Đelekovec: sedam zlatnih zrnaca iz dravskog pijeska

U Hrvatskom državnom arhivu čuva se i jedna isprava starija od 400 godina, u kojoj su između ostalih popisani i stanovnici Đelekovca. To je vjerojatno najstariji povijesni izvor, koji pruža sliku svih đelekovečkih prezimena onog vremena kada su Zrinski na Dravi, nasuprot Turcima, držali tvrđavu Legrad – a Đelekovec usred dravskih močvara bio joj je predstraža. Od starosti požutjeli i oštećeni papiri nastali su u vrlo dramatičnim okolnostima, koje su tako živo ocrtali dr. sc. Dragutin Feletar u knjizi “Podravina” (Koprivnica, 1989) i prof. Stjepan Krivošić u studiji “Stanovništvo Podravine 1659-1859” (Podravski zbornik, 1983).

Đelekovec, izvor: www.delekovec.hr

Sredinom 16. stoljeća turska međa je presjekla Podravinu od sjevera prema jugu kod Kloštra. Posebno je stradao dio Podravine između te crte i Koprivnice, jer je praktički postao ničijom zemljom. Iako gotovo u sjeni koprivničke tvrđave, Đelekovec je podijelio istu sudbinu “zonae desertae” (opustošenog pojasa).

“Nekada je Križevačka županija imala oko 12 tisuća dimova ili porta” – opisuje te prilike Rudolf Horvat – “sada pak (tj.oko 1550.) ostaci čitave žalosne kraljevine Hrvatske broje tri tisuće dimova. Preostali kmetovi moraju doprinositi besplatne radove za obnovu starih i za gradnju novih utvrda. Oni jedva pronađu vremena da obrade svoje vinograde i da zasiju svoja polja, pa ni onda nisu sigurni da će oni brati i žeti, jer neprijatelj pustoši sve do čega dođe”.

Turska opasnost dosegla je kulminaciju krajem 16.stoljeća, kad su Turci osvojili skoro cijelu Ugarsku, čvrsto zasjeli u Kaniži nasuprot Čakovca, u pustoš pretvorili skoro cijeli kraj između Križevaca i Ivanića, a iz osvojenog Siska (1593.) krenuli u neprekidna pustošenja sve do zidina Okića i Samobora. Sa zagrebačkog Griča moglo se skoro svake noći pratiti kako plamte sela na drugoj obali Save, iz kojih su kandžije turskih konjanioka požurivale duge povorke roblja i plijena.

Tada je Sabor zaključio da se, radi ratnih poreza, mora popisati svaki dom u preostaloj Hrvatskoj. Provedbom tog saborskog zaključka nastao je 1598. g. dokument pod naslovom “Conscriptiones dicarum, tomus I” (Popisi kraljevskog poreza, knjiga I ), naveden na početku ovog teksta. Povjesničari s pravom uzimaju tu ispravu za najstariji sustavni popis stanovništva (točnije – popis domova) banske Hrvatske, onog “ostatka ostataka nekoć slavnog kraljevstva Hrvatske”. Ta se kraljevina svela na nepune tri županije: Varaždinsku, uz ostatke Križevačke i Zagrebačke. U spomenutim Popisima naći ćemo i 40 domova kmetova i gornjaka (to su seljaci bez svog selišta) u ondašnjem Đelekovcu. Naslov odlomka glasi:

“Portio generosae ac magnificae dominae
Annae Mariae Ungnad consortis domini Thomae Erdoedy
Judicatus Jelekowcz…”

što u prijevodu znači:

“Dio (posjed) plemenite i velemožne gospođe
Ane Marije Ungnad, supruge gospodina Tome Erdedija
Sučija (općina) Đelekovec…

Sučiji Đelekovec pripadala su sela i naselja Zablatje (6 domova), Selnica (3), Koledinec (6), Kuzminec (11) i Antolovec (2), a supruga hrvatskog bana Tome Erdedija imala je uz to i 16 domova svojih podložnika među građanima trgovišta Rasinje.

Od stanovnika Đelekovca bili su za kraljevski porez 1598.g. popisani slijedeći domovi kmetova:

Uz njih je bilo i osam domova gornjaka:

Boben Grga
Debeljak Ivan
Glavaš Mirko
Hegeduš Tomo
Kranjec Juraj
Ozebel Ivan
Popović Mihael
Varga Lovro

Gornjaci (latinski “inquillini”) bili su seljaci bez selišta, oni koji su imali jedino kuću (“hižari”) ili su bili težaci u službi drugih domaćina. Do obradive zemlje mogli su doći jedino krčenjem šume i šikare iznad sela, pa su ih zato nazivali gornjacima.

Iako je prezimenski uzorak Đelekovca iz 1598. g. nevelik, on bio i takav mogao poslužiti za zanimljive analize. Zadržimo se, za sada, na onim prezimenima koja ukazuju na mjesta i krajeve iz kojih su u Đelekovec došli prije najmanje četiri stoljeća neki od njegovih stanovnika.

Đelekovečki Horvat je očito bio pridošlica iz stare Hrvatske, zemlje kojom su se tada nazivali krajevi od Kupe i Save na jug do Dalmacije. Otud su u Podravinu stizale rijeke izbjeglica pred Turcima. Zemlja od Kupe i Save na sjever pripadala je tadašnjoj kraljevini Slavoniji a Zagreb joj je bio glavni grad. Krenemo li dalje između ondašnjih Đelekovčana, osjetit ćemo da prezimenu Gulinec treba samo vratiti ispušteno početno slovo “O” da bi se prepoznalo grad iz kojeg je stiglo – Ogulin. Prezime Kranjec govori samo za sebe. Iz nedaleke Štajerske stizalo je u ono doba dosta svijeta uglavnom vojničkim poslom, ali poneki i zbog obrta i trgovine. Prezimena mađarskog podrijetla: Salaj, Varga (mađarski “kolar”) i Hegeduš (mađ. “guslar, violinist”) pokazuju da su stigla iz Ugarske. Đelekovčan Matija Hasan bio je, izravno ili po ocu, od onih osmanlijskih vojnika koji su ovdje zarobljeni, pokršteni i pokmećeni.

Svako od tih prezimena iz đelekovečke minijature nosi u sebi cijelu povijest o jednoj ljudskoj sudbini s naših vjetrometina. Kao što plahovita Drava u svom gornjem toku drobi žilu zlatne rude pa nizvodno ostaje njen svjetlucavi trag između zrnaca pijeska – tako i đelekovečki etnonimi iz 1598. godine sugeriraju iz kojih su smjerova stigla mnoga stara đelekovečka prezimena. Bogatstvo slike o tim seobama došlo bi još više do izražaja kad bi se sličnoj analizi podvrgla sva prezimena iz ovog dokumenta.