S predavanja Ivana Mitrovića: Medviđa, Zelengrad, Mitrovići i mnogi drugi

Knjigu  koja se bavi rodoslovljem, a kroz to neizbježno i povijesnim zbivanjima u nekom kraju, a ima više od 800 stranica, te obuhvati nekoliko desetaka rodova i više od sedam tisuća pojedinaca koji su tijekom posljednjih nekoliko stoljeća iz njih ponikli, i uz najbolju je volju nemoguće u detalje prikazati tijekom jednog predavanja. Stoga je i autor monografije župe Medviđa, naslovljene „Povijest Hrvata Krmpota, Medviđe i Zelengrada II.“, Ivan Mitrović na predavanju koje je 30. listopada 2019. održao članovima našeg rodoslovnog društva  u dvorani „Katalozi“ Hrvatskog državnog arhiva, mogao prikazati tek neke  dijelove svoje knjige, ali to nije nimalo umanjilo zanimljivost tog susreta.

G. Ivan Mitrović na predavanju o svom istraživanju povijesti Hrvata Krmpota, Medviđe i Zelegrada; u prvom planu su njegove knjige na tu temu

Doznali smo tako da je puk koji je naseljavao Medviđu nakon odlaska Turaka svom potomstvu prenio priču da je mjesto nazvano po harambaši Medi Milkoviću koji je ovamo 1691. godine doveo 15 obitelji. No, kako je kasnije pronađen jedan kupoprodajni ugovor iz 1392. godine u kojem se mjesto već naziva Medviđa (zapisano kao Meduige), razvidno je da je ta pučka predaja bila pogrešna. Slično je i s imenom drugog naselja današnje medviđanske župe, Zelengrada: poznati zadarski povjesničar Carlo Bianchi u drugom svesku svoje knjige „Kršćanski Zadar“ u kojem govori o župama i crkvama zadarske okolice napisao je potkraj 19. stoljeća da je Zelengrad dobio ime po nekom turskom paši koji se tu naselio i koji se navodno zvao Zele. No, budući da je Zelengrad sa svojom visokom kulom koja je nekad davno pripadala Kurjakovićima, a čiji ostaci i danas stoje navrh brda ispod kojega se smjestilo samo naselje, kao putnicima važan reper s istim tim imenom bio označen i na nekim starijim kartama (još 1443. godine), dakle u vrijeme dok  Turaka tu još nema – očito je da je Bianchi bio zaveden iskazima nekih osoba koje  je smatrao pouzdanim kazivačima.  (Sličnu pogrešku Bianchi je napravio i kad je riječ o selu Jasenice: netko mu je rekao da je dobilo ime po  turskom četovođi Jasinu koji ga je zauzeo i on je to prihvatio kao vjerodostojno, a kasnije su otkriveni dokumenti iz kojih je vidljivo da se mjesto tako zvalo i prije dolaska Turaka, op. V.M.).

Kad je riječ o samoj župi Medviđa, ona je osnovana razmjerno nedavno, tek 1855. godine i nadležna je za sela Medviđu i Zelengrad, a  neko je vrijeme nakon osnutka bila nadležna i za Rodaljice. Nastala je razdvajanjem nekadašnje župe Bukovica kojoj je sjedište bilo baš u Rodaljicama na nove crkvene teritorijalne cjeline koje će odgovarati novoj situaciji na terenu, a ujedno biti usklađene i s civilnom administrativnom organizacijom cijelog tog područja. Ne treba, naime,  zaboraviti da je cijela  Bukovica – dugo bila pod turskom vlašću te da su za nju vjerski skrbili franjevci iz samostana u Karinu, odnosno, na Visovcu i da je trebalo dosta vremena da se život na to područje vrati.

U toj se činjenici nalazi i odgovor na pitanje zašto se u naslovu knjige spominju i Krmpote, a na područje sadašnje župe Medviđa takvog mjesta nema. No, znamo li da je današnje naselje Medviđa nastalo dobrim dijelom baš na mjestu gdje su se nalazile Krmpote, koje su se ispraznile kroz nekoliko uzastopnih valova iseljavanja (1605., 1627., 1647.),   a da je tako bilo svjedoči i do danas u Medviđi očuvani „bunar Krmpotića“, stvari postaju jasnije.  Spomenuta su iseljavanja bila uvjetovana s jedne strane stalnim pritiskom Turaka, ali jednako toliko, možda čak  više, mletačkom politikom koja je stanovništvo rubnih područja s druge strane granice što milom, što silom (stalni napadi kotarskih uskoka) nastojala privući na svoju stranu ili barem otjerati da tako oslabi tursku stranu granice…

Dio se Krmpoćana u tim migracijama odselio sve do Gradišća, dio je prešao na teritorij pod austrijskom kontrolom i bio smješten na području Liča u Gorskom kotaru, da bi se oni posljednji skrasili u brdima primorskog zaleđa (potez od Novog Vinodolskog preko Klenovice do Senja), što je jasno vidljivo i iz tamošnjih toponima.

Krmpoćani najvećim dijelom nisu bili autohtono pučanstvo Bukovice, nego potomci onih koji su u već početku turskih prodora izbjegli iz Hercegovine, dobrim dijelom s područja rijeke Bune, zbog čega su poznati i pod nazivom Bunjevci. Prezimena koja su donijeli i kasnije prenijeli u druge krajeve, a nalazimo ih i duž velebitskog Podgorja, to nedvojbeno potvrđuju.

Bukovica, gdje su se smjestili u toj prvoj fazi bijega pred Turcima, bila je – za razliku od novijeg razdoblja – još  antičkih vremena prilično napučena. Ostaci Sidrone – poprilično velikog rimskog naselja koje se nalazilo  području današnje Medviđe – to nedvojbeno potvrđuju. Ovuda je prolazilo nekoliko za Rimsko carstvo važnih prometnica koje su povezivale sjeverni Jadran i Srednju Dalmaciju, odnosno obalu i unutrašnjost.

S povijesnog je aspekta za današnjeg čitatelja zanimljivo i to da je sve više dokaza za tvrdnju kako je baš ta Sidrona onaj Stridon u kojem je između 331. i 347. godine  rođen Sophronius Eusebius Hieronimus, koji će zbog svojih zasluga na prevođenju Biblije kasnije biti beatificiran i kao Sveti Jeronim zbog svog dalmatinskog porijekla biti proglašen zaštitnikom Dalmacije.

Na području današnje Medviđe dvije crkve – ona Sv. Ivana i ona Prikazanja blažene djevice Marije –  sagrađene u 13./14. stoljeću svjedoče da je tu intenzivnog života bilo i u razdoblju između raspada Rimskog carstva i dolaska Turaka.

Kad je pak o samom rodu Mitrovića riječ, predavač je – polazeći od nekih zapisa i pjesama Andrije Kačića Miošića, ali i drugih dokumenata – prikazao vrlo vjerojatnu rodbinsku vezu Mitrovića iz Bukovice i Kačića iz Vrane. No, ono što je još bitnije – a autoru knjige svakako dragocjenije i s jednog drugog aspekta o kojem će riječi biti kasnije – on je našao i Kačić-Miošićev zapis prema kojem je neki Gašpar „od starih Kačića“ uzeo prezime Mitrović  po djedu koji se zvao Mitar (lokalna varijanta starohrvatskog imena Dmitar).  Prema Kačić-Miošiću, prije spomenuti Mitar, koji je rođen oko 1585. godine, imao je četvoricu sinova – Ivana, Stjepana, Pavla i Janka. Njihova se imena mogu naći i  u jednom pismu kojim njihovi potomci od cara  traže da im potvrdi neke privilegije, pozivajući se baš na Janka i njegovu braću te na njihove zasluge u borbi protiv Turaka. U jednoj pjesmi Andrija Kačić-Miošić s  tim rodom povezuje i glasovitog serdara Stojana Jankovića, kojeg su po  ocu prozvali Jankovićem, iako je pripadao rodu Mitrovića… Da te indicije o rodbinskoj vezi Kačića i Mirovića nisu bez temelja pokazuje i jedan zapis kojeg je autor pronašao u matičnim knjigama benkovačkim i biogradskim iz 1821. godine: jedna obitelj koja se selila iz Benkovca u Biograd koristi dvostruko prezime – Kačić-Mitrović…

Sada dolazimo i do onog dijela cijele priče do kojeg je autoru – dragovoljcu Domovinskog rata rođenog na području koje je strahovito stradalo tijekom velikosrpske agresije – posebno stalo, a što je bilo sasvim jasno i iz njegova predavanja. A to je pokazati da je neutemeljeno svojatanje područja župe Medviđa od strane velikosrpskih ideologa i povjesničara kao što ni najpoznatije povijesne ličnosti iz toga kraja – poput serdara Stojana Jankovića i njegovih tek nešto manje poznatih sinova – nisu  bile Srbi kako to ovi tvrde,  već da su bili katolici. Ivan Mirković je našao za to i niz potvrda u dokumentima – od zapisa o njihovim vjenčanjima po rimokatoličkom obredu do dokumenata o njihovim sahranama. Naime, kad je 1659. godine nakon što se nije oporavio od jedne u boju s Turcima zadobivene rane umro Stojan, pokopan je u Crkvi Sv. Ilije, ali ona tada nije bila pravoslavna, nego katolička. Da Stojan nije bio katolik sigurno ga ne bi tu sahranili, a još bi ga manje upisali u knjigu umrlih župe Svete Stošije… Postoje dokumenti iz kojih je vidljivo da su katolici bili i njegovi sinovi, a to da su oni također pokopani u Crkvi Sv. Ilije koja je u međuvremenu prepuštena pravoslavnoj eparhiji proizlazi iz jednostavne činjenice da im je tu od prije bila obiteljska grobnica.

Stojan Janković je u jednom trenutku za svoje zasluge u borbama protiv Turaka od mletačkih vlasti u zadarskom zaleđu (kod Islama grčkog) dobio imanje s utvrdom koja je i danas poznata pod nazivom Kula Jankovića. U ugovoru kojeg autor knjige detaljno obrađuje, izrijekom se navodi da imanje ne smije otići iz ruku te obitelji – ako ga oni više ne bi koristili, mora se vratiti državi… Budući da su Stojanovi muški potomci što izginuli, što pomrli, nasljednica tog imanja postala je Jelena Mitrović, koja se udala  za Grka s prezimenom Dede, pa se naredna generacija potpisivala kao Mitrović-Dede. Njihova se pak nasljednica udaje za jednog člana lokalne srpske obitelji Desnica, koja će tako – jer je u međuvremenu nestala Mletačka Republika – postati vlasnikom tog imanja (tu je npr. živio i svoje romane napisao i poznati autor Vladan Desnica). Propagatori velikosrpske ideje su time da su Desnice u posjedu Kule Jankovića pokušavali potkrijepiti svoje teze o povijesnoj pripadnosti cijelog tog područja srpskom etnikumu.

U svom je izlaganju kao dodatni dokaz te manipulacije spomenuo i njihove tvrdnje da su baš Srbi još u 14. stoljeću podigli prve crkvene objekte na mjestu današnjeg pravoslavnog manastira Krupa, iako postoje dokumenti o tome da je još 1192. – u vrijeme kad je tu neko vrijeme boravio herceg Andrija – tu postojala katolička crkva  Sv. Vida.

Govoreći o Mitrovićima od kojih su najvjerojatnije potekli i njegovi, Ivan Mitrović je spomenuo i neke   za koje – s obzirom na brojnost cijeloga roda – nije mogao dokazati da su u nekom srodstvu s njegovom obiteljskom linijom. Tako smo npr. doznali i da su prve smokve u SAD stigle zahvaljujući nekom Stjepanu Mitroviću koji je došavši u Kaliforniju 1880. godine iz rodne Dalmacije ubrzo naručio tisuću sadnica dalmatinske bijele smokve i prvo u San Franciscu, a potom i 1892. u Chicagu, za izvanrednu kvalitetu svog proizvoda dobio 1892. i zlatnu medalju, kao i da je iz njegovih voćnjaka godinama dolazilo čak 70 posto ukupne proizvodnje suhih smokava u Americi.

Da bi ovo izvješće bilo potpuno, treba na kraju ovog prikaza spomenuti i one dijelove knjige o kojima sam autor tijekom predavanja nije stigao govoriti, a koji  mogu biti i te kako zanimljivi rodoslovcima i svima ostalima koji se bave poviješću obitelji iz toga kraja. Prije svega, to je popis prezimena koja je – jer su bili ili su još stanovnici Medviđe i Zelengrada uz „svoje“ i ostale Mitroviće autor obradio pokrivši dokumentirano veći broj generacija (kod nekih i sedam).

To su prezimena:

• Adžić
• Birkić
• Demo
• Erstić
• Genda
• Granić
• Kapitanović
• Katuša
• Knez
• Kresović
• Kruneš
• Lukić
• Mikulić
• Milković
• Mrkić
• Mršić
• Pešić
• Pilipović
• Sakić
• Serdarević
• Stipanović
• Svrzanović
• Šarić

Ukazao je  na pojavu vrlo sličnih prezimena za koja bi se primjerice genetskom analizom zacijelo  moglo dokazati srodstvo, kao i na niz prezimena koja su tu postojala prije spomenutih prisilnih krmpoćanskih migracija na Zapad, odnosno, na promjene prezimena do kojih je kroz generacije dolazilo kod nekih rodova.

Tu su i poglavlja koja prikazuju način života u tom kraju, cijeli niz statistika iz kojih se može iščitati struktura stanovništva, ali i mnoštvo drugih podataka: posebno je zanimljivo npr. da su se magarci mazge kao radne životinje na području Medviđe  pojavili razmjerno kasno: prije toga tu su – što i nije bilo baš uobičajeno u tim krajevima –  prevladavali konji. Tu je i jedan pojmovnik u kojem su prikazane alatke i druge stvari o kojima je stanovnicima Bukovice ovisio život, kao i cijeli niz zanimljivih obiteljskih priča, od kojih mnoge imaju i nego tragične dimenzije. Ne može se preskočiti ni poglavlje nazvano „Pljačke, ranjavanja, ubojstva i protjerivanja Hrvata iz  Zelengrada u prvoj polovici 20. stoljeća“, kao ni ono koje govori o poginulima i ubijenima tijekom  Domovinskog rata, kao i dvaju svjetskih ratova prije toga.

Dodajmo još da je ova knjiga zapravo novo i bitno prošireno izdanje istoimene knjige istog autora, objavljene 2011. godine, što objašnjava ono „II“ na kraju naslova.  Osim po opsegu i brojnim novim podacima i saznanjima od prve se verzije razlikuje i po boji (boja korica prvog izdanja bila je zelena, dok je kod novog izdanja crvena). I kao što je gotovo nevjerojatan pothvat bio – uz redoviti posao u MUP-u –  prikupiti toliko rodoslovnih i povijesnih podataka i dokumentirati ih te to pretočiti u materijal za knjigu,  ništa manje zadivljujući pothvat nije ni veliki broj sponzora koje uspio pronaći među samim Mitrovićima, ali i institucijama i tvrtkama zadarske županije i koji su potpomogli objavljivanje te knjige u autorovoj vlastitoj nakladi, što je nedvojbeno također bio golemi izazov. Pred veličinom obavljenog posla ne bilo primjereno u jednom informativnom prikazu poput ovoga iznositi i neke zamjerke, iako je jasno da bi ih se na 800 stranica teksta sasvim sigurno moglo naći.