Na kraju jubilarne godine Hrvatskog rodoslovnog društva: Vitezović kao rodoslovac
“U Hrvatskoj živi kavaljir Ritter koji zna gdje i vrag stanuje”, poručio je navodno papa Kliment XI., naručujući rodoslov neke obitelji Lazy, što govori da su Vitezovićeva genealoška istraživanja daleko prelazila lokalne okvire
Pavla Rittera Vitezovića, po kojem je naše rodoslovno društvo dobilo ime, Hrvatska enciklopedija definira kao povjesničara, književnika i leksikografa. U Tehničkoj enciklopediji tome dodaju još da je bio kartograf i tiskar, a Wikipedija nadopunjuje određujući ga i kao jezikoslovca i nakladnika, te polihistora, što je on nedvojbeno i bio uzme li se u obzir njegovo široko i gotovo renesansno znanje i sve čime se bavio. Drugi izvori koji opisuju njegov život i rad nadopunjuju to i vojnim angažmanom u ratovima s Turcima zbog kojeg odlikovan i naslovom Zlatnog carskog viteza, kao i s njegovim političkim i diplomatskim radom. Bio je, naime, i jedan od zastupnika Hrvatskog sabora na zasjedanjima u Beču i Požunu, prije toga i zastupnik rodnoga mu Senja na saboru u Šopronu, a zbog poznavanja geografije i povijesti Hrvatske i Bosne bio je pridodan Carskoj komisiji koju je vodio grof Luigi Ferdinand Marsigli i koja je nakon Karlovačkog mira (1699.) trebala utvrditi granicu između Austrijskog i Otomanskog carstva te Mletačke republike. U njegovim se životopisima još spominje da je surađivao s Johannom Weichardom Valvasorom na izradi njegove enciklopedije “Slava Vojvodine Kranjske” te je svog prijatelja iz školskih dana, zagrebačkog biskupa Aleksandra Mikulića nagovorio da otkupi Valvasorovu biblioteku i grafičku zbirku, čime je utemeljena Metropolitanska knjižnica u Zagrebu.
Ni jedan od tih izvora ne spominje izravno i rad Vitezovića kao rodoslovca. Istina, “Hrvatska enciklopedija” navodi da je 1704. objavio djelo “Oslobođeno rodoslovlje sv. Ladislava” u kojem je pokušao dokazati da kralj Ladislav, osnivač zagrebačke biskupije, nije bio Arpadović nego da je potomak hrvatskih vladarskih dinastija, ali to stavlja u kontekst njegova političkog djelovanja.
Naslovna stranica Vitezovićeve knjige o krbavskim knezovima iz roda Gušića, koja se danas čuva u zbirci Metropolitanske knjižnice u HDA (sign. 8617). Autor se potpisao kao “Pavao Ritter da Segna, Nobilis Croatae”
No, rodoslovljem se Vitezović počeo baviti i puno prije toga. Njegovo prvo povijesno djelo, “Tractatus de comitibus Corbaviae qui fuerunt ex genere Gussich” (Traktat o krbavskim knezovima koji bijahu iz roda Gušića), objavljeno 1681. u Ljubljani, bilo je napisano još 1677. godine.
U toj knjizi nema doduše iscrtanih obiteljskih stabala pojedinih grana tog velikaškog roda i njegovih brojnih ogranaka jer ih je u ono doba zacijelo bilo prekomplicirano pripremiti za tisak na razmjerno malom knjiškom formatu, ali su zato tu u 14 poglavlja detaljno opisane njihove obitelji kroz generacije i njihova poveznost s drugim velikašima u užem i širem susjedstvu. Tako stare knjige previše su osjetljive da bi ih se – osim u nekim iznimnim prigodama – vadilo iz trezora, pa je svojedobno napravljen prijepis koji se čuva i može ga se konzultirati u zbirci rukopisa HAZU (sign. II. d 176).
Preslika letka kojim je Vitezović pozvao ugledne pojedince i ustanove da mu šalju podatke koje bi uvrstio u svoju buduću knjigu (preuzeto iz časopisa “Vitezović”, broj od ožujka 1905. godine).
Godine 1696. Vitezović je objavio i na mnoštvo adresa razaslao jedan letak (datiran je s 23. veljače te godine) u kojem se na latinskom obraća “Svoj dvorskoj gospodi, župljanima i plemenitim stanovnicima, te vladarima, upraviteljima i sucima država, slobodnih varoši, gradova i poveljnih trgovišta itd. Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Bosne, Srbije, Raše i ostalih kraljevina slavnoga naroda slovinskoga iliti ilirskoga” (…) „da svoje porodične grbove označene naravnim bojama i njihove znakove, te porijeklo grba, slavne zasluge roditelja i svoje, slavna djela, obnašane službe, srotstva i rodbinstva, stara obitavališta, uslijeđene osobe, sadanje stanje, posjede, službe itd.; od država pako, varoši, gradova i trgovišta, položaj, osnutak, zasnovače, gospodare, zaštitnike, suce, poglavite gradjane, zatim običaje, paženja, važnije dogadjaje, grbove, natpise i sve što smatraju, da se poštenim i časnim izloži oku svijeta i predade za vijeke budućem potomstvu, sa svojim takodjer imenima, naslovima i grbovima (sve u vjerodostojnim pismima) na mene u Zagreb u Hrvatskoj, gdje će se djelo tiskati, upraviti izvole”.
Naslovna stranica jednog od brojeva “Mjesečnika za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku” koji je izlazio od 1903. do 1905., a bio je nazvan baš po Pavlu Ritteru Vitezoviću.
Za taj se proglas najvjerojatnije ne bi ni znalo da ga povjesničar i antikvar Mirko Breyer Križevčanin nije našao zalijepljena u koricama jedne knjige štampane u Vitezovićevoj tiskari 1697. godine te ga presnimio i to 1903. objavio u “Prosvjeti”, a ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva Emilij Laszowski tom je fotografijom i vlastitim prijevodom teksta ilustrirao svoj članak o Vitezoviću kao heraldiku i genealogu, objavljen u ožujku 1905. u časopisu “Mjesečnik za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku” kojeg je uređivao i kojeg je, nimalo slučajno, nazvao “Vitezović”.
Odaziv, čini se, nije bio jako velik jer se – kako navodi Ljubović – u jednom pismu Vitezović žali “od nikogar ništa takvoga ne prijeh”… Ipak, u jednom njegovom rukopisu pronađenom u zbirci grofa Marsiglija u Sveučilišnoj knjižnici u Bologni, naslovljenom kao “Regnorum et provinciarum Illiricorum insignia genuina” (Izvorni grbovi ilirskih kraljevstava i pokrajina) nalaze se i grbovi te rodoslovni podaci nekoliko obitelji, što će kasnije naći mjesta i u njegovu djelu “Stemmatographia Illiricorum”.
Naslovnica knjige “Oživljena Hrvatska”s posvetom caru Leopoldu. Dva su primjerka sačuvana u NSK u Zagrebu, a jedan je u Bologni, u ostavštini grofa Ferdinanda Marsiglija koji je bio na čelu Carske Komisije za razgraničenje s Turcima i Venecijom nakon Karlovačkog mira, a Vitezović je bio jedan od njenih članova. Bolonjski se primjerak od ostalih razlikuje po 26 stranica dodatka s rodoslovljem triju plemićkih obitelji (Makar, Vojnović, de Molli)…
Isto tako, na 26 stranica kojima je dopunio grofu Marsigliju darovanu knjigu “Croatia Rediviva” (Oživljena Hrvatska) (slika 4), nalaze se rodoslovlja triju plemićkih obitelji (Vojnović, Makar, de Molli). Po mišljenju nekih autora (Blažević, Ljubović) to je Vitezović uradio kako bi Marsiglija kao potencijalnog mecenu ponukao da mu financijski pomogne u pripremi i tiskanju djela u kojem je “nakanio objelodaniti pojedinačne grbove svih kraljevstava i pokrajina, gradova i znamenitijih utvrda čitavog starog i novog Ilirika, prirodu tla, običaje i kretanje plemena, najznatnije rijetkosti, namjeravajući isto tako u posebnoj knjizi skupiti grbove i rodoslovlja plemenitih loza, ne samo onih koje žive na tlu sadašnjeg Ilirika, nego i onih koje su odatle nekoć potekle, a borave u svim europskim zemljama”.
Vitezović je, naime, nedvojbeno svjestan da tako ambiciozan projekt nadilazi mogućnosti usamljenog pojedinca, jer u jednom pismu navodi da je ogledne primjerke knjige nazvane “Priprava za oživljenu Hrvatsku” bio slao i u Beč “Carskom Veličanstvu i Njegovu ministarstvu”, te dodaje “kamo sreće da im se mili djelo (…) i da ga nadare kako ne bi bilo zatrto u sjemenu, budući da je autor odveć siromašan za takav pothvat…”
Kad je riječ o trima obiteljima čije je rodoslove u tom dodatku proslijedio grofu Marsigli, one nisu odabrane slučajno.
Grb i opis rodoslovlja Šimuna de Mollija, komornika Hrvatskog kraljevstva (preuzeto iz članka Z. Blažević u “Senjskom zborniku” br. 26/1, 1999.)
Barun Šimun de Molli bio je komornik Hrvatskog kraljevstva i pomoćnik bana Nikole Zrinskog. U trenutku kad ga je Vitezović uvrstio u ovu knjigu on je već je bio mrtav i time se njegova loza ugasila, a jer je ovaj bio porijeklom iz Aachena, Vitezović nije uspio rekonstruirati više od četiri generacije te obitelji. Možda je to razlogom zašto uz prepričanu njegovu genealogiju nema i obiteljskog stabla. Za pretpostaviti je da je Šimuna de Molija obrađivao već ranije, kao znamenitu osobu “koja živi na tlu današnjeg Ilirika” te ga je ovdje uključio kako bi Marsigliju pokazao koliko će široko zahvatiti njegovo istraživanje (slika 5).
S druge strane, uvrštavanje rodoslovlja obitelji Makar i Vojnović imalo je i dodatne razloge.
Baruna Ivana Makara, koji se proslavio u tjeranju Turaka iz Slavonije te je zbog zasluga postavljen kapetanom Novoga na Uni, grof Marsigli je i osobno upoznao. Pošto je označena točka tromeđe nadomak Knina (Medviđa glavica na Debelom brdu), on je obavijestio Makara da će se za tjedan dana Komisija zaustaviti u Drežniku i traži od njega da pripremi hranu i sve ostalo što treba za njihov boravak. Vitezović ga je nedvojbeno znao i od ranije, iz vremena dok je i sam vojevao protiv Turaka. Čak je jedan kalendar, kojeg je tiskao 1698. godine, posvetio njegovoj drugoj supruzi, Mariji Sidonji barunici Schaffmann, a u ovdje otisnutom rodoslovu nije izostavio ni njegov prvi brak sa Suzanom, kćerkom Franje Oršića i njihovu djecu. Detaljno je obradio i barunove pretke, sve do početka petnaestog stoljeća i rodonačelnika Makarovih, Jurja Kožulića, koji je – dok je uz bosanskog vojvodu Vukmira ratovao protiv Turaka – djecu slao baki u rodnu Makarsku, po čemu su mu potomci i dobili prezime Makar, pa je Vitezović taj dio u knjizi naslovio s “Grb Kožulića koji se danas zovu Makar”.
Grb baruna Ivana Makara i prateće “Obiteljsko stablo roda Kozulića zvanih Makari” u kojem Vitezović, kao i u popratnom tekstu, dokazuje da plemstvo te obitelji i njihove zasluge za Carstvo sežu daleko u prošlost (preuzeto iz članka Z. Blažević u “Senjskom zborniku” br. 26/1,1999.)
Vojnoviće, iz čijeg je roda bila i njegova supruga Katarina (žuto označena u obiteljskom stablu), uvrstio je da pokaže koliko su oni na vojnom planu pridonijeli Carstvu ne samo u borbama protiv Turaka, nego i ranije, u Tridesetgodišnjem ratu u kojem je u jedan od Vojnovića bio zapovjednik carske konjice te je ratovao protiv Šveđana. Njihovo plemstvo Vitezović tu dokazuje unatrag čak u četrnaesto stoljeće, u razdoblje prije bitke na Kosovu…
Grb i obiteljsko stablo obitelji Vojnović iz koje je bila i Vitezovićeva supruga Katarina (žuto označeno lijevo dolje). Preuzeto iz članka Z. Blažević u “Senjskom zborniku” br. 26/1,1999.)
Zrinka Blažević smatra da je prikazivanje zasluga tih dviju obitelji imalo za cilj legitimirati povijesna obiteljska prava na negdašnje posjede na području Hrvatske i Bosne u slučaju uspješnog istiskivanja Turaka s Balkana. To bi bilo sasvim u skladu s Vitezovićevim političkim programom u kojem se jedna od verzija onoga što je on nazivao “tota Croatia” prostire od Baltika na sjeveru do Crnog mora i Jadrana na jugu. Bila je to, naravno, puka utopija, posebno u situaciji kada bečki dvor i u pregovorima u kojima je i on sam sudjelovao na mnogo mjesta popušta Turcima pa im je tako i Ivan Makar morao prepustiti Novi na Uni, nad kojim je nedugo prije toga preuzeo zapovjedništvo.
Naslovnica knjige koju je Vitezović napisao 1703. , razočaran time što je bečki dvor Turcima prepustio neke utvrde i okolna područja. Naslov knjige u hrvatskoj varijanti, ovisno o prevoditelju i nakladniku, ima najmanje tri verzije: “Tri stoljeća uplakane Hrvatske”, “Tri stoljeća ucviljene Hrvatke” i “Tri stoljeća plačne Hrvatske”…
Nikakvo čudo, dakle, ako je nakon toga, duboko razočaran, Vitezović 1703. napisao i svoj glasoviti spjev “Plorantis Croatiae saecula duo” (Dva stoljeća uplakane Hrvatske). Oni koji su taj tekst analizirali dugo nisu znali što s njim: povjesničari se nisu usudili svrstati ga među povijesne knjige nalazeći da na njegovih 96 stranica ima previše lirskih i epskih elemenata, a teoretičari književnosti smatrali su pak da je bez obzira na elegičnu formu tu previše povijesti i kronoloških opisa pojedinih događaja…
Nije to jedini Vitezovićev uradak koji je izazivao zabunu: objavio je desetak pjesničkih zbirki (prvu 1687, posljednju 1712.) u kojima su se više ili manje vidljive nalazile i zagonetke u obliku anagrama, mezograma i telegrama, pa čak i u njihovim kombinacijama (danas bismo ih nazvali prvoslovkama, srednjeslovkama i zadnjeslovkama), a bilo je tu i kronograma te rebusa. Budući da je riječ o stihovima, to je dugo svrstavano u kategoriju pjesništva, a danas ga se s obzirom na njihov enigmatski sadržaj pojedini autori (Peleh) bez krzmanja usuđuju nazvati ocem našeg zagonetaštva. Kad je o tome riječ, zanimljivo je spomenuti da je u spomenutim rodoslovnim uradcima kao i u mnogim drugim tekstovima bivao i onomastičar jer je latinska imena osoba o kojima je pisao prevodio na hrvatski i/ili tumačio njihov nastanak.
Na kraju ove priče o tom vrlo specifičnom dijelu Vitezovićevih aktivnosti, nešto i o njegovu vlastitu rodoslovlju.
Među brojnim anagramima koje je objavio bio je i jedan posvećen rodnom mu Senju (lijevo), a u jednome, posvećenom nekom Ivanu Portneru, poigrao se i s vlastitim imenom i prezimenom prikazanim u premetaljci (Pone Cor Sanus Inter Lavros daje Paulus Ritter Segniensis (preuzeto iz članka S. Peleha “Vitezovićev prilog zagonetaštvu” u Senjskom zborniku Vol. 5, No. 1, 1973.)
Citirajući Lopašića i Klaića, Alojz Jembrih navodi da u pismu kralju Josipu I. 1710. godine Vitezović moli da mu se na temelju zasluga daruje frankopanski grad Novi s imanjem u Vinodolu, a molbu potkrepljuje i zaslugama svojih pređa, dodajući da potječe “od prastare viteške plemenite obitelji u Alzaciji (danas francuska pokrajina Alzas, op. a.), naime od Rittera od Urndorfa [danas samo Urdorf), koji su za blagopokojnoga Ferdinanda I. (1527. –1564.) došli braniti granice Hrvatske, izložene najviše turskoj dominaciji. Oni su svi ratovali pod zastavama preslavne kuće austrijske, pa su dosljedno i svi na glasu po vojničkim službama i djelima hrabrih junaka. Između njih je (da druge ne spominjem) Antun Ritter, moj pradjed, spasio generala Lenkovića nakon poraza pod Klisom. Otac opet moj Antun u ranoj je mladosti dospio u tursko sužanjstvo, dok su oba dva moja strica također čamili u turskom sužanjstvu”.
U nekim se starim spisima Ritteri od Urndorfa u Alzasu spominju još 1365. godine. Ovo Ritter je u njemačkom jeziku, kojim se tada govorilo na tom području, imalo samo jedno značenje, isto kao i danas: tj. vitez, a to se zvanje dobivalo uglavnom za neke ratne zasluge. S obzirom na to praplemstvo zacijelo su imali i neko imanje, ali kako se tamo imanja nisu dijelila, u pravilu je jedan od sinova ostajao na tom imanju kao vazal gospodara područja na kojem je živio, drugi je morao u svećenike, dok su ostali kao putujući vitezovi ili vojnici stupali u službu višega plemstva… Budući da su gospodari Alzasa u to vrijeme, ali i već nekoliko stoljeća ranije, bili Habsburzi, koji su u svoja osvajanja krenuli iz svega osamdesetak kilometara udaljene istoimene utvrde (izvorno: Habitsburg, u prijevodu Jastrebov dvorac, op.a.) koja se nalazi na području današnje Švicarske, više je nego vjerojatno da su potomci naših senjskih Rittera već tada za njih vojevali na ratištima diljem Europe, što bi onda objasnilo i obiteljsku predaju po kojoj je jedan od njih preko Praga dospio do Hrvatske.
Ur(n)dorf, gdje su korijeni senjskih Rittera, danas je dio općine Illtal nedaleko od francusko-švicarske granice. Tim je područjem još u XIII. stoljeću iz svoje osamdesetak kilometara udaljene utvrde (Hab/it/sburg) vladala velikaška obitelj Habsburg koja će s vremenom izgraditi carstvo koje će se protezati i do naših krajeva, što najvjerojatnije objašnjava i kako su Ritteri – navodno preko Praga – dospjeli i do Senja.
U raznim se izvorima navodi da je Pavlov otac Antun Ritter bio prvi od Rittera koji se rodio u Senju, a da je njegov djed koji se također zvao Antun Ritter bio prvi iz te ratničke obitelji koji se u Senju stalno naselio. I jedan i drugi su naslijedili položaj zapovjednika straže u utvrdi Nehaj, kojeg je u znak zahvalnosti što je 1596. u bitki kod Klisa od turskog zarobljeništva spasio ranjenog senjskog kapetana Ivana Lenkovića, dobio Pavlov pradjed kojem je ime također bilo Antun… Bilo je i drugih zasluga, tako da su razmjerno brzo prihvaćeni u krug senjskih patricija: u protivnom ne bi bilo moguće da se Pavlov otac oženi Dorotejom iz lokalne plemićke obitelji Lukčinić (Luchkinich, de Lucca). Do koje su mjere bili integrirani svjedoči i podatak da je Pavao redovito isticao da je po ocu potomak prastarog njemačkog, a po majci hrvatskoga plemstva, kao i da se prije nego je svoje prezime, polazeći od značenja riječi Ritter pohrvatio u Vitezović, potpisivao kao Paulo Ritter da Segna, nobili Croata…
Obiteljski grb Ritterovih nakon što im je Ferdinand III. za zasluge o borbama s Turcima 1652. dodijelio nasljednu plemićku titulu baruna. Ono ranije praplemstvo koje je obitelj imala još u Alzasu ovdje se ne spominje: putujući vitezovi ili profesionalni vojnici nisu sa sobom nosili povelje kojima bi se to moglo dokazati. U gornjem dijelu grba nacrtana ruka oklopnika s uzdignutim mačem postala je sastavnim dijelom grba našeg Društva. Neki autori navode da je grb iscrtao sam Vitezović što je malo vjerojatno jer se opis grba u pravilu nalazio već u samoj povelji o dodjeli plemstva.
Car Ferdinand III. dodijelio je Ritterima 15. listopada 1652. u Pragu plemstvo, a grb kojeg su tom prigodom dobili (ratnik na konju s uzdignutim mačem, a iznad naoružana toga ruka oklopnika) ukazuje da su njihove zasluge bile ratničke prirode (slika 11). Da te zasluge nisu bile male, potvrđuje i sama odluka o toj dodjeli: plemstvo je dodijeljeno Antunu Ritteru, njegovoj supruzi Doroteji, njihovu netom rođenom sinu Pavlu kao i Antonovoj braći Jurju i Ivanu. Povelja o tome pročitana je u hrvatskom Saboru 25. kolovoza 1653.
O životu i radu Pavla Rittera Vitezovića, za kojega povjesničari kažu da je napisao više knjiga nego svi njegovi suvremenici zajedno, moglo bi se napisati još mnogo toga. No, kako je ovaj napis posvećen njegovu mjestu u povijesti hrvatskog rodoslovlja, dodat ćemo još samo da je u braku s prije spomenutom Katarinom Vojnović imao samo jedno dijete, sina koji je 1698. umro još u djetinjoj dobi, što ga je teško pogodilo. U požaru koji je 1706. progutao cijeli Gradec izgorjela mu je kuća zajedno s njegovom velikom knjižnicom i dijelom tiskare. To je vjerojatno i razlogom da nema ni jednog njegova portreta, pa su svi prikazi (od poprsja na spomeniku u Senju, medaljona na spomen-ploči u čast Zemaljske tiskare na zgradi Hrvatskog sabora (slika 12) ili portreta koji se pojavljuju na omotima raznih knjiga) samo plod imaginacije njihovih autora. Ubrzo nakon tog požara, 1708. godine umrla mu je i supruga, a izgubio je i spor oko imanja u Šćitarjevu koje je imao u zakupu i koje mu je trebalo pripasti nakon smrti vlasnika, ali su mu to osporili razni zavidnici, koji su i u početku, kad je doselio u Zagreb, dugo odbijali da tom “dotepencu” dodijele status punopravnog građanina, a kad je u požaru ostao bez kuće i osiromašen, izglasali su da mu se oduzme i tiskara iako je u nju bio uložio i dosta vlastitog novca. Duboko razočaran zato je 1710. preselio u Beč gdje je 21. siječnja 1713. i umro. Mrtvozornik je zapisao da je to bilo od “upale pluća” što je neke autore navelo na pomisao da je bila riječ o tuberkulozi. No, kako je te zime do Beča iz Ugarske stigla i jedna od posljednjih velikih europskih epidemija kuge, a jedna njena varijanta manifestira se oboljenjem pluća, ne može se isključiti ni da je bio jedna od žrtava te epidemije.
U Ulici 29. listopada 1918., na sjeveroistočnoj strani zgrade Hrvatskog sabora, na mjestu na kojem je nekoć stajala Vitezovićeva kuća uz koju se nalazila i tiskara koju je vodio, nalazi se ova spomen-ploča. Lik u medaljonu koji ga prikazuje plod je autorove (Ž. Janeš) imaginacije, jer – pošto mu je sva imovina izgorjela u velikom požaru 1706. godine – nigdje nema ni jedne slika na kojoj bi se moglo vidjeti kako je Vitezović zaista izgledao
Za kraj, umjesto bilo kakvog drugog komentara, evo i doslovnog prijepisa posljednjeg odlomka članka o Vitezoviću kao genealogu kojeg je u gore spomenutom časopisu objavio tadašnji ravnatelj Hrvatskog arhiva Emilij Laszowski:
“Glas o Vitezoviću kao o vrsnom genealogu dopro je daleko. Godine 1704. pisao je iz Rima Matija Szräck, prepošt sv. Agneze od Tolne i tumač carski za Srbe, biskupu zagrebačkom Martinu Brajkoviću, da papa Kliment XI., rodom Arbanas, želi podatke o porodici Lazy, a pošto u Hrvatskoj živi kavaljir Ritter, koji zna gdje i vrag stanuje (et quale ha notizia ubi diabolus habitat), to ga moli papa (Rittera), da sastavi rodoslovlje rečene porodice i da ju pošalje papi”.
Izvori:
- BLAŽEVIĆ, Zrinka: Primjerak Vitezovićeva djela “Oživljene Hrvatske” iz ostavštine grofa Marsiglia, Senjski zbornik Vol 26/1 (1999.)
- GALOVIĆ, Tomislav: Hrvatska heraldička periodika: Vitezović i Glasnik heraldike, Arh. vjesnik, god. 52 (2009.)
- JEMBRIH, Alojz: O Pavlu Ritteru Vitezoviću iznova, u zborniku Pavao Ritter Vitezović i njegovo doba, Zagreb (2016.)
- LJUBOVIĆ, Enver: Grbovi senjskih Rittera Vitezovića i heraldika u djelu Pavla Rittera Vitezovića, Senjski zbornik Vol. 38, (2011.)
- PELEH, Slavko: Vitezovićev prilog zagonetaštvu, Senjski zbornik, Vol. 6/1, (1975.)
