Priča o Filipu (prvi dio)

Posvećeno stogodišnjici završetka Prvoga svjetskoga rata

Bilježim pričanja svoga jape (djeda po majci) koja se odnose na njegove istinite doživljaje iz razdoblja Prvog svjetskog rata kada je bio ruski zarobljenik. Vrativši se živ i zdrav, sa sobom je donio niz zanimljivih uspomena koje su mu se urezale duboko u dušu i sjećanje te ih je pretočene u priče često pričao nama unucima. To su sjećanja iz svakodnevice, naoko nevažne stvari  koje su poznate samo neposrednim sudionicima i svjedocima. Kao takve vrijedno ih je sačuvati jer ih nema u povijesnim knjigama. Bilježim prema japinom kazivanju a svome sjećanju. Prvi svjetski rat bio je nezaobilazna tema među muškarcima u dugim zimskim večerima kada je vrijeme teklo sporo i mjerilo se od sveca do sveca, od običaja do običaja a živjelo se skromno. Ta kazivanja čula sam puno puta a odnose se na događaje otprije stotinu godina. Ovako zapisane želim ih prenijeti unucima.

Naravno da sam povijesne datume i činjenice provjerila u literaturi.

Na Dan svete Ane, 26. srpnja 1914., zapovijed o mobilizaciji za rat provela je i Šesnaesta varaždinska pješačka pukovnija sa sjedištem u Bjelovaru. Tada je među prvopozivcima mobiliziran i moj japo Filip Popović, star 32 godine. Nakon potrebnih priprema formirana je vojna postrojba od 2.322 opremljena vojnika. Pukovnija je zatim napustila grad i željeznicom otputovala prema mjestu Batar na Drini na austrijsko-srbijanskoj granici.

Bitka na Drini

Srpsko ratište imalo je dugačak front: od Bjeljine preko Loznice do Višegrada. Bitka na Drini vođena je od 6. rujna do 11. studenog 1914.

Šesnaesta regimenta stigla je u mačvansku nizinu 12. kolovoza.

„Došli smo do obale Drine. Meni i mnogim vojnicima krvarile su noge zbog novih nerazgaženih cipela! Kopali smo rovove. Drugu noć počela je žestoka pucnjava. Zrak se ljeskao a zemlja potresala od topovske paljbe. Čule su se strašne eksplozije. Bili smo u rovovima, bilo je stašno, bojao sam se jer takav užas nisam ni u snu doživio.

Oko nas su fijukali metci a ja sam molio Boga samo da  se živ nekako izvućem. Kada smo primili zapovijed da izađemo iz skloništa na otvoreno, Rusi su nas satjerali u kut između Drine i njene pritoke Krivaje. Drina je duboka i brza a neprijatelj za vratom! Vidimo da nam nema spasa. Počeli smo graditi živi most preko vode: 

Prvi je ušao u vodu i dao ruku drugome, ovaj trećemu i tako redom. Međutim, struja vode bila je toliko jaka da je one desete u tom živom lancu odnosila i utapala…   Nije nam bilo spasa, predali smo se i tako pali u rusko zarobljeništvo.

Pod pratnjom dovedeni smo na željezničku stanicu i ukrcani u stočne vagone. Po podu je bila rasprostrta slama. Čim smo ukrcani, vrata su se čvrsto zatvorila. Bio je pun vagon ljudi bez hrane i vode!“

Prema Ratnom dnevniku 14. kolovoza 1914. Šesnaesta regimenta je jako stradala u borbama te imala mnogo mrtvih i ranjenih. Ukupno je izgubila 1.004 pripadnika. Sudbina vojnika bila je različita: neki su poginuli, neki nestali, tj. zarobljeni a preživjeli su kasnije upućeni u Galiciju. 

Putovanje dugo 18 dana

Vlak sa zarobljenicima je krenuo. Zaustavljao se rijetko. Na  poljskoj granici svi su se morali iskrcati i prijeći u ruski vlak jer u Rusiji su pruge šire za 25 centimetara pa njihovi vlakovi nisu mogli prometovati sa Europom. Samo na rijetkim stanicama zarobljenici su skidani s vlaka te postrojeni u kolonu išli prema velikom vojničkom kazanu punom vrele vode procijeđene preko čaja. U svoje vojničke porcije mogli su dobiti taj „kipjatok“, naravno, bez šećera ! Ali nakon nekoliko dana gladovanja i to je bilo dobro.

Čaj im je poslužio da se malo ugriju i utaže žeđ. Na stanicama su ispitivali stražare kuda to idu, kuda ih vode. Grubi odgovor je glasio: „Ja nje znaju, job svoju mat!”.

Nakon 18 dana putovanja stigli su na odredište u grad Taškent, udaljen od Bjelovara 4. 900 km prugom a 4.200 km zračnom linijom.  Zarobljenici koji su među prvima zarobljeni upućivani su u najudaljenije krajeve Rusije, čak iza Urala, dok su oni kasnije zarobljeni smještani bliže frontu. Tako se Filip našao drugom, novom i nepoznatom svijetu u srcu Azije u sasvim drugoj kulturi. 

Na karti je bijelom bojom označen smjer putovanja 

U Taškentu su podijeljeni u grupe. Filipova grupa radila je u mlinu. Gazda je zahtijevao da nose teške vreće žita po lojtrama iz prizemlja na kat što su kratko vrijeme i uspijevali. No, zbog iscrpljenosti i gladi više nisu mogli pa su se pobunili. Tada su ih postrojili i nadzornik je brojao: „raz, dva, tri…“ izdvojivši svakog desetog iz vrste.

„Ja sam požalio sto sam osmi pomislivši da će ovi izdvojeni tjerati nas ostale na rad.“

„Strjeljat ! „ glasila je zapovijed i bila je izvršena.

„V melnicu ! „ zapovjednički je zagrmio nadzornik.

„A mi smo potrčali i grabili sve po dvije vreće odjednom“.

Strah pred smrću bio  je toliko jak da su uplašeni i zaprepašteni zarobljenici nastavili posao zadnjim snagama. Kasnije su zarobljenici bili raspoređeni kao besplatni radnici po posjedima i vlastelinstvima kod imućnijih gazda, ljudi i trgovaca te su se na taj način prehranjivali bez državnog troška.                                               


Zarobljeni austrougarski vojnici u Rusiji 1915. Snimljeno u Kareliji, preuzeto s Interneta.

Taškent (Uzbekistan)

Naselje postoji još u 5. st. pr. nove ere. U 8. st. osvojili ga Arapi i donijeli islam. U 9. st. uništio ga Džingis Kan. Kasije je često mijenjao vladare. Od 16. st. naziva se Taškent = kameni grad.

  • 1865. pao je pod vlast Ruskoga carstva.
  • 1899. uvedena je željeznica i počinje planska izgradnja.
  • 1830. postaje gl. grad Uzbekistana (prije Samarkand). Otada stižu mnogi novi doseljenici, posebno okolna nomadska plemena. Broj stanovnika brzo raste. Sovjetske vlasti zabranile su nomadizam i trebalo se naseliti u stalna naselja. 
  • 2010. ima preko 3 miliona stanovnika.

Carska palača dinastije Romanov

Carska palača 

U Taškentu je izgrađena i ova lijepa ruska carska palača dinastije Romanov .

Koliko puta je car boravio u njoj ?

Ali morala je biti i bila je !

15. ožujka 1917.  abdicirao je Nikolaj II. Romanov.

U noći sa 17. na 18. srpnja 1918. ubijeni su svi članovi carske obitelji.

Jedno vrijeme zarobljenici su išli na rad u šumu. Rušili su, sjekli i izrađivali drva. Kada je u grupi popustila  disciplina, postrojili su ih i svaki deseti van na strijeljanje! Naravno da su se takve stvari događale izvan svih kontrola i unatoč konvenciji o zaštiti zarobljenika. Iscrpljeni, izgladnjeli i premoreni neki su po noći umirali. Došlo je dotle da su se prije spavanja međusobno opraštali i pozdravljali s pitanjem: „Tko se ujutro bude probudio?“

Filip je imao sreću da je bio mlad, zdrav, otporan i u naponu životne snage!

Filipu je postalo mnogo lakše kada je kao sluga i pomoćna radna snaga bio dodijeljen na imanje jedne vlastelinke gdje je proživio dosta vremena. Kako je i Rusija sudjelovala u ratu i njeni su muškarci bili mobilizirani u upućivani na front. Zbog nestašice muške radne snage nije imao tko obrađivati i održavati gazdinstva, te su na njihova mjesta bili raspoređeni zarobljenici. Tu je Filip među ostalim poslovima radio i kao sokolar. Dobio je već posebno uvježbanog konja i pticu grabljivicu sokola. Kada su dojahali u polje, skinuo je sokolu sa glave zaštitnu kukuljicu i sokol bi poletio visoko u potrazi za plijenom. Lovili su fazane, prepelice i zečeve. Nakon nekog vremena sokol se sa plijenom vraćao na ruku svoga  sokolara. Kada su napunili vreću, mogli su ići doma. To je bio način prikupljanja hrane iz prirode za potrebe vlastelinskog stola.

Na vlastelinstvu bio je i veliki ribnjak. Filipov zadatak bio je baciti mrežu a zatim nakon nekog vremena s konjem izvlačiti punu mrežu riba!

U Rusiji Filipa su prozvali „Filja Lukičov“, tj. dodali su mu takozvano „otčestvo“, srednje ime, po ocu Luki.

Kasnije je Filip bio prebačen 450 kilometara dalje od Taškenta u mjesto Baygekum u Kazahstanu u smjeru današnjeg kozmodroma Bajkonur.

Na karti je označen Taškent, Baygekum u malom i Čila u većem  crvenom kružiću, a u crvenom kvadratiću označen je kozmodrom  Bajkonur

Plavom bojom označena je rijeka Sir Darja a žutom željeznička pruga uz koju ide servisni mekani put.                    

Zračna udaljenost:

  • Taškent – Baygekum oko 450 km
  • Taškent – Bajkonur oko 700 km
  • Bjelovar – Taškent oko 4.900 km
  • Bjelovar – Baygekum oko 5.350 km

Gordana Hmelina

je polaznica 5. generacije radionice "Za svojim korijenima" i koordinatorica druženja grupe 5/2009 u Sesvetama. Istražuje porijeklo svojih predaka iz Međimurja (obitelji Zebec) i Bjelovara (obitelji Popović).

Komentirajte!

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.