Peter Hawlina: Rodoslovni priručnik

Tekst priručnika u cijelosti je preuzet sa stranice Petera Hawline. Zahvaljujemo g. Hawlini na dopuštenju da prenesemo njegov tekst i na naše web-sjedište. Prijevod i obrada: Nenad Labus

Uvod

Kad smo pred nekih petnaest godina počeli i kod kuće rabiti računala, našao sam negdje program za vođenje rodoslova. Iskušao sam ga iz puke radoznalosti. Unio sam svoje ime, prezime, datum i mjesto rođenja, zatim podatke o ženi i djeci, pa nastavio s roditeljima, braćom, šogorima, nećacima, tetama, stričevima, bratićima … snaha i zetova tad još nisam imao. Skupilo se nešto više od sto osoba. Unesene podatke štampao sam u raznim prikazima i pokazalo se do kuda seže moje poznavanje predaka i rodbine. Započet posao vabio me da nastavim. Prvo sam zbirku dopunio onim što su mi znali reći rođaci. Sretna je okolnost bila ta, da su veću ili manju pozornost dokumentiranju srodstva posvetili već neki predci ili rođaci, tako da su rezultate svog rada ostavili potomcima. I to sam dodao zbirci koja je nastajala. Broj upisanih osoba uskoro je dosegao 1.000. Usput sam radio tiskane prikaze raznih obiteljskih veza te pozivao i daljnje rođake da mi se pridruže u poslu.

Što sam više znao, više je raslo zanimanje; što je više bilo odrađeno, činilo se da je ostalo još više posla. Vidio sam da neću moći nastaviti bez posjete arhivu. Na stol u arhivskoj čitaonici stavili su mi knjigu s upisima krštenja. Kad sam je otvorio, otkrio sam da to pismo ne znam čitati. Ustrajao sam i trudio se razumjeti starinske zapise, samo zato jer me je bilo sram priznati poraz. Isplatilo se. Polako su mi se počela javljati imena i prezimena i drugi podaci o upisanim osobama. Svakim daljim posjetom razumijevanje zapisa postajalo je lakše.

U slučajnim razgovorima upoznavao sam pojedince koje je rodoslovlje također tako zanimalo. Počeli smo izmjenjivati iskustva, katkad i podatke. Počeli smo se sastajati i nakon nekoliko godina neformalnog druženja, osnovali smo rodoslovno društvo.

Rad slovenskih rodoslovaca time je dobio vidnije obrise djelovanja. Uveli smo mjesečne susrete i tematska predavanja. Izdajemo časopis «Drevesa», koji je zasigurno najopširnija rodoslovna literatura na slovenskom jeziku. Kolega Vasja Butina izdao je knjigu «Moj rodovnik», Janez Toplišek «Rodoslovje», izašao je veći broj obiteljskih kronika, priređivali smo izložbe, predavanja, konferencije, štoviše međunarodnu konferenciju, upoznavali strana društva i postali poznatiji i priznatiji u inozemstvu nego li u domovini. Tome je sigurno najviše pridonijela web stranica društva.

Usprkos rečenom, pa i onom što u kratkom uvodu nije bilo spomenuto, već dugo se pokazuje potreba za kratkim priručnikom. Pokušajmo!

Počnimo odmah

Kad u obitelji razgovor skrene na rodoslov, uvijek se nađe netko tko će reći da ga stvar jako zanima, ali ne zna kako bi počeo. Drugi razlog za odlaganje početka je (trenutno) ponajviše nedostatak vremena. Prvi izgovor temelji se na uvjerenju, da je baviti se rodoslovom zamršena stvar, za koju je nužno posebno znanje, ako ne i škola. Drugi izgovor leži u uvjerenju da je za takav pothvat potrebno puno vremena. Razmotrimo pobliže opravdanost oba ta izgovora. Ipak, na početku se dogovorimo o tome što je rodoslov i što rodoslovlje. Rodoslov je evidencija srodstva. On, u pravilu, sadrži upise imena i prezimena osoba te datume i mjesta njihova rođenja, vjenčanja i smrti. Takav rad nazivamo rodoslovljem, a osobu koja se time bavi nazivamo rodoslovcem. Posebne škole za to ne treba.

Što znam sam?

Rodovnik u pravom smislu riječi je evidencija predaka neke osobe. Svako od nas ima oca i majku, njih dvoje također imaju, ili su imali, oca i majku i tako dalje. Želite li pokušati?

Ako ste spremni, ne trebate ništa do na prazan list papira upisati svoje ime i prezime te datum i mjesto rođenja. Svak znade te podatke i zapis će vam odnijeti nekoliko sekunda. Gotovo svatko će znati i imena i prezimena svojih roditelja, možda će imati teškoća s datumom i mjestom rođenja, zaključenja braka i, ako su umrli, datumom i mjestom smrti. No, većinom i za taj zapis neće trebati više od minute. Nešto više teškoća bit će kod sljedećeg koraka, kad treba zapisati iste podatke za dva para njihovih roditelja. Rijetko tko će i sva ta imena i prezimena znati napamet, a za žene još treba zapisati djevojačka prezimena. Još će manje biti onih koji će znati i datume i mjesta rođenja, vjenčanja, smrti za ova djeda i obje bake. Za upis ovih podataka trebat će i više minuta. Ako ste probali ostvariti ovaj postupak, već ste shvatili koliko znadete o svojim predcima. Mnoge će iznenaditi kako zapravo malo znaju, pa će ih upravo ta spoznaja pobuditi da istraže ono što ne znaju.

Rodoslov je znači sastavljen od imena, prezimena, datuma i mjesta rođenja, vjenčanja i smrti. To su temelji rodoslova. Solidan rodoslov trebao bi imati te podatke za svaku osobu. Rodoslovi koji sadrže samo imena, možda još i prezimena, ali bez datuma i mjesta rođenja, vjenčanja i smrti nisu razumljivi. Takve rodoslove razumiju samo autori i, možda, još samo najuža rodbina. Nepotpuni su i rodoslovi koji sadrže samo jednu granu predaka, najčešće mušku, tj. onu kojom se obično prezime prenosi iz generacije u generaciju (iz koljena u koljeno). Takvi rodoslovi su asimetrični i pristrano tretiraju pretke, kao da otac i majka nisu jednako vrijedni predci.

Toliko za početak o rodoslovu u osnovnom značenju te riječi. Uvjerili smo se da za takav rodoslov ne treba nikakvo posebno znanje te da taj pothvat ne traži ni osobito puno vremena. Evidentirali smo već dvije generacije svojih predaka. Da su nam toliko o sebi ostavili naša dva djeda i bake, bez troškova i napora bismo imali rodoslov za pet generacija, ukupno 31 osobu. Takve sreće, vjerojatno, nema svatko. Najčešće je slučaj da nam nitko od predaka nije ostavio rodoslov, pa smo u gore opisanom radu stigli jedva dalje od oba djeda i bake – evidentirali smo u dvije ili tri generacije jedva nešto više od deset predaka. Nije puno, ali jest nešto i ponavljam: za taj početak i rezultat nije bilo nužno posebno znanje, utrošili smo zanemarivo malo vremena i nismo imali troškova.

Neka to bude dosta za početak o osnovnom tipu rodoslova. Osim rodoslova neke osobe, gdje su evidentirani svi znani predci te osobe, poznajemo i drugu vrstu rodoslova – rodoslov potomaka ili obiteljski rodoslov.

Takav rodoslov je evidencija svih poznatih potomaka nekog pretka ili para predaka. Početna osoba ili bračni par su prvi poznati predci. U rodoslovu će biti to dvoje i svi njihovi potomci u svim generacijama.

I kod tog se rodoslova ponekad dogodi da se broje samo muški potomci – potomci istog prezimena. I takav je rodoslov pristran, nepotpun i spolno nepravedan. Pravilniji je i potpun onaj, koji jednako poštuje i muške i ženske potomke.

Kod obiteljskog rodoslova ili rodoslova potomaka imat ćemo vjerojatno više osoba nego li kod rodoslova predaka. Pa ipak, ono što sami znademo bit će gotovo za nešto više od sat vremena. Ni za ovaj rad ne treba nam nikakvo posebno znanje, a nije vezano ni za troškove. Ne zaboravimo da je i za takav rodoslov potrebno za svaku osobu, osim imena i prezimena, navesti i datume i mjesta rođenja, vjenčanja i smrti.

Što znaju rođaci?

U prethodnom poglavlju dali smo nekoliko uvodnih uputa za rodoslovca početnika. Shvatili smo da je sastavljanje rodoslova sasvim jednostavan posao koji ne zahtijeva puno vremena i praktički nikakvo posebno znanje. Za pokus je svaki čitalac zapisao osnovne podatke o sebi, svojim roditeljima i njihovim roditeljima. Približno toliko o svojim predcima znade većina onih koji se na taj način iskušaju. Osnovni podaci su datum i mjesto rođenja, vjenčanja i smrti. Sve te podatke za dvije generacije predaka vjerojatno ne znamo napamet. Ali, uglavnom znamo gdje ćemo ih naći. Zapisani su u dokumentima koje čuvamo u obiteljskoj arhivi. Uklesani su na nadgrobnim pločama. Takve podatke još ne trebamo tražiti u privatnim, državnim ili crkvenim arhivima. Ako taj posao nismo predugo odlagali, štošta možemo pitati i još živuće starije rođake. Tko je s izradom rodoslova počeo dok su mu još živi djedovi, vrlo vjerojatno će od njih dobiti podatke o bar dvije generacije njihovih predaka.Tko je imao takvu priliku, u zanemarivo kratkom vremenu može sastaviti rodoslov za četiri ili čak pet generacija svojih predaka. Zabilježio je podatke do svojih prapradjedova i praprabaka.

Tko je zakasnio za generaciju djedova i baka, ima možda bar svoje roditelje, stričeve, tetke i drugu rodbinu, koji mu bez većih teškoća mogu dati podosta nedostajućih podataka. Za početni rodoslov je to nadasve važno i zato treba opet naglasiti da se mora početi bez odlaganja. Kod bližih i daljih rođaka treba se raspitati nije li možda već netko od rođaka sastavljao rodoslov.

Je li vas već do sad rečeno uvjerilo? Jeste li slijedili dosadašnje upute? Jeste li zapisali to što sami i vaši najbliži znadete o predcima i rođacima? Ako jeste, sljedeći korak je obrada podataka.

Rodoslovlje s računalom

Ako smo se do sada bavili samo s popisivanjem svojih predaka, onda će nam kod toga manjkati sva braća, sestre, stričevi i tete, bratići i sestrične, nećaci i nećakinje, da ne spominjemo moguće žene ili muževe, djecu zetove i snahe, da spomenem samo one koji po općem mnijenju spadaju u bližu ili dalju rodbinu. U tako pripremljenoj evidenciji skupit će se barem 100 osoba. Kod toga ćemo se pitati kako da skupljene podatke pregledno svrstamo.

Svako se prikazivanja podataka može latiti na svoj osobni način, i često se nađu izvorna i zanimljiva rješenja. Pokušajte.

Tko, pak, misli da taj posao ne može obaviti na primjeren način, a pogotovo, ako je odlučio da izradu rodoslova ne namjerava završiti na nekoliko generacija predaka i srodnika, na mnogo načina će olakšati posao počne li u tu svrhu koristiti računalo.

Računalo je u rodoslovlju upotrebljivo barem koliko kod obrade teksta, da ne spominjem brojne druge prednosti.

Za obradu rodoslova na tržištu postoji širok izbor programa. Svi si nastali u inozemstvu, najviše u SAD. Međusobno su slični, barem u osnovnim funkcijama. Razlikuju se približno tako, kako se razlikuju razni tipovi automobila. Jedan od popularnijih programa je preveden na slovenski, pa u Sloveniji ima bitnu prednost pred drugima. Zadržat ćemo se na njemu.

Zove se «Brother's Keeper». Probnu verziju može svako besplatno skinuti s interneta, a puna registrirana verzija kod autora stoji 50 US$.

Prednost rada s programom leži upravo u tome, da nam program ušteđuje puno posla. Podatke o osobi unosimo samo jednom, a zatim ih uređujemo, dopunjujemo, prikazujemo i ispisujemo kako želimo, te možemo raditi još mnoge druge operacije.

Program je sastavljen tako, da je korisniku na monitoru ponuđen prazan obrazac s osnovnim rubrikama, koje smo spomenuli još u uvodu: ime i prezime, datum i mjesto rođenja, vjenčanja i smrti. Te rubrike nisu sve koje nam stoje na raspolaganju, već one najnužnije i poželjno je da budu što potpunije ispunjene.

Kad smo unijeli podatke o prvoj osobi, program nam sam nudi da iste podatke unesemo i o idućoj osobi. To je obično muž ili žena prve osobe. Kad smo gotovi i s tom osobom, program nam nudi unos datuma i mjesta vjenčanja, a zatim slijedi obrazac za upis djece. Unos ćemo, ako želimo, nastaviti upisom osoba koje su u nekoj vezi s početnima. U bilo kom smjeru možemo dodavati pretke ili potomke, braću i sestre i sve druge srodnike. Program sve unesene osobe povezuje relacijama muž-žena i roditelji-dijete. Ove dvije veze dovoljne su za održavanje rodbinske evidencije i bilo kakve prikaze.

Prednost rada s računalom pokazuje se odmah. Ne samo što je održavanje evidencije lakše, rad je pregledniji, nego usput imate i najraznovrsnije prikaze. Mogući su brojni najrazličitiji prikazi predaka, rodbine, obitelji, cjelokupnih popisa, statistička obrada i još štošta.

Bez računala evidencija od nekih stotinjak osoba ubrzo postaje teško savladiva, a s računalom nema prepreka u savladavanju bilo kojeg broja upisanih osoba.

Arhivska građa

U dosadašnjim poglavljima rodoslovlje smo pokušali predstaviti kao jednostavan poduhvat, koji ne iziskuje posebno obrazovanje ni vezanje na bilo kakva pravila. Svakom je prepušteno da po vlastitom ukusu i na svoj način zapiše bar temeljne podatke o svojim predcima i srodnicima. Vidjeli smo da većina onih koji se toga late, lako po sjećanju zapiše podatke o svojim roditeljima i njihovim roditeljima. Po sjećanju će zapisati i stričeve i tetke i njihove obitelji. Tako će se sakupiti desetak rodbinski povezanih osoba. Kad smo iscrpli vlastito sjećanje, za dodatke podatke obično je lako pitati srodnike, prvenstveno starije. Koristit ćemo i obiteljsku arhivu, neke podatke čuvaju nam nadgrobni spomenici, a imamo li sreće dogodit će se da već u početku svog rodoslovnog djelovanja saznamo za sličan rad nekog srodnika, pa ćemo time, bez posebnog truda, obogatiti svoju (i njegovu) evidenciju. Već smo spomenuli da će nam u tome računalo biti od velike pomoći.

Kad ste u svom radu stigli ovako daleko, u nastavku vam se nude dva puta. Najčešće je to posjet arhivu. Podaci zanimljivi za rodoslovce su, kao što znamo, ime, prezime, datum i mjesto rođenja, vjenčanja i smrti. Ti podaci su nam do sada opisan način – tj. po vlastitom sjećanju, sjećanju srodnika i obiteljskoj arhivi – obično dostupni za dvije ili tri generacije. Generacija predaka za koje nam počnu manjkati podaci rođena je negdje u drugoj polovici 19. stoljeća.

Za to doba u raznim arhivima naći ćemo prilično dobro sačuvanu arhivsku građu. Od najraznovrsnije arhivske građe rodoslovcu su daleko najupotrebljivije župne matične knjige. Još od početka 17. stoljeća, ponegdje i prije, župnici su bili dužni zapisati svako krštenje (rođenje), vjenčanje i pogreb. Rodoslovcu je, znači, na raspolaganju vrlo pouzdana rodoslovna građa za nekih četiri stotine godina. Računamo li 25 do 30 godina po generaciji, ta nam građa čuva podatke za više od deset generacija, čak 15 i više. A ako se za svaku generaciju broj naših predaka udvostruči, u deset generacija naći ćemo više od 1.000 različitih osoba.

Najupotrebljivija arhivska građa za rodoslovca su znači matične knjige. Negdje do sredine 19. stoljeća prilično su lako čitljive i sadrže gotovo potpune podatke. Kod svakog krštenja župnik je upisao ime i spol krštenog djeteta, datum i mjesto rođenja, ime, prezime i adresu oca, te isto za majku. Upisao je i vjeroispovijest, je li dijete bračno ili vanbračno, a zatim su slijedila imena i prezimena i adrese kumova, ime i prezime babice, te ime i prezime onoga tko je krstio.

Za rodoslovca su od prvenstvene važnosti podaci o kršteniku i njegovim roditeljima. Kad u svom radu dođemo do osobe za koju znamo datum i mjesto (župu) rođenja, trebamo samo otvoriti maticu krštenih te župe na taj datum i naći ćemo podatke o prethodnoj generaciji – ocu i majci posljednje poznate osobe. Naći ćemo, dakle ono što nam treba za nastavak rada, ako nas taj nalaz nije zadovoljio. Upravo je to značajna pojava u rodoslovnom istraživanju. Kod svakog nalaza rodoslovac postaje još radoznaliji i otkriva mu se još šire polje istraživanja. Imena i prezimena roditelja nađene osobe dovoljna su nam, naime, da se latimo traženja upisa njihovog vjenčanja. Vjenčanja u pravilu (iznimke su rijetke) prethode datumu rođenja njihove djece. Stoga ćemo u istoj župi pokušati naći upis vjenčanja tog para roditelja.

Zapis o vjenčanju još će više reći rodoslovcu. I on od početka 19. stoljeća sadrži ime i prezime, prebivalište, adresu i uzrast (ili datum rođenja) ženika i nevjeste, te povrh još ime i (djevojačko) prezime roditelja ženika i nevjeste. Stariji upisi nisu tako potpuni. Izostavljani su podaci o uzrastu, adresi, roditeljima, pogotovo s majčine strane. S tako manjkavim izvorima istraživanje je daleko manje pouzdano i zamornije.

Postupak traženja predaka upravo teče tako da krajnjim osobama pokušavamo naći roditelje. Kad nam je poznato mjesto i datum rođenja, iz zapisa krštenja najčešće nije teško naći podatke oba roditelja. To dvoje se, u pravilu vjenčalo pred rođenjem prvog djeteta, i možemo pretpostaviti da je vjenčanje bilo u istoj župi. Rad nastavljamo tako da tražimo upis vjenčanja za roditelje. Iz tog upisa saznat ćemo imena roditelja iz prethodne generacije i postupak se na isti način nastavlja.

Kod svake sljedeće generacije pojavit će nam se dva nova prezimena majki ženika i nevjeste. Ako nas zanimaju samo predci, nećemo se obazirati na upise istog prezimena na istoj adresi. Ako nas međutim zanimaju i braća i sestre naših predaka te njihovi potomci, ubrzo ćemo shvatiti da nam je najbolje upotrijebiti sve upise gdje se javljaju «naša» prezimena. Rodoslovci često dolaze do spoznaje da smo zaista «svi u rodu» i u (računalnu) rodoslovnu zbirku treba prepisivati sve raspoložive upise. taj posao je praktički neizvediv, no poznati su primjeri gotovo potpune obrade neke župe za neko razdoblje, najčešće 19. stoljeće, što je napravljeno pomoću popisa župljana. Na taj način ne nastaju rodoslovi jedne osobe, obitelji ili obiteljskih grupa, nego povezani rodoslovi cijele župe. To su izuzetni pothvati, pa se radije vratimo na temeljni uzorak.

Gore opisani postupak bit će razumljiviji prikažemo li ga na primjeru. Saznali smo napr. da je «naš djed», Anton Suhadolc, rođen 31. 5. 1861. u Dobrovi kod Ljubljane. Potražit ćemo matičnu knjigu krštenih za župu Dobrova i u upisu njegovog krštenja naći ćemo da mu je otac bio Matija Suhadolc, crkvenjak i radnik, a majka Ana Bregant, mlinarova kći. Anton je rođen na Dobrovi 22, a u selu se to zove «pri Mežnar». Zanimaju li nas njegova braća i sestre, u istoj ćemo knjizi krštenja tražiti nekoliko godina ranije i kasnije i u našem slučaju naći da je «naš djed» imao dva starija i jednog mlađeg brata, te dvije mlađe sestre. Prvi sin u obitelji bio je Franc, rođen 1856, pa ćemo upis vjenčanja tražiti prije te godine. U našem slučaju dogodilo se to gotovo osam godina prije rođenja prvog djeteta. Matija Suhadolc i Ana Bregant vjenčali su se u Dobrovi 6. 3. 1848. Iz tog upisa saznajemo da je Matija bio sin Luke Suhadolca i Marije Vampel, a Ana Bregant bila je kći mlinara Janeza Berganta i Uršule Hudnik.

Treba li posebno napomenuti da se istraživanje može nastaviti traženjem upisa rođenja (krštenja) spomenutih Luke Suhadolca, Marije Vampel, Ane Bergant i Uršule Hudnik? Treba li istraživaču ukazati da pokuša naći upise vjenčanja Luke Suhadolca i Marije Vampel, te Janeza Berganta i Uršule Hudnik? Mislim da ne treba. Dubinu i širinu daljih istraživanja svaki istraživač izabrat će sam.

Matične knjige

U dosadašnjem opisu istraživačkog postupka dotakli smo se dvije vrste matičnih knjiga – krštenih i vjenčanih. U matične knjige još brojimo i knjige umrlih. Zapis o smrti i pogrebu obično nije toliko rodoslovno informativan poput zapisa o krštenju ili još više o vjenčanju. O pogrebu je najčešće upisano ime i prezime umrle osobe, uzrast, datum, mjesto i razlog ili uzrok smrti. Rijetko je zapisano djevojačko prezime umrle udane ženske osobe, još rjeđe su upisani roditelji ili bračni drug umrle osobe. Za neposredno stjecanje rodoslovnih podataka o predcima ili srodnicima već upisanih osoba knjiga umrlih je manje upotrebljiva. Zanimljiv zna biti uzrok smrti, pogotovo želimo li među predcima i srodnicima istražiti zdravstvenu sliku ili moguće pojave nasljednih bolesti.

Zato je za rodoslovce daleko zanimljiviji još jedan izvor koje ne spada u matične knjige, ali sadrži na jednom mjestu podatke koje bismo inače tražili na desetinama stranica matičnih knjiga. To je popis župljana po kućama, za koji se kod nas više upotrebljava latinski naziv «status animarum» (Stališ duša). Za 19. stoljeće, i puno rjeđe za doba prije njega, u svakoj je župi vođena evidencija župljana, poput nekog popisa stanovništva. Ta evidencija nema službene valjanosti poput matičnih knjiga, i istina je da su u njoj greške češće nego li u matičnim knjigama, no te greške nisu opet tako česte da bismo taj dragocjeni izvor zanemarili. Zapisi u popisu župljana su razvrstani po zaselcima a unutar zaselaka po kućnim brojevima. Za svaku je kuću zapisano i domaći nadimak, što nazivamo nomen vulgaris (npr. Mežnar). U pravilu je najprije upisano ime i prezime oca, njegovo mjesto i datum rođenja, vjenčanja i moguće smrti. Ispod je zapisana njegova žena s istim podacima, a potom slijede po redu rođenja sva djeca. Često kasnije jedno dijete naslijedi kuću i popis obitelji novog gospodara s ženom i djecom zapisan je na istoj stranici na kojoj i zapis starije generacije. Tako će rodoslovac na istoj stranici naći podatke o barem dvije, ako ne i tri generacije stanara iste kuće. U obje obitelji bude i do dvadeset pa i više osoba, za koje bi inače morao posebno tražiti podatke o rođenju, vjenčanju i smrti, kad bi htio popisati cijelu obitelj svojih predaka. Povrh toga je u takvim popisima evidencija izvršenih božićnih ispovijesti, što je od male ili nikakve koristi za rodoslovca. Korisnije su eventualne opaske kod pojedinih osoba, gdje je zabilježeno da je primjerice cijela obitelj odselila, da je pojedinac otišao u Ameriku. Još je korisniji zapis tko se i kada od ukućana vjenčao i slično. Popis župljana je ukratko najgušći izvor rodoslovnih podataka o obitelji u 19. stoljeću.

Vodiči po arhivskim fondovima

Pogledajmo još gdje rodoslovac može naći spomenute matične knjige, a možda i popise župljana. Matične knjige morali su voditi župnici i vlasništvo su župa. U Sloveniji su, zbog velike važnosti, po preporuci biskupije, te knjige sakupljane u biskupijskim arhivima, gdje je osigurano sigurnije čuvanje i manje je opasnosti, da bi moglo doći do težih oštećenja ili čak uništenja te građe. Tu preporuku prihvatile su brojne župe ljubljanske i mariborske biskupije. Za njih su u Ljubljani i Mariboru osnovani biskupijski arhivi.

Za rodoslovca je važno da se prvo raspita gdje se čuva građa koju treba za istraživanja. U tu svrhu obje su spomenute slovenske biskupije izdale vodiče po svojim zbirkama, u kojima će svaki istraživač za svaku potrebnu župu naći spisak raspoložive građe. Koparska biskupija još nije sabrala matičnu građu u većem obimu u svom arhivu, pa je za tu biskupiju većina matičnih knjiga još uvijek u župnim arhivama.

U Hrvatskoj je situacija drugačija. Matične knjige čuvaju se u župama, pogotovo novije, dok ih biskupije nisu prikupljale. S druge strane, građanske (civilne) matice čuvaju se u matičnim uredima, koji su ih i vodili, a u periodu iza II. svjetskog rata rekviriran je velik broj crkvenih matica upravo za potrebe matičnih ureda. Nezanemariv broj matičnih knjiga starijih od 1900. godine predan je iz matičnih ureda u državne arhive, budući da više nisu bile operativne, tj. broj zahtjeva za izvatke za službene svrhe bio je zanemariv i prepušten je arhivima koji izdaju prijepise iz tih knjiga, uglavnom u svrhu rodoslovnih istraživanja.

Hrvatski državni arhiv (HDA) posjeduje 2128 matičnih knjiga, 227 knjiga parica te, što je najvažnije, evidenciju matičnih knjiga katolika do 1945. za 1060 župa na području cijele Hrvatske (osim Osijeka, Splita i Zadra).

Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti takođe čuva veći broj matičnih knjiga, prvenstveno pisanih glagoljicom (signature zbirki su ADA01-74 i ADA01-122). To su, nerijetko ujedno i najstarije matične knjige pojedinih župa. Dakle, kad s istraživanjem zađemo u dalju prošlost, svakako treba provjeriti ne čuva li nadležni državni arhiv ili arhiv Akademije možda koju staru matičnu knjigu za župu koju istražujemo.

No, vaša obitelj mogla je pripadati nekoj drugoj vjerskoj zajednici. Zbirka matičnih knjiga HDA od spomenutih 2128 matica čuva gledano prema pripadnosti vjerskim zajednicama: katolici – 1752 knjige, pravoslavni – 156, grkokatolici – 6, židovi – 4, reformisti – 1. Osim njih čuva se i 209 knjiga za vojne osobe koje nisu bile bilježene u crkvenim ili civilnim maticama. Kao što je vidljivo, pripadnicima drugih vjerskih zajednica trebat će i prilično strpljivosti i sreće u istraživanju.

Poneki nesuđeni rodoslovac žali se kako bi rado istraživao svoje porijeklo, ali ne može, jer su matične knjige za «njegovu» župu uništene. Doista je ponekad zbog raznih razloga došlo do uništavanja ili nestanka nekih matičnih knjiga. Upravo zbog takvih slučajeva u prošlosti, župnici su od 1835. godine nadalje svake godine slali u svoju matičnu biskupiju prijepise krštenja, vjenčanja i pokopa za tu godinu. Prijepise znači čuvaju biskupijski arhivi (neke župe iz sadašnje Slovenije potpadale su nekad pod biskupije i arhive koji su danas van granica Slovenije, poput Trsta i Gorice). Slična je u Hrvatskoj. Neke župe pripadale su biskupijama koje su danas van Hrvatske, a da stvar bude još teža, stupanj sređenosti biskupijskih arhiva manji je nego u Hrvatskoj. Mada prijepisi nisu toliko pouzdani kao originali i nemaju pravnu valjanost,. za rodoslovca gotovo su jednako korisni kao i originalni zapisi, pogotovo ako su ovi zapravo izgubljeni.

Prije kraja poglavlja o matičnim knjigama treba upozoriti rodoslovce i na to, da je za poneku župu izrađen abecedni popis (indeks) upisa u matične knjige krštenja, vjenčanja i umrlih. Taj indeks štedi nam vrijeme za traženje nekog događaja u izvornim dokumentima. I ti indeksi popisani su u vodiču po fondovima pojedinih arhiva. Neki arhivi imaju vodič po fondovima koji je dostupan i na internetu. Biskupijski arhiv u Mariboru osim tiskanog ima i vodič i na CD-u, dok Nadbiskupijski arhiv u Ljubljani zasad ima samo tiskani, te priručni u prijemnom uredu. U Hrvatskoj svi državni arhivi raspolažu popisima matičnih knjiga koje čuva, ali i knjiga koje su u posjedu ostalih imalaca na njihovom području, bili to crkveni arhivi (župni, dekanatski, biskupijski) bile to kulturne ustanove ili državni uredi (muzeji, HAZU, matični uredi). Dio tih podataka objavljen je u časopisima, a manji dio dostupan je i na internetu.

Druga arhivska građa

Matične knjige i popisi župljana su dakle primarni rodoslovni izvor. Tko pokuša pomoću tih izvora istražiti sve svoje pretke, već će samo s tim izvorima imati više nego dovoljno posla. Za dvadeseto i, nešto manje, za devetnaesto stoljeće postoje i djelomice očuvani popisi stanovništva i drugi civilni arhivski izvori. Među njima su u prvom redu razne upravne evidencije. One nažalost nisu sačuvane za sve dijelove Slovenije, pa ni Hrvatske, da se ne odvažujemo preko granica, što bi prekoračivalo domet ovog priručnika. Osim upravnih spomenimo još vlasničke, sudske, stambene i druge evidencije. Sve ponekad jako dobro dođu, ali njihovo predstavljanje prelazi ambicije ovog priručnika.

Vrijedi još spomenuti s par riječi i groblja, koja ponekad mogu pružiti značajnu pomoć, pogotovo ako nemate peh da vaša obitelj potječe iz Ljubljane ili Zagreba, pa na grobljima postoje desetine tisuća grobova. Kad je riječ o manjim mjestima, vrijedi truda posvetiti im dužnu pažnju i eventualno upotpuniti zbirku podacima koje tamo pronađete.

Predstavljanje rezultata rodoslovnih istraživanja

Većina današnjih rodoslovaca koristi u svom radu računalo. To su više nego potvrdile i ankete među članovima Slovenskog rodoslovnog društva (SRD). Prije su se rodoslovci morali snalaziti gotovo svaki na svoj način i zato se javljalo toliko različitih sustava rada i načina prikaza. Računalni programi i druga računalna pomagala su nas pri tome razmazila, jer nam takoreći besplatno izrađuju najrazličitije prikaze rezultata istraživačkog rada. Ako nam kod toga jedan program nije dovoljan, podatke je lako prenijeti u neki drugi, budući da je broj osnovnih i pomoćnih programa gotovo beskrajan. Ako ni time još nismo zadovoljni, prepustimo se vlastitoj snalažljivosti ili, pak, zadaću prepustimo iskusnijem dizajneru, pa i umjetniku.

Podatke u elektronskom obliku uz već spomenute koristi donose i još jednu. To je posve jednostavno i troškovno zanemarivo razmjenjivanje podataka. Podatke u elektronskom obliku moguće je, naime, daleko lakše razmjenjivati nego li one na papiru. Uz današnju računalnu opremljenost i tehnološke mogućnosti moguća je razmjena putem interneta i time otpadaju čak i zemljopisne, vremenske i financijske granice.

Velika većina rodoslovaca svoja istraživanja ne radi samo za sebe. Naprotiv! Većina želi rezultate svog rada posredovati srodnicima, bez obzira koliko je blisko to srodstvo. Kod nešto šireg istraživanja svaki će rodoslovac ubrzo doći do nepoznatih srodnika. Među njima će se naći i netko koga rodoslovlje podjednako zanima i u takvim slučajevima oba će nova znanca razmijeniti i obogatiti svoje zbirke te proširiti svoj rodoslovni obzor. Ne treba spominjati koliko će razmjena biti lakša ako su oba rabila računalo te se pri radu pridržavali preporuka za ujednačeno zapisivanje podataka. Za razmjenu podataka zapravo je neizbježno poznavati osnovne preporuke i dosljedno ih se pridržavati. I te preporuke su bitno rodoslovno pomagalo. U Slovenskom rodoslovnom društvu su poznate i objavljene.

Istraživači obično ne znaju da im se polja istraživanja prekrivaju. Koliko puta se dogodi da razni istraživači potroše dane i tjedne na istoj građi i u svoje evidencije upisuju iste osobe i obitelji. Suvišno je napominjati da također koriste istu arhivsku građu! Koliko bi truda prištedili da su prije znali jedan za drugoga. Baš zato je korisno da svatko na rodoslovnim susretima predstavi područje svog istraživanja. To su prezimena istraživanih obitelji i mjesta gdje su živjeli.

Naravno da takvo predstavljanje nije jednostavno, no nije nemoguće. Jedna od mogućnosti, koja se već puno puta pokazala korisnom, je druženje s drugim rodoslovcima. Upravo to čine članovi Slovenskog i Hrvatskog rodoslovnog društva. Osim redovitih mjesečnih susreta priređuju svaki mjesec i stručna predavanja. Susreti i predavanja su iznenađujuće korisno pomagalo. Naravno da su istraživači najčešće daleko jedan od drugoga, no njihova se polja istraživanja svejedno dodiruju i prekrivaju. Takav slučaj su veze s obiteljima koje su već nekoliko koljena odvojene, a i teritorijalno su udaljene. Potomci zajedničkih predaka mogu živjeti i u raznim krajevima. Prije nekih desetak godina takvi gotovo ne bi mogli znati jedni za druge. Danas internet premošćuje i tu udaljenost. Rodoslovne podatke vođene na računalu možemo na jednostavan način predstaviti na internetu doslovno cijelom svijetu i to je danas posebno i sve češće korišteno računalno pomagalo. Svako može svoje podatke dati i u centralizirane svjetske rodoslovne zbirke i svatko u tim zbirkama može naći sebi korisne veze.

Koliko košta rodoslovlje

Nakon dosadašnjih poglavlja morali bi oni, koji nisu samo čitali, već su naprotiv poslušali ukazane korake, postati već ponešto iskusni rodoslovci i u svom su radu evidentirali nekoliko tuceta osoba. Oni, koji još nisu tako daleko, ili pak nisu ni počeli, najčešće se pozivaju na to da trenutno nemaju vremena ili čak, da za rodoslovlje nemaju novaca. Pogledajmo, stoga, koliko se vremena i novca troši na taj rad.

Rodoslovlje nije besplatno, kao nijedna druga stvar. Naravno da su stavke poput potrebnog vremena, novca, da ne spominjemo posebne vještine i štošta drugo bitno ovisne o «širini i dubini» istraživačkog rada. Zavisno od tih postavki cijena se kreće od ništa do beskonačno.

Pogledajmo primjer: Evidentiranje osnovnih rodoslovnih podataka o sebi, svojim roditeljima i njihovim roditeljima je upisivanje imena, prezimena datuma i mjesta rođenja, vjenčanja i smrti sedam osoba. Za to ne trebaju ni dani ni sati. Posao se okonča u par minuta. I to je rodoslov. Da su oba naša djeda i obje bake napravile tu jednostavnu zadaću za sebe i to nam ostavili, imali bismo svoj rodoslov od pet generacija i brojio bi 31 osobu.

Kad se netko lati izrade svog rodoslova obično ne ostane na evidentiranju dvije generacije. Ako ima živuće roditelje, ili čak djedove, povećat će rodoslov na taj jednostavan način, još uvijek bez spomena vrijednog troška, za jednu ili dvije generacije. Pri tome je, ponovit ću i naglasiti, vrlo važno da bar tu, u svakom pogledu nezahtjevnu zadaću, obavimo odmah. Odmah popišimo sve svoje pretke i od živućih predaka tražimo sve ono što im je poznato. Ta je preporuka, možda upravo zbog svoje jednostavnosti toliko već puta prezrena i jednako puta požaljena, kad je njeno ostvarenje zakasnilo.

Većina ne poznaje podatke samo o roditeljima i njihovim roditeljima. Poznaje i svoju braću i sestre, stričeve i tetke, bratiće, djecu, nećake, unuke, snahe zetove, svakove i svastike i tako dalje. Potrudimo li se popisati sve te srodnike, izgubit ćemo nekoliko sati, no troškova praktički još neće biti.

Prije nego li u tom pravcu nastavimo razmišljati, moramo se dogovoriti koliko vrije rodoslovčevo izgubljeno vrijeme. Znamo da je vrijeme novac, pa ipak većina na vlastito uloženo vrijeme ne gleda kao na trošak, pa ga zato nećemo računati kao takvo, iako se događa da poneki rodoslovac svojim istraživanjima posvećuje svo svoje raspoloživo vrijeme. Ostanimo kod troškova.

Troškovi se obično javljaju onda, kad moramo zbog podataka koji nedostaju otići na veći puti naravno tada, kad odlučimo izradu rodoslova povjeriti nekom drugom.

Ostanemo li, za početak, kod nužnih posjeta krajevima gdje žive ili su pokopani naši srodnici, ili gdje se čuva arhivsko gradivo potrebno za konkretna istraživanja, s tim su povezani uglavnom putni troškovi.

Dodatni troškovi nastaju kad odlučimo naručiti rodoslovno istraživanje, što je obično uslovljeno stvarnim nedostatkom vremena i iskustva. Uporaba arhivske građe traži od istraživača razne vještine, prvenstveno sposobnost čitanja starih rukopisa, koji su ponekad pisani posebnim pismima, da spomenemo sam goticu, koju neiskusni istraživač ne može čitati. Želimo li nastaviti, moramo naučiti te vještine ili posao prepustiti iskusnijem istraživaču.

Napisao sam iskusnijem istraživaču jer rodoslovce ne obrazuje nijedna škola. Obrazuju se sami kroz svoj rad. Vjerojatno je samo u SAD moguće steći titulu profesionalnog rodoslovca, što ju podjeljuje nacionalna rodoslovna ustanova. Europa takve «ispitane» rodoslovce ne poznaje, što ne znači da ih nema. Nema ih puno, možda par postotaka onih koji su se rodoslovlja latili u širem obimu i stekli dovoljno iskustva i ugleda među rodoslovcima, da ih se traži i za plaćena istraživanja. Njihova je cijena najčešće izražena u upotrebljenom vremenu, a cijena sata kreće se poput cijena instrukcija za učenike na raznih stupnjevima školovanja, znači od tri do šest tisuća tolara. No, treba znati da su cijene u inozemstvu za slične poslove duplo veće i u pravilu su niže od cijena raznih montera i servisera, da ne spominjemo neka druga zanimanja.

Kad govorimo o profesionalnim rodoslovcima, ne smijemo zaobići stručne radnike u građanskim i crkvenim arhivima. Cijena njihova rada je od besplatne pomoći do rada uz naplatu. Radi se prvenstveno o izdavanju službenih potvrda, najčešće krsnih, vjenčanih i smrtnih listova. Svaka takva potvrda košta 900 tolara (navodim po cjeniku iz travnja 2004.). To je tridesetak kuna. U zahtjevu je potrebno navesti ime, prezime i mjesto rođenja, vjenčanja ili smrti. Obično nam baš ti podaci manjkaju i u tom slučaju se obično lako dogovorimo za istraživanje, koje će biti obračunato zavisno od utrošenog vremena. Za orijentaciju ću spomenuti da je cijena po satu istraživanja stručnog radnika u Nadbiskupijskom arhivu u Ljubljani 3.500 tolara (oko 100 kuna).

Da me poslije svega toga netko pita koliko stoji rodoslov, ne bih mu mogao odgovoriti. Možda bi kompromisan odgovor bio da bi stručnjak pristao proširiti početni rodoslov od dvije generacije na četiri, što je trideset evidentiranih predaka, za nekih 25.000 tolara (750 kuna ili 100 eura). Ta se orijentacijska cijena od slučaja do slučaja mijenja, mada jedva ikad na dolje.

Spomenuo sam samo ona istraživanja koja nastaju u traženju rodoslovnih podataka. Nisam spominjao ono čega bi se pojedinac kod toga još mogao sjetiti. Za izradu bogatijeg i po posebnim željama oblikovanog rodovnika, naručilac će raznim majstorima izbrojiti vrlo različite iznose, ali općenito sigurno stoji, da se rodoslovlje može smatrati jeftinijim hobijem, ako se taj rad uopće može smatrati hobijem.

Rodoslovni standardi

Kad se netko lati rodoslovlja, tj. popisivanja predaka i potomaka, ukratko srodnika, može to početi i prestati kada mu drago. Nikakve propise ne treba poštivati niti zauzimati neke stavove. Rezultat će uvijek biti rodoslov. Upravo na taj način nastaje tako raznovrsni rezultati, svaki ponešto različit od drugih, a ponekad upravo iznenađujući.

Ipak, i u ovom radu skupljena su iskustva i, kao i svuda, možemo učiti na greškama. Da nam ta škola ne bi bila preskupa i da tek nakon većeg uloženog truda ne bismo shvatili da s rezultatom nismo zadovoljni, vrijedi upoznati preporuke. Osobito se iskazuje potreba za što ujednačenijim formatom rodoslovnih podataka i prikaza srodstva, kad su namijenjeni razmjeni sa srodnicima i drugim istraživačima. Štoviše, većina rodoslovaca želi rezultate svog rada što bolje predstaviti. Danas je moguće pokazati te rezultate tako reći cijelom svijetu na krajnje jednostavan način.

Još nešto djeluje u smjeru poštivanja ujednačenog formata i načina rodoslovnog posla. To je računalo. Rodoslovni posao pomoću računala nesravnjivo je produktivniji od klasičnog načina, a povrh otvara mogućnosti koje klasični način ne poznaje

Budući da je računalo danas tako prisutno u svakodnevici, to će se i naše izlaganje oslanjati na rad s računalom, iako će rečeno biti upotrebljivo i kod klasičnog načina rada.

Znamo da su temelji svakog rodoslova podaci o osobama i srodstvenim vezama među njima. U rodoslovlju su važne dvije srodničke veze: vjenčanje (ili partnerska veza bez formalnog akta sklapanja zakonske veze, koja ima kao posljedicu jedno ili više djece), te veza između roditelja i djece. Podaci o osobama mogu biti prilično bogati, ali i prilično škrti. Poželjno je d za svaku osobu nađemo i evidentiramo osnovne rodoslovne podatke: ime i prezime, datum i mjesto rođenja, vjenčanja i smrti.

Za upisivanje tih podataka rodoslovni programi nude obrazac s rubrikama u koje upisujemo pojedine elemente. Ti elementi su uglavnom sljedeći:

  • IME – preporučljivo je upisivati ime, kako je zapisano kod rođenja. Moguće druge oblike imena i nadimke bolje je upisivati u rubrike za napomene. S druge strane, besmisleno je upisivati imena zapisana u doba upotrebe njemačkog, latinskog ili nekog drugog jezika. To važi pogotovo za devetnaesto stoljeće i doba koja su mu prethodila. Umjesto njemačkih i latinskih oblika bolje je koristiti današnji prevladavajući oblik imena. Znači Janez / Ivan umjesto Ioannes, Johann, Johannes i slično.
  • PREZIME – Vrijedi isto što i za ime. Kod osoba ženskog spola upisujemo samo djevojačko prezime, a ne prezime / prezimena koja uzme kod udaje. Također je preporučljivo da posebne oblike zapisa istog prezimena iz raznih povijesnih doba prilagodimo današnjem prevladavajućem obliku, a posebne oblike po potrebi zapišemo u napomene.
  • DATUMI – Sve datume zapisujemo u evropskom formatu – DD.MM.GGGG. Kad datum nije poznat, pokušavamo ga procijeniti. Tako osobu vremenski određujemo. To pogotovo važi za godinu rođenja. Godinu rođenja lako ćemo procijeniti u odnosu na datume drugih osoba – roditelja, bračnog druga, djece. Procijenjeni datum (godinu) označimo kao takvu stavljajući tildu (~), kao znak koji se i u matematici rabi za približno.

Znamo li datum ili bar godinu rođenja neke osobe, lako ćemo muškarcu dodati godinu dvije za godinu rođenja, ženi pak godinu dvije oduzeti, roditeljima dodati oko 25 godina, a djeci toliko oduzeti.

  • MJESTO – posebno važno je navođenje mjesta ili bar župe rođenja, pogotovo za starije generacije, jer će nas to voditi u nastavku istraživanja. Jednako važno je navođenje mjesta vjenčanja, a gotovo ništa manje važno mjesto smrti, ili još bolje mjesta pokopa, jer nam nadgrobni spomenici često izdašno pomažu u popunjavanju rodoslova.

Pokraj tih temeljnih kamenova dobrodošle su sve druge napomene koje pomažu upotpunjavanju slike o pojedincima, obiteljima i rodbini. No za to postoje druge rubrike i dodatci, jer sadašnja tehnologija dozvoljava upotpunjavanje osnovnih podataka pomoću svih klasičnih i suvremenih medija. Treba se čuvati opisa sa stajališta jednog promatrača, jer to postaje rodoslov jedne osobe. Tako u rodovnik ne dolaze opaske s obiteljskim naznakama, poput stric Žane ili naša baka Fani. Suvišne su i opaske poput npr. druga žena strica Polda, jer to mora biti jasno iz osnovne evidencije i prikaza.

To su temeljne preporuke. U Slovenskom rodoslovnom društvu su osnove preporuka objavljene još prije desetak godina u časopisu «Drevesa», a kasnije su bile još točnije određene i pojašnjene. Ta osnova je vremenom postala standard koji važi za proizvode, koji se predstavljaju i objavljuju u ime društva, ili su stavljeni u društvenu referentnu rodoslovnu zbirku. Pojedini članovi u svom radu sasvim se ravnaju po vlastitom ukusu i načinu, pa ipak ih gotovo tri četvrtine poštuje spomenute standarde, što te preporuke samo po sebi postavlja za (slovenski) rodoslovni standard.

Pouzdanost rodoslovnih podataka i kvaliteta rodoslova

Do podataka koje rabimo za sastavljanje rodoslova dolazimo uglavnom iz vlastitih saznanja, dobivanja informacija od drugih te iz arhivske građe. Teško je procijeniti pouzdanost bilo koje od navedenih kategorija glavnih izvora. Lako ćemo se možda osloniti na vlastito znanje, možda smo nešto manje uvjereni u podatke koje nam posreduju srodnici i drugi informatori. Koliko su međutim pouzdani arhivski izvori?

Od arhivskih izvora najpouzdanijima se smatra matične knjige. Ponovimo opet, da su to upisi rođenja (prije krštenja), vjenčanja i smrti. To su primarni i ujedno najpouzdaniji rodoslovni izvori. Ni oni nisu potpuno točni i teško je procijeniti udio mogućih grešaka. Nešto manje su pouzdani prijepisi i razni popisi poput npr. popis župljana (status animarum) i drugi arhivski izvori, koji još nisu ni tako značajni za rodoslovlje poput matičnih knjiga.

Kod točnosti upisa u matičnim knjigama mislio sam prvenstveno na to da je zapisivač nehotice upisao pogrešan podatak. A možda se radilo i o namjernom falsifikatu. Druga je vrsta posljedica slučaja kad biološki roditelji nisu ujedno i zakonski roditelji. Kod krštenja se u pravilu upisivalo zakonske, a ne biološke, pa i u slučaju kad ti nisu bili isti. Kad majka nije bila udata, kod krštenja su upisivali samo ime i prezime majke, a ne i oca, bez obzira je li bio poznat. Takvu praksu ne možemo označiti pogrešnom, više žalimo što je postojala, jer se zbog nedostajućeg upisa oca istraživanje u tom smjeru najvjerojatnije posve prekida.

I drugi slučaj. Za oca je dosljedno upisivan majčin muž, i u slučajevima kad nije bio biološki otac, bila ta okolnost poznata ili ne. U tim slučajevima rekli bismo da je došlo do svjesnog ili nesvjesnog, tihog posvajanja. A rodoslovce vjerojatno zanimaju biološki roditelji, a ne mogući posvojitelji. Tako se zna dogoditi da istraživač uloži mjesece čak godine u istraživanje, a da ni ne zna da ih ne ulaže u istraživanje vlastitog rodoslova.

Hoćeš nećeš moramo se pomiriti s tim da zakonski roditelji nisu uvijek i biološki. Kolik je udio takvih slučajeva, to je više-manje stvar procjene koja se kreće od dva do 15 posto. Kad bismo povjerovali tim ocjenama, moramo znati i neprijatnu činjenicu da se vjerojatnost događaja kod ponavljanja množi a ne zbraja. U svakoj generaciji imamo po dva pretka, dvije šest, u tri četrnaest, u četiri trideset. Iskusnim matematičarima i statističarima prepuštam određivanje pouzdanosti roditeljstva za šesnaest predaka neke osobe u četvrtoj generaciji.

I primarni rodoslovni izvori, odnosno matične knjige nisu posve pouzdan zapis temeljnih rodoslovnih događaja, mada imaju zakonsku valjanost.

Bez obzira na čovjekova nastojanja da što točnije zabilježi spomenute događaje za puno točniji zapis pobrinula se sama priroda. Ne puno točniji, nego posve pouzdan. Još od čovjekova postanka se rođenje i sve njegove tjelesne posebnosti oblikuju po planu, koji dijete nasljeđuje od predaka.

To je znanost otkrila u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Genetika se od otkrića DNK izuzetno brzo razvija, čak brže i od informatike, koja je odlučujuće pomogla i kod razvoja genetike.

Ovdje ću područje genetskih istraživanja i njihovih mogućnosti samo ukratko spomenuti. Za početak ću citirati uvodni odlomak knjige Genom, koju je napisao Matt Ridley: «Čovjekov genom – ukupan niz ljudskih gena – dolazi u paketu dvadeset i tri razna para kromosoma. Dvadeset i dva para označena su brojevima od najvećeg (broj 1) do najmanjeg (broj 22), dok preostali par predstavljaju spolni kromosomi: dva velika kromosoma X kod žena i jedan X i jedan mali Y kod muškaraca.»

Na daljim stranicama čitamo. «Čovječje tijelo čini približno 100 milijuna stanica. Svaka ima jezgru i u njoj po dva potpuna niza ljudskog genoma (osim stanica jajašaca i spermija, koji svaki ima jednu kopiju). Jedan niz dobili smo od majke, drugi od oca.»

Dosta je teorije. Za najnužnije razumijevanje genetike u rodoslovlju važno je znati da postoji majčina (mtDNK) i očeva (Y kromosom) nasljedna informacija, koja se iz generacije u generaciju praktično ne mijenjaju. Za ovu raspravu zadovoljimo se činjenicom, da se Y kromosom nepromijenjen prenosi s oca na djecu i da ga na sljedeću generaciju (unuke) prenose samo muški potomci, a isto se tako mtDNK prenosi s majke na djecu i u sljedeću ga generaciju prenose samo kćeri.

Ostanemo li kod ovog jednostavnog pravila, neće nam biti teško razumjeti da u svakoj stanici svog tijela nosimo nekvarljiv zapis o svom rodoslovnom porijeklu. Taj zapis ne da se vidjeti očima. Ni mikroskopom. Moguće ga je vidjeti samo laboratorijskom analizom. Te analize još su uvijek prilično zapletene i stoga prilično skupe. trenutno za takvu analizu treba odvojiti oko 80.000 tolara. Cijena je sigurno uvjerljivo ograničenje. Za usporedbu genoma dviju osoba, svaka od njih morala bi dobiti sliku svoga genoma.

Rodoslovac koji bi želio genetski dokaz pravilnosti svog rodoslova morao bi imati slike genoma svakog pretka. Većina njih nije više živa i tako nećemo stići daleko. No, lako si možemo drugačije pomoći. Najprije bi trebalo napraviti genetsku usporedbu živuće braće i sestara. Potom je moguća usporedba među bratićima i sestričnama po ocu i majci, pa tako dalje do bratića i sestrični u nekoliko generacija.

Postoji i druga razmjerno jednostavna mogućnost. Za sada je i ta više teoretska nego li praktično izvediva. Kad bi svoju genetsku sliku usporedili sa slikama svih drugih, onako kako u kriminalistici traže poklapanje otisaka prsta, sigurno bismo našli jednaku sliku kod posve nepoznatih osoba muškog ili ženskog spola. Dovoljna jednakost značila bi da su te dvije osobe u rodu. Možda im ta spoznaja sama po sebi ne bi mnogo značila. No, rodoslovci bi dobili i treće oruđe u svom radu, ako je prvi vlastito znanje, a drugo arhivska građa. To treće oruđe je još nepogrešivo, što se za prva dva ne može tvrditi.

Budući da smo u zapadnoj kulturi naučeni da se prezime prenosi po muškoj liniji, morale bi i osobe istog prezimena (bar kod rjeđih prezimena) biti genetski srodne. Upravo to u SAD već pokušavaju. Tamo nastaju usporedne datoteke, gdje za usporedbe već postoji na tisuće uzoraka.

Nerijetko se dogodi da istraživači u svom radu zađu u slijepu ulicu, najčešće zbog odsustva prvog, ali i drugog «oruđa». Sad smo na pragu doba kad su pred rodoslovcima bliski susreti treće vrste.

Kad zađemo u slijepu ulicu

U dosadašnjim poglavljima ograničili smo se na temeljne elemente rodoslovnog rada i ne namjeravamo se upustiti u nešto drugo. Ipak, neće biti odviše barem se dotaći i praktički neizbježne situacije, u kojoj ne vidimo više mogućnosti nastavljanja rada. Vjerojatno u takvu situaciju dođe svaki revniji rodoslovac. S krajem rodoslovnog istraživanja moramo se pomiriti ako smo tražeći pretke došli do zadnje sačuvane matične knjige. Stariji od matičnih knjiga su urbari, koji ne spadaju u rodoslovno pouzdane izvore, jer samo ime (i prezime) ne određuju dovoljno pouzdano.

Primjer takvog slučaja je rodoslovni rad kolege Franca Cankara, koji je svoje pretke (i srodnike) istražio do posljednjeg evidentiranog muškog pretka, a isto je učinio i za pisca Ivana Cankara. Došao je do dva Cankara, koji su prije četiri stotine godina živjeli kao susjedi u Veliki Ligojni. S velikom vjerojatnošću možemo zamisliti da su bili braća ili bratići, sigurni ipak ne možemo biti bez dokaza. O takvim situacijama kad smo nakon istraživanja matičnih knjiga iscrpili sve moguće izvore ne možemo govoriti kao o slijepoj ulici.

U slijepoj ulici rodoslovac se obično nađe onda, kad ne zna u kojoj župi se odigrao događaj koji rabimo kao temeljni kamen rodoslova – rođenje, vjenčanje ili smrt. U tim slučajevima obično raspolažemo s imenom i prezimenom i poznatom ili procijenjenom godinom događaja. Prezime može poslužiti kao orijentacijsko pomagalo. Danas nam Telekomov imenik pregledno pokazuje rasprostranjenost pojedinog prezimena na području današnje Slovenije. Nekako se nadamo da je ta rasprostranjenost istog prezimena bila slična i pred 100 ili više godina.

Da su i tada imali takve «telefonske imenike» traženje izlaza iz slijepe ulice bilo bi puno lakše. Nešto slično telefonskom imeniku od prije 100 godina sastavili smo u Slovenskom rodoslovnom društvu tako da smo u računalnu datoteku prepisali popis članova Mohorjeve družbe od prije sto godina, ka je u to družbu bilo učlanjeno oko 80.000 osoba.

U tu svrhu sve je upotrebljivija i združena rodoslovna zbirka članova. Ona broji već blizu pola milijuna osoba i sve brže raste. Ova referentna datoteka koja je članovima dostupna na društvenom računalu u Ljubljani vrlo je korisno i preporučljivo pomagalo svakom istraživaču, prije nego li se sam upusti u opsežniji istraživački rad.

Posebno zamršene situacije vrijedi objaviti i time na rješavanje pozvati i druge znalce. Objavljivanje je moguće u rodoslovnom časopisu, a još veće mogućnosti objave pruža Internet, gdje za tu svrhu postoje razne mogućnosti. takve objave, kao i mogući odgovori ne plaćaju se.

U posebno bezizlaznim situacijama možda bi pomoglo, ako što širi krug pomagača motiviramo primjerenom nagradom.

Da navedem primjer: Majka moje bake po majčinoj strani, Frančiška Marolt, koja je po obiteljskoj predaji bila učiteljica, rodom iz Vrhnike. Osim imena i djevojačkog prezimena znali smo i datum rođenja. Znali smo i datum vjenčanja, ali ne i mjesto rođenja i vjenčanja. Obično je vjenčanje održavano u župi iz koje je bila mlada. Ni rođenje ni vjenčanja Frančiške Marolt u njima nisam mogao naći. Pogledao sam i knjigu napovjedi. To spominjem u ovom poglavlje upravo kao spasonosno rješenje, kad u domaćoj župi ne nalazimo zapisa o vjenčanju. Mladoženja i mlada napovijedaju se svatko u svojoj župi. napovjedi su ponekad dobar izlaz iz slijepe ulice. U mom slučaju nisu bili. Ni Frančiška Marolt, ni njen mladoženja Martin Peruzzi nisi bili napovijedani u župi kamo su trebali spadati. Po bezuspješnom traganju u vrhniškim arhivima, s jednakim (ne)uspjehom nastavio sam u nekim susjednim župama. Dosta se neuspjeha skupilo u nekih deset godina i dogodilo mi se čak, da sam se ponovo našao pred istim arhivskim izvorom, jer sam poslije određenog vremena zaboravio gdje sam već pokušavao. Kod toga je dobro preporučiti da istraživač u svom poslu vodi i evidenciju odrađenog posla. To je zbilja dobra preporuka, koju nije lako ostvariti, jer za nekoliko stotina, tisuća ili čak desetina tisuća osoba takvu je evidenciju gotovo nemoguće voditi. Također kao preporuka valja i da za svaki evidentirani događaj naznačimo izvor podataka. I ta je preporuka dragocjena, mada je istina da su kod potpunih podataka naznake izvora najčešće sasvim suvišne. Svih detalja tog neuspješnog traganja se više ni ne sjećam. Pothvat sam nekoliko puta objavio u časopisu «Drevesa» i na internetu. I to spominjem kao moguću pomoć u traženju izlaza iz slijepe ulice. Meni to nije pomoglo. Nakon više od deset godina pokušaja odlučio sam se probati s raspisivanjem nagrade. Obećao sam pršut i mijeh vina onome tko nađe upis vjenčanja Martina Peruzzija i Frančiške Marolt. Prijatno me iznenadio kustos ljubljanskog Nadbiskupijskog arhiva, kad mi je prije nekoliko mjeseci poslao ispis tako dugo traženog događaja. Koliko vremena i troškova bih uštedio, da sam nagradu raspisao godinama prije. Iz ispisa je postalo očito da su se preci oženili u Ljubljani kod franjevaca, a da mlada nije bila rođena u Vrhnici, nego su od tamo bili njeni roditelji!?

Ovaj slučaj nek ohrabri one koji misle da iz slijepe ulice nema izlaza. Ponekad ga doista nema, no ne znači da moramo prebrzo odustati.

Čuvanje osobnih podataka

Većina današnjih država ima u zakonodavstvu uređeno i čuvanje osobnosti. Podatke koje mi rodoslovci sakupljamo u svom radu, uglavnom ulaze u tu kategoriju. Pogotovo to važi za živuće osobe. Zato nam u arhivima, crkvenim i građanskim, u pravilu nije dostupna građa mlađa od 100 godina. Kod matičnih službi upravnih jedinica matičari imaju podrobne upute za rad i tražiocu rado pomažu u okviru danih ovlasti. Na sreću, rodoslovcima su podaci o srodnicima za posljednjih 100 godina dostupni na drugi način i zbog njih ne trebamo ići u arhive, a stari su ionako van zakonskih ograničenja. Toliko, ukratko, o dostupnosti podataka.

Čuvanje osobnih podataka dobro je poštivati i u vlastitoj evidenciji, a pogotovo kod objavljivanja rezultata svog rada. U većini država sličnih našoj, ustalila se praksa da kod objavljivanja podataka o živim osobama izostavimo datume. Te preporuke ne drže se svi i svuda, a zasad nije poznat slučaj da bi prekršitelj bio sudski gonjen. Za usporedbu uzmimo rodoslove plemstva. Objavljuju ih na internetu sa svim potankostima i teško da bi to danas shvaćali kao svojevrsnu povlasticu noblese pred svim običnim smrtnicima. Slično je teško razumjeti da je uvid u zemljišne knjige sasvim javan, a datum rođenja moje unuke to ne bi bio.

Tko se pak želi na svaki način zaštiti od prigovora nedozvoljenog objavljivanja osobnih podataka, neka se pred objave pomogne računalnim rutinama koje će se pobrinuti za usklađivanje sa zakonom.

Rodoslovna pomagala

U njih bih prvenstveno ubrojio računalo s rodoslovnim programom i internetom sa svim što on može. Većina onog što je dostupno u klasičnom, dostupno je i u računalnom obliku. Na računalne medije postupno sele sve obimnije arhivirane datoteke. Toga ima puno u inozemstvu, pogotovo u SAD. Da samo spomenem evidenciju useljenika dostupnu na internetu, njihove popise stanovništva do 1930. godine, popis umrlih i posebno datoteke s rodoslovima, koji broje na milijune unesenih osoba. Ta pomagala pogotovo su upotrebljiva za Amerikance i naše zapadne susjede. Nemoguće je nabrojati sve što je danas rodoslovcima dostupno na internetu. No, pogotovo kod starijih rodoslovaca se čuje zamjerka, da ne znaju rabiti računalo. S druge strane, mnogi je stariji rodoslovac shvatio da za rodoslovni rad s računalom nije nužna posebna izobrazba, pa su ga se brzo i marljivo latili. Ako se usprkos svemu ne mogu odlučiti, možda je moguće na rad privući nekog od djece ili unuka. Ionako će prije ili kasnije nekom trebati ostaviti rezultate dosadašnjeg rodoslovnog rada.

Uopće ne bi bilo teško dodati u prilogu ovom priručniku njemački i latinski rječnik najčešćih rodoslovnih pojmova. Neki drugi rječnici, poput npr. rječnika mjesnih naziva, za ovaj su priručnik ionako preopsežni. Iznimno prilažem usporednu tabelu latinice i gotice. Brojna druga rodoslovna pomagala bila bi za ovaj priručnik preopsežna, a najčešće su dostupna u priručnim knjižnicama važnijih arhiva.

One čitaoce, koje rodoslovna tematika zanima podrobnije nego li je opisana u ovoj knjižici, pozivam da posegnu za drugom literaturom na našem i stranim jezicima, a neizmjerna je ponuda na internetu. Naći ćete je bez teškoća, samo kao pojam u tražilicu stavite riječ rodoslovlje ili neku od stranih inačica te riječi: genealogy, genealogie, genealogia. Web stranice koje održavaju članovi Slovenskog rodoslovnog društva su http://www2.arnes.si/~rzjtopl/rod/rod.htm i http://genealogy.ijp.si. Tamo su navedeni linkovi (veze) na brojne druge rodoslovne stranice. Rodoslovne stranice Hrvatskog rodoslovnog društva "Pavao Ritter Vitezović" dostupne su na adresi http://www.rodoslovlje.hr/.

Najvjerojatnije najbogatija zbirka rodoslovnog gradiva dostupna je preko portala http://www.cyndislist.com.

Toliko za početak. Još bi se mnogo moglo reći, no gotovo će biti dosta ako ponovimo: počnimo odmah!

Peter Hawlina

Osnivač je Slovenskog rodoslovnog društva. Član je "Association of Professional Genealogists". Tečno govori engleski, njemački, hrvatski, srpski i slovenski jezik. Autor je rodoslovnog priručnika.

Možda vam se svidi

1 komentar

  1. štefka jovanović says:

    sviđa mi se izrada i način traženja rodoslovlja

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.