Budiše iz Nevesta i Cere

U sljedeća ćemo tri nastavka objaviti tekst g. Nediljka Budiše pod naslovom "Okvir za istraživanje podrijetla roda Budiša iz Nevesta i Cere u dalmatinskoj Zagori". U prvom nastavku donosimo priču o geografskom položaju i ekologiji Nevesta i Cere te o imenima Nevesta i Cere u povijesnom kontekstu.

Uvodna riječ

Kada je otac psihoanalize Sigmund Freud mjeseca rujna 1901. godine šetao po velebnim ruševinama Foruma Romanuma u Rimu, došla mu je na um jedna dalekosežna ideja. Naime, sve te silne ruševine mogu predstavljati i metaforu podsvijesnog u svakom čovjeku. Po njegovom učenju, prošlost se može samo potisnuti ali nikada izbrisati iz svijesti (pogotovo ne iz podsvijesti). Jednako kako nas ruševine stalno podsjećaju na materijalnu prošlost, tako i naša podsvijest nikada nije potpuno slobodna od tragova našeg djetinstva.

Moje djetinstvo u dalmatinskoj Zagori sedamdesetih godina prošloga stoljeća u selu Ceri (župa Nevest) bilo je među ostalim i obilježeno i pričama moga pokojnoga dida Ante Budiša pok. Andrije (1910.-1976.) koga su zvali Ćiko. On je imao dosta znanja o lokalnoj povijesnoj usmenoj tradiciji. Međutim, osim mene (u vrijeme njegove smrti, desetogodišnjeg dječaka) i njegovog prijatelja Jure Sunare-Tarlaša (seljaka koji je bio i arheolog-amater), nije bilo nikoga u mjestu tko bi se zanimao za njegovo lokalno povijesno znanje. Danas se sjećam didovih priča samo djelomično, nikada ga nisam nešto sustavno pitao, nego uvijek usput, uz neku prigodu. I moram priznati da sam dugo vremena mislio da su to samo lijepe priče i ništa više. Kad sam pregledao original spiska obitelji u Nevestu iz 1711. sjetio sam se njegovih kazivanja da je Ivan “pater familias” svih cernskih Budiša a Cvitko svih ceranskih Sunara. Tada mi je postalo jasno da su ono malo didovih informacija koje sam uspio zapamtiti morale biti vjerodostojne. Mene je u to vrijeme više zanimala neveška Gradina, o kojoj je dosta dosta zanimljivog ispričao (ali to je tema za drugu priču), ali ne i ime Budiša.

Sretna je okolnost da se radi o rijetkom imenu/prezimenu što čini svako istraživanje lakšim. Cilj ovoga pisanja nije rigorozno znanstveno istraživanje toga imena već pokušaj prezentacije onoga što se zna kako bi se dobila solidna osnovica za buduća istraživanja.

O geografskom položaju i ekologiji Nevesta i Cere

Sela Nevest i Cera su smještena u srcu dalmatinske Zagore (vidi sliku), u zaleđu primorskih gradova Šibenika i Trogira na pola puta između Knina i Splita željeznicom sa udaljenošću od oko 4-5 kilometara do auto-ceste Dalmatine. Kroz mjesta sa južne strane (pravac jug→sjever) ide lokalna cesta Prgomet-Drniš a sa sjeverne strane isto tako lokalna cesta Utore Gornje-Konjevrate (pravac istok→zapad). To je kraj tipične submediteranske klime. U Ceri klima ima više mediteranski karakter (tu su tradicionalno rasle dobre masline, bademi, orasi, smokve,razne vrste voćki i povrća) dok je na sjevernom djelu (Nevest) više izražena mješavina kontinentalne i mediteranske klime; ljeta su vruća a zime često hladne i burovite. Stanovništvo se bavilo i stočarstvom, uglavnom ovčarstvom.

U krajobrazu šireg područja Nevesta i Cere dominira krš sa karbonatnim stijenama čija tektonska razlomljenost pospješuje poniranje atmosferske vode u podzemlje. To je glavni uzrok nedostatka vode posebno u ljetnim mjesecima. Postoje dvije veće krške zaravani (neveško i ceransko Polje) sa eocenskim flišom pomješanim sa crvenom i crnom zemljom.

Područje Nevesta i Cere je tradicionalni krški kulturni pejzaž oblikovan neusklađenim međudjelovanjem prirode i čovjeka. Nekontrolirani porast stanovništva je uzrokovao agrarnu prenaseljenost praćenu intenzivnom ispašom, sječom i uništavanjem vegetacijskog pokrova. Rezultat je bio erozija tla, njegova smanjena plodnost usljed nemogućnosti samoobnove. Na socijalom planu taj neusklađnjeni odnos prirode i čovjeka je doveo do siromaštva i propadanja tradicija i vrijednosnih sustava. Zbog toga je čitav kraj demografski skoro odumro u zadnjih dvadesetak godina,

Imena Nevesta i Cere u povijesnom kontekstu

Nevest i Cera su stara naselja. Paleolingvist Petar Skok izvodi ime Nevest iz illirskog jezika; u prvom pisanom dokumentu navodi se „Neveste“, što je i danas službeno ime toga mjesta u talijanskom jeziku. Neobično je da se nitko do sada nije dosjetio povezati ime Nevest sa imenom illirskog plemena Nesti iz okolice rijeke Nestos (današnja Cetina). Isto tako pronađen je i epigrafski spomenik u Zaostrogu čovjeku koji je očito bio glavar ilirskog municipija Novensa (Aurelius Veturious decurio municipi Novensium); još se ne zna gdje je ovo naselje, ali je ime upadljivo slično imenu Nevest (koga Coronelli na svojoj karti iz 1696 godine zove „Nouest“). Isto tako na nekim starim zemljovidima Nevest je označen kao Neuss.

Svi moderni povjesničari koji spominju Nevest polaze od pretpostavke da je to staro ilirsko ime. Uzrok tome jest Stošićev citat jedne Skokove jezične studije toponima iz 1920 godine, koji su svi poslije manje više nekritički preuzeli. Međutim isto tako može biti jednako vjerojatno da je ime Nevest novijeg datuma. Nemamo naime povijesnih dokumenata i sistematskog arheološkog istraživanja ovoga prostora. Ne postoji ni jedna poznata isprava hrvatskih narodnih vladara gdje bi se Nevest eksplicitno spominjao; malo znamo o ovome prostoru prije mongolske najezde. Za sada pouzdano znamo da je papa Klement IV. izdao 13. srpnja 1266. bulu sa prvim spominjanjem sela Nevest.

Ime Cera (talijanski Cerra) pojavljuje se u dokumentima još kasnije, tek 1521 godine i to kao „Čera“. To je vjerojatno izvedenica od staroslavenskog „černo“ ili „cerna“ što odgovara riječi „crno“ u modernom hrvatskom jeziku. Drugo tumačenje da je mjesto dobilo ime prema hrastu ceru (Quercus cerris) je doduše popularno, ali malo vjerojatno (hrasta cera ima posvuda).

Područje današnjeg Nevesta i Cere se u starim vremenima zvalo Nevest a obuhvaćalo je i izgubljeni dio koji se zvao Legatovići/Lagatovići (područje oko Lagatora i Lagatorića u današnjem Unešiću). Sva ta područja se skupno zovu „stari“ ili „povijesni“ Nevest.

Nastavak:  Prezimena Nevesta i Cere u zadnjih 350 godina