Dragica Pjevac i Ivan Šutej: Šaškovec – preci i potomci

U rodoslovnim se prezentacijama obično govori plemenitaškim, intelektualnim ili građanskim obiteljima, dok su prikazi u kojima se govori o životu običnoga puka dosta rjeđi. Utoliko je zanimljivije bilo čuti predavanje gđe Dragice Pjevac i g. Ivana Šuteja, oboje pasioniranih rodoslovaca iz dugoselskog naselja Šaškovec, održano 17. travnja 2019. u prostorijama Gradske knjižnice u Dubravi.

U nazočnosti većeg broja njihovih šaškovečkih i dugoselskih sumještana, predstavnika Grada Dugog sela i Turističke zajednice kao i brojnih članova Hrvatskog rodoslovnog društva, oni su govorili o povijesti Šaškovca i nekoliko tamošnjih „običnih“ obitelji – Pekvarića, Rukelja, Babića i Oštarijaša (sve predaka gđe Pjevac), ali i još nekih preko čijih su se leđa prelamale brojne i burne povijesne promjene i nedaće. Da spomenemo samo jednu od njih: i djed gđe Pjevac bio je jedan od onih koji se nisu vratili iz Prvog svjetskog rata.

Šaškovec, nekoć zasebno naselje, a sada sastavni dio Dugog sela, spominje se u dokumentima već na početku XVI. stoljeća kao dio božjakovinskog vlastelinstva Nikole Zrinskog. Kasnije je imanje pripadalo Franji Tahiju, a posljednji su veleposjednici tu bili grofovi Draškovići. Prije tih plemenitaških obitelji tim su područjem upravljali viteški redovi – prvo templari, potom Ivanovci.

Gđa Pjevac i g. Šutej o svom su istraživanju objavili i knjigu pod naslovom „Šaškovec – preci i potomci“ čije su objavljivanje pomogli Općina Dugo selo i lokalna Turistička zajednica. Knjiga donosi pravo bogatstvo podataka i ilustracija – kroz rodoslove prije spomenutih starih šaškovečkih obitelji i tekstove o njima navedeno više od 1600 imena, spomenuto je 205 toponima, tu je i 265 fotografija kojima su prikazani događaji iz života pojedinih šaškovečkih obitelji i samoga mjesta, 118 fotokopija izvornih dokumenata, preslika katastarskih mapa i crkvenih matica, a tu su i snimci niza predmeta koji svjedoče o običajima i načinu života tamošnjeg stanovništva kroz minula stoljeća.

Gđa Pjevac i g. Šutej uspjeli su okupiti i veći broj suradnika koji su svojim prilozima na pojedine teme dodatno rasvijetlili pojedine aspekte šaškovečke starije i novije prošlosti, uključivši i utjecaj željezničke pruge na razvoj mjesta: velik je broj stanovnika, naime, radio na željeznici…

Budući da njihovo istraživanje nije bilo završeno objavljivanjem knjige, doznali smo na predavanju da su u međuvremenu doznali i za neka – dotad im nepoznata – pisma grofa Janka Draškovića pa je u svom izlaganju gđa Pjevac citirala i jedno pismo u kojem on iz Švicarske detaljno opisuje dugoselsko obiteljsko imanje i njegove šaškovečke dijelove. Grof Drašković u jednom je trenutku zamijenio neko zemljište s jednim od predaka gđe Pjevac, jednim od Rukelja, a kasnije je taj teren darovao za gradnju mjesne crkve.

Šaškovec nekad, uz Dugo Selo

Doznali smo također da je selo Šaškovec prije 106 godina dekretom uključeno u Dugo Selo, a da na stari naziv i danas podsjeća Šaškovečka ulica te da se sada radi na tome da se uspomena na prošlost obnovi kroz promjenu imena Mjesnog odbora – da se on više ne zove Dugo Selo Istok nego Šaškovec.

Iz tog dijela Dugog Sela rodom je – moglo se čuti na predavanju i dugogodišnji predsjednik Crvenoga križa i Ustavnoga suda dr. sc. Jadranko Crnić.

Kao što je iz cijele ove priče vidljivo, gđa Pjevac rođena je Šaškovčanka, školovanje je započela u Dugom Selu, studirala je njemački i talijanski jezik te je dugi niz godina radila kao učiteljica. Dugogodišnja je aktivistica Crvenog križa, što joj je – uz učiteljski posao – omogućilo da upozna sva sela i stanovništvo, život seljaka i radnika područja tadašnje Općine Dugo Selo.

Publika za vrijeme predavanja

Nakon gđe Pjevac je g. Šutej, rođen u susjednoj Rugvici, farmaceut s iskustvom iz „Plive“ i rada u Njemačkoj, ukratko prikazao neka svoja heraldička istraživanja iz kojih proizlazi da se neka od prezimena koja su on i gđa Pjevac obradili u spomenutoj knjizi pojavljuju i na raznim popisima plemstva te da su postojali i njihovi grbovi. Jesu li oni i njihovi šeškovečki prezimenjaci u nekoj rodbinskoj vezi tek bi se trebalo istražiti.

Na kraju su Dugoselci nazočne počastili nekim lokalnim slatkišima, među kojima su se posebno isticali llicitaru slični kolačići presvučeni bijelom šećernom glazurom, koji se navodno po istom receptu rade još od davnih vremena kada su ovim područjem – kao što je rečeno u početku – upravljali vitezovi templari…