Predstavljanje Hrvatskog rodoslovnog društva u Gradskom muzeju u Varaždinu: “Deda, a jesi i ti imao dedu?”
Potkraj ove 2025. godine, u kojoj je obilježilo dvadesetu obljetnicu djelovanja, naše je Društvo bilo izuzetno počašćeno mogućnošću da se u srijedu, 26. studenoga 2025. godine, predstavi u varaždinskom Gradskom muzeju, koji je baš tih dana i sam slavio veliku obljetnicu, stotu godišnjicu osnivanja!
Bila je to posljednja ovogodišnja manifestacija u okviru njihova programa “Srijeda u Muzeju”. U prepunoj dvorani palače Herzer, među kojima je bilo i desetak naših članova – lokalnih i onih koji su posebno za tu prigodu doputovali iz Zagreba – bila je postavljena i naša izložba o radu Društva, prvi put predstavljena javnosti tijekom rujna u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
Alka Horvat
Nakon što je ravnatelj Muzeja Miran Bojanić Morandini pozdravio okupljenu publiku i goste, nekoliko je uvodnih riječi o Društvu kazala i naša članica Alka Horvat, koja je kao agilni ambasador Varaždina u našem Društvu i Društva u svom rodnom gradu tu prezentaciju i inicirala.
Slijedio je prikaz rada Društva tijekom proteklih dvadeset godina kojeg je, praćenog projekcijama, dao naš član Vladimir Matek. Njegova je prezentacija bila naslovljena pomalo neobično: “Deda, a jesi i ti imao dedu?”. Bio je to uvod u svojevrsni hommage inicijatoru osnivanja HRD-a Mladenu Paveru, koji je istraživanje vlastite obiteljske povijesti započeo potaknut baš tim pitanjem svoje unučice…
S izložbe…
Zanimanje, a i malo prijepora u publici, je izazvao predavačev upit o tome koliko je djedova imao taj ili svaki drugi djed, odnosno, koliko je šukundjedova (jer o njima je riječ) imala unučica koja je postavila pitanje. Neki su razmjerno brzo izračunali da ih je bilo 32, a sve je impresionirao podatak da u deset generacija brojka tih predaka premašuje tisuću…
Čemu sve služi rodoslovlje, kako se izrađuje obiteljsko stablo, koji su sve izvori (od onih osnovnih poput matičnih knjiga i Stanja duša do biskupijskih arhiva, katastara ili sudskih spisa) na raspolaganju onome tko se upusti u rodoslovno istraživanje, bile su naredne teme tog izlaganja, završenog prikazom redovitih aktivnosti Društva. Tu je bilo spomenuto više od 160 predavanja održanih tijekom proteklih dvadeset godina o za rodoslovce zanimljivim temama, uključivši i predstavljanje knjiga na genealoške i povijesne teme, među kojima je i njih šezdesetak čiji su autori članovi Društva. Nisu bili zaboravljeni ni povremeni izleti, uključivši i ljetošnji posjet Senju, kada su predstavnici HRD-a položili vijenac na jedini u Hrvatskoj spomenik Pavlu Ritteru Vitezoviću.
Karte s predavanja
Mikrofon je nakon toga preuzeo jedan od doajena HRD-a Dragutin Hmelina koji je uz mnoštvo fotografija s terena prikazao život i djelo tog znamenitog čovjeka, polihistora, bakropisca, kartografa, tiskara, ratnika, diplomata i političara te jednog od prvih naših rodoslovaca, a čije ime Društvo nosi.
I tu se kao svojevrsna veza s naslovom cijele prezentacije pojavila priča o djedovima. Naime, Pavlov pradjed, Antun Ritter sudjelovao je u borbama s Turcima kod Klisa i tamo je od pada u otomansko zarobljeništvo spasio kapetana senjskih uskoka Ivana Lenkovića. To je pripadnicima njegove obitelji otvorilo vrata u senjsko društvo pa su bili počašćeni i položajem zapovjednika straže na utvrdi Nehaj, a za ratne im je zasluge dodijeljeno i plemstvo. Ispravnije bi možda bilo kazati da im je plemstvo potvrđeno jer su carskoj vojsci pristupili kao Ritteri od Urndorfa (pri čemu treba znati da su došli iz Alzasa, gdje riječ Ritter, baš kao u njemačkom, znači baš vitez). Iz toga je kasnije Pavao, kad se počeo predstavljati kao pripadnik “ilirskog plemstva” izvukao pohrvaćeno prezime Vitezović.
U nastavku je g. Hmelina govorio o njegovu radu u komisiji koju je u ime bečkoga dvora u pregovorima o razgraničenju s turskim carstvom i Mlečanima vodio grof Luigi Ferdinand Marsiglia pa smo vidjeli i preslike nekih karata koje su nastale tijekom njihova obilaska terena (od Debelog brda i Medviđe glavice kod Knina gdje je bila tromeđa do Drežnika). Onu o lokaciji tromeđe je kao kartograf Komisije iscrtao sam Vitezović, a nekima je autor bio sam grof Marsiglia, koji je na tim crtežima prikazao i tlocrte i/ili izgled onodobnih utvrda uz koje su prolazili, što je dragocjen doprinos poznavanju njihove prošlosti jer su u međuvremenu najvećim dijelom propale.
Zvonigrad
Hmelini je to bio povod da podsjeti i na neke od povijesnih bitaka o kojima se danas na žalost malo govori: od Kisega 1532. preko herojske smrti branitelja Sigeta 1566. i Gvozdanskog 1578. do stradanja hrvatske vojske na Krbavskom polju 1493. godine, kao i na epopeju hrvatskih knezova iz roda Gušića, među njima i Ivana Karlovića, o kojima je Vitezović pisao u svom prvom povijesnom djelu koje je sadržavalo mnoštvo rodoslovnih elemenata.
Fotografije: Gradski muzej Varaždin, Ivan Turčinov
