Vjesnik: A tko je tvoj predak?

Sljedeći tekst objavljen je 16. rujna 2005. godine u Vjesnikovom prilogu Fokus. 

Potraga za precima i obiteljskim korijenima uzima sve više maha među obrazovanijim ljudima širom svijeta. Iako su najčešći motivi za istraživanje obiteljske loze radoznalost i želja za potvrđivanjem identiteta, ima tu i materijalnih interesa.

Autor: Salih Zvizdić

Što je drutvo razvijenije, veće je i zanimanje pojedinaca za povijest vlastite obiteljske loze, za obiteljsko rodoslovno stablo, za genealogiju. Gotovo da nema razvijene zemlje u kojoj ne djeluju rodoslovna društva, a u susjednoj je Sloveniji takvo društvo osnovano prije deset godina. Ta, sve istaknutija, težnja za otkrivanjem rodoslovlja negdje je tradicionalni izraz obiteljske kulture prožete željom za širom spoznajom o svojim precima, a ponegdje je i izraz materijalnog interesa (nasljedstvo, podjela imetka i slično), a sve je češće i projekt znanstvenih radova. Jer znati što više o precima, znači znati više o sebi i svojima.

I Hrvatska je punim jedrima organizirano krenula tim vodama u lipnju ove godine, kada je u Zagrebu, uz prisutnost više akademika i niza drugih uglednika, osnovano Hrvatsko rodoslovno društvo "Pavao Ritter Vitezović" nazvano prema autoru "Croatiae redivivae" i "Stemmatographiae", preteče ilirskog pokreta i hrvatskog narodnog preporoda.

"U zahvalu precima, na dar mladima", temeljna je deviza Društva kojom se jednako naznačuje kulturološki sadraj i povijesno usmjerenje. Temelji na kojima je izraslo Društvo zasnovani su u Hrvatskoj na brojnim već istraženim rodoslovljima i povezivanjem tih istraživanja s pomoćnim povijesnim znanostima, kao što su povijesna antroponimija, demografija, onomastika, arhivistika, etnografija i druge srodne znanosti i discipline bez kojih je teško zamisliti uspjeh u rodoslovnom istraživanju.

U Hrvatskoj su, kao prvoj državi u krugu slavenskih zemalja, udareni korijeni istraživanja rodoslovlja. Tako je godine 1976. nastalo djelo povijesne antroponimije »Leksik prezimena SR Hrvatske« u izdanju Instituta za jezik tadašnjeg JAZU. Prije desetak je godina akademik Petar Šimunović objavio svoja »Hrvatska prezimena«, a Hrvatski institut za povijest pokrenuo je projekt »Kanonske vizitacije« s obiljem građe za povijesnu antroponimiju. U Hrvatskom je državnom arhivu mr. sc. Martin Modrušan pokrenuo snimanje na mikrofilm naših matičnih knjiga, što je jedan od uvjeta za znanstveni pristup istraživanju rodoslovlja.

Uza to se pojavio i niz veoma zanimljivih studija: Nenad Vekarić objavio je »Pelješke rodove« i »Stanovništvo Konavala«, Hrvoje Salopek »Stare rodove ogulinsko-modruške udoline«, Mladen Andreis priredio je »Stare rodove otoka Brača«, Vladimir Raguž rad »Batinik«, Toma Šalić rad »Vinkovački okački rodovi«, Anđela Frančić »Međimurska prezimena«.

Hrvatsko rodoslovno društvo »Pavao Ritter Vitezović«, čiji je predsjednik akademik dr. Petar Strčić, nastalo je na tim temeljima, kao i na nizu sličnih radova relevantnih za rodoslovnu tematiku objavljenih u različitim zbornicima, monografijama i stručnim časopisima, te obrađenih na redovnim i postdiplomskim radovima na hrvatskim filozofskim fakultetima. Zamisao o osnivanju tog društva potekla je iz redova amatera koji su u potrazi za svojim genealoškim stablom koristili rodoslovnu građu po zagrebačkim državnim arhivima i tražili pomoć ljudi od struke.

Glavni inicijator osnutka Društva, umirovljeni novinar Zagrepčanin Mladen Paver, autor »Priručnika o rodoslovlju«, pokrenuo je u Zagrebu, u sklopu Otvorenoga pučkog učilišta, radionicu »Za svojim korijenima«, što je naišlo na dobar prijam posebno među ljudima treće životne dobi. Sve to, kao i niz drugih elemenata, nedvosmisleno pokazuje da je sjeme rodoslovlja u Hrvatskoj zasijano na dobroj podlozi koja mnogo obećava.

Svećenik i utamničenik tragaju za svojim korijenima

Nedavno osnovano Hrvatsko rodoslovno društvo već je primilo stotinu pisama čiji su autori pripadnici najrazličitijih socijalnih skupina. Svećenici, automehaničari, veleposlanici, srednjoškolci, domaćice, akademici pa čak i robijaš u tamnici u inozemstvu, željeli bi znati koliko u povijest sežu poznati podaci o njihovim precima. Rodoslovno društvo »Pavao Ritter Vitezović« na Pučkom otvorenom učilištu održava radionicu »Za svojim korijenima« gdje poučava vještinama izrade obiteljskog stabla i kronike, dovodi do potrebnih ustanova, stručnjaka i organizacija te upućuje u literaturu, u jezik i vještinu čitanja starih rukopisa.

Cilj Drutva je naučiti, one koji to žele, kako istražiti svoje obiteljsko stablo. Mladen Paver, potpredsjednik Društva, usporedio je njihov cilj s poznatom kineskom izrekom: Možeš ribaru uhvatiti ribu i nahraniti ga jedan dan, ali ako ga naučiš hvatati ribu, nahranio si ga za cijeli život. Obiteljska stabla na upit izrađuje Društvo. Ozbiljnost i opsežnost rada i istraživanja posebno se vidi pri izradi obiteljskog stabla Zvonimira Jambrišaka, vlasnika jedne autokuće. Najraniji tragovi obitelji dokumentirani su 1567. godine, uoči Gupčeve bune. Za izradu stabla 500 godina stare obitelji trebala su tri mjeseca intenzivnog rada, kad bi se brojili samo radni sati. »U mnogim su državama obiteljska stabla dar na vjenčanju«, objašnjava Paver.

U nas se primjećuje da, što je čovjek obrazovaniji, to je više zainteresiran za svoje pretke. Za dobar početak istraživanja, dovoljan je precizan datum i župa rođenja najstarijeg pretka. Hrvatski državni arhiv na mikrofilmovima ima snimljene matične knjige od 16. stoljeća. Tragom imena na krsnim, vjenčanim i smrtnim listovima pedantnim radom nastaje obiteljsko stablo.

Kristina Šober

Rodoslovlja istražuju obiteljski zanesenjaci

Genealogija je u Hrvatskoj zanemarena pomoćna povijesna znanost. Nedostaju stručni radovi ne samo o »običnim« hrvatskim obiteljima nego i o, za povijest važnim, velikaškim obiteljima. Možda najpoznatiju knjigu na tu temu »Krčki knezovi Frankapani« napisao je Vjekoslav Klaić 1901. godine. Knjiga je ponovno izdana 1991. godine. Ponešto se može pročitati i o genealogiji obitelji važnih za Hrvatsku kulturnu povijest. Stjepan Kastropil objavio je stručni članak »Genealogija porodice Držić od Jera Vlaha Držića« u Beogradu 1961. godine.

Rodoslovlja uglavnom istražuju obiteljski zanesenjaci i zaljubljenici. Drago Sumić objavio je prije šest godina opsežnu monografiju (više od 500 stranica) »Rodoslovlje Sumić – Podgora« u vlastitoj nakladi. Marljivošću se ističe Ive Bašić koji istražuje rodoslovlja obitelji otoka Vira. Prije osam godina objavio je »Rodoslovlje Bašića iz Vira«. Godinu potom napisao je »Rodoslovlje Žepina iz Vira«, a lani je objavio zasad najopsežniju knjigu (nešto manje od 300 stranica) »Rodoslovlje Vučetića iz Vira«. Baić je napisao i monografiju o otoku Viru.

Opsegom se ističe ove godine objavljena knjiga »Raguži – povijest i rodoslovlje« Stojana Raguža Gunjinovića. On je na 800 stranica velikog formata objavio biografske podatke o više tisuća nositelja prezimena Raguž od kraja 17. stoljeća pa do danas. Raguže je razvrstao na plemena i rodove, istražio je nastanak prezimena, porijeklo Raguža i njihovo raseljavanje po svijetu. Raguž Gunjinović, koji je profesionalnu karijeru proveo u drvnoj industriji, na knjizi je radio četvrt stoljeća. Posjetio je sve Raguže u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a osim iz matičnih knjiga podatke je skupljao i izravno od prezimenjaka. Zbog toga je putovao u Ameriku, Australiju, a Raguže je našao i u Africi. Rezultat njegova rada je praktično enciklopedija jednog prezimena.

Tomislav Ponoš