Husari u Hrvatskoj prije 500 godina

Popis stanovništva 1948. godine zabilježio je u Hrvatskoj 111 osoba koje su nosile prezime Husar.

Povijesni nastanak tog prezimena vezan je za mađarsku riječ “husz” (dvadeset). U Mađarskoj su od 1445. g. dvadesetorica seljaka morala za rat opremiti jednog konjanika. Po toj dvadesetorici mađ. “huszári”) proširio se naziv husar za vojnika lake konjice u mnogim zemljama. Zanimanje se ponegdje pretvorilo u nadimak, a od nadimka će se kasnije stvoriti i prezime.

Najstariji pisani trag prezimena Husar u Hrvatskoj otkriva se još davne 1507. g. u dokumentu Varaždinske županije – u kojem su popisane osobe oslobođene od poreza. Takvu su povlasticu uživale starješine ondašnjih seoskih sučija i općinski dužnosnici, ali i siromašni mještani bez imetka većeg od tri florena. Navedeni dokument čuva se u Mađarskom državnom arhivu, u zbirci “Diplomatikai leveltar”, kao spis br. 104.179.

Na tom popisu za vlastelinstvo Vinicu zapisan je bio i “Petrus Hwzar” (Petar Husar). O tom našem najstarijem Husaru ostaje, međutim, nedoumica da li mu je “Husar” bio samo nadimak ili već i zametak trajnog prezimena za generacije njegovih potomaka. Uz Husara tu susrećemo nazive Pek, Mlinar, Švec… – očito nadimke po njihovim zanimanjima. Trajna i nasljedna prezimena u ovom dijelu Hrvatske pojavit će se tek sto-dvjesto godina kasnije.

Iz tog kasnijeg vremena potječe drugi dokument – priložen našem izvještaju – u kojem se naziv Husar već pojavljuje u ulozi pravog prezimena.

Dokument je nastao pod vrlo dramatičnim okolnostima. U to su doba prilike na hrvatskom ratištu protiv Turaka stigle na rub katastrofe. Turci su praktički osvojili cijelu Ugarsku, u sastavu koje je bila Hrvatska sa Slavonijom. Nedaleko Čakovca podigli su moćnu tvrđavu Kanižu, u Podravini im se još opirao Đurđevac, ali su cijelo područje između Križevca i Ivanića pretvorili u pustoš. Razorili su utvrde Vrbovec i Božjakovinu na prilazima Zagrebu, a iz osvojenog Siska (1593. g.) turskim akindžijama, jurišnoj konjici, otvorila se ravnica sve do zidina Okića i Samobora.

Sa zagrebačkog Griča moglo se noćima pratiti kako na drugoj obali Save u plamenu nestaju sela, iz kojih su Turci tjerali povorke s robljem i plijenom. Zagreb se suočio sa smrtnom opasnošću. Upravo se u tom vremenu pojavila isprava u kojoj će biti opet zabilježen Husar kao prezime.

Pritisnut oskudicom novca, za rat potrebnijeg nego ikada, Sabor je 1598. g. prvi puta prihvatio zaključak da se – radi ratnih poreza – mora popisati svaki dom u preostaloj Hrvatskoj.

Dokument koji je nastao iz tog popisa, čuva se danas najvećim dijelom u Hrvatskom državnom arhivu. No, onaj dio koji navodi Husara u Varaždinskoj županiji danas je u posjedu Mađarskog državnog arhiva (Magyar Orszagos Leveltar) u Budimpešti. Tamo ga drže u zbirci “Conscriptiones portarum, tomus XLVII” (Popisi poreznih jedinica, knjiga 47.).

Izvještaju koji čitate priložena je naslovna stranica navedene isprave pod naslovom “Regestum”, na kojoj se jasno uočava godina njenog nastanka – 1598. Priložen je i njen prijevod s latinskog, a zatim i stranice 777 na kojoj je u 3. retku tadašnjim pravopisom zabilježeno:

“Castrum Lobor cum suis pertinentiis
portiones magnificorum dominorum Joannis et Petri
Keglyewich…”

a na slijedećoj, 778. stranici, oko njene sredine:

“Fraimani”

i 6 redaka niže:

“Blasius Hwszar, Inq(uilinus)”.

U prijevodu na hrvatski to znači:

“Tvrđava Lobor sa svojim pripadnostima
posjedi velemožne gospode Ivana i Petra
Keglevića…
Frajmani…
…Blaž Husar, gornjak”

Tvrđava Lobor bila je tada sjedište velikaša Keglevića, suvlasnika vlastelinstva Krapinsko-kostelskog, jednog od najvećih u tadašnjoj Hrvatskoj. Porezni popis koji je o njihovim podložnicima sastavio Ludovik Bedeković, plemićki sudac Županije Varaždinske, nabraja naselja Martinec, Kujanec, Očinkovec, Vokovec, Peršaves, Orešje i Dolkovec s tamošnjim kmetovima. Izvan toga popisan je skupina od 16 “frajmana”, tj. podložnika koji nisu bili obavezni poput kmetova plaćati vlastelinu činž i slična podavanja za dodijeljenu zemlju. Frajmani (latinski “inquilini”) bili su najčešće siromašni seljaci, koji su od posjeda imali samo kuću s okućnicom. Krčenjem šume stvarali su svoje obradive površine, na kojima bi obično prvo podizali najunosniju kulturu onog vremena – vinograde. Po vinogradu (kajkavski: gorica) nazivali su ih i gornjacima.

U slučaju Keglevićevog Lobora skupina od 16 “frajmana” može značiti i nešto drugo. To bi mogli biti vojnici posade u tvrđavi Lobor, oslobođeni kmetskih obaveza u zamjenu za vojnu službu. Međutim, kraljevski (ratni) porez obuhvatio je 1598. g. – kako vidimo – i njih.

Isprava pokazuje kako je Blaž Husar bio zadužen kraljevskim porezom (koji se nekad skupljao i više puta u godini) u iznosu od 75 banskih denara. Sto denara vrijedilo je jednu forintu u zlatu. Bio je to dodatni težak teret, osobito za seljaka koji je vlastelinu već dugovao činž (zakupninu) u novcu, žirovinu za ispašu stoke, tersovinu i gornicu u vinu, tzv. darove za gospodski stol: tovljenu perad, sir i jaja, kola drva za ogrjev te posebno desetinu od svega uroda Crkvi. Vlastelinstvo je osim toga samovoljno teretilo svoje podložnike nizom dodatnih nameta i služnosti. Kad bi, na primjer, gospoda došla u lov – seljaku najstrože zabranjen – on im je morao hajkati zvjerad, hraniti lovne pse i konje. Ali, teret teži od svega toga za seljaka postat će tlaka, ručna i zaprežna, koja će postupno narasti i na pet dana u tjednu, “od sunca do sunca”.

Blaža Husara su sapinjala i brojna teška ograničenja. Od svojih plodova nije smio ništa iznijeti na prodaju, dok ih prije toga nije vlastelinstvu (“pravo prvokupa”). Vino bi smio prodavati samo do Božića, kad ga je imala svaka kuća – pa mu je i cijena bila najniža. Kmet nije smio trgovati, loviti ribu, podići mlin na potoku. Sve su to bila tzv. manja kraljevska prava, dostupna jedino vlastelinu. Njegovi nadglednici, španovi, često su tjerali seljake da – osim sve tlake – još lome kamen za gradnju vlastelinstva, vuku lađe rijekama, tjeraju vlastelinsku stoku na sajmove i pri tom plaćaju sve one maltarine i mostarine iz vlastitog đžepa.

Ne smije se zaboraviti da je vlastelin za podložnika bio i sudac prvog stupnja, praktički bez prava priziva. Imao je pravo izricanja velikih globa, kazni batinjanjem, a mnogi i izricanjem smrtnih kazni (“pravo mača” – jus gladii). Toliko doznajemo o vremenu iz kojeg je sačuvan zapis o Blažu Husaru, podložniku velikaša Keglevića – gospodara Lobora.

Sljedeći Husar u hrvatskoj povijesti pojavljuje se u dokumentu iz Hrvatskog državnog arhiva koji nosi naslov “Regestum vini jurismontani castri Crapina, factum pro Anno Domino 1613, portio Zekelyana” – “Popis vina od gornice tvrđave Krapina, izrađen za Ljeto Gospodnje 1613., dio Sekeljev”

Isprava je nastala kad je velikaš Keglević, neprekidno u sporu (pa i u oružanim sukobima) sa suvlasnikom Krapinsko-kostelskog vlastelinstva velikašem Sekeljom, napokon otkupio njegovu polovinu imanja i tako postao praktički jedinim vlasnikom tada vjerojatno najvećeg posjeda u Banskoj Hrvatskoj. Keglević je želio najprije doznati koliko mu prihoda donosi kupljeni Sekeljev dio. Zato je naredio da se sa njega popiše najvažniji vlastelinski prihod, daća u vinu zvana gornica. I tu, na 100. stranici, ostalo je zapisano

“Decimam dantes ad Eccle
siam S(ancti) Petri in Konoba
Mons Topolowacz

(u zadnjem retku:)

desertum Joannes Huszar de vinea cb – qr j”

U prijevodu:

“Oni koji daju desetinu
crkvi Sv. Petra u Konobi
Vinogorje Topolovac
pusti (vinograd) Ivan Husar od vinograda (daje) vedara – kvartu 1″

Mjesto koje se nekad zvalo Konoba danas nosi naziv Petrovsko, a udaljeno je od Krapine nepuni sat hoda prema zapadu. Tu je 1613. bio popisan pusti vinograd, od kojega je Ivan Husar ranije morao davati župniku kvartu vina. Napušten je, vjerojatno zbog izumiranja doma Husarovih na tom području.

O Husarima iz razdoblja prije 400 godina nema drugih sačuvanih isprava. Zato je zanimljivo razmotriti gdje to prezime živi u Hrvatskoj danas. Velik dio odgovora na to pitanje izložen je u Leksiku prezimena SR Hrvatske” (Zagreb, 1976).

Naslovnica: Pruski Husari, izvor: Wikipedia