Sažetak predavanja “Nezaobilazna ostavština Iblerovih”

Kad sam prije nekog vremena počeo tragati za mogućim temama za predavanja u okviru aktivnosti Hrvatskog rodoslovnog društva, sjetio sam se svog cijenjenog kolege iz diplomatskih dana dr. Mladena Iblera i njegovih vrlo zanimljivih napisa o obiteljskoj povijesti. Kad sam pokušao doći do njega da ga nagovorim da nam na temelju svojih istraživanja održi jedno predavanje, zatekla me informacija da ga više nema među nama. Stoga sam uz suglasnost njegove obitelji odlučio da kao svjevrsni hommage na temelju njegovih tekstova i malo dodatnog vlastitog istraživanja sam napravim tu prezenzaciju.

Predavanju o članovima obitelji Ibler nazočila je uz ostale i udovica dr. Mladena Iblera (druga s desna u prvom redu), koja je posebno za tu prigodu doputovala iz Danske. Uz nju sjedi Mladenov prijatelj još iz gimnazijskih dana, poznati kirurg prim. dr. Nikola Rudan.

Tko su bili i otkud su došli Ibleri?

Prezimena Ibler najviše je u Njemačkoj, a tamo je pak najučestalije na sjeveroistoku Bavarske, oko Amberga. Prema obiteljskoj predaji potomaka hrvatskih Iblera od tamo su u drugoj polovici 18. stoljeća stigli na područje Stare Gradiške i njihovi preci.  Bilo je to u vrijeme Marije Terezije i njenog ratovanja s Pruskom, ali i njenog „Colonisationis Patenta“  (objavljenog 25. veljače 1763.) kojem je cilj bio naseliti slavonske prostore koji ostali pusti i desetljećima  nakon odlaska Turaka.

U obiteljskim sjećanjima koja mi je ljubazno prenijela Mladenova sestra gđa Stanka (udana Lauer) zapamćeno je da su se neki bavili poljoprivredom, a neki su bili obrtnici. Obrtnik – i to čizmar – bio je i Johannes Ibler.

Kontroverzni pravaš Janko

Johannes Ibler i supruga mu Kata Staparčević rano su prepoznali intelektualni potencijal svog sina (koji je u knjigu krštenih Stare Gradiške 19. travnja 1862. poput oca mu upisan kao Johannes Bapt.) te su ga poslali na školovanje – prvo u Vinkovce, a potom i u Zagreb. Sjajno je pisao, a bio je i vrlo načitan, pa je brzo počeo surađivati u raznim novinama nekim prijevodima i kritikama, da bi na kraju postao i  profesionalni novinar.

Kao gorljivi pravaš pisao je za „Slobodu“, „Vienac“ i „Hrvatsku vilu“. Objavio je i više novela i feljtona te jedan roman pod naslovom „Zora“. Kao isto tako gorljivi pobornik i teoretičar realizma u svojim kritikama zamjerio se mnogima napadajući „pretjerani romatizam“ koji je tada prevladavao u hrvatskoj književnosti.

O njegovu novinarskom djelovanju u pravaškim listovima vrlo pohvalno piše Josip Horvat u svojoj „Povijesti hrvatskog novinarstva“ i to sa dva aspekta: ističe da je Janko Ibler uspostavio temelje moderne književne kritike u nas, „ucijepljujući na doktirnarno i uskogrudno pravaško slobodarstvo u kulturnim pitanjima duh tolerancije i liberalizma“, kao i da je – dok je punih osam mjeseci praktički sam vodio list „Sloboda“ koji je zbog političkih pritisaka preseljen sa Sušaka u Zagreb gdje je čak morao promijeniti i ime pa se od tada zvao „Hrvatska“ –  tu novinu temeljito reformirao,  organizirao izvještavanje iz većeg broja gradova itd…

Utoliko je veći bio šok kada je 1897. prihvatio ponudu bana Khuena Hedervaryja da bude urednik „Narodnih novina“, vladinoga lista koji je  promovirao  mađaronsku politiku. Ibleru skloni ljudi objašnjavali su da je to učinio contre coeur (teška srca) jer  je trebalo prehraniti jedanaestero djece koliko je imao sa suprugom Jelkom Schmidt, koja je u mladosti pod umjetničkim imenom Helene Schmidt nastupala i u nekim kazališnimpredstavama, ali je on te njene nastupe kao kritičar – usput budi rečeno – jako loše ocjenjivao. Bio je to u najmanju ruku neobičan način udvaranja, ali očito uspješan..

U obračunima s Jankom Iblerom posebno je nemilosrdan bio Vladimir Lunaček, koji je doslovno sasijekao njegov roman „Zoru“. S književnog stanovišta to  zacijelo i nije bila vrhunska književnost. Uostalom, i rijetki današnji čitatelji iščitavaju „Zoru“ više kao neku vrstu programskog spisa o ženskom pitanju i o tome što bi sve – uključivši i naturalističke, a za ono doba svakako pretjerano slobodne scene, trebao sadržavati realistički roman…

Janko Ibler

Janko je puno objavljivao i pod pseudonimima. Najpoznatiji mu je bio DESIDERIUS; ali se u raznim prigodama potpisivao i s još dvadesetak drugih, od kojih su najpoznatiji Milivoj Hrvat, Milivoj Horvat, te onaj u kojem je iskoristio  djevojačko prezime svoje majke pa se potpisivao kao Ivan Staparčević.

Umro je 9. lipnja 1926. i pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

U raspravi koja je uslijedila nakon predavanja, prof. dr. Đuro Deželić, čiji je djed prijateljevao s Jankom, ispričao je i zanimljivu epizodu iz njihovih gimnazijskih dana koju je otkrio u obiteljkoj arhivi: po uzoru na talijanske „carbonare“ oni su zajedno s još trojicom prijatelja osnovali tajnu revolucionarnu udrugu „Osvetnici“ čiji je cilj bio oslobođenje od strane vlasti….

Milivoj prevodio operna libreta

Janko Ibler nije slučajno za neke od pseudonima odabrao ime Milivoj. Tako se zvao njegov sin prvijenac (1889. – 1987.). On je otišao u poslovne vode, ali vrijeme u  kojem je živio i radio nije bilo baš povoljno za biznis, pa je zbog burzovnih spekulacija pa  čas plivao u novcu,  a čas djecu morao slati rodbini u inozemstvo jer ih nije imao čime hraniti. Ako u poslu i nije postigao neke osobite rezultate, ostavio je jedan zanimljiv trag u hrvatskoj kulturi: uoči domaćih praizvedbi dviju velikih opera u HNK, baš je on preveo libreta  „Andrea Cheniera“, a potom i „Tosce“. Bio je, naime, pasionirani ljubitelj opere, te je sa skupinom prijatelja studenata koji su dobro pjevali nerijetko čak i za obitelj i kolege uprizorivao pojedine scene iz velikih opera.

Sa suprugom Gizelom Teng Milivoj je imao dva sina – Vladimira i Milivoja. Milivoj će diplomirati na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1943./44., te preseliti u Švicarsku gdje će provesti radni vijek kao pshijatar. Tamo će i umrijeti bez potomstva.

Akademik Vladimir – međunarodno-pravni autoritet

Drugi Milivojev sin, Vladimir (25.6. 1913. – 30. 4. 2015.), napravit će veliku karijeru kao međunarodni pravnik. Šira ga javnost pamti i po tome što je – čak i kad je već bio zakoračio u drugo stoljeće života – bio vrlo aktivan i živahan sudionik javnog života, pa ga se često moglo sresti na potezu između HAZU čiji je bio član, Pravnog fakulteta i Ministarstva vanjskih poslova, sve dok ga nije oborio jedan biciklist. U padu su mu bile polomljene noge i od toga se zapravo više nije oporavio.

Studirao je pravo u Beogradu gdje mu je neko vrijeme radio otac, da bi nastavio i diplomirao u Zagrebu, gdje je doktorirao 1938.. Nakon toga je radio kao odvjetnički i sudski pripravnik u Zagrebu pa na otoku Rabu, pa kao tajnik Industrijske komore, da bi 1947. prešao na Pravni fakultet gdje će početi kao asistent da bi preko docenture i profesure došao – nakon što je 1983. umirovljen – došao i do statusa profesora emeritusa. Predavao je međunarodno pravo i diplomatsku povijest, ne samo na Pravnom fakultetu nego i na Fakultetu političkih znanosti, a pomorsko pravo na Pravnom fakultetu u Splitu. Bio je mentor mnogim postidiplomatima i doktorantima, a samo koji mjesec prije smrti još je održao nekoliko predavanja i na našoj Diplomatskoj akademiji.

Bio je član Akademije i brojnih stručnih udruženja kod kuće i u inozemstvu, suradnik Leksikografskog zavoda i autor mnogih znanstvenih radova iz međunarodnog prava i prava mora. Kao član Vladina Savjeta za granice i kao savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova bio je i član i suradnik mnogih pregovaračkih timova kad su počeli problemi oko proglašenja  isključive ekonomske zone (ZERP) na Jadranu, odnosno, oko granice sa Slovenijom u Piranskom zaljevu, a kad bi mu se učinilo da politika počinje prevladavati nad pravom, nije se libio da to iz svoje pozicije najmeritornijeg stručnog autoriteta to glasno i kaže.

Manje je poznato da je kao mlad bio vrlo aktivan sportaš:  veslao je na slavi kao član VK „Uskok“ koji će poslije biti preimenovan u VK „Zagreb“, a za kojeg se petnaestak godina kasnije u dublu natjecao  i njegov bratić Mladen…

Supruga mu je bila Ana Smokvina, koja je prevodila s francuskog, a među najvažnijim prijevodima je Stendhalov roman „Crveno i crno“. Potomstva iza njih nije ostalo.

Dragutin Ibler – promotor suvremenih ideja u arhitekturi i umjetnosti

Njegov brat Dragutin je nakon mature 1912. godine otišao na studij arhitekture u Dresdenu. Usavršavao se  i u Majstorskom atelijeru za arhitekturu  pri Umjetničkoj akademiji u Berlinu te u jednom kružoku sljedbenika Le Corbusierovih ideja u Parizu. Neko je vrijeme djelovao kao slobodni arhitekt da bi 1926.  postao profesorom na novoosnovanom arhitektonskom odjelu pri Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu. Sa svojim studentima Galićem, Kauzlarićem, Planićem i drugima osnovao je i tzv. Zagrebačku školu arhitekture koja je zastupala modernizam. No, te su koncepcije u zagrebačkoj tradicionalističkoj sredini dosta teško prolazile, pa su na natječajima za javne objekte – čak i kad mu stručni žiriji davali prve nagrade – njegovi projekti najčešće ostajali samo na papiru.  Privatni su investitori prepoznali njegov kvalitet, pa je po njegovim nacrtima sagrađen  veći broj stambenih višekatnica i obiteljskih kuća.

Puno se družio s Hegedušićem, Junekom, Augustinčićem, Kršinićem i drugima te je zajedno s njima 1929. osnovao i umjetničku skupinu „Zemlja“, kojoj je ne samo bio prvi i jedini predsjednik, nego – što više – i autor njihova manifesta u kojem je ključna rečenica zacijelo ona u kojoj se kaže da „treba živjeti životom svoga doba i treba stvarati u duhu svoga doba“.

Kako mi je rekla njegova nećakinja, Mladenova sestra Stanka, on je bio organizator i prve izložbe „Zemljaša“ te je doslovno natjerao članove obitelji da budu prvi kupci, tako da u obitelji i danas ima nekih njihovih ranih radova. Pripadnost „Zemlji“  i njegov izraziti socijalni angažman, priskrbili su mu isteknuto mjesto na intelektualnoj ljevici pa se – nakon što mu se supruga koja je bila Židovka ubila po dolasku Nijemaca u Zagreb da im ne padne u ruke – sklonio u Švicarsku. Tamo je predavao na arhitektonskom studiju Ženevskog sveučilišta, da bi se 1951. sa drugom suprugom – Švicarkom – vratio u Zagreb i u zvanju redovitoga profesora postao voditeljem Majstorske radionice za arhitekturu na ALU. U dobi od 70. godina poginuo je u prometnoj nesreći kod Novog Mesta. Potomstva nije imao.

Na izložbi  o pojavi ekspresionizma u nas, naslovljenoj „Strast i bunt“, a koju je 2011. godine u Klovićevim dvorima postavio povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, zapaženo je mjesto dobila i njegova vrlo intenzivna ljubavna veza sa poznatom slikaricom Ankom Krizmanić.  No, Anka se –  čini se – nije mogla smiriti uz jednog muškarca, pa ta veza nije potrajala.

Osim prema likovnim umjetnostima, i on je imao veliki afinitet prema klasičnoj glazbi. Vrlo je dobro svirao klavir i nerijetko je sa bratom Stankom četveroručno izvodio i vrlo teške skladbe. Nakon spomenute njegove pogibije u prometnoj nesreći u Sloveniji, Stanko je zaklopio klavir i više nikad nije zasvirao.

Prije nego se pozabavimo Stankom i njegovom obitelji, još nekoliko riječi o arhitektonskim ostvarenjima Dragutina Iblera. Danas nam je najpoznatiji tzv. „drveni neboder“ između Martićeve i  trga koji nosi njegovo ime. Vrhunskih je dometa imao u natječajnim radovima za Epidemiološki zavod na Zelenom brijegu i Središnji ured za osiguranje radnika u Mihanovićevoj,  u kojima je Krleža prepoznao arhitekta od »ukusa i kulture« i „našu graditeljsku vezu s budućnosti“. Tu je još i upravna zgrada Higijenskoga zavoda (danas Klinika za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević) na Mirogojskoj cesti, njegov je i portal Meštrovićeva atelijera na Gornjem gradu, a vrlo su zapaženi bili i njegovi radovi na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti 1925. u Parizu, u paviljonu kojeg je također on osmislio.

Dr. Stanko Ibler – od domobranskog do partizanskog liječnika

Treći od braće,  Stanko (6.1.1901. – 12.10.1993),  bio je  poznati stručnjak za plućne bolesti, u jednom razdoblju i ravnatelj bolnice za plućne bolesti na Jordanovcu. Godinama je bio urednik „Liječničkog vjesnika“, što je zadaća koja se ne povjerava bilo kome. Kad je počeo II. svjetski rat bio je mobiliziran u domobranski sanitet. Za jedne bitke na Papuku  23. III. 1943.  njegovu su postrojbu zarobili  partizani. Dobar dio zarobljenika pustili su da idu kućama, ali se liječnika nisu htjeli odreći pa Stanku nije preostalo drugo nego da u skladu sa svojom Hipokratovom zakletvom nastavi spašavati živote i liječiti ljude u zemunicama partizanske bolnice na Papuku. Mnogi od njih pričali su kako se iznimno brižno odnosio prema ranjenima i bolesnima, a u trenucima predaha, ako su  okolnosti to dopuštale, podizao je njima i osoblju moral zviždanjem opernih arija, koje je pamtio još iz studentskih dana. O tome mi je pričao i prof. dr. Norman Sartorius, koji se kao dječak također tamo zatekao jer ga majka, poznata zagrebačka liječnica Feodora Fischer, nije imala kome ostaviti kad je kao Židovka morala pobjeći iz Zagreba pa je završila u istoj partizanskoj bolnici…

Dr. Nela Setić Ibler – talac Gestapoa

Stankova supruga Kornelija (Nela) Sertić, i sama ugledna liječnica,  dugo je bila  bez ikakvih vijesti o muževoj sudbini, a kad je jedna od poruka kojom je obitelj pokušao obavijesti da je živ i gdje se nalazi dospjela u ruke Gestapou, Nijemci su Nelu odmah strpali u zatvor kao taoca. Brigu o djeci – Mladenu i Stanki – preuzela je Nelina sestra Zdenka, poznata slikarica i kustosica zagrebačkog Etnografskog muzeja, u jednom razdoblju i v.d. ravnatelja te ustanove. Ona je na razne načine pokušavala ishoditi Nelino oslobađanje, ali Hitlerov opunomoćenik za Hrvatsku Siegfried Kasche nije popuštao čak ni kad je pred njega izišla sa to dvoje malenih. Nela će iz izići iz zatvora tek na osobnu intervenciju jednog rođaka – domobranskog generala i ustaškog  pukovnika Tomislava Sertića, koji je nakon rata po kratkom postupku strijeljan unatoč intervencijama više visokih ličnosti koje su svjedočile da nije počinio nikakve zločine.

No, čak ni ta rodbinska veza nije mogla pomoći doktorici Neli da se po izlasku iz zatvora vrati na posao svoj redoviti posao pa je ona do kraja rata i muževa povratka kući uzdržavala obitelj kao liječnica Obrtničke komore, u kojoj su je izuzetno cijenili jer je mnoge njihove siromašne članove liječila i besplatno. Posebno se bavila liječenjem oboljelih od tuberkuloze, obavljajući u vlastitom stanu čak i zahvate poput umjetno izazvanog pneumotoraksa što je u ono vrijeme bio jedini tretman koji je pomagao zacjeljivanju kaverni.   Ona se  još prije rata osim za liječenje tuberkuloze počela zanimati i za prevenciju te bolesti i taj njen angažman nije ostao nezapažen: velikan naše medicine, utemeljitelj javnog zdravstva kod nas, predsjednik Akademije, kasnije i osnivač Svjetske zdravstvene organizacije prof. dr. Andrija Štampar, poslao ju je da organizira Dom narodnog zdravlja na Sušaku i zdravstvene stanice po Primorju. Nakon rata radila je u AT-dispanzeru na Trešnjevci gdje je nakon nekog vremena postala i zdravstveni nadzornik, da bi potom bila imenovana ravnateljicom Bolnice za plućne bolesti u Rockefellerovoj.

Bila je vrlo aktivna i u Crvenome križu, gdje je bila jedan od glavnih promotora  BCG cijepljenja, objavila je više znanstvenih i stručnih članaka u zemlji i svijetu.  Ne možemo ovdje ne spomenuti da je bila i i prva žena sa diplomom Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Bilo je to u vrijeme dok u Zagrebu još nije bilo svih katedri, tako da je pojedine premete morala slušati i ispite polagati u Grazu. Posvetila se problematici dječjih bolesti, radi čega je 1925. neko vrijeme provela i na usavršavanju u Parizu.

Mladen – liječnik, diplomat, povjesničar

Iako su se Stanko i Nela vjenčali još  29. veljače 1932. u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, prvo su dijete – Mladena – dobili tek 18. 12. 1937. Za sina dvoje uglednih liječnika bilo je prilično očekivano da i on krene na studij medicine, pa je tako i Mladen diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1963. godine. U nekim studentskim razmjenama proveo je neko vrijeme na  praksi u Danskoj, gdje je ostavio je toliko dobar dojam da su ga tamošnji šefovi pozvali da se vrati, što je on – budući da mu se jako svidjela danska demokracija, a sve je teže podnosio krutost i aberacije ovdašnjeg komunističkog režima – čim mu se pružila mogućnost i prihvatio. Vjerojatno je tome pridonijela i ljubav, jer se već 1966. oženio s Dankinjom, gđom Tove koju je upoznao tri godine ranije…

Nije to bila laka odluka jer u Danskoj tada još nisu priznavali naše diplome. Morao je iznova polagati praktički sve ispite, ali je to vrlo uspješno obavio, začas dobio i posao, pa specijalizaciju anesteziologije i intenzivne medicine.  Stručno i znanstveno se usavršavao u Houstonu, Minneapolisu i Grazu, predavao na postdiplomskim tečajevima anesteziologije Svjetske zdravstvene organizacije, postao šef Odjela za anesteziologiju i intenzivnu medicinu bolnice u Holbaeku te zasluženo dobio i docenturu iz tih predmeta na Medicinskom fakultetu u Kopenhagenu.  Zacijelo bi bez dobio i profesuru da se – kada se počeo nazirati raspad Jugoslavije – nije potpuno posvetio promicanju  hrvatskih interesa, osnivajući Hrvatsku kulturnu zajednicu u Danskoj, objavljujući mnoštvo članaka o hrvatskoj povijesti, politici i kulturi, držeći niz predavanja o tome na sveučilištu u Aarhusu i drugdje.  To mu je donijelo nekoliko visokih hrvatskih odličja, imenovanje za počasnog konzula Republike Hrvatske u Danskoj, pa za veleposlanika u susjednoj Švedskoj (bio je akreditiran i u Finskoj, Estoniji, Litvi i Latviji), a u drugom mandatu i u Australiji i Novom Zelandu.

Knjiga dr. Mladena Iblera o tome kako je dokazao da je Johan Franke, koji je iz dvorca Stegeborg u ime dansko-švedskoga kralja Erika od Pomeranije kao njegov namjesnik upravljao cijelom južnom polovicom Skandinavije bio zapravo Ivan VI.  Anž Frankopan, sin bana Nikole…

Jednim svojim istraživanjem  zadužio je i našu povijesnu znanost: on je utvrdio da je navodni Mlečanin Johan Franke koji je od 1426. do 1434. u ime dansko-švedskog kralja Erika Pomeranskog kao namjesnik iz Stegeborga upravljao cijelom južnom polovicom Švedske, zapravo  Ivan Anž Frankopan, sin bana Nikole, kasnije i sam hrvatski ban.  O tome je u Hrvatskoj, Danskoj i Švedskoj  objavio i više radova, kao i knjigu „Ivan VI. Anž Frankopan: U službi nordijskog kralja“. Priča je vrlo zanimljiva pa svakako zaslužuje da je prenesem makar u najkraćim crtama, u nadi da će i to ponukati ljubitelje povijesti i grboslovlja da posebnu za tim njegovim djelom:

Nakon što je – radi Veronike Desinićke – grof Fridrih Celjski ubio svoju ženu Elizabetu koja je bila iz roda Frankopana, njen je bratić Ivan Anž, najstariji od 9 sinova bana Nikole, krenuo da osveti sestričnu. Kralj Sigismund, kojem nipošto nije odgovaralo da zarate dvije najjače plemićke obitelji s juga kraljevine, moli svog bratića, dansko-švedskog kralja Erika Pomeranskog koji je baš te 1424. prolazio ovim krajevima na putu u Svetu zemlju, da posreduje. Sukob Frankopana i Celjskih tako je izbjegnut, a Erik je – jer je morao preći preko frankopanskih posjeda – angažirao Anža da mu bude vodič, a kad stignu do mora i prevoditelj kad bude s Mlečanima pregovarao o prijevozu preko Sredozemlja.  Anž je sve to očito vrlo dobro obavio, te ga je Erik – na povratku s tog hodočašća – poveo sa sobom kao dvorjanina, da bi ga nakon nekog vremena imenovao namjesnikom za pripadajući mu dio Švedske (to je vrijeme tzv. Kalmarske unije), jer švedskim plemićima koji su se stalno bunili, nije vjerovao.

Anž se na toj dužnosti potpisivao sa Johan Franke. U raznim spisima spominjalo ga se i kao Ziuana, odnosno, Giouana Franca, pa su skandinavski povjesničari zaključili da je riječ o nekom Mlečaninu. No, Mladen Ibler se sjetio da je u Klaićevoj „Povijesti Hrvata“ pročitao da je jedan od Frankopana u 15. stoljeću boravio u Danskoj pa je odlučio to malo podrobnije istražiti te je – pretražujući švedske arhive i grbovnike, ali i neke venecijanske dokumente (zapis mletačkih brodolomaca među kojima su bili i neki Dalmatinci, a kojima je baš Franke pomogao da se vrate kući) – utvrdio da je zapravo riječ o Anžu Frankopanu. Otkrio je i grbove nekih plemićkih obitelji čiji su preci kao štitonoše s kraljem Erikom boravili u našim krajevima i koji neobično podsjećaju na hrvatski grb, a njegova su otkrića zaintrigirala i neke švedske povjesničare.

Sa suprogom Tove Mladen Ibler imao je troje djece. Dvije su kćeri sveučilišne nastavnice u Danskoj – jedna je ugledna arhitektica, druga liječnica, a sin je glumac, redatelj i pisac  iza kojeg je već četrdesetak serija i filmova.

A  tu je još i  Vanda

Ovdje ću dodati da je i jedna od kćeri Janka Iblera, Vanda, već kao djevojčica mnogima  nabijala komplekse svojim intelektualnim sposobnostima koje redovito školovanje nije moglo zadovoljiti. Zato je već sa 14 godina napustila školu i pomagala ocu Janku u redakciji „Narodnih novina“, pisala čak kazališne kritike koje su protivnici njenog oca također žestoko napadali, a kad nisu imali drugih argumenata, onda su napadali njenu mladost. U tim se napadima posebno isticao veliki protivnik žena u novinarstvu Antun Gustav Matoš. Vanda je kasnije ipak odlučila završiti školovanje – pa je privatno maturirala te upisala studij filozofije i psihologije. Prevodila je s engeskog (objavljeni su njeni prijevodi nekih priča i jednog romana), da bi se od 1920. godine  – impresionirana onim što je započeo Andrija Štampar kojeg je sretala kod strica Stanka i njegove supruge Nele –  zdušno posvetila problematici zdravstvenog prosvjećivanja promičući u svojim napisima zdravstvenu kulturu i higijenu što ju je 1924. dovelo i do položaja predstojnice Službe za zdravstvenu propagandu u Institutu za socijalnu medicinu Ministarstva narodnog zdravlja, preteči današnje Škole narodnog zdravlja koja nosi Štamparovo ime. Bitno je pridonijela i stvaranju filmskog fonda te ustanove. Bili su  to oni sjajni poučni filmići o zdravstvenim temama, neki među njima i „crtići“ kojih se mnogi i danas s nostalgijom sjećaju…

Privatno nije imala baš puno sreće: muž – odvjetnik – bavio se konjičkim sportom te je u jednom padu s konja i poginuo. Sin Ozren – koji je završio studij medicine – je kao komunist odmah na početku rata ubijen u Jasenovcu i njegovo je ime nakon II. svjetskog rata do raspada Jugoslavije nosila bolnica „Merkur“.

Kao što je u početku rečeno, Janko Ibler imao je jedanaestero djece. Ovdje smo spomenuli samo one koji su – kao i njihovo potomstvo – ostavili nezaobilazne tragove u našoj povijesti i kulturi.

Izvori:

Ova je prezentacija nastala na temelju autorovih razgovora s dr. Mladenom Iblerom i njegovom sestrom Stankom Lauer, te brojnih Mladenovih u domaćim i švedskim medijima objavljeni člancima o povijesti njegove obitelji i njegovim istraživanjima, koja su rezultirala knjigom „Ivan  VI. Anž Frankopan – U službi nordijskog kralja”. Korišteni su i zapisi o pojedinim članovima obitelji Ibler iz Hrvatske enciklopedije,  Hrvatskog biografskog  leksikona i  Wikipedije. Da kompletiram podatke o Vladimiru Ibleru pomogli su i pranećaka njegove majke Gizele, gđa Gordana  Kolar Marić i njen suprug  Darko Marić. Koga zanima doznati nešto više o Janku Ibleru, preporučujem i članak Milovana  Tatarina: „Janko Ibler – kritičar i romanopisac” dostupan preko interneta, te „Povijest hrvatskog novinstva” Josipa Horvata.