Održano predavanje „Croati omnes et habitatores villae Superioris Dobasnizae“
U četvrtak, 23. ožujka 2023. godine predstojnik Katedre za pomoćne povijesne znanosti i metodologiju historije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izv. prof. dr. sc. Tomislav Galović održao je predavanje pod naslovom „Croati omnes et habitatores villae Superioris Dobasnizae“. Donosimo sažetak predavanja.
S predavanja Tomislava Galovića
Sažetak
Sjeverozapadni dio otoka Krka – na morskoj strani omeđen dvama rtovima: Pelovom i Čufom, a u unutrašnjem dijelu otoka graničan s omišaljskim, dobrinjskim i poljičkim krajem te negdašnjim širim teritorijem grada Krka – od 15. stoljeća se u povijesnim vrelima naziva Dubašnica (Dubačnica, Dubasniza). Njezino ime korijen ima u riječi dub, kako se u staroslavenskom jeziku naziva hrast, jer ta vrsta drveta – konkretnije rečeno dubac – prevladava na ovome području. Nekoć je Dubašnicu činilo dvadesetak što većih što manjih sela. Stoga se užom ili povijesnom Dubašnicom smatraju samo Gorinja sela (Kremenići, Žgombići, Sv. Ivan, Sv. Anton, Strilčići, Sabljići), Dolinja sela (Porat, Vantačići, Turčići, Zidarići, Milčetići, Bogovići, Radići, Malinska) i Poganka (Milovčići, Hržići, Oštrobradići, Barušići, Ljutići).
Iako su joj najstariji tragovi zabilježeni još u antičko doba, prošlost ovoga kraja u pisanim se vrelima prati tek od 12. stoljeća, a kontinuirano od sredine 15. stoljeća kada se dotično područje i proziva Dubašnicom. Između 1451. i 1463. godine ovdje je krčki knez Ivan VII. Frankapan naselio pouzdane rodove hrvatskoga i vlaškoga podrijetla s kopnenoga područja poglavito iz Bužana kao nekoć njegova najjužnijega posjeda. Dubašnicu je tako u 15. stoljeću stvorio hrvatski velikaški rod Krčkih knezova Frankapana. Ovaj prostor postaje i utočište stanovništvu koje je bježalo pred turskom opasnošću. Kao novi komun (kaštel) odvaja od komuna Omišlja, pod čijom je upravom prvotno bila, tj. postaje u upravnom smislu kaštel na čelu sa svojim podknežinom. Obuhvaćala je i neka područja koja su se kasnije oblikovala kao zasebne cjeline.
Među spomenicima srednjovjekovnog graditeljstva posebno se ističu sakralna zdanja, osobito kapela uz koju su benediktinci sagradili svoj samostan s crkvom (prvotno kapelom) sv. Apolinara, te crkva sv. Martina. Taj samostan i crkva postat će u 15. stoljeću temelj dubašljanske župne ili plovanske crkve sv. Apolinara u Dubašnici (danas dubašljansko polje) koju doseljenici obnavljaju i dograđuju. Krajem 15. i početkom 16. stoljeća u selu Porat, nekadašnjoj mletačkoj luci za izvoz drva, uz postojeću crkvicu sv. Marije Magdalene franjevci trećoredci glagoljaši podižu samostan. Ranonovovjekovna Dubašnica formira se u administrativnom pogledu kao kaštel, u kojem, primjerice, djeluje hrvatskoglagoljski notarijat. Dubašnica je imala seoski (ladanjski) kaptol za svoje popove glagoljaše, a za stanovništvo – koje se poglavito bavilo stočarstvom i poljodjelstvom – brojne bratovštine (brašćine), te privatne glagoljaške škole od kojih je najpoznatija ona popa Ivana Kraljića Skutlića, i kasnije popa Pavla Milovčića Jurovića. Život u Dubašnici počeo se zbog malarije gasiti od kraja 18. pa do sredine 19. stoljeća. Tada se preživjelo stanovništvo raseljava u obližnja i pogodnija područja i naselja. Danas je Dubašnica povijesno-teritorijalni pojam s dvadesetak pripadajućih sela i zaselaka u sastavu Župe sv. Apolinara, biskupa i mučenika, odnosno u granicama Općine Malinska-Dubašnica.
S predavanja Tomislava Galovića
