Na bjelobrdskoj vjetrometini
Pojam “bjelobrdske kulture” veže se za selo Bijelo Brdo, koje je nastalo na desetak kilometara od Osijeka na istok, prema utoku Drave u Dunav. Svom “brdovitom” nazivu usprkos, selo leži u ravnici uz rijeku. A ta brza Drava još je u XIX. stoljeću potkopavala svoju desnu obalu i otkidala zemlju, iz koje su se tako na svjetlo dana pojavile brojne ljudske kosti.
Bijelo Brdo, fotografija iz zraka preuzeta je sa stranica općine Erdut.
Kome su pripadale?
Danas se Bijelo Brdo ubraja među naša najbogatija arheološka nalazišta. Ima tu rukotvorina od mlađeg kamenog do brončanog i željeznog doba, od avarsko-slavenskih nekropola (grobišta) iz VII st. do slavenskih grobova iz IX do XI st. Sva brojna nalazišta istog tipa u Sloveniji, Mađarskoj i drugdje po Hrvatskoj arheologija svrstava pod bjelobrdsku kulturu.
Ratnici, grobovi i oružje dali su trajno obilježje ovoj povijesnoj vjetrometini i od tatarskih provala u XIII st. do turskog pohoda na Beč 1683. Tuda su prolazile i vojske austrijskog cara koje će Turcima oteti Beograd, Niš i Skoplje. Kako su napredovale uz Moravu i na Vardar, tako se na poziv austrijskog cara dizala na oružje srpska raja da pomogne napredovanju kršćanske braće. Ali ratna sreća se okrenula pa su Austrijanci prinuđeni na povlačenje. U strahu od turske osvete, za njima je krenulo mnoštvo svijeta od današnje Makedonije, Raške, ali i Šumadije i Mačve. To je ona velika seoba Srba 1689. pod mitropolitom Arsenijem Čarnojevićem, kada se preko Dunava u Srijem, Bačku i Baranju slilo 30 do 40 tisuća Srba. Velik dio njih stupio je u graničarsku službu bečkog dvora.
Tragove tih burnih vremena s masovnim seobama Hrvata, Mađara, slavonskih muslimana i Srba, iscrpno je prikazao Stjepan Pavičić u studiji “Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji” (Radovi JAZU, Zagreb 1953.). On navodi da se u krajeve između donje Vuke i donje Drave nakon poraza Rakoczyjevog ustanka (1708.) još naselilo iz Baranje oko tisuću novih srpskih porodica – od Bršadina do Vere, Trpinje, Tenje, Sarvaša, zatim Čepina i Dopsina, kao i Trnovca koji su nazvali Bijelo Brdo.
Tek će Ive Mažuran u knjizi “Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698.” (Radovi Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, 1988.) prvi puta zabilježiti imena i prezimena tadašnjih stanovnika tih sela, među kojima i Bijelog Brda. Stvarajući prvu sliku o stanovništvu Slavonije, radi oporezovanja zemlje u kojoj je rat progutao 80 posto stanovništva, austrijski popisivač zabilježio je 1698. u Bijelom Brdu ukupno 43 doma. Tu je svako treće prezime bilo etnik, koji pokazuje odakle novi naseljenici potječu. Tako se navode prezimena Bošnjak, Hercegovac, Leskovčan, Mačvan, Mađarac, Horvat, Račanin, Bačvan, Somborac, Markušičan, Daljac, Boboćan, Tenjac, Sarvašac i Trnovčan. O Bijelom Brdu je dopisano: “Selo je nekoć pripadalo Hasan begu, imalo stotinu domova s većinom grčkog obreda (pravoslavni). Bijaše 50 godina pusto, sada je dvije godine naseljeno… Obrađuje se 193 jutra oranica a 300 jutara oranica stoji pusto. Obrađena su četiri vinograda a neobrađenih ima pedeset. Pašnjak je seoski, šuma nemaju pa drvo za ogrjev i gradnju dovoze. Bave se ribolovom na Dravi, Dunavu i mrtvaji zvanoj Halašica. Na Dravi su tri vodenice, ali pripadaju drugima…”
Obnova je tekla sporo, jer doseljenici od teških obaveza malo stižu gledati vlastite potrebe. Oni moraju najprije vući lađe Dunavom i Dravom, zatim sjeći drvo pa ga dopremati vojsci u Osijek i kulučiti na druge načine, koje zahtijeva nova uprava.
Nastojeći učvrstiti svoj utjecaj na doseljene Srbe, car Josip I. daruje 1708. Arseniju Čarnojeviću za sjedište njegove mitropolije Srijemske Karlovce, a za njeno uzdržavanje poklanja joj vlastelinstvo (“spahiluk”) Dalj, veličine 25.000 jutara – od Borova do Bijelog Brda. Srijemski Karlovci postali su tako središte Srpske pravoslavne crkve u austrijskim (ugarskim) zemljama: Vojvodini, tadašnjoj Hrvatskoj (bez Dalmacije i Istre) i Slavoniji.
Ive Mažuran objavio je 1993. i studiju “Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736.”, prikazujući prvi slavonski urbar. U taj popis unijet je, uz ime i prezime svakog domaćina, broj njegove oženjene braće i sinova u kući te pokretna i nepokretna imovina. Slika Daljskog spahiluka ispada žalosno: na domaćinstvo dolazi tek 2,2 jutra zemlje, mnoge su kuće bez vola i konja, jedva svaka druga ima kravu, poneku ovcu i kozu. Svinjogojstvo je tek u začetku a glavni prihod dolazi od vina i rakije-šljive. Po svim tim mjerilima, daljski veleposjed je pri začelju tadašnje Slavonije. Trgovište Dalj broji tada 220 domova, a Bijelo Brdo 106.
U ovom urbaru pojavljuje se i znatno veći broj prezimena. Ona još uvijek nose obilježja patronimika i matronimika (očevog i majčinog imena), na primjer u Bijelom Brdu – Đukin, Marin, Borin, Miletin, Markov, Radivojev, Vukojev, Bogićev, Gajin, Grujičin, Stojšin, Kuzmanov, Petrov, Lazin, Simin, Stevanov, Vukmirov, Ristin, Aćimov i sl. Samo neko od njih zadržat će se u istom obliku tj. pretvoriti u trajno i nasljedno prezime. Obratio bih pažnju na tadašnje bjelobrdsko prezime Nešković samo zato, jer pripada onima koja se mogu – makar s prekidima – pratiti od 1736. sve do naših dana.
Mažuranov urbar bilježi u Bijelom Brdu oca porodice Stanu Neškovića, u Neradinu na spahiluku daljskom Momčila Neškovića, u Sotinu (spahiluk vukovarski) Radoslava istog prezimena a u osječkom Donjem gradu, “na državnom drumu”, trgovca Mihata Neškovića. Svi oni nisu morali biti među sobom u srodstvu. Zajedničko prezime moglo je potjecati i otuda, što su im očevi nosili isto ime Neško (hipokoristik od oblika Nedjeljko).
Koliko je sljedećim mitropolitima, Stratimiroviću i Rajačiću, bio važan i unosan Daljski spahiluk, vidi se i po tome što su na položaj upravnika tog vlastelinstva postavljali isključivo svoje najbliže rođake, sinovce i kumove. A oni su se, kao i kasnije zakupci, svojski trudili da iz podložnika nemilice iscijede i zadnju kap snage. O tome rječito govori žalba seoskih općina Dalja, Bijelog Brda i Borova Virovitičkoj županiji 1780., u kojoj se nižu nepravde, otimačine i nasilja svake vrsti (vidi Slavko Gavrilović, “Iz istorije agrarnih odnosa na Daljskom spahiluku”, Zadružni arhiv, knj. 2, Novi Sad, 1954.). “Zakupac Nenadić tjera najveću sirotinju da mu godišnje odrade, umjesto propisanih 12 radnih dana, i pet puta više. I oračima obračunava slično. Za cjelodnevni rad sedmero ljudi i toliko konja na vršidbi piše dva radna dana robote (tlake). Kosca koji pokuša odahnuti odmah šibaju spahijski panduri. U dane kopanja i žetve seljake ne puštaju kući ni preko noći. Na žetvi ječma, ti su panduri jednom seljaku izbili oko, a mnogi su propljuvali krv ili pali u groznicu. Bjelobrdce su šibama natjerali da rade do ponoći.”
“U one dane kad zasjeda spahijski stol (sud),” nastavlja žalba, “svaka kuća mora mimo propisa dati još po purana, gusku ili kokoš. Daljcima i Borovcima nametnut je još jedan izmišljen namet: 200 forinti za napasanje stoke u bačkom ritu. Spahijska stoka gazila je seljačke usjeve bez odštete, ali seljak mora za svaki komad stoke u šteti platiti 17 zeksera.”
“Kad su 1783. seljaci Borova tražili od seoskog kneza Ćire Cvejovića da položi račun seoskih prihoda i troškova, spahijski su panduri (koji su bili u vezi s knezom) izbatinali Borovce. Jedan od njih se od muke bacio u Dunav i udavio.”
“Dok su muškarci morali tovariti lađe pšenicom”, nastavlja žalba, “i vući ih za Osijek, spahijski su panduri natjerali na rad umjesto muškaraca djevojke i žene pred porođajem. Majke su morale krišom noću bježati kući kako bi podojile djecu. Siromašne dužnike stavljali bi zimi bose na snijeg, poliven vodom, i njedra im napunili snijegom sve dok siromah ne bi pronašao nekog jamca za isplatu svog duga.”
Velike komplekse daljskog atara seljaci Dalja, Borova i Bijelog Brda teškom su mukom iskrčili, ali im Patrijaršija (tako se od svibnja 1848. naziva dotadašnja Mitropolija) tu zemlju nije priznala kao selišnu, koju država 1848. dijeli bivšim kmetovima, a odštetu za nju obročno otplaćuje vlastelinima. Daljskim podložnicima oduzeto je i tradicionalno pravo korištenja trstika, pašnjaka Žive i Kupnjaka, kao i ribolova i drvarine. Tako je oko tisuću duša ostalo bez kruha.
“Zato molimo Vašu Preuzvišenost i Slavnu Narodnu Skupštinu Trojedne Kraljevine (Hrvatski sabor)" – stoji u pismu daljskih podložnika banu Jelačiću burne 1848. – "da nam ono, što smo prije uživali kao svoje, natrag povrati jer ako to ne dobijemo, propast i pogibelj smrtna nam prijeti.”
U Dalju su seljaci sami zaorali vlastelinske zemlje i natjerali upravitelja da otpusti neke od najomrznutijih činovnika. Kad nisu pomogle ni prijetnje podžupana Jankovića, slavonska generalna komanda bacila je u okove 27 daljskih podložnika.
Za svakog vojnika iz te kaznene ekspedicije seoske općine morale su plaćati dnevno 6 kruna u srebru.
Tereti rata protiv Mađara postajali su sve teži. Seljaci još u studenom moraju držati straže na Dravi “u sirotinjskim gaćama, dan i noć na kiši i u blatu”. Borovo, Tenja, Aljmaš i Sarvaš žale se da ih je iscrpilo ukonačivanje i prehrana vojske i služba podvoza vojsci. Vlastelinstva moraju dopremati volove za oranje čak iz Bosne, jer ih je u ovim selima vojska sve potrošila. U Čepinu seljaci ne dopuštaju popisivanje za porez, u Dalju već dvije godine odbijaju plaćati župniku lukno, ne prihvaćaju arendaške ugovore i plaćanje desetka spahiluku. Patrijarh Rajačić pokušao je, čini se, bivšim podložnicima uskratiti krštenje djece i opijela mrtvima. Njegovi sporovi bili su posebno neugodni banu Jelačiću, kojeg je 1848. upravo patrijarh Rajačić (a ne zagrebački biskup Haulik, da je išlo po redu) instalirao za bana u Zagrebu. Da nemiri nisu prestajali još godinama, vidi se iz odluke slavonske general-komande 1856.godine da regrutira u vojsku mladiće iz Bijelog Brda, koji su se bili zamjerili spahijskim pandurima. Ići u vojsku tada je bilo kao i na robiju, jer je “vojni rok” do 1866. znao potrajati od 10 do 14 godina.
Pouzdano se zna da je tu regrutaciju uspio izbjeći Živko Nešković Gajin, koji se uskoro dao u trgovinu svinjama i stekao solidan imetak. Očevim iskustvom poslužili su se sinovi Ljubo (1863-1939) i Dušan, pa su vagoni s njihovim svinjama nastavili putovati za Beč. Iako su im svinjske bolesti ponekad zadavale teške poslovne udarce, Neškovići – u selu zvani Gajini – ostali su među bolje stojećim kućama u Bijelom Brdu. No Ljubo je već morao svoje imanje dijeliti na četvero djece, a njegov sin Stevan (1900-1943), na petero kćeri i jednog sina. Nije doživio da ih sve izvede na put. S velikim brojem muškaraca, pa čak i trudnih žena iz Bijelog Brda, bio je otjeran u zloglasni njemački logor Sajmište u Zemunu. Tamo je završio zajedno sa 16-godišnjim jedincem Vitomirom.
Ipak, prezime Neškovića u Bijelom Brdu nije se ugasilo, kako se možemo uvjeriti iz Telefonskog imenika Republike Hrvatske.
Isto se prezime može naći i na nekim drugim meridijanima. Tako je list „24 sata“ 24.siječnja 2007. zabilježio slučaj zastupnika u njemačkom Bundestagu Wolfganga Neškovića, koji je pronašao u svom uredu u Parlamentu – uređaje za prisluškivanje! Slučaj utoliko neobičniji, što je Herr Nešković upravo član saveznog parlamentarnog Povjerenstva za nadzor obavještajnih službi.
Više o mjestu:
Ilustrativne fotografije preuzete su sa stranica općine Erdut.
