Razgovor s Peterom Hawlinom – prvi dio
Peter Hawlina u rodoslovnim je krugovima poznat kao osnivač i predsjednik Slovenskog rodoslovnog društva. O temama vezanim uz rad i projekte slovenskog društva s njim je razgovarao naš član, gospodin Mladen Paver. Zbog iscrpnosti odgovora, razgovor ćemo objaviti u dva nastavka. U prvom, g. Hawlina govori o sebi i svom interesu za rodoslovlje te o osnivanju Slovenskog rodoslovnog društva.
(slika g. Hawline preuzeta je s njegovih stranica, koje se nalaze na adresi www.hawlina.com)
Poznajemo se već duže od četiri godine. Više puta smo se osobno sreli u Ljubljani ili Zagrebu, razmijenili mnogo poruka. Moglo bi se reći da se dobro poznajemo. Tebe smatraju osnivačem Slovenskog, a mene za jednog od osnivača Hrvatskog rodoslovnog društva. Našem si Društvu razmjerno dobro poznat. Ipak bih rado provjerio koliko te poznajem osobno, a posebno po radu u rodoslovnom društvu. Da počnemo s kratkim osobnim predstavljanjem?
Na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani obranio sam diplomski rad pod naslovom "Osiguranje informacija kod elektronske obrade", što je bila prva takva tema u bivšoj Jugoslaviji, pa sam za tu diplomu dobio Prešernovu nagradu. Radni vijek sam započeo i završio u informatici – u zastupničkoj tvrtki Intertrade, u IBM-ovom odjelu. Godine 1990. izabran sam za gradonačelnika Škofje Loke, a već sam skoro deset godina u mirovini.
A obitelj?
Vjenčali smo se kao mladi studenti i imali devetero djece. Kako nam je ljubljanski stan bio pretijesan, kupio sam napuštenu seljačku kuću u selu Lipica kod Škofje Loke, gdje živimo i danas.
Je li tako brojna obitelj u tebi probudila rodoslovnu znatiželju?
Možda. Brojna je bila i obitelj mojih roditelja. Oboje su bili liječnici, pa im se ipak rodilo devetero djece. Već tada je to bila velika rijetkost. Imam još četiri brata i dvije sestre. Ali brojan rod nije bio uzrok mome rodoslovnom interesu. S tim sam počeo kad sam naletio na računalni rodoslovni program. Isprobao sam ga, učinio mi se korisnim i uskoro nisam znao prestati. Odlučujuće je dakle bilo računalo i program. Bez toga vjerojatno ne bih nikada počeo.
Kažeš – jedan od prvih programa?
Među besplatnom robom uočio sam Genealogy on Display. Bio je napisan u programskom jeziku BASIC, pa ga nije bilo teško koristiti. Brzo sam unio nekih 200 osoba a programske funkcije su me same zvale da nastavim. Vjerojatno sam program koristio godinu i pol, pa ga čak i preporučio nekim znancima koji su također pokazali zanimanje za rodoslovlje. Ubrzo sam vidio da to nije jedini program te namjene i zaključio da neki drugi programi „znaju“ više, bolje i brže. Mnogo sam ih isprobao i ubrzo zaključio da mi Brother's Keeper najbolje odgovara. Isto su mislili i moje kolege.
Kolege u Društvu?
Ne. Tada smo se samo poznavali i izmjenjivali iskustva. Kad nas je bilo nekih desetak, počeli smo se sastajati svakog mjeseca. Broj sudionika je rastao pa je odlučeno da osnujemo Društvo. Najprije sam bio protiv, upozoravao kolege da nam osnivanje Društva donosi bitno veće odgovornosti. No, osigurali su mi svestranu potporu i Društvo je osnovano.
Tada ste počeli s organiziranim radom?
I ne. Još prije smo imali redovne mjesečne susrete, pa svaki mjesec stručno predavanje a već smo izdavali i časopis „Drevesa“ . To nam je još i danas osnovna djelatnost. O organiziranom radu zapravo i ne možemo govoriti. Mi jesmo Društvo, ali nemamo izvršnih organa, čak ni tajnika. Imamo samo obavezne funkcije kao što su organi upravljanja, blagajnik i računovođa. Na godišnjim skupštinama još nikada nitko od članova nije predlagao drukčije programske sheme niti način rada. Sve radimo volonterski. U takvom sustavu ne može se ni od koga ništa zahtijevati. Ono što nastane je rezultat dobre volje pojedinaca.
Timskih projekata gotovo da i nema. Nemamo ni formalne podjele rada. Događalo se da su pojedinci najavljivali da će preuzeti određene odgovornosti i zadatke, ali su to brzo zaboravili. Izuzetak su spomenuti računovođe, blagajnik i administrator internetske stranice. U svojoj službenoj karijeri dobro sam upoznao razne oblike organizacije i vjerujem da je za rad Društva naša praksa ona prava.
Jeste li počeli po uzoru na neko društvo?
Ne, počeli smo kao interesni kružok, tek kasnije smo se mogli usporediti s ostalim društvima. Ona su u svijetu vrlo različita. Kontaktiramo brojna rodoslovna društva, razmjenjujemo glasila – te su publikacije najvidljivija i trajna slika društvenog rada. Usporedi glasila raznih društava, pa ćeš vidjeti kako su različiti. Još lakše se uspoređujemo po internetskim publikacijama. I u tom smo pogledu bogati, ali nikad zadovoljni. Želio bih centralni internetski portal s preglednom podjelom za domaće i strane posjetitelje, mislim na slovenski i engleski dio. Vrlo rano smo postavili internetske stranice na engleskom jeziku, ali je autor zbog prezauzetosti napustio taj posao bez nasljednika. Stranica na slovenskom živi i razvija se, dok za strance usprkos bogatom fondu nemamo više ništa. Ako te nema na Internetu, nema te nigdje.
To te uznemiruje?
Nisam nervčik, nisam nestrpljiv. Znam i to da se sve važne stvari prije ili kasnije srede. Znam važnost internetskog predstavljanja i nadam se da će se nešto uskoro promijeniti. Istina je da su komponente danas sve dostupnije, bez obzira na njihovu izričitu ponudu na internetskim portalima. Posjetitelji, ako su dovoljno spretni i iskusni, znaju naći svaku našu ponudu. Ipak predugo zaostajemo u svjetskoj prezentaciji.
Usprkos tome ste poznati.
Da. Tko hoće, nalazi nas. Imamo uostalom internetski forum, koji je vrlo malo korišten. Umjesto toga, na našu adresu dolaze mnogi upiti. U elektroničkom poštanskom sandučiću nakupilo se samo u mapi „Poizvedbe“ (Propitivanje) u sedam godina više od 9000 poruka. Da ne govorim o mnogim fasciklima klasične pošte. Barem 90 posto od toga su kontakti sa
strancima. To je svakako dokaz naše povezanosti s inozemstvom. Ne vjerujem da još neka ustanova (kao na primjer Svjetski slovenski kongres, Slovenska iseljenička matica, Slovenci u svijetu…) ima toliko kontakata. Ali nas, za razliku od njih, nitko ne plaća.
