Od Kastavštine do fužinarske kovačije – II dio
Prije nekoliko dana objavili smo prvi dio priče "Od Kastavštine do fužinarske kovačije" Zlate Bujan-Kovačević (Vrata, 1934), književnice i inicijatorice našeg rodoslovnog društva. Danas objavljujemo drugi nastavak.
II dio
Prabaka Katarina bila je iz obitelji Mance i Kauzlarić, a njeni Kauzlarići, jedna od najstarijih obitelji u Fužinama, imali su nadimak Lukinići. S pravom, jer je to ime u njihov rod donijela značajna udavača Marija Lukini, kći Josipa Lukinija, Bakranina, iz tamošnje plemstvom srođene viđenije obitelji. O njegovoj pak ženidbi u matici grada Bakra za godinu 1733. piše ovako: Dan 21 Aprilia oßenilse ie Pok. Kneßa Josefa Lukina ſin Josef za Kattarinu Hochsteterinu od Nemſkoga grafa. Pozakonil sam ih ia Pop Ivan Thoma Carina Plovan u Novoj Kraglievicße.
Dalja istraživanja o ovoj porodici pokazuju da je mladenac, Josef Lukini, sin kneza bakarskog Franciska Josefa Lukinija uskoro nakon ženidbe u Bakru dobio neki posao u Fužinama, a 1730-tih to je jedino moglo biti služenje bečkom dvoru kao kaštelan u kaštelanatu, ili nešto tome jako blisko, koji je trebao upravljati ostacima opljačkanih zrinskofrankopanskih gorskokotarskih dobara. Jer susjedni Lič, starije i bogatije mjesto od Fužina, opustošeno je nakon velikaške pogibije 1671. u doba svog najvećeg prosperiteta, kad je imalo čak 6 vodenica s pilanama i mlinovima, stražarnice i vlasteosku lovačku kuću. Budući da se nastanio u obližnjim Vratima, mora da je tamo izgradio kuću za svoju brojnu porodicu i svoju plemenitu suprugu Katarinu rođenu 1714. godine neznano gdje i od kojeg Hochstettera. Ta u Europi veoma razgranata porodica imala je samo jedan plemićki rod iz Augsburga, s odvjetcima među trgovcima suknom, začinima i žitom i bankarima u Veneciji i kasnije rudnicima i sjajnom staklanom u Tirolu. Može se pretpostaviti da je šukunbakin predak iz Tirola. Nakon što je Hochstetterska staklana i rudnici prešla u tuđe ruke, a po zlu pošli i bankarski poslovi zbog kojih su u doba najvećeg procvata bili dva puta obnovili staro plemstvo posuđujući novac Maximilijanu I godine 1518. i Ferdinandu I 1551., upravo ovdje na neki način otac ili djed moje Katarine došao u dodir s Lukinima, očito talijanskim Tirolcima koji su isto tako, zastupajući austrijsku vlast, došli služiti u Primorje.
I zbog svih tih pretpostavki ja nedavno telefoniram u Arhiv grada Augsburga da se dokopam rodoslovnog stabla plemićke obitelji ne bih li na kome odvjetku naišla na mogućeg oca moje Katarine rođene 4. studenog 1714. u tko zna kojem malom mjestu širom Europe, ako već ne u Augsburgu. Oni tamo vele da će za 25 Eura traganja po satu ispisati sve što želim, pod uvjetom da im kažem mjesto, datum i ime oca!!!? Kao da to sama ne bih umjela. Šukunbaka Kattarina Hochstetter, iz očito propale plemićke porodice, završila je u šumama Gorskog kotara, kuda su je doveli nekom skromnom kočijom, jer prave ceste jedva da je bilo, premda se karavanski putovi spominju. Čak radi i pošta i u dokumentima piše kako je u to doba osuđen na globu neki Agneze (ustvari krsni kum mnogoj djeci iz moje obitelji Lukini) magister pošte iz Fužina radi pronevjere 5 bala duhana. U Fužinama se odsjedalo i stoljeće ranije kako je zabilježeno u frankopanskom pismu kad se išlo na svadbe i pogrebe od Trsata do Ozlja. Sa svojim mužem šukunbaka je namrla mojoj obitelji drugo prezime, tj. Lukinić, izrodila ovdje petoro djece, mlada obudovjela i doživjela duboku starost.
Fužine 1930. godine
Nikako ne uspijevajući naći lozu svojih Hochstettera, istražujući i lijevo i desno, čitajući, pitajući, naišla sam na slatku priču o onim zagrebačkima. Oni su mi odmah zanijekali svoje plemićko podrijetlo, a možda su ga samo zaboravili. Njihov pradjed, slastičar u Beču, bio je zaljubljen u jednu Hrvaticu, kuharicu, koja se nikako nije htjela udati za nj. On nije odustajao, jer kad je pobjegla najprije u Peštu, pa u Temišvar, pa napokon u Zagreb, on ju je svuda vjerno slijedio. Tu, u Zagrebu dala mu je gotovo nemoguću ponudu da će se udati za nj, samo ako prihvati da se deklarira kao Hrvat. On je to jedva dočekao. Nakon ženidbe u Zagrebu su otvorili slastičarnicu. Od njihove djece zagrebački su sjajni Hochstetteri liječnici i drugi intelektualci. A ako ja ikada budem našla svoje stablo vezano za prastaru augsburšku porodicu, bit ću u rodu s pjesnikom Friedrichom Hoelderlinom i Winstonom Churchillom, ni manje ni više!?
Pa sad, nakon poduljeg lutanja internetom, da se nasmijem nad lakomcima iz augsburškog arhiva, koji bi za 25 eura po satu nekoliko dana otvarali i zatvarali knjigu objavljenu godine 1976. u kojoj je crno na bijelom ucrtano porodično stablo plemenite obitelji Hochstetter, u kojoj ću zasigurno, ali tek kad je se dokopam, pronaći mogućeg oca bake iz svojeg osmog koljena i završiti tu priču iz „fine hiše“.
(nastavit će se)