Biologija plave krvi – manje poznata strana povijesti

U četvrtak, 16. prosinca 2010. godine, u 17 sati u maloj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu 21 u sklopu tribine Hrvatskog rodoslovnog društva dipl. ing. molekularne biologije Marin Ježić, asistent na Zavodu za mikrobiologiju Prirodoslovno – matematičkog fakulteta u Zagrebu, održao je predavanje pod naslovom “Biologija plave krvi – manje poznata strana povijesti”. Za naše je sjedište autor napisao tekst o svom predavanju.

Etiologija idioma “plava krv” nije do kraja razjašnjena. Najčešće objašnjenje je da dolazi iz španjolskog govornog područja – “sangre azul”, što i znači “plava krv”. Tijekom stoljeća rekonkviste, španjolsko plemstvo je pokazivalo plave žile na bijeloj puti kako bi ih se razlikovalo od “krivovjernih” muslimana koji su zaposjeli velike teritorije Pirinejskog poluotoka. Drugo objašnjenje kaže da je plemstvo tijekom feudalnog doba uglavnom živjelo u zatvorenom i imalo blijedu put zbog koje su njihove vene bile vrlo vidljive, za razliku od seljaka-kmetova koji su radili na otvorenom, obrađivali zemlju i uzgajali stoku te je stoga njihova koža potamnjela na suncu i sakrila plavu bolju vena. Treće objašnjenje je vezano uz učestalu prisutnost hemofilije u plemićkim, odnosno kraljevskim, obiteljima, zbog koje se javljaju mnoga potkožna krvarenja koja mogu činiti velike modrice.

Upravo je hemofilija odigrala značajnu ulogu u dvorskim krugovima Europe XIX i XX stoljeća. Kraljica Viktorija, još i nazivana “bakom Europe” je imala jednu mutaciju na X kromosomu koja je uzrokovala nedostatak tzv. faktora IX i onemogućavala normalno grušanje krvi. Međutim, samo su njeni muški potomci obolijevali od te bolesti; kćeri i unuke su taj defektni X kromosom samo prenosile dalje. Najpoznatiji primjer je onaj unuke kraljice Viktorije – carice Aleksandre. Ona je bila supruga ruskog cara Nikolaja II. Nakon rođenja četiriju kćeri, što nije bilo najpraktičnije za nasljeđivanje carske krune Romanovih, peto dijete je bio sin – Aleksej. Uskoro nakon rođenja počeli su problemi i otkriveno je da dječak boluje od hemofilije. Tada nije bilo lijeka za tu bolest, no znalo se da se prenosi po ženskoj liniji. Stoga je carica Aleksandra bila vrlo depresivna i nesretna, okrenula se pravoslavnoj vjeri i mnogim misticima, među kojima je bio i Rasputin. Smatra se da je Rasputin preko carice imao određeni utjecaj na carsku politiku Rusije, stoga je 1916. godine ubijen. Rođenje carevića i njegov kratki život koincidiraju s vrlo turbulentnim razdobljem ruske povijesti i vrlo je moguće da su neke carske odluke, donesene od cara Nikolaja, a pod utjecajem njegove supruge Aleksandre bile potaknute upravo bolešću jedinog sina i prijestolonasljednika, a u svrhu osiguranja sukcesije carske krune.

Jednu drugu, vrlo moćnu europsku obitelj – Habsburgovce, tištili su drugi problemi. Već od XV. stoljeća na portretima se može vidjeti izražena donja vilica. To je tzv. mandibularni prognatizam. Budući da su Habsburgovci često sklapali brakove u najbližem krvnom srodstvu, taj “problem” je tijekom generacija postajao sve više izražen. Smatra se da je osim toga kuća Habsburg imala i sklonost ka duševnim oboljenjima preko obitelji Ivane Kastiljske, no o tome će biti riječi kasnije. Problem prognatizma, kao i duševnih poteškoća je bio do ekstrema izražen kod španjolskog kralja Karla II. On je ima izuzetno naglašenu donju vilicu što mu je u potpunosti onemogućilo žvakanje. Osim toga, oćelavio je u 30-tim, i bio smanjenog intelektualnog kapaciteta. U svoja dva braka nije ostavio potomaka, a upitno je i je li ih uopće uspio konzumirati. Stoga, 1700. godine, nakon njegove smrti, javlja se problem nasljeđivanja španjolske krune i uskoro izbija rat za španjolsku ostavštinu. Jedan od pretendenata na tron je bio Filip, unuk Ljudevita XIV, no i Habsburgovci su također smatrali da imaju pravo na Španjolsku. Njihov strah je bio da bi spajanjem španjolske i francuske krune omjer snaga u Europi posao vrlo nerazmjeran. U svakom slučaju, nakon završetka rata, Filip je naslijedio španjolsku krunu kao Filip V pod uvjetom da nikada ne dođe do spajanja Španjolske i Francuske ni u kakvu uniju. Njegovi potomci su i danas kraljevska obitelj Španjolske.

Problemi kraljeva, međutim, nisu bili uzrokovani samo lošim pedigreom, već i neurednim životom. Odličan primjer je engleski kralj Henrik VIII. Tijekom mladosti, bio je vrlo naočit, visok i privlačan, no neumjerena prehrana, bez imalo voća i povrća mu tijekom godina naškodila zdravlju. Da stvari budu još gore, jednom prilikom je tijekom turnira doživio vrlo ozbiljnu ozljedu od koje se oporavljao mjesecima. Tom prilikom teško je ozlijedio glavu i nakon toga počinju opisi njegovih promjena raspoloženja koji se stoga vrlo rado dovode u korelaciju upravo s tom ozljedom. Od svojih šest žena, dvije je smaknuo zbog (navodnih) vanbračnih afera, odnosno, veleizdaje kako se to smatralo u XVI stoljeću. Razlog je, međutim bio mnogo jednostavniji – kralj je očajnički želio sina, nasljednika engleskog trona. Njega je i dobio s trećom ženom, Jane Seymour, no ona je ubrzo nakon poroda umrla. Henrik VIII je nastavio s ženidbama do kraja života, koji nije bio dug, upravo zbog navedenih zdravstvenih poteškoća koje su dovele do pretilosti i pojave dijabetesa tipa II. Osim navedenih problema, kralj se teško kretao jer je bolovao od gihta, a na nogama su mu bile otvorene rane – posljedica nošenja podvezica, što je još više smanjivalo protok krvi i dovodilo do sve većeg oštećenja tkiva. Na koncu ga je naslijedio upravo Edvard VI, sin kojega je dobio sa svojom trećom ženom. One je vladao Engleskom svega šest godina, a naslijedila ga je Marija, najstarija kćer. Tijekom pet godina njene vladavine, Engleska je opet mijenjala vjeru, natrag na katoličku, da bi sljedećih 44 godina vladavine Elizabete I vjera opet bila vraćena ka anglikanizmu. Na koncu, izumiranjem kraljevske loze Tjudör, engleska kruna prelazi u ruke škotskih kraljeva, koji su preko Marije Stjuört (pranećakinje kralja Henrika VIII) preuzeli obje krune u 1603. godini. Tada na engleski tron dolazi Jakov VI (škotski) i I (engleski).

Vratimo se sada problemima Habsburške dinastije, odnosno španjolskog dvora. Ujedinjenje Aragona i Kastilje u jedinstvenu Španjolsku završeno je brakom Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastiljske. Od njihovih petero djece, nakon smrti jedinoga sina Ivana Asturijskog i starije kćeri Izabele Portugalske, sljedeća u liniji sukcesije postaje Ivana Kastiljska, udana za Filipa I Habsburškoga (Lijepog). Do tog trenutka njezino duševno stanje nije uopće bilo bitno. Međutim, kada postaje jedina nasljednica velikog Španjolskog kraljevstva sa svim kolonijalnim posjedima, Habsburgovci je pokušavaju maknuti na svaki mogući način iz bilo kakvih političkih odluka, proglašavajući je ludom. Njihovi navodi, u današnjem svjetlu i nisu toliko bez argumenata, pošto je Ivanina baka – Izabela, također pokazivala znakove psihičke bolesti koji bi se danas mogli okarakterizirati kao depresija ili čak shizofrenija, za koju je poznato da može biti nasljedna. Filip I stoga od 1504.-1506. zaista preuzima kraljevsku krunu, no ne ionu Svetog Rimskog Carstva. Nju će pak naslijediti upravo sin Ivane Kastiljske – Karlo V (Svetog Rimskog Carstva) i I (Španjolske). Kraljica Izabela će mu dugo biti suvladarica. Karlo V i I je posjedovao ogromno carstvo, no na koncu je ono podijeljeno na stariju granu – Španjolsku, koja završava sa Karlom II (1700.) i mlađu, koja kontinuirano postoji do danas, ali čija muška linija izumire Marijom Terezijom (1780.).

Vratimo se opet malo u Englesku. Do XVIII. stoljeća, dinastički problemi su se manje-više stabilizirali Hanoverskom dinastijom. Međutim, u najkritičnijem periodu, tik prije nego Engleska postaje apsolutna svjetska sila, na vlast dolazi Juraj III, vladar koji je patio od određenih, vrlo slabo definiranih neuroloških i psihičkih problema. Vrijeme njegove vlasti obilježila su tri važna konflikta – Sedmogodišnji rat, Rat za neovisnost Unije (SAD-a) i Napoleonski ratovi. Nakon tih triju sukoba je Engleska ipak izašla kao prvoklasna svjetska sila, no ne zahvaljujući dugovječnosti Jurja III (vladao je punih 60 godina), već parlamentarnom sustavu u kojem jakost države i funkcionalnost iste nije ovisila o jednoj osobi, već o skupini ljudi. Demokracija se u ovom slučaju pokazala kao kontrolirajući mehanizam koji je na ključne pozicije za vrijeme slave vladavine kralja stavio ljude koji su usmjerili Englesku na dobar put. Problemi kralja Jurja III su često tumačeni porfirijom – to je bolest u kojoj je određeni štetni međuprodukti važni za stvaranje hemoglobina nakupljaju u tijelu i uzrokuju simptome koje je pokazivao kralj. Slična dijagnoza se pripisivala još dvama vladarima, Kraljici Mariji Stjuört i Vladu III Tepešu. Moderno shvaćanje je manje sklono takvoj interpretaciji psihičkog stanja navedenih vladara.

Vratimo se sada malo u srednju Europu, natrag Habsburgovcima. 1793. godine rodio se Ferdinand I, prijestolonasljednik Habsburške monarhije. Veselje je ubrzo napustilo carski dvor jer je dijete bilo vrlo bolesno, što je kasnije postajalo sve više i više očito. Bolest odgovorna za carev slab intelektualni kapacitet je bila hidrocefalije – povećanje moždanih komora na uštrb živčanog tkiva. Osim toga, dnevno je imao i do 20 napada epilepsije što je u potpunosti onemogućilo ikakvo obnašanje carske vlasti. Budući car je vrlo sporo učio i kasno progovorio i prohodao. Od 1835.-1848., dok je bio car, gotovo se isključivo oslanjao na savjete Fürst von Metternicha. Tijekom godine revolucije, morao je predati carsku krunu svome nećaku – Franji Josipu I. Nakon abdikacije otišao je živjeti u Češku. U zemljama Habsburške monarhije zapamćen je kao “der Gütige” – dobrohotan. Zapravo je bio mentalno retardiran. Nije imao potomaka.

U susjednoj zemlji – Njemačkoj, stvari su također bile vrlo zanimljive. 1888. godina se naziva godinom triju careva. Tada je svoga oca Vilhelma I naslijedio Fridrih III. On je bio veliki liberal i antimilitarist (što ga je dovodilo u direktan sukob sa željeznim kancelarom – Bismarckom). Nažalost, vladao je svega 99 dana, nakon čega je pogledao raku grla. U njemačkoj su ga nazivali “liberalnom nadom” i pitanje je u kojem bi smjeru otišla, kako njemačka, tako i svjetska politika da je bio na vlasti nešto duže. Nasljednik mu je pak bio Vilhelm II, potpuna suprotnost svoga oca. Kao osoba bio je poprilično agresivan i nestrpljiv. Toliko a je došao čak i u sukob s Bismarckom dvije godine nakon preuzimanja carske krune. Smatra se da je njegovo stalno dokazivanje kao velikoga cara (ugledao se na djeda – Vilhelma I koji je ujedinio njemačko carstvo pod pruskom krunom) posljedica Erbove klijenuti – oštećenja živaca u ramenom pojasu do kojeg je došlo tijekom vrlo teškog porođaja. To je uzrokovalo nepokretnost i slabljenje njegove lijeve ruke, koju tijekom cijelog života pokušavao sakriti na fotografijama. Jednostavno nije želio da mu se vidi bilo kakva fizička slabost. Međutim, povijesno gledajući, ne smatra se najodgovornijim za početak Prvog svjetskog rata (danas se veće značenje daje politici koju su vodili njegovi ministri nego njegovim osobnim odlukama) pošto se određenih dokumenata vidi kako nije bio sklon ratu nakon što je Kraljevina Srbija gotovo u potpunosti prihvatila Austro-Ugarski ultimatum. Što se točno odigravalo, teško je razjasniti. Istovremeno u južnonjemačkom kraljevstvu Bavarskoj odigravala se jedna druga tragedija. Negdje oko vremena ujedinjenja Njemačke na vlast je došao Ljudevit II. Nakon relativnog neuspjeha na političkoj sceni (bezuspješno je protivio Pruskoj dominaciji), povukao se iz javnog života i uglavnom bavio izgradnjom romantičnih dvoraca, od kojih je najpoznatiji Neuschwanstein. 1886. godine, proglašen je, najvjerojatnije nepravedno, mentalno nesposobnim za vlast te je svrgnut. Njegov ujak Luitpold je preuzeo regentstvo. Tri dana nakon tog događaja, kralj je umro pod nerazjašnjenim okolnostima te na tron Bavarske dolazi njegov mlađi brat Oton. On je pak imao ozbiljnih i vrlo dobro dokumentiranih psihičkih problema. Pričao je ponekad sam sa sobom, u drugim situacijama je bio potpuno apatičan danima, a ponekad je bio vrlo agresivan. Najčešće nije nikoga prepoznavao u svojoj okolini. 1913. promijenjen je Bavarski ustav i omogućeno je preuzimanje vlasti od strane Luitpolodovog sina – Ljudevita, koji se kruni kao kralj Bavarske – Ljudevit III. Oton, međutim zadržava sve kraljevske povlastice te do 1916, kada umire, Bavarska de facto ima dva kralja.

Priču ćemo završiti u melankoličnom tonu, prisjećajući se princa Ivana, čiji su otac, Juraj V i majka Marija bili kralj i kraljica Velike Britanije. Princ je od četvrte godine patio od napadaja epilepsije te je smješten na selo kako bi ga se poštedjelo napora na engleskom dvoru. Majka, koju su je ponekad smatrali vrlo hladnom i zabrinutom samo za ugled kraljevske obitelji, nipošto nije bila takva. U dnevnicima otkriva toplu, majčinsku stranu i veliku bol nakon što je nesretni princ umro s 13 godina. Ova priča nas uči da su i kraljevi i carice samo ljudi, koji kao i mi vole i pate. Njihovi problemi su nam zanimljivi samo zato jer ocrtavaju nas same na mnogo intenzivniji i vidljiviji način nego je to slučaj kod nas samih.