O predavanju prof. dr. sc. Zrinke Nikolić Jakus: Prije matičnih knjiga

 Notarske knjige i drugi izvori bili su ključni u rekonstrukciji ranih genealogija dalmatinskog gradskog plemstva, bez čega bismo ostali prikraćeni za mnoge spoznaje o nacionalnoj povijesti

Kao što je bilo i najavljeno, u četvrtak, 2. ožujka 2023. godine naše je Društvo imalo zadovoljstvo u prostorijama Hrvatskog državnog arhiva biti domaćinom jednog više nego zanimljivog predavanja: predstojnica Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus, koja je godinama istraživala izvore poput notarskih (bilježničkih) knjiga i kartulara koji su sačuvani u dalmatinskim gradovima, prikazala nam je uz mnoštvo zanimljivih ilustracija i rodoslovnih tablica nekoliko zadarskih plemićkih obitelji, što se sve iz tih starih zapisa iz razdoblja prije nego su se počele voditi matične knjige može naučiti o našoj srednjovjekovnoj povijesti.

Tako smo npr. uz ostalo doznali da se zahvaljujući zapisima o Čiki, utemeljiteljici zadarskog benediktinskog samostana sv. Marije, a koja se zaredila nakon suprugove smrti i njenoj kćerki Večenegi koja ju je naslijedila na mjestu predstojnice i rodoslovu Madijevaca, moglo potvrditi neke druge zapise koji su ukazivali na to da je ta plemićka obitelj bila u srodstvu s kraljevskom kućom Trpimirovića, tj. s kraljem Zvonimirom.

prof. dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus

Kad je riječ o zapisima koji su vođeni u tom samostanu, s genealoškog je stajališta posebno zanimljiv godovnjak u kojem su bilježeni za samostan i za grad važni događaji, a u koji su – nerijetko i između redaka – upisivane i smrti pojedinih redovnica, zbog čega ga se u literaturi još spominje i kao „nekrolog“. S povijesnog je aspekta važan jer se bez tih zapisa za mnoge od kćeri pojedinih istaknutih obitelji ne bi niti znalo jer se smatralo da su s mirazom kojeg su dobile pri ulaska u samostan unaprijed dobile svoj dio obiteljskog nasljedstva pa ih se u oporukama zabilježenim u knjigama javnih bilježnika često nije ni spominjalo. Slično je nerijetko bivalo i s njihovim sestrama koje su se udale: i njih se u ostavinama preskakalo jer se smatralo da su bile namirene pa imanje nakon očeve smrti trebaju dijeliti samo sinovi. Za takve se pak nerijetko doznavalo kroz tzv. mirazne ugovore, koji su također bili sastavljani kod gradskih notara kako bi se zaštitilo njihova imovinska prava ako bi ostale udovice nakon što im muževi stradaju u nekoj bitki ili podlegnu nekoj bolesti, što je bila jako česta pojava s obzirom na ratove i epidemije, posebno kuge.

Kad je kugi riječ, profesorica Nikolić je na primjeru obitelji Detrico pokazala kakve je razmjere zapravo imala ta pošast, koja je naše krajeve zahvaćala u više navrata. Dugo se, naime, vjerovalo, da su ti razmjeri bili osjetno manji nego u nekih drugim dijelovima Europe. Rodoslovi obitelji poput spomenute u kojoj je od deset osoba iz iste generacije jedan od prodora kuge preživjelo samo njih troje nedvojbeno su potvrdili da lokalni kroničari u svojim katastrofičnim zapisima nisu nimalo pretjerali.

Dragocjeni su u tom pogledu, posebno u nekim mjestima u kojima notara nije bilo ili su njihovi spisi s vremenom u ratovima, požarima i drugim nevoljama izgubljeni, i sudski spisi. Tako primjerice „Curia maior civilium“, registar građanskih prava srednjovjekovnog Zadra za razdoblje 1351-1353. pokazuje kako se nakon niza ratova i epidemija kuge u kojima je bilo mnogo žrtava nakon čije smrti nije bilo oporuka, a nije ostalo ni izravnih nasljednika, pokušavalo utvrditi tko bi od preživjelih stanovnika mogao imati neka nasljedna prava. Službenici gradske uprave kružili su ulicama pozivaju sve koji misle da imaju neka prava na nasljedstvo pojedinih obitelji da se jave te sa svjedocima to i dokažu. Potraga je išla čak do sedmog koljena. Neki su uspjeli sačuvati te predočiti i nekakav dokument, a drugi su se onda bunili da se „komadu uštavljene kože vjeruje više nego čovjeku“…

U tom je kontekstu vrlo zanimljiva bila i napomena da za razliku od dalmatinskih gradova u kojima je sačuvano mnoštvo bilježničkih spisa (u Trogiru najstariji datiraju iz 1263. godine, u Dubrovniku iz 1272, Zadru iz 1279., u Splitu 1341. te u Šibeniku iz 1386.), u Zagrebu takvih spisa nije bilo, pa izvore kao što su ugovori, oporuke i druge stvari koje je iz bilo kog razloga trebalo zapisati, u Zagrebu treba tražiti u starim sudskim spisima.

Budući da su prezimena u tom razdoblju još prilično rijetka ili nisu stalna, povjesničari se proučavajući te stare spise moraju koristiti i pomoćnim metodama. Jedna od njih je i utvrditi obrazac nasljeđivanja imena u pojedinim razdobljima, pa i obiteljima: jedan od tipičnih je da će ime djeda po očevoj strani dobiti prvi unuk, dok će drugi dobiti ime djeda po majčinoj strani; ime jedne, odnosno druge bake dobit će po istom uzorku unuke, imena stričeva dobivat će nećaci itd…

Ponekad ni to ne pomaže: kao i kasnije, u matičnim knjigama, puno ovisi o tome koliko je čitak rukopis osobe koja je zapisivala, ali još više i o jeziku. Ako je neki stranac, a u Dalmaciji su to, naravno, bili Mlečani, obavljao i notarsku dužnost, on je hrvatska imena nastojao potalijančiti, jednako kao što su ih u crkvenim bilješkama pisari pretakali u razna srodna latinska imena. Kad je riječ o onim najtradicionalnijima kao što su Petar ili Pavao, to nije teško odgonetnuti, ali kod drugih se mogu pojaviti jako različite verzije.

prof. dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus

Problem je mogla biti i različita terminologija. Tako smo mogli čuti da se uz riječ frater (na latinskom brat) pojavljivao još cijeli niz različitih pojmova (- germanus, – carniolis, – uterinus, – consanguineus, – patruelis, – generationis, – condivisionalis) koji je bi po današnjim shvaćanjima trebao označavati različite stupnjeve srodstva (brat, bratić, polubrat po majci, rođak po krvi, rođak po očevoj liniji, srodnik po pripadnosti istom rodu, srodnik po diobi ostavštine itd.) ali se iz konteksta ili drugih dokumenata moglo utvrditi da nije uvijek tako, nego da su značenja nerijetko bila višestruka, odnosno, da je i kod nečijega pravoga brata iz tko zna kog razloga bila upisana jedna od ovih dodatnih oznaka, što je može uvelike otežati posao istraživača.

Neke od zanimljivosti ulaze i u područje onomastike, pa smo tako doznali da je ime jednog od zadarskih nadbiskupa – Lampridija – kod nekih potomaka njegova brata pretvorilo u Lompre, da su se u nekih patricijskih obitelji u vrijeme kad je bizantska vladavina na našem priobalju već davno pala u zaborav, zacijelo kao spomen na neke davne pretke – pojavljivala imena tipična za to razdoblje čiji su korijeni nedvojbeno grčki, koji tu više nitko nije govorio…

Moglo bi se u ovom prikazu navesti još mnogo zanimljivosti koje smo tom prigodom čuli, posebno kad je bilo riječi o razlikama u nasljednim pravima žena u dalmatinskim gradovima i u unutrašnjosti i drugim temama koje su se otvorile u raspravi koja je uslijedila, pa i ne čudi ako su nazočni na kraju susreta profesoricu Nikolić Jakus pozdravili toplim pljeskom.