Evolucija čovjeka: od afričkog australopiticena do modernih ljudi – izvještaj s tribine

U četvrtak, 20. svibnja 2010. godine, u 17 sati u maloj čitonici Hrvatskog državnog arhiva, Marulićev trg 21, u sklopu tribine HRD-a dipl. ing. molekularne biologije Marin Ježić, asistent u Botaničkom zavodu Prirodoslovno- matematičkog fakulteta u Zagrebu, održao je predavanje na temu "Evolucija čovjeka – od afričkog australopiticena do modernih ljudi".

Uz slajdove s tribine donosimo i kratki tekst iz pera predavača.

Sva živa bića na Zemlji dijele zajedničko porijeklo – bakterije, arheje i eukaorioti (živa bića koja se sastoje od složenih stanica). Upravo ta složena stanica eukariota je evoluirala u raznoliki životinjski svijet kojemu i mi, ljudi (Homo sapiens) pripadamo. U evoluciji je važno zapamtiti da je riječ o nasumičnom, neusmjerenom procesu koji traje već 3,5 milijardi godina. Darwinova teorija evolucije objavljena je 1859. godine i objašnjava raznolikost života na Zemlji nasumičnim procesima varijacije (mutacije, rekombinacije i protoka gena), nakon čega slijedi prirodna selekcija i genetičko skretanje koje će na koncu dovesti do adaptacije (prilagodbe) organizama na uvjete u kojima žive, specijacije (razvoja novih vrsta) ili izumiranja (ako varijacije nisu rezultirale organizmima koji su dobro prilagođeni uvjetima okoliša). U dugom razvojnom nizu svitkovaca (kojem i mi pripadamo), dogodilo se mnogo koraka koji su na koncu rezultirali pojavom čovjeka i njegovih najbližih srodnika – čovjekolikih majmuna (Hominidae) – orangutana, gorile i čimpanze.

Dugo vremena znanstvenici su tražili kariku koja nedostaje – prijelazni tip između čovjeka i majmuna; no to se pokazalo kao kriva pretpostavka. Karika koja nedostaje bi trebala imati određene karakteristike čovjeka (veliki mozak) i majmuna (robustnu građu tijela i velike zube). Međutim, istraživanja su pokazala da je razvoju mozga prethodilo nešto mnogo važnije što je omogućilo evoluciju čovjeka – uspravni hod. Uspravni hod je oslobodio prednje udove, koje su najraniji ljudski preci – australopitecini (doslovno: majmuni s juga) mogli koristiti za prenošenje stvari, štedeći energiju…

Australopithecus afarensis

1974. Hadar, Etiopija – Donald Johanson otkriva Lucy (Australopithecus afarensis), gotovo cijeli kostur, preko 3 mil. god. star. Lucy i njeni srodnici su mogli hodati uspravno.

Australopithecus africanus

1924. Taung, Južna Afrika – Raymond Dart dobiva pošiljku fosila i otkriva jednu lubanju Australopithecus africanus (nazvana Taung child), fosil je star oko 2 mil. god., a 1925. objavljuje članak u kojem svoj nalaz proglašava nedostajućom karikom, suprotno tadašnjem gledištu. Naime, tada se smatralo da se prvo razvio veliki mozak, a tek onda i ostale ljudske karakteristike; Australopithecus africanus pokazuje upravo nešto suprotno, mali mozak i ljudske fizičke karakteristike (npr. zubi). 25 godina Dartova teorija je zaboravljena, dok nisu pronađeni mnogi drugi fosili ranih čovjekovih predaka koji su potvrdili da je velikom mozgu prethodio uspravan hod kao i upotreba oruđa.

Paranthropus boisei

1959. Olduvai, Tanzanija – Mary Leakey sa suprugom Louisom pronalazi 1,75 mil. god. fosil Zinjantrhopus boisei, kasnije nazvan Paranthropus boisei. Riječ je o vrlo neobičnom nalazu, pošto fosil ima vrlo majmunolike karakteristike i nije se uklapao u tadašnji pravocrtni model evolucije čovjeka.

Homo habilis

1960. Olduvai, Tanzanija – Mary Leakey pronalazi novu lubanja i par kostiju ruke – gracilniji primjerak ranog čovjeka nazvan Homo habilis, 1,75 mil. god. ima mnogo više ljudskih karakteristika, a živi istovremeno s rubusnijim Paranthropus boisei. Ovi ljudski pretci su prvi koji su počeli koristiti oruđe – grubo obrađeno kamenje tzv. Oldowanske industrije.

Homo goergicus

1999.-2001. Gruzija – David Lordkipanitze pronašao je ostatke ljudskih fosila kod samostana, no problem je bilo sto su oko 1,8 mil. god. stari, s mnogo primitivnih karakteristika – vrlo mali obujam lubanje, kao kod ranijih Homo habilisa za koje se smatralo da nisu napustili svoju pradomovinu Afriku.

Homo erectus

1889. Sumatra, Indonezija – Eugen Dubois vrši bezuspješna iskapanja na tome otoku (tijekom XIX. st. smatralo se da je kolijevka čovječanstva Azija).

1891. Java, Indonezija – Eugen Dubois ovaj puta pronalazi ljudske ostatke: zube, dijelove lubanje stare 0,5-1 mil. god., a nalaz naziva Pitecanthropus erectus kasnije Homo erectus. Ovaj ljudski predak se iz Afrike proširio po čitavom starom svijetu, uspješno je izrađivao kameno oruđe Acheuleanse industrije, kontrolirao vatru i aktivno lovio obogaćujući svoju prehranu mesom.

Homo neanderthalesis

1856. dolina Neander (Neanderthal), Njemačka – u kamenolomu se slučajno nađen 40 000 god. stari dio lubanje, a kasnije i neki drugi dijelovi kostura – proslijeđeni su učitelju Johann Karl Fuhlrott koji ih dalje odnosi anatomistu Hermanu Schaffhausenu. Na koncu obojica zajednički opisuju ostatke kao Homo neanderthalesis – čovjek iz doline Neander. Neandertalci posjeduju tzv. mousteriansku industriju kamenog oruđa, fizički su nam vrlo slični i određeno vrijeme su živjeli paralelno s modernim čovjekom na području Europe.

Homo floresiensis

2003. Flores, Indonezija – Mike Morwood sa svojim timom slučajno otkriva ostatke malenih 9 kostura. Iako su se pojavile mnoge spekulacije kako je riječ o deformiranim primjercima modernih ljudi, analize snažno podržavaju teoriju o drugoj vrsti.

Istraživanja supokazala da je uspravni hod bio najvažniji, doslovno prvi korak naših predaka ka nama. Uspravni hod se pojavljuje prije oruđa i prije razvoja velikog mozga. Pitanja koja su danas ostala su – jesu li se rani moderni ljudi i neandertalci ostavili potomke u današnjim ljudima. Iako su neke analize fosilnih ostataka pokazale hibridne primjerke i dale naslutiti takvu mogućnost, neke druge analize – molekularne analize mitohondrijske DNA su pokazale da to nije slučaj. Kako trenutačno napreduje projekt sekvenciranja cijelog genoma neandertalca, još je uvijek prerano dati konačan odgovor.