Održano prvo „on-line“ predavanje: “Kako je sv. Frane dospio na Velebit“

Kako je sv. Frane dospio na Velebit, odnosno, kakve se sve povijesne zanimljvosti može otkriti istražujući obiteljsko rodoslovlje, bila je tema pokusnog prvog „on-line“ predavanja u okviru aktivnosti Hrvatskog rodoslovnog društva, održanog u srijedu, 10. veljače 2021., od 18,15 do 19,00 sati preko platforme Zoom.

Rezultat ovog pokusa može se ocjenjivati dvojako: s jedne se strane mogli bismo zaključiti da je pokus kao takav uspio jer smo utvrdili da je – barem dok pandemija COVID-19 ograničava javna okupljanja – moguće da Društvo makar donekle funkcionira i na taj način, iako tu postoje i određena ograničenja. Naime, konferencija preko platforme ZOOM je besplatna ako ne traje duže od 40 minuta. Za duže sastanke treba se pretplatiti, što nije jako skupo, ali bi proračun Društva koji se puni isključivo članarinama teško podnio.

S druge strane, iako je predavanje bilo najavljeno tjedan dana ranije i svi su članovi dobili poziv u kojem je bila i poveznica kojom su se preko internetske veze mogli uključiti i pratiti izlaganje i projekcije, prijavilo se samo 11 članova. Budući da će pandemija COVID-19 zacijelo još neko vrijeme ometati naša okupljanja i uobičajene prezentacije onoga čine će se članovi bave, pa će nakon ovog pokusa zacijelo biti još takvih „on-line“ predavanja, bilo bi zanimljivo doznati da li vrijeme početka (18,15) nije odgovaralo većini članstva ili samo još nisu navikli na tu vrstu komunikacije pa se svojim računalima ili pametnim telefonima nisu uspjeli na vrijeme uključiti…

Na kraju evo i nekoliko riječi o samom sadržaju tog pokusnog predavanja: polazeći od činjenice da su njegovi preci polovicom 19. stoljeća posjedovali neke zemljišne čestice tik uz tzv. Majstorsku cestu koja između Kraljičinih vrata i od planinskog prijevoja Mali Alan, oni koju se uključili u ZOOM moglo su doznati i ponešto o povijesti te ceste, kao i o radu Josipa Kajetana Knežića, čovjeka koji ju je trasirao tako uspješno da je – umjesto da dobije ime po nekoj od habsburških princeza kako je to bilo uobičajeno – nazvana Meisterwerk (remek-djelo) otkud i ovo Majstorska cesta. Knežić je nakon toga dobio i zadatak da rekonstruira staru cestu (Jozefinu) prema Senju i sagradi novu do Karlobaga, ali je umro prije nego je dovršena.

Ono što je manje poznato jest da je – prije nego je počela gradnja ceste preko Velebita, regulirao tokove Krke i Čikole te napravio elaborat za melioraciju močvara uz Cetinu, kao i da su ga carske vlasti tražile da prouči mogućnost gradnje željezničke pruge od Siska preko Petrinje, Gline, Topuskog i Slunja do Senja ili Karlobaga, ali je on zaključio da tadašnje lokomotive ne bi mogle svladavati uspone preko Kapele i Vratnika, pa je predložio da se pruga zaustavi kod Josipdola, a da se daljnji transport odvija cestom…

Isto tako, manje je poznato da je tom „Majstorskom cestom“ otkako je 1832. otvorena pa do potkraj 19. stoljeća – prometovala i poštanska kočija koja je dva puta mjesečno povezivala Zadar s Bečom i obrnuto, ali i da je radi učestalih razbojničkih napada na Podpragu, gdje je – baš uz crkvicu sv. Frane, koju su također nekoliko puta opljačkali – bila jedna od postaja na kojoj je zbog učestalih razbojničkih napada stalno bila i jedna oružnička jedinica.

Gradnja te ceste bila je strateški projekt Beča za povezivanje Dalmacije s unutrašnjošću carstva. Izgradnjom novih prometnica i uspostavom parobrodskih linija duž jadranske obale Majstorska je cesta izgubila na važnosti pa je dugo bila zapuštena. Godine 2007. stavljena je pod zaštitu kao spomenik graditeljske i kulturne baštine pa je makar donekle zaštićena od daljnje devastacije (čitaj: krađe obrađenog kamena iz zaštitnih zidića i bankina…) i sve je popularnija turistička destinacija jer se s nje nakon gotovo svake serpentine otvaraju nezaboravni vidici. Posebno je vole biciklisti i ljubitelji filmova serije filmova Winnetou snimanim po romanima Karla Maya dobrim dijelom baš na ovdašnjim lokacijama.

Sada je u tijeku i obnova same crkvice koja je bila sagrađena 1832. godine da bi se obilježio završetak gradnje, ali je zbog dugog zanemarivanja i oštećenja nastalih granatiranjima u vrijeme Domovinskog rata i ona bila u dosta lošem stanju. Crkvica je bila posvećena sv. Franji Asiškom kojeg Dalmatinci zovu sv. Frane, dijelom zbog toga što su je – kao i konačište na poštanskoj stanici pored nje, prema ugovoru s carskim vlastima – opsluživali franjevci, a još više zbog činjenice da se i tadašnji vladar (austrijski car, a hrvatski i ugarski kralj) zvao Franjo.

Na kraju je malo podrobnije odgovoreno na pitanje kakve veze ta priča o velebitskim zanimljivostima ima s rodoslovljem jaseničkih Mateka: kao što je već rečeno, njihovi preci, koji su se u prvoj polovici 18. stoljeća doselili na to područje, još su stotinjak godina kasnije posjedovali neke terene u blizini Malog Alana. O tome svjedoče ne samo katastarski dokumenti koji se čuvaju u Državom arhivu u Splitu, nego i naziv jedne male visoravni na kojoj su ljeti napasali stoku, a koja se nalazi oko kilometar i pol sjeverozapadno od samog prijevoja Mali Alan. Planinarske i mnoge druge karte pokazju da se ta krševita visorvana još od tada zove Matekovac. Kasnije su te terene prodali i svoje planinske stanove preselili nešto zapadnije, na Donju Bukvu, Libinje i Malo Libinje, jer im je tako bilo bliže do Rovanjske, mjestanceta na moru, gdje su se trajno naselili. (vm)

Crkvica sv. Frane na Podpragu koja je dugo bila zapuštena, a zatim u granatiranjima tijekom Domovinskog rata i teško oštećena, sada se obnavlja. Sagrađena je 1832. po nacrtima arhitekta Valentina Presanija u tada vrlo popularnom klasicističkom stilu, a njena je gradnja financirana prilozima svih dalmatinskih općina, guvernera grofa Lilienberga i dobrovoljnim radom majstora klesara koji su radili na gradnji Majstorske ceste.

Hrvatska pošta je u svibnju 2020. godine objavila i marku na kojoj je reproducirana jedna litografija koja se čuva u Državnom arhivu u Zadru (HR-DAZD-552, Grafička zbirka, III/3), a na kojoj prikazan dolazak poštanske kočije pred postaju na Podpragu. Na uzvisini unutar serpentine vidi se crkvica sv. Frane, a iznad nje impresivne Tulove grede među čijim su se liticama prema lokalnim legendama gnijezdili zmajevi i plesale vile, a tu bi negdje trebali biti i dvori zloglasne Crne kraljice… Svi su muškarci na toj slici naoružani, što ne treba čuditi: tim su dijelom Velebita stoljećima harali vuci i hajduci, a kad više nije bilo turskih trgovačkih karavana koje bi ovi potonji mogli pljačkati, pretvorili su se mnogi od njih u obične razbojnike koji su napadali koga su god mogli dohvatiti. U dva su navrata provalili i u samu crkvu te odnijeli kaleže, svjećnjake, čak i svećeničko misno ruho…

Vladimir Matek

Od 2009. do 2013. bio je hrvatski veleposlanik u Stockholmu, a prije toga pri OESS-u i međunarodnim organizacijama u Beču (2002. – 2008.) te pri Vijeću Europe u Strasbourgu (1996. – 2000.). Prije ulaska u diplomaciju radio je – iako je diplomirao medicinu - kao vanjskopolitički novinar u „Večernjem listu“, a bio je i dopisnik „Vjesnika“ iz Pariza. Od umirovljenja potkraj 2013. godine istražuje obiteljsku povijest.

Komentirajte!

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.