Prezime Andreis

Prema popisu iz 2001. godine u sedam naselja Republike Hrvatske živi 45 obitelji i 124 duše s prezimenom Andreis: u Veloj Luci (26 obitelji, 78 duša), Zagrebu (9, 33), Splitu (5, 13), Blatu na Korčuli (1, 4), Velikoj Gorici (2, 4), Oštarijama pokraj Josipdola (1, 2) i u Rijeci (1, 1).

Prezime je s jezičnog motrišta istovjetno s grčkim imenom Andreis sa značenjem hrabar, što je izvedeno od grčkog andreios = hrabar, muževan.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Andreić, Andreja, Andrejaš Andrejašić, Andrejek, Andrejević Andrejić itd.

Ponajprije Andreis je bila stara plemićka obitelj iz Trogira [1] s prvim godinama pojavljivanja u povijesnim ispravama 1225. i 1227., kada se spominje Blaž Crnotin (Cernota Anblasi de Arbe) kao trogirski sudac i posjednik, koji je prema nekim pretpostavkama oko 1072. godine stigao iz Ugarske na Rab, a njegov potomak Črnota doselio je u Trogir.

Blaž i njegov brat redovnik Stjepan, pripadnici drugog naraštaja tog roda, potvrđeni su ispravama u prvoj polovici 13. stoljeća kao stanovnici Trogira.

Prezime Andreis u Trogiru je utemeljeno u prvoj polovici 15. stoljeća prema Andriji, koji je umro prije 1377. godine, a čiji su sinovi Nikola (+ 1396.) i kraljevski vitez Blaž (+ 1446.) rodonačelnici dviju grana trogirskih Andreisa.

Andrija se spominje između 1264. i 1282. godine kao svjedok, egzaminator (istražitelj) i sudac. Andrijin sin Marin spominje se između 1290. I 1305., kad je protjeran iz Trogira pod optužbom da je ubio općinskog kancelara i dvojicu sudaca.

Marinov sin i Andrijin unuk, koji je po djedu dobio ime Andrija, imao je trojicu sinova:

• Nikola je poginuo u bitki pokraj Nikopolja (sjeverna Bugarska) 1396. godine, kad je osmanlijska vojska sultana Bajazita I. i srpski odredi pod zapovijedanjem despota Stefana Lazarevića porazili ujedinjenu kršćansku vojsku, predvođenu hrvatsko-ugarskim kraljem Sigismundom Luksemburgovcem, što je omogućilo Osmanlijama konačno učvršćenje na Balkanskom poluotoku;
• Blaž se od 1309. do 1409. godine spominje kao jedan od izaslanika na bosanskom i ugarskom dvoru.

Diplomacijom se bavio i Blažev sin Kristofor Andreis, koji se kao poslanik spominje od 1440-1461. godine.

Od trogirskih Andreisi posebnih spomena su vrijedni:

• Ivan, koji je zabilježen 1470. godine kao zapovjednik strijelaca, a od 1475. do 1478., godine bio suprakomit (zapovjednik) trogirske ratne galije;
• Fran Trankvil (1490. – 1571.) hrvatski književnik i diplomat, koji se iskazao u misijama u Carigradu; pisao je na latinskom jeziku govore, filozofske dijaloge, pisma, poslanice i pjesme:
• Dominik (1586. – 1658.), hrvatski pjesnik, pisac i prevoditelj, koji je pisao na talijanskom jeziku;
• Ivan (1611. – 1683.), hrvatski teolog i pisac latinist;
• Jakov (oko 1449. – nakon 1491.), doktor obaju prava i rektor pravnika u Padovi, a od 1470. godine zapovjednik je trogirske ratne galije, koja kao dio mletačke ratne mornarice sudjeluje u borbama na Egejskom moru;
• Matej (oko 1480. – prva polovica 16. stoljeća), hrvatski humanist i pjesnik;
• Pavao (oko 1610. – prije 1686.), hrvatski povjesničar; autor Povijesti grada Trogira u devet knjiga, tiskana je 1908. godine u Splitu;
• Petar ( druga polovica 16. stoljeća – prije 1454.), diplomat i vojskovođa; spominje se kao maršal od Sicilije, savjetnik kralja Ladislava Napuljskog i upravitelj Kneževine Troje u južnoj Italiji.

Trogirski Andreisi dali su crkvi u Hrvata i trojicu biskupa: korčulanski Jeronim (1612. – 1673.), njegov brat Franjo (1602. – 1667.), biskup ninski i Ivan (1611. – 1683.), biskup hvarski i trogirski.

Pripadnici jedne grane trogirskih Andreisa spominju se u 15. i 16. stoljeću u Šibeniku, a Splitu su nazočni u 17. stoljeću.

Rodonačelnik šibenskih Andreisa je Andrija Blažev (oko 1396. – prije 1465.), koji se u trogirskim izvorima pojavljuje od 1417. godine. On je preselio u Šibenik, a u izvorima se spominje godine 1441. godine kao stanovnik Šibenika. Prva Andrijina supruga bila je Katarina Teodosio, kći šibenskog plemića Ilije Nikolina, a druga Andrijina žena se zvala također Katarina, kći gospodina Tome Dominkova, bez zabilježenog prezimena. Ona je u oporuci od 23. srpnja 1465. godine za univerzalne nasljednike odredila sinove Jakova i Petra.

Nekadašnji trogirski Andreisi agregirani su u šibensko plemstvo, počevši od Kristofora Andreisa (oko 1400. – između 1463. i 1467.).

Šibenska grana roda izumire u muškoj lozi godine 1656. godine s Mihovilom, koji je, ako njegova kći Jakovica ne bude imala zakonite nasljednike, oporučno ostavio svoja imanja šibenskoj općini kao zakladu za školovanje mjesnih plemića u Italiji. Kako Jakovica nije imala djece, nakon njezine smrti godine 1693. godine ostavština je pripala šibenskoj općini, a prihodi zaklade dijelili su se studentima sve do godine 1814. godine.

Splitski Andreisi [2] su prema M. N. Kuzmaniću grana roda Zlodre ili posve precizno potječu od obitelji Ante Zlodre i njegove supruge Mande Aržić, koji su sklopili brak 1668. godine, a doselili su u Split iz nedalekog Vranjica, danas općina Solin, i to u drugoj polovici 16. stoljeća. Jedan dio splitskih Andreisa s obiteljskim nadimkom Staliar je početkom 17. stoljeća iselio na Šoltu. U venecijanskom zemljišniku iz 1835. godine imali su u suposjedu s obitelji Cotić-Koštre na splitskom Smokoviku 6129 metara četvornih zemlje.

Danas u Splitu žive Andreisi šoltanske grane tog roda (pet obitelji, 13 duša), a na Korčuli (u Veloj Luci: 26, 78 i u Blatu: 1, 4) Andreisi su splitskih korijena.

Istih korijena su i Andreisi zagrebačkog područja: u Zagrebu (8, 33) i Velikoj Gorici (2, 4),

Literatura

1. Podaci o trogirskim Andreisima preuzeti su a) iz Hrvatske enciklopedije, knjiga I., (A-Bd), Zagreb 1999., str. 240. – 241.; b) iz knjige Mladena Andreisa Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji (1905), Trogir 2006., str. 118. – 128.
2. Podaci o splitskim Andreisima preuzeti su iz knjige M. N. Kuzmanića Splićani – obitelji i prezimena, Split MMVIII. str. 341.