Sedma hrvatska rodoslovna konferencija 23. ožujka 2019. – Tehnologija i genealogija

Virus koji izaziva bolest nazvanu COVID-19, a koja se početkom 2020. godine u obliku pandemije počela širiti svijetom pa nije mimoišla ni Hrvatsku, poremetio je mnoge planove i programe, uključivši i one našega Društva. To je makar dijelom utjecalo i na to da tek sada možemo na ovim stranicama objaviti izvješće o Sedmoj hrvatskoj rodoslovnoj konferenciji održanoj 23. ožujka 2019.

Skup na kojem je bilo prikazano više relevantnih tema iz područja rodoslovlja, posebno kad je riječ o mogućnostima koje rodoslovcima pružaju nove tehnologije, otvoren je kraćim pozdravnim riječima predsjednika Društva prof. dr. Damira Borasa i g. Miljenka Babića, prvog savjetnika u Predsjedništvu Sjeverne jadranske misije Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana kao predstavnika suorganizatora.

Nakon toga je prof. Zlata Bujan-Kovačević u izlaganju naslovljenom „In memoriam: Mladen Paver (1927. – 2017.)“ podsjetila na život i rad tog utemeljitelja genealoških aktivnosti u Hrvatskoj koji je bio i jedan od suosnivača Hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“, a s kojim je i sama godinama surađivala.
Vrlo je zanimljivo bila i bogato ilustrirana prezentacija „Family Search: što je novo?“ koju je održao g. Virginio Baptista iz Odsjeka za obiteljsku povijest Family Searcha, koji trenutačno radi kao njihov operativni menadžer u južnoj Europi.

Ta je neprofitna organizacija u golemim računalima smještenim u kilometrima klimatiziranih tunela iskopanih u granitu Little Cottonwood Canyona nedaleko od Salt Lake Cityja u američkoj saveznoj državi Utah pohranila dosad više od šest milijardi preslika matičnih knjiga i drugih genealoški relevantnih dokumenata iz cijeloga svijeta s podacima o osobama koje su širom svijeta živjele u proteklim stoljećima.

G. Baptista pokazao je sudionicima skupa kako danas izgleda to njihovo skladište podataka u elektronskom obliku čiji se sadržaj – što je još važnije – postupno obrađuje i digitalizira pa su rodoslovnim istraživačima sada već besplatno dostupni zapisi o više od milijardu ljudi koji su živjeli u prethodnim razdobljima. Nakon toga on je iznenadio prisutne pokazavši im i kako svoje pametne telefone mogu iskoristiti ne samo da bi preko interneta tragali za svojim precima, nego i da bi – kroz aplikaciju „Family Tree App“ i kroz s njom povezanu tražilicu „Relatives around me“ – mogli pronaći i neke bliže ili daljnje rođake i vidjeti kako su zapravo rodbinski povezani. Pretpostavka je, naravno, da i ti rođaci na svojim smartfonima imaju tu aplikaciju te da su i jedni i drugi svoja obiteljska stabla pohranili na Family Searchu.

Prof. Karmen Levanić imala je zatim vrlo zanimljivo i brojnim slajdovima ilustrirano redavanje pod naslovom „Rodoslovni podaci u fondovima Državnog arhiva u Varaždinu“. Varaždinski državni arhiv (DAVŽ) u kojem prof. Levanić radi kao viša arhivistica ima najstarije (od 1209. g.) i uz DA u Zagrebu najcjelovitije sačuvano gradivo u kontinentalnoj Hrvatskoj. Tako smo doznali da je uz bogate zbirke dokumenata iz arhiva varaždinskih, koprivničkih i krapinskih poglavarstava, cehovsku zbirku, zbirku grbovnica i isprava, te zbirke brojnih uglednih obitelji (Bedeković, Erdödy, Kukuljević, Bakić, Paszthory, Varady, Marić, Vragović, Gotal itd.), tu pohranjeno i 528 matičnih knjiga iz 81 župe s područja varaždinske, dijela Krapinskog-zagorske i Koprivničko-križevačke županije. Najstarije su iz šezdesetih godina 17. stoljeća. Matične knjige nastale nakon 1900. godine trenutačno ne preuzimaju od matičnih ureda jer nemaju mjesta za njihovu pohranu.

Plemićke obitelji uglavnom su imale svoje rodoslove, ali to ne znači da njihovi obiteljski fondovi nisu zanimljivi rodoslovnim istraživačima. Naime, kroz podatke o njihovim imanjima, te kroz popise kmetova, odnosno slobodnjaka koji su na tim posjedima živjeli ili s kojima su upravitelji tih plemićkih imanja poslovali, možemo doprijeti i do pojedinaca i obitelji iz razdoblja za koja više nema matičnih knjiga.

U tom su kontekstu posebno važni i spisi marijaterezijanskog urbarijalnog uređenja, nastali u razdoblju od 1774. do 1784. , nakon što je kraljica Marija Terezija pokušala podložnike zaštititi od prekomjernog vlastelinskog izrabljivanja. Tako su npr. uz brojne druge dokumente nastale i detaljni opisi selišta, praćeni i tablicama s popisima kućedomaćina na njima te popisima zemljišta koja obrađuju.

DAVŽ je 2010. godine krenuo u veliki izdavački projekt objavljivanja dokumenata nastalih prilikom tog sređivanja zemljišnih odnosa u Varaždinskoj županiji.
U trenutku izlaganja gđe Levanić bile su objavljene već četiri knjige tih spisa. Nakon uvodne studije u kojoj je prikazan nastanak te građe uslijedila su druga i treća knjiga u kojima je obrađen Donjopoljski kotar, te četvrta u kojoj je obrađen Gornjopoljski kotar, dok su dva sveska pete, u kojima je prikazan Donjozagorski kotar tada bila u tisku (u međuvremenu su objavljeni, op. a.), a šesta (Gornjozagorski kotar) je bila u završnoj fazi pripreme. Urednica te goleme edicije je Vida Pavliček. Usudimo se nadati da će – kad pandemija prestane pa naše Društvo obnovi svoja okupljanja– predstavnici DAVŽ prihvatiti poziv da cijeli taj projekt i te vrijedne edicije predstave i na jednom od naših predavanja.

Nakon toga smo imali priliku čuti predavanje voditeljice Centra za obiteljsko istraživanje u Zadru i studentice rodoslovlja i obiteljske povijesti na Sveučilištu Brigham Young u američkoj saveznoj državi Idaho Zvjezdane Živko Fernandes. Ona se specijalizirala za istraživanje hrvatskih iseljenika u SAD-u u 19. i 20. stoljeću te je u svom izlaganju naslovljenom „Dostupni zapisi u istraživanju hrvatskih iseljenika u SAD“ prikazala razne mogućnosti pronalaženja tih podataka.

Prvi je korak tu svakako tražilica „Family Searcha“ preko koje se danas izravno može doći i do zapisa iz arhiva američkih imigracijskih službi, posebno onih u New Yorku, koji je bio luka preko koje su najbrojniji našijenci stigli u SAD (Ellis Island, a prije toga Castel Garden). Ne treba međutim zaboraviti da su mnogi – ovisno o brodskim linijama koje su koristili – u SAD useljavali i preko Philadelphije, Baltimorea, Bostona i drugih luka pa se za neke treba konzultirati i druge baze podataka.

U tom je pogledu vrlo je korisna i tražilica koju je – znatno prije drugih – napravio Stephen P. Morse, a koja polazeći od imena i prezimena (ili samo jednog od tih podataka) povezuje najrazličitije baze podataka pa ne treba posebno ulaziti u svaku od njih, zbog čega je i nazvana „One Step Webpages“…

Sljedeći dragocjen izvor su američki popisi stanovništva, koji su danas također spojeni s Family Searchovom i drugim tražilicama, pa će se svaki pojedinac koji je na američkom teritoriju bio obuhvaćen nekim od tih redovitih popisa pojaviti i u njima.

Većina je useljenika u SAD nakon nekog vremena stekla pravo na američko državljanstvo pa ga je i zatražila i dobila. I ti su dokumenti danas u najvećoj mjeri dostupni preko interneta, a u njima se također mogu naći za rodoslovno istraživanje i te kako relevantni podaci.

Svaki rodoslovni priručnik kaže da bi rodoslovni istraživač kad počinje pripremati neko obiteljsko stablo trebao posjetiti i groblja na kojima su ili bi mogli biti pokopani neki od predaka. Danas se u mnogim slučajevima groblja može posjetiti i virtualno: postoji više internetskih stranica na kojima se mogu naći popisi osoba pokopanih na nekom groblju, čak i fotografije nadgrobnih spomenika. Za više informacija ponekad će – upzorava gđa Živoko-Fernandez – ipak trebati kontaktirati osoblje groblja ili pretraživati dokumente ili novine u lokalnim knjižnicama, povijesnim ili rodoslovnim društvima te u mjesnim uredima.

Vojni zapisi (popisi vojnika, registri novačenja, zapisi o vojnoj službi i o vojnim mirovinama te popisi veterana) sada su dostupni javnosti 62 godine nakon što je neka osoba napustila vojsku . Oni također mogu biti dragocjen izvor informacija. Do jednog se dijela tih podataka može doći besplatno preko tražilice Family Searcha. Dostupni su i preko tražilica Fold3 i Ancestry, ali njihovo se korištenje – osim ako niste u mogućnosti negdje koristiti besplatan pristup kroz neki od Centara obiteljske povijesti Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana – treba platiti.

U priloženom okviru nalazi se popis web-adresa tražilica koje je navela gđa Živko-Fernandes. Ako je uz neku od njih navedeno da se može koristiti samo OFFLINE, to znači da preko navedene adrese treba kontaktirati instituciju ili arhiv o kojem je riječ i od njih zatražiti informaciju o nekoj osobi, ali treba imati na umu da neke tu uslugu pretraživanja također naplaćuju.

Brodski manifesti i popisi putnika

Popisi stanovništva

Državljanstva

Zapisi o grobnim mjestima

Vojni zapisi

Predzadnje predavanje imalo je naslov „Mogućnosti istraživanja hrvatske građe u mađarskom nacionalnom arhivu u Budimpešti“. Povjesničarka i arheologinja Nikolina Antonić , koja je magistrirala na Odsjeku za medievistiku na Central European University u Budimpešti, predstavila je elektronske stranice Mađarskog državnog arhiva (Magyar Nemzeti Levéltár – MNL) preko kojih se – s obzirom na dugogodišnju zajedničku povijest – također može naći mnoštvo za radoslovce važih dokumenata ili makar utvrditi gdje bi ih trebalo tražiti. Budući da su stranice napravljene tako da se – osim na mađarskom – sadržaj može na nekim razinama pretraživati i na njemačkom i engleskom, a preko Googlea se može uključiti i automatsko prevođenje sadržaja njihovih stranica i na hrvatski, jezična je barijera makar dijelom otklonjena. Ovdje nema dovoljno prostora da u detalje prikazujemo sve što se u MNL-u može pronaći: zahvaljujući web-adresama koje je gđa Antolić navela svatko tko je zainteresiran može to i sam pogledati.ž

Kad je riječ o mađarskim izvorima, korisno je pogledati i portal za promociju mađarskog kulturnog nasljeđa „Hungaricana“ kroz kojeg se može pristupiti brojim arhivskim bazama podataka, uključivši i one iz MNL-a, pa se tako mogu pretraživati zbirke diploma i povelja, kraljevskih spisa, urbar iz 1767., te razni drugi urbari i popisi, a otvoren je i pristup „Mapireu“ (digitalizirane stare karte i planovi)…

Budući da je 1919. godine konferencijom u Versaillesu i formalno završen Prvi svjetski rat, posljednje je predavanje na konferenciji – završno u nizu onih koje smo u Društvu imali u sklopu obilježavanja stote obljetnice tog sukoba svjetskih razmjera – održao naš član Vladimir Matek, a na temu „Potraga za nestalima u Prvom svjetskom ratu“. Nakon uvodnog dijela u kojem je na temelju statističkih podataka o žrtvama prikazao kako su neravnomjerno bili raspoređeni ljudski gubici u pojedinim dijelovima KuK monarhije, pa čak i unutar njih, pri čemu je u nekim našim krajevima bilo unovačeno i kao „topovsko meso“ na najgorim bojišnicama iskorišteno razmjerno mnogo više stanovništva nego npr. u samoj Austriji ili nekim drugim dijelovima carstva. On je to potkrijepio i pričom o traganju za nekolicinom članova vlastite obitelji koji se nisu vratili s bojišnica u Srbiji i Galiciji, odnosno iz borbi s Talijanima na Soči i Piavi.

Digitalizacija fondova ranije nam nedostupnih ili teško dostupnih arhiva bitno je olakšala i tu vrstu istraživanja. Danas je npr. preko interneta dostupno i lako pretraživo svih 709 svezaka tzv. „Verlustlista“ (popisa gubitaka) koje je tijekom Velikoga rata objavljivalo bečko Ministarstvo rata. U njima su uz niz pratećih podataka koji olakšavaju prepoznavanje, objavljena imena više od milijun i sto tisuća poginulih, ali i onih koji su ispadali iz stroja zbog ranjavanja ili zarobljavanja. Zahvaljujući tome on je npr. otkrio da je Pave Matek, brat njegova djeda, bio 1914. ranjen negdje u Srbiji, a da je poginuo za vrijeme desete bitke na Soči 1917, gdje je teško ranjen i drugi djedov brat, Nikola. Među nestalima su bila još dva bratića njegova djeda – Martin i Milan. Zahvaljujući internetskoj dostupnosti tih popisa uspio je utvrditi kada su njih dvojica stradali, a iz toga se moglo zaključiti i na kojoj bojišnici. Tako je otkrio i kada je i gdje jedan daljnji rođak – Petar – bio ranjen. Kod ovog posljednjeg je zanimljivo to da se malo prije početka rata vratio iz Amerike, dok su tamo ostala njegova braća Šime i Ivan, koji su pod imenima Sam i Joe Matek u Clevelandu bili unovačeni za potrebe Američkog ekspedicijskog korpusa. Ivan na kraju nije poslan u postrojbu, dok je Šime (alias Sam) – uz još nekolicinu Hrvata uključen u 332. pješačku pukovniju koja je sredinom 1918. dospjela na sjever Italije, ne bi li na području Vittorio Veneta i rijeke Piave pomogla Talijanima da izdrže protunapade austrijskih postrojbi pod zapovjedništvom feldmaršala Borojevića. Da Petar nije bio ranjen prije dolaska te američke jedinice, lako se moglo dogoditi da se u nekoj borbi braća u uniformama suprotstavljenih strana nađu oči u oči. Do toga srećom nije došlo, ali već sama ta mogućnost pokazuje apsurdnost ratnih zbivanja.

G. Matek je u svom izlaganju podsjetio na još jedan dragocjen izvor podataka u potrazi za nestalima u I. svjetskom ratu. To su – danas također digitalizirane i lako pretražive – kartoteke Međunarodnog odbora Crvenog križa nastale nakon posjeta izaslanstava Crvenoga križa zarobljeničkim logorima zaraćenih strana. Njih je pretraživao u nadi da će naći neki trag nekolicini rođaka za koje se znalo da su bili zarobljeni u Galiciji. Podatke o njima nije našao jer ruska strana nije rado razmjenjivala podatke o zarobljenicima, a –nakon što su počela revolucionarna previranja – nije više ni prihvaćala izaslanstva Crvenoga križa. U toj arhivi Crvenoga križa bilo je – jednako kao i u prije spomenutim austrijskim popisima gubitaka – još nekoliko desetaka nositelja prezimena Matek iz raznih dijelova tadašnjega carstva (Češka, Mađarska, Slovenija), ali i iz drugih skupina hrvatskih Mateka (iz Zlatara, Šestina, Oriovca itd…).

Posebno je zanimljiv bio i njegov prikaz pravnih propisa o tome pod kojim se uvjetima nekoga moglo proglasiti nestalim, a koji su bili tako formulirani da se i nekoliko godina nakon završetka rata osobe nestale na nekom od bojišta – i za koje nije bilo službene potvrde o pogibiji – nije moglo i službeno proglasiti mrtvim.
U završnom slajdu Matek je dao i popis poveznica kojima se preko interneta može doći do baza podataka koje je koristio, pa ga uz autrovu suglasnost i ovdje prenosimo jer bi i nekom drugom rodoslovcu to moglo biti od koristi….

Vladimir Matek

Od 2009. do 2013. bio je hrvatski veleposlanik u Stockholmu, a prije toga pri OESS-u i međunarodnim organizacijama u Beču (2002. – 2008.) te pri Vijeću Europe u Strasbourgu (1996. – 2000.). Prije ulaska u diplomaciju radio je – iako je diplomirao medicinu - kao vanjskopolitički novinar u „Večernjem listu“, a bio je i dopisnik „Vjesnika“ iz Pariza. Od umirovljenja potkraj 2013. godine istražuje obiteljsku povijest.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.