Marko Rimac i Goran Mladineo: „Zadarsko okružje na mletačkom katastru iz 1709.godine – Prvi dio: Donji Kotar“ (Zadar, 2009)

Jeste li uočili u rubrici „Komentari“ na našem sjedištu reagiranje g. Drage Rimca od 25. svibnja na pothvat dvojice njegovih prezimenjaka? Pothvat su izvela braća Marko i Josip Rimac koji su – kako je objavio „Jutarnji list“ 8.rujna 2008., a zatim preuzeo naš portal – izradili genealoško stablo svog roda, koje je povezalo više od šest tisuća Rimaca! Da sve ne ostane samo na papiru, braća Rimac pozvala su sve zainteresirane prezimenjake da se okupe na druženju ovog ljeta (termin će vjerojatno biti o blagdanu svete Ane) u zavičajnim Lištanima kod Livna. Drago Rimac samo je jedan od brojnih koji bi rado sudjelovali na tom skupu.

Sve to nas je podsjetilo na jednu neodrađenu obavezu – da ovdje objavimo osvrt na knjigu Marka Rimca i Gorana Mladinea „Zadarsko okružje na mletačkom katastru iz 1709.godine – Prvi dio: Donji Kotar“ koja je krajem prošle godine izašla u nakladi Državnog arhiva u Zadru. Članstvu HRD „Pavao Ritter Vitezović“ ne treba predstavljati Marka Rimca, profesora povijesti i sociologije, znanstvenog novaka na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i predsjednika Upravnog odbora našeg Društva. No, uvjereni smo da će njegova prva knjiga zanimati i širi krug rodoslovaca koji tragaju za izvorima prezimena s one povijesne vjetrometine na međi Dalmacije i Bosne.

Nedavno je u Zagrebu održana i promocija ove knjige u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva. O knjizi su govorili akademik dr. sc. Petar Strčić i ravnatelj HDA dr. sc. Stjepan Ćosić i autori. Na predstavljanju se okupio poveći broj zainteresiranih (75-80 osoba). Bila je to prilika da se ova vrijedna tema predstavi stručnoj javnosti i članovima našeg društva. Predstavljači su knjigu opisali pohvalama koje, na neki način, odražavaju želju i izazov da se rad na objavljivanju ove vrijedne građe nastavi.

Dalmatinsko primorje, koje su Mlečani držali od početka 15. stoljeća, oni su nazivali Starom stečevinom. Njegovo zaleđe pripojili su u ratovima protiv Osmanlija vođenim na prijelazu 17. u 18.stoljeće i taj teritorij nazvali Novom stečevinom. Zadobili su ga zahvaljujući osloncu na trupe, sastavljene u najvećem broju od izbjeglica s osmanlijskog teritorija u zaleđu Dalmacije, tzv. Morlaka. Morlake je na stranu Mlečana tjerala feudalna represija aga i begova, vjerski fanatizam (katolici i pravoslavci), ali i aktivna politika Mletaka. Svima koji su prešli na mletačku stranu obećavali su pomoć u hrani i zemlju, a njihove su vođe sustavno nagrađivali kako bi preko njih nadzirali doseljene Morlake.

Nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Mletačkoj Republici pripalo je dalmatinsko zaleđe do crte Knin-Vrlika-Sinj-Zadvarje-Vrgorac-Čitluk. Iskustvo iz prethodnih ratova poučilo je Mlečane koliko je važno što prije prionuti izradi katastra, kako bi sređivanje zemljišnih odnosa poslužilo trajnom naseljavanju novog stanovništva i vladavini Mlečana nad Morlacima. Zemljišnim premjerom Nove stečevine Mlečani su osiguravali vezanost morlačkih doseljenika za zemlju, zemljišni minimum za sve, točne iznose desetine i organizaciju osvojenog teritorija u serdarije i banderije kao specifičan oblik vojne organizacije mletačkih krajina prema Osmanlijskom carstvu.

Uz katastarski premjer Nove stečevine išao je i popis stanovnika i stoke. Tu se nalaze podaci o svim morlačkim obiteljima (s imenom i prezimenom kućnog starješine, imenom njegovog oca, a nekad i nadimkom) te kartografski prikazi Zadarskog okružja, Šibenske krajine, Kninske krajine, Sinjske krajine (1709.) i Trogirske krajine (1711.). Ti dokumenti danas čine opsežno arhivsko gradivo koje čuva Državni arhiv u Zadru pod nazivom Mletački katastri Dalmacije 17. i 18. stoljeća. Mletačka uprava podijelila je Zadarsko okružje na Donji, Srednji i Gornji Kotar. Knjiga Rimca i Mladinea obrađuje Donji Kotar, donosi podatke iz katastra koji se tiču naselja Gorice, Raštana, Tinja i Babljana, Lišana, Sv. Filipa i Jakova (s Turnjem), Biograda, područja zvanog Modrave (Drage), Pakoštana, Vrane, Radošinovaca i Dobre Vode, Polače, Banjevaca, Donje i Gornje Jagodnje (sa Zapužanima i Miranjama), Ceranja, Pristega i Uzelica te Stankovaca. O svakom tom selu autori daju kratak uvod u kojem se upoznajemo s poviješću sela i brojem stanovnika, te s omjerom obradivih i neobradivih površina u selu, kao i vrsti stoke koju mještani drže. Za tim uvodom slijedi prijepis katastarskih podataka. Za svako selo priložen je i fotografirani dio katastra.

Podaci iz tih katastara prikazuju stanje nakon polustoljetnog doba ratovanja, migracija, izbjeglištva i preseljavanja stanovništva. Od tog doba do danas mogu se pratiti promjene naseljenosti i rasprostiranja pojedinih morlačkih prezimena (rodova) na području dalmatinske unutrašnjosti. Stoga je objavljivanje ovakvih izvora velik korak za buduća istraživanja ne samo povjesničara, demografa i ekonomista, nego i za „običnog“ rodoslovca koji istražuje povijest svoga roda. Ono što za povijest prezimena u Slavoniji predstavljaju radovi Ive Mažurana, za Liku Stjepana Pavičića, za Liku i Krbavu Karla Kasera, to bi za zaleđe Dalmacije mogao značiti projekt Državnog arhiva u Zadru, na kojem su ovim znanstvenim doprinosom zaorali prvu brazdu Marko Rimac i Gordan Mladineo.