Matica hrvatska: Konstrukcija identiteta u bačkih Bunjevaca
Salon Matice Hrvatske poziva građanstvo na predavanje Petra Vukovića pod nazivom Konstrukcija identiteta u bačkih Bunjevaca.
Bački Bunjevci podijeljeni su oko vlastitoga kolektivnoga identiteta: dok jedni smatraju da su samo jedna od četiriju hrvatskih (sub)etničkih skupina u Vojvodini (uz bačke Šokce, srijemske Hrvate te malenu skupinu kajkavaca u Banatu), drugi su uvjereni da pripadaju posebnoj etničkoj ili čak nacionalnoj zajednici, koja se samoodređuje upravo u opreci prema Hrvatima.
Predavač Petar Vuković rođen je 1975. u Subotici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kroatistiku, opću lingvistiku i slavistiku. Docent je na Katedri za češki jezik i književnost na istom fakultetu. Bavi se u prvom redu jezičnom kulturom, a stalni je predmet njegova interesa i kulturna povijest Hrvata s juga povijesne Ugarske. Član je uredništva Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, koji izdaje Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice.
U predavanju će biti istaknuti načini na koje se tomu problemu pristupa u znanstvenim obradama i identitetskim politikama, a težište će biti na korijenima koji su doveli do suvremenoga stanja i implikacijama koje ono ima za ostvarivanje manjinskih prava vojvođanskih Hrvata.
Etnogeneza bačkih i južnomađarskih Bunjevaca i Šokaca u hrvatski narod je u različitim povijesnim razdobljima, djelomice i danas, bila ometana često grubim nasilnim radnjama s ciljem da se uništi pojavnost svih narodonosnih poveznica već u samom njihovom začetku.
Stoga je zanimljivo usporediti da je u do- i po- osmanskim prostorima življenja današnjih Hrvata, a u kojima nije stanovništvo bilo izloženo etnocidnoj mađarizaciji kroz katoličku crkvu i/ili garašaninpašićevskoj srbizaciji sve do kroz starojugoslavensku politiku – mirno tekla etnogeneza tijekom šireg doba oko XVIII. stoljeća, i to cjelokupnog drevnog hrvatskog puka u politički i moderni narod Hrvata. Jedna od važnih dokaznica tome je i da su svi Bunjevci izvan doticaja navedenih prisila, kao na primjer u prostorima – na i oko – Velebita, danas lički Hrvati.
U širim područjima Zamosorja, Dinare te Velebita i oko Učke i danas postoje neki tragovi, koji vjerojatno dokazuju korjenište svih bunjevačkih grana, i to kroz ruševna kućišta izgrađena od kamena bez uporabe žbuke – sada prodavana kao suvenir starovirskog naziva bunja ili kažun, kao i da se i danas na primjer u Krivom putu na Velebitu nogometni klub zove „Bunjevac“. Mnogi starine iz tog kraja, koje upoznah u osobnom kontaktu, govore i o općem osjećaju tamošnjih Hrvata o njihovom lokalnom iskonu iz drevne bunjevačke grane.
Ova crtica se dobro uklapa u temu ovdje predstavljenog predavanja, a nastala je temeljem praćenja iskona majčinog imena Vidakovića od vrela u XIII. stoljeću u Zamosorju i etapi njihova kretanja do velikog, uvjetno rečeno, prezimenskog križišta oko Brinja i šireg prostora duž Velebita.
Ako ova poveznica bude barem malo na korist svima koji proučavaju konstrukciju identiteta bačkih Bunjevaca u cjelosti će ispuniti svoju svrhu i moju dobru namjeru. Nadasve vrijedan znanstveni pristup na tu temu na zanimljivom predavanju izložio je i argumentirao uvaženi g. Petar Vuković, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i to 19. veljače 2009. na Salonu Matice Hrvatske.
(Na predavanju su se od „Vitezovića“ zatekli: gđe Blanka Orešković i tajnica Ivanka Rebrović te moja malenkost.)