Primjena novih europskih propisa o zaštiti osobnih podataka i rodoslovna istraživanja

O novostima koje je donijela europska Opća uredba o zaštiti osobnih podataka i njenom odrazu na rodoslovna istraživanja i posebno na objavljivanje njihovih rezultata govorili su u srijedu 17. listopada 2018. u 17,00 sati u dvorani “Katalozi” Hrvatskog državnog arhiva (HDA) na Marulićevu trgu načelnik Sektora za nadzor i Središnji registar g. Igor Vulje iz Agencije za zaštitu osobnih podataka (AZOP) i zamjenik ravnatelja HDA dr. sc. Jozo Ivanović.

Europska Opća uredba o zaštiti podataka, koja se kod nas primjenjuje od 25. svibnja ove 2018. godine iako je na snagu stupila još 27. travnja 2016., donijela je cijeli niz novosti na polju zaštite podataka, ponajviše onih osobnih, zbog čega se nerijetko naziva i Općom uredbom o zaštiti osobnih podataka1. Kad je riječ o onim oblicima  obrade osobnih podataka kojima se bave rodoslovni istraživači, ona nije donijela nešto bitno novo: o eventualnim (i to manjim) novostima moglo bi se govoriti tek kada dođe do objavljivanja njihovih rezultata.

Ne može se, ipak, zanijekati da su se u praksi pojavili određeni problemi, ali oni u najvećem dijelu ne proizlaze iz samih odredbi Opće uredbe i zajedno s njom usvojenog hrvatskog Zakona o njenoj primjeni, nego iz pogrešnih restriktivnih tumačenja u pojedinim ustanovama ili uredima,  istaknuto je na tribini našeg Društva koja je u srijedu 18. listopada 2018. održana u prostorima Hrvatskog državnog arhiva (HDA) u kojoj su predavači  bili g. Igor Vulje,  načelnik Službe za nadzor i Središnji registar u Agenciji za zaštitu podataka (AZOP) i dr. sc. Jozo Ivanović, zamjenik ravnatelja HDA.   

Prema onom što je rekao g. Vulje, čija je služba izravno zadužena za nadzor primjene tog propisa, Uredba je nadogradnja postojećeg zakonodavstva. Većina ranijih normi kojima je bilo regulirano to područje nije ukinuta, nego je eventualno dopunjena,  a unesene neke nove.  Tom Uredbom, koja se primjenjuje izravno i s kojom zemlje članice moraju uskladiti svoje  pravne regule, trebala bi biti otklonjena raznolikost nacionalnih zakonodavstava i mogućnost različitih tumačenja europskih pravila, što će sa sada jasno definiranm ovlastima kontrolirati neovisna tijela na nacionalnoj razini (kod na s je to AZOP) i jedan odbor na razini EU.  

Jedan od razloga za donošenje te Opće uredbe bio je ubrzani tehnološki razvoj.  Informatizacija je ne samo donijela cijeli niz novih načina obrade, pohrane i mogućnosti distribucije, nego i nove kategorije osobnih podataka.  Stoga su uvedene neke  nove defincije, primjerice u pogledu obrade i čuvanja, odnosno, korištenja biometrijskih podataka i genetskih analiza (kako bi se spriječila njihova zloupotreba), preciznije su opisani neki postojeći pojmovi, smanjene su ili pojednostavljene  pojedine administrativne obveze voditelja zbirki osobnih podataka, a istodobno su ojačana prava pojedinaca čiji su podaci pohranjeni u tim zbirkama. Uredbom su pojačane i nadzorne ovlasti te mogućnost izricanja kazni od strane tijela za zaštitu osobnih podataka prema tvrtkama i ustanovama koje ta prava ne bi poštovale, a posebno ako bi ih zbog nekog parcijalnog interesa namjerno kršile.

Problemi s objavljivanjem nečijih osobnih podataka

Spomenuta  prava pojedinaca  mogu se najkraće svesti na to da svaki pojedinac mora biti informiran o tome koji se njegovi podaci pohranjuju i da za to mora dati svoju privolu (suglasnost), kao i da mora imati mogućnost da tu privolu u bilo kom trenutku povuče. Ta prava ipak nisu apsolutna i neograničena: nadležnim tijelima koja se bave sprečavanjem, istraživanjem,  otkrivanjem ili progonom kaznenih djela, odnosno, izvršavanjem kaznenih sankcija, mjerama zaštite nacionalne sigurnosti i pitanjima zajedničke vanjske i sigurnosne politike, ostalo je pravo čuvanja i obrade, a u točno propisanim zakonskim uvjetima i razmjene (kretanja) tih materijala. Naime,  pojedinac može od neke tvrtke ili ustanove tražiti da izbriše (uništi) dokumentaciju koja sadrži njegove osobne podatke kad je prestala potreba za njima, ali ne i od policije ili sudova, ili pak od financijskih i drugih institucija s kojima ima važeće ugovorne odnose (krediti, hipoteke i sl.). 

U te izuzetke, istaknuo je g. Vulje, spadaju i aktivnosti fizičkih osoba za njihove vlastite potrebe, a u tu se kategoriju mogu podvesti i rodoslovna istraživanja. Drugim riječima, tako dugo dok neki rodoslovni istraživač podatke o članovima svoje uže ili šire obitelji zapisuje prema vlastitim i njihovim spoznajama, odnosno, ako ih je prikupio na legalan način  iz javno dostupnih izvora, te ih drži isključivo za sebe, on ne podliježe obvezama i odgovornostima voditelja zbirke podataka u smislu ove Uredbe. No, ako tako prikupljene podatke učini dostupnim drugim osobama (primjerice objavljivanjem u knjizi ili stavljanjem na internet,  njegova se pravna situacija bitno mijenja, dok jačaju prava osobe čije je podatke bez njene suglasnosti učinio javnim. I tu može nastati problem: g. Vulje osobno, a i AZOP,  skloni su liberalnijem  tumačenju tog dijela uredbe, ali  se nikad ne može sa sigurnošću tvrditi kakav će biti ishod ako se neki pojedinac odluči na tužbu, budući da u tom pogledu još ne postoji neka ustaljena sudska praksa, a i kad ona postoji sudovi se u ime svoje neovisnosti ne usklađuju uvijek s njom.       

Uredba se, kao ni dosadašnji propisi iz te sfere,  ne primjenjuje na podatke o preminulim osobama. Državama članicama dopušteno doduše je da posebnim propisima reguliraju pitanja korištenja ili objavljivanja nekih  informacija koje se odnose na one koji više nisu među živima. U Republici Hrvatskoj takvih propisa – zasad barem (op.a.) – nema.

Mediji izazvali bojazni u nadležnim službama

No, pogrešna tumačenja raznih propisa od strane pojedinaca koji bi trebali biti na usluzi građanima u praksi mogu stvarati razne probleme kad je riječ o dostupnosti podataka. Dio problema proizlazi i iz činjenice da su se mediji, kad je radi zakašnjenja u pripremama  za pripremu Uredbe u javnosti nastala uzbuna, umjesto s bitnim novostima koje donosi Uredba, dohvatili pretežno teme sankcija  koje bi AZOP kao tijelo kod nas zaduženo za neovisni nadzor provedbe Opće uredbe mogao izreći pravnim i fizičkim osobama u slučaju kršenja ili neprimjene njenih odredbi, i onda to uvelike prenapuhali.

Izravna posljedica takvog medijskog tretmana Uredbe bilo je zatvaranje pojedinih izvora informacija ili donošenje internih propisa kojima se pristup osobnim podacima pojedinaca bitno ograničava ili otežava, a sve s opravdanjem za to odgovornih osoba da je tako propisano novim pravilima o zaštiti osobnih podataka. No, zatvaranje izvora informacija – naglasio je g. Vulje – ni u jednom trenutku nije bilo intencija zakonodavca, nego je cilj je bio spriječiti zlouoporabe  poput stvaranja novog proizvoda koji će nekome donositi profit  na temelju podataka pohranjenih u bazama koje su bile stvarane u sasvim druge svrhe. Jedan od primjera za to je npr. prodaja baza podataka pojedinih tvrtki raznim marketinškim agencijama koje ih onda koriste u sasvim druge svrhe, sve do  političkog lobiranja.

Da će sasvim sigurno biti potrebno još neko vrijeme dok se stvori pozitivna praksa s  ujednačenim rješenjima za pojedina otvorena pitanja, kao i da se usklade tumačenja pojedinih propisa koji se mogu primijenjivati na određene kategorije osobnih  podataka, naglasio je u svom izlaganju i zamjenik ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva dr. sc. Jozo Ivanović. On je konstatirao da su prije spomenuti medijski napisi koji su dramatizirali temu kaznenih mjera prema prekršiteljima pojedinih odredbi Uredbe zacijelo utjecali i na osoblje pojedinih arhivskih ustanova da se počnu restriktivnije ponašati pa će trebati još dosta tumačenja i objašnjevanja o tome što je stvarno potreban stupanj zaštite pojedinih dokumenata i podataka u njima, a što je pretjerivanje. osim toga će trebati s Uredbom, ali i  međusobno, uskladiti i zakone koji reguliraju pojedina pitanja  dostupnosti arhivske građe, među kojima su najvažniji  Zakon o pravu na pristup informacijama i  Zakon o arhivima i arhivskom gradivu, odnosno, za njegovu primjenu nužnih  provedbenih propisa (pravilnika) koji su u izradi. 

U arhivima problem nedostatak ljudi i sredstava

Kad je riječ o dostupnosti osobnih podataka pojedinaca u državnim arhivima,  Opća uredba tu nije ništa izmijenila i sve dok se ne donesu neki novi propisi, osobni podaci u javnom arhivskom gradivu dostupni su za korištenje – kao  i dosad – 100 godina od rođenja osobe na koju se osobni podatak odnosi, odnosno,  nakon njene smrti, a ako datum rođenja i datum smrti osobe nisu poznati ili je njihovo utvrđivanje povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima, osobni podaci u javnom arhivskom gradivu dostupni su za korištenje 70 godina od nastanka toga gradiva, naglasio je g. Ivanović.

Na pitanje iz slušateljstva zašto se ipak čak i u HDA ne mogu uvijek na uvid dobiti matične knjige ili Stanja duša s podacima o osobama kod kojih su ti kriteriji sasvim sigurno zadovoljeni, g. Ivanović je pojasnio da je u tom slučaju zacijelo riječ o registrima u kojima se može naći i podatke o drugim osobama iz godišta kod kojih ti kriteriji još nisu zadovoljeni. A kad je riječ o pretraživanjima većih količina arhivske građe, arhiv nema ni osoblja ni sredstava kojima bi mogao provesti zakonski propisanu „anonimizaciju“ tih dijelova dokumenata. Digitalizacija matičnih knjiga i drugih registara o pojedincima, koja bi omogućila ciljano pretraživanje i tako uvelike riješila te probleme, sada u HDA nije na zadovoljavajućoj razini. Ona kasni jer dosad nije postojao neki  program sustavne informatičke obrade arhivske građe pa nije bilo ni proračunskih sredstava za to, nego je materijal obrađivan u sklopu parcijalnih tematskih projekata. Ministarstvo kulture, u čijoj su nadležnosti arhivi, najavilo je određene pomake u tom smjeru, pa se možemo nadati da će se s vremenom stanje u tom dijelu  ipak poboljšati, zaključio je g. Ivanović.              

1Puni joj je naziv inače Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ

Slijeva nadesno: zamjenik ravnatelja HDA dr. sc. Jozo Ivanović, načelnik Službe za nadzori Središnji registar u AZOP-u Igor Vulje i naš član Vladimir Matek koji je snekoliko uvodnih napomena otvorio skup. Snimila  Alka Horvat.

Vladimir Matek

Od 2009. do 2013. bio je hrvatski veleposlanik u Stockholmu, a prije toga pri OESS-u i međunarodnim organizacijama u Beču (2002. – 2008.) te pri Vijeću Europe u Strasbourgu (1996. – 2000.). Prije ulaska u diplomaciju radio je – iako je diplomirao medicinu - kao vanjskopolitički novinar u „Večernjem listu“, a bio je i dopisnik „Vjesnika“ iz Pariza. Od umirovljenja potkraj 2013. godine istražuje obiteljsku povijest.

Komentirajte!

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.