima na istoku i zapadu javlja sve više varijanti, uključivši i neke koje su tipične za jugoistok Azije.

Jedna je od njih i tzv. varijanta Q koja se prenosi po muškoj liniji i koja je nađena i kod hvarskih Rudana, a koji nedvojbeno spadaju među otočke starosjedioce: njihov rodoslov, kojeg nam je akademik Rudan na kraju svog predavanja također kratko prikazao, i nazočnost na otoku rekonstruirani su sve do 1640. godine. Daljnja genetska istraživanja pokazala su se nositelji te genetske varijante, koja se prije otprilike 27.000 godina pojavila u sjeverozapadnoj Indiji kretali prema dalekom sjeveru (poluotok Jamal u sjeverozapadnom Sibiru, otkud su se onda opet postupno spuštali prema jugu te su neki od njih (ili njihovih potomaka) tu varijantu donijeli i do Hvara.

Genetska istraživanja pojedinih skupina otočnog stanovništva omogućila su i brojne znanstvene spoznaje o nasljeđivanju pojedinih karakteristika, ali što je još važnije, i genetskom faktoru u nasljeđivanju pojedinih bolesti, naglasio je uz ostalo akademik Rudan spominjući neka kod nas provedena istraživanja i prava je šteta da nije bilo više vremena da nam kaže nešto više i o tim i drugim istraživanjima kojima se bavio.

Vladimir Matek

Od 2009. do 2013. bio je hrvatski veleposlanik u Stockholmu, a prije toga pri OESS-u i međunarodnim organizacijama u Beču (2002. – 2008.) te pri Vijeću Europe u Strasbourgu (1996. – 2000.). Prije ulaska u diplomaciju radio je – iako je diplomirao medicinu - kao vanjskopolitički novinar u „Večernjem listu“, a bio je i dopisnik „Vjesnika“ iz Pariza. Od umirovljenja potkraj 2013. godine istražuje obiteljsku povijest.

Možda vam se svidi

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.