Tri sveska knjige o dubrovačkoj vlasteli Nenada Vekarića

Akademik Nenad Vekarić (rođen god. 1955.) više od tri desetljeća sustavno se bavi povijesnom demografijom i antroponimijom dubrovačkog područja (još god. 1976. objavio je rad o nakovanskim obiteljima). Njegov znanstveni opus pretežito se temelji na genealoškim istraživanjima. Dakako, ona nisu sama sebi svrha, već je autor na temelju precizno rekonstruiranih rodoslovlja (ovisno o sačuvanim izvorima) znanstvenom metodologijom obradio povijest rodova stanovništva npr. Pelješca, Konavala i Lastova, ali i demografske analize nekadašnje Dubrovačke Republike, Konavala, dubrovačkog primorja itd.

Dubrovnik, © Andre Nantel | Dreamstime

Izdavači HAZU i Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku prihvatili su izdavanje niza monografija o dubrovačkoj vlasteli pod nazivom „Vlastela grada Dubrovnika“. Niz će biti objavljen unutar nakladničke cjeline Posebna izdanja HAZU u okviru serije „Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice“ kao knjiga 17. U uvodu prvog sveska autor navodi da se njegov rad sastoji od četiri cjeline od kojih su do danas objavljene dvije: prva (povijest vlasteoskog kruga i povijesno-demografska analiza njegova funkcioniranja) i druga (leksikografski prikaz dubrovačkih vlasteoskih rodova), koja je zbog obima podijeljena u dva sveska. Treća bi cjelina trebala obuhvaćati biografije istaknute vlastele a četvrta genealogije vlasteoskih rodova. Tri objavljena sveska navedene knjige 17 su sljedeća:

• Svezak 1: Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva (2011.)
• Svezak 2: Vlasteoski rodovi (A-L) (2012.)
• Svezak 3: Vlasteoski rodovi (M-Z) (2012.)

Ovi svesci (od kojih je posljednji objavljen prije mjesec dana) zbog svoje izuzetne vrijednosti za povijest, povijesnu demografiju i povijesnu antroponimiju zaslužuju njihov sažeti prikaz kako bi se i članovi Hrvatskog rodoslovnog društva upoznali s mogućnostima koje pruža genealogija, ne samo u okviru istraživanja vlastitog roda ili vlastitih predaka, već u puno širem kontekstu, koji može znatno doprinijeti boljem razumijevanju povijesti, u ovom slučaju određene staleške grupacije.

Svezak 1

Prije kratkog prikaza prvog sveska treba napomenuti da je dubrovačku vlastelu u srednjem vijeku povijesno i genealoški obradila Irmgard Mahnken (Posebna izdanja Srpske akademije nauka i umetnosti, 1960.). No Vekarićev rad nije samo faktografska i kronološka dopuna njenog rada (njegovi podaci obuhvaćaju razdoblje do god. 1918.), već se u ovom svesku detaljna genealoška analiza pokazuje kao jedini mogući znanstveni pristup za utvrđivanje klanovske pripadnosti pojedinih rodova dubrovačke vlastele na koju je autor ukazao i god. 2009. u svojoj knjizi „Nevidljive pukotine – dubrovački vlasteoski klanovi.“. U toj je knjizi genealoškom rekonstrukcijom utvrdio pripadanje pojedinih rodova ili pak nekih njihovih grana tzv. sorbonezima (Judin klan, Gundulićev klan, novo plemstvo od 18. stoljeća), odnosno salamankezima (Gučetićev klan, Bobaljićev klan).

Autor navodi da veći broj vlasteoskih rodova nikad nije mijenjao klanovsku poziciju te su npr. Rodovi Saraca i Proculo na strani Gundulićeva klana a rodovi Bonda i Georgio na strani Bobaljićeva klana. Analiza strukture brakova prema klanovskoj pripadnosti tijekom više od pet stoljeća pokazala je da je do god. 1350. oko 66% brakova sklopljeno unutar istog klana, a poslije god. 1500. taj je udio oko 70%. Nadalje, autor donosi podatke o stupnju endogamije, tj. udjelu srodničkih brakova vlastele u 18. stoljeću (srodstvo bliže od 4. stupnja prema kanonskom pravu) koji primjerice za prvu polovinu stoljeća iznosi oko 28% a za drugu polovinu oko 74% (prosjek za cijelo stoljeće je oko 55% pri čemu napominje da su u isto vrijeme srodnički brakovi među građanstvom izuzetno rijetki). Visoki stupanj endogamije u to vrijeme povezan je s činjenicom da je tada vlasteoski krug bio na rubu biološkog opstanka a klanovska zaoštravanja doprinijela su stvaranju dvije endogamne podskupine koje međusobno ne sklapaju brakove.

Među brojnim primjenama genealoške metode u ovom je svesku obrađen niz demografskih pokazatelja dubrovačke vlastele kao npr. procjena njihovog ukupnog broja te udjela pojedinih dobnih skupina u 50-godišnjim razdobljima (1300.-1800.), broj poroda po bračnim parovima, ženidbena dob kao i dob umrlih u 18. stoljeću, zatim dobna i spolna struktura god. 1700. i 1800. itd.

Dakako da svezak 1 donosi i niz novih povijesnih saznanja o vlasteli koje najbolje ilustriraju sami naslovi pojedinih potpoglavlja, kao npr. „Razvojne faze dubrovačkog nobiliteta“, „Teritorijalno širenje: impuls dubrovačkom nobilitetu“, „Podrijetlo dubrovačkog plemstva“ u okviru poglavlja „Korijeni dubrovačkog plemstva“ kao i poglavlja „Struktura vlasteoskog staleža“ (u kojoj su analizirane obitelji, casate , procjene veličine vlasteoskog kruga, kućanstva, rodovi i klanovi) i „Dubrovačka vlastela kroz stoljeća“ u kojima su opisane bitne povijesne i političke okolnosti u razdoblju od 7. do 12. stoljeća, te zatim u svakom pojedinom stoljeću sve do 19. stoljeća.

Kao primjer primjene genealogije u povijesnoj antroponimiji treba istaknuti poglavlje „Tragovi etniciteta – vlasteoska prezimena“ gdje autor analizira romanstvo starog Dubrovnika, zatim slavizaciju, romansko-slavenski paralelizam, hrvatsko-talijanski paralelizam te navodi izvorne, službene (romanske i talijanske) te kolokvijalne (latinske, slavenske, hrvatske i pogrešne) oblike prezimena pojedinih rodova. Kao jedan od primjera mogu se navesti različiti oblici prezimena roda koji je u hrvatskom biografskom leksikonu naveden kao „Gučetić“ a romanski „Goçe“ ili „Goze“, zatim talijanski „Gozze“, latinski „Gotius“ i „Gozzeus“, slavenski „Gočić“, hrvatski „Gučetić“ te pogrešno kao „Gačić“. Već u prvom svesku autor naznačuje prezime roda iz kojega je dotični rod potekao, koje je u ovom slučaju „Pecorario“.

Svesci 2 i 3

Svesci 2 i 3 čine drugu cjelinu u kojoj autor donosi leksikografski prikaz dubrovačkih vlasteoskih rodova. Zbog obimnosti materijala građa je podijeljena abecednim redom na rodove čija prezimena počinju od A do L, odnosno od M do Z.

U sažetom prikazu sveska 1 naveden je primjer iz povijesne antroponimije koji se odnosi na rod „Gučetić“. Vekarićev leksikografski prikaz pojedinih rodova metodološki je vrlo precizan, no treba napomenuti da se razlikuje od uobičajenih leksikografskih pristupa kako u različitim izdanjima hrvatskog leksikografskog zavoda (enciklopedije, biografski leksikon) tako i u europskim genealoškim priručnicima kao npr. njemački „Genealogisches Handbuch des Adels“. Naime, u potonjima su rodovi koji stoljećima imaju stabilno prezime (bez obzira je li riječ o domaćem ili latinskom obliku), poredani prema abecednom redoslijedu uz napomenu da potječu iz nekog drugog roda. Međutim, autor vlasteoskih rodova grada Dubrovnika sve rodove sistematizira prema prvom rodu poznatoga prezimena iz kojega je određeni rod potekao. Primjerice, ako čitatelj želi doznati podatke o rodu „Goçe“ (hrv. Gučetić) ili o rodu „Ghetaldis“ (hrv. Getaldić), tada će u svesku 2 – Vlasteoski rodovi (A-L) – naći uputnice koje upućuju na svezak 3, tj. „Goçe → Pecorario“, odnosno „Ghetaldis → Pisino“. Nadalje, rod Držić se ne nalazi pod hrvatskim oblikom prezimena već je obrađen kao rod „Dersa“.

Ovakav pristup već i u samom kazalu svezaka 2 i 3 ukazuje kako su se pojedini rodovi sa svojim novim prezimenima odvajali od matičnih rodova, u mjeri u kojoj sačuvani izvori to omogućuju (dubrovački arhiv jedan je od najpotpunije sačuvanih u ovom dijelu Europe). U ovim je svescima prikazana povijest pojedinih vlasteoskih rodova i njihovih pučkih ogranaka te svaka natuknica sadrži temeljne podatke o prezimenu roda, promjenama prezimena i nadimcima, legendu o podrijetlu, genealoški razvoj, vrijeme utrnuća te utvrđene migracije. Također se navode i podaci o pripadnicima roda koji su obnašali kneževu funkciju ili diplomatsku aktivnost kao i klanovska pripadnost roda ili njihovih pojedinih casata . Shematski genealoški prikaz rodova temelji se na razvoju casata tijekom 50-godišnjih razdoblja sve do god. 1900. (detaljne genealogije predviđene su za četvrtu cjelinu ovog djela). Potrebno je istaknuti da je autor na vrlo originalan način prikazao shematske genealogije koje sadrže bitne podatke o pojedinim osobama, pri čemu upućuje na one osobe o kojima su u tekstu navedeni detaljniji biografski podaci kao i na posjede koji su pripadnici određenog roda (ili grane) imali na području Pelješca, Astareje, Dubrovačkog primorja i Konavala.

Ova tri sveska knjige „Vlastela grada Dubrovnika“ znanstveni su rad vrhunske kvalitete popraćen tisućama bilježaka koje čitatelja upućuju ne samo na izvornu građu već donose i vrijedne komentare kako objavljene građe tako i navedenih činjenica. Svesci su opremljeni s izuzetnom grafičkom kvalitetom slika pojedinih povijesnih izvora (tekstova izvorne građe i grbova), te izuzev nekoliko slika iz 17. ili 18. stoljeća pretežito fotografijama pripadnika vlasteoskih rodova iz 19. stoljeća (kada je austrijska monarhija pojedinim rodovima priznavala plemićke naslove) ali i fotografijama njihovih potomaka tijekom 20. stoljeća.

Na kraju ovog sažetog prikaza preporučujem tri objavljena sveska akademika Nenada Vekarića o dubrovačkoj vlasteli članovima Hrvatskog rodoslovnog društva a i širem čitateljstvu kao primjer kako genealogija, kao pomoćna povijesna znanost temeljena ne samo na matičnim knjigama (počevši od 16. stoljeća) već i na cjelokupnoj sačuvanoj arhivskoj građi (koja potječe još iz srednjeg vijeka), može znatno doprinijeti boljem razumijevanju kako demografske povijesti stanovništva pojedinih naselja ili područja (što je autor objavio u prethodno spomenutim radovima) tako i povijesti pojedinih staleških grupacija koje su, kao npr. dubrovačka vlastela, znatno utjecale na višestoljetnu povijest Dubrovačke Republike.

U Zagrebu, 30. listopada 2012.

Mladen Andreis