S predavanja “Što rodoslovcima donose popisi zavičajnika?”

U petak, 5. prosinca 2025., ravnatelj Državnog arhiva u Vukovaru prof. Petar Elez održao je predavanje pod naslovom “Što rodoslovcima donose popisi zavičajnika?”. Donosimo prikaz Vladimira Mateka.

Riječ “zavičajnik” označava osobu koja potječe iz nekog mjesta ili kraja, a u širem smislu odnosi se na nekoga tko se bavi tematikom zavičaja, njegovom poviješću, kulturom, jezikom. Često se koristi u nazivima publikacija, udruga i zbornika vezanih uz lokalnu baštinu, a u sustavu državne (prije toga i lokalne uprave) označavala je punopravne stanovnike pojedinih naselja, registrirane u popisima ili knjigama na temelju kojih su im izdavane razne isprave nužne da bi se mogli nesmetano kretati državom ili ostvarivati neka prava na lokalnoj razini. Ti su registri nosili naziv Knjiga zavičajnika ili Imenik zavičajnika, ponekad Knjiga općinara zavičajnika, dok su kolokvijalno u skraćenoj varijanti zvane samo Zavičajnici. Nastajale su kroz razne oblike popisivanja stanovništva, pa su u arhivskim zbirkama ponekad praćene i dokumentima zvanim pukopopisnim listinama ili skraćeno pukopopisnicama. Gotovo redovito praćene su i popisima nezavičajnika i/ili stranaca (dakle osoba koje su u nekom mjestu nastanjene, ali – kako bi se danas to reklo – još nisu postale punopravni građani). Ti registri, slično crkvenim Stanjima duša, sadrže popise cijelih obitelji, nerijetko i više generacija ako su pod istim krovom i na istom kućnom broju, a u njima bi uz datume rođenja, vjenčanja ili smrti trebali biti naznačeni i razni drugi neki podatci koji mogu biti od koristi rodoslovcima. Pod pretpostavkom, naravno, da su općinski službenici zaduženi za njihovo vođenje obavljali svoj posao po pravilima službe…

Predavanje prof. Petra Eleza bilo je u dvorani Katalozi Hrvatskog državnog arhiva

Netko će reći da rodoslovci sve to mogu naći i u crkvenim matičnim knjigama te knjigama Stanja duša. No, one pokrivaju samo onaj dio pučanstva koji pripada pojedinoj religiji, dok Zavičajnici zahvaćaju cjelokupno stanovništvo neke upravne općine, što je jako bitno za razumijevanje migracijskih kretanja i za razjašnjavanje dijelova obiteljskih povijesti u dijelovima zemlje u kojima je zbog raznih povijesnih okolnosti dolazilo do miješanja stanovništva.

Baš je to i bio razlog da ravnatelja Državnog arhiva u Vukovaru, profesora arheologije i povijesti, višeg arhivista Petra Eleza, koji je kao nakladnik potpisao objavljivanje “Zavičajnika Grada Vinkovaca (1909. – 1945.)”, odnosno, “Zavičajnika grada Županje (1928. – 1945.”, a koje je obradio njegov kolega prof. Stjepan Prutki, zamolimo da nas upozna s poviješću tog razmjerno manje poznatog arhivskog izvora za povijesna, demografska i rodoslovna istraživanja.

Počelo je s postupnim ukidanjem feudalizma

U uvodnom dijelu on nas je upoznao s povijesnim kontekstom razvoja zavičajnog prava. Prijelomni trenuci na ovim našim područjima u tom su smislu bili postupno ukidanje feudalnog staleškog društva i uvođenje načela jednakosti svih državljana. Za područje Hrvatske važnu su ulogu imali i Austro-ugarska, odnosno Hrvatsko-ugarska nagodba, razvojačenje Vojne krajine i njeno priključenje Trojednoj Kraljevini. čemu treba pridodati i reformske zahvate bana Ivana Mažuranića kroz modernizaciju javne uprave. Polazeći od odredbi Općeg građanskog zakonika za njemačke teritorije iz 1811. (Deutsche Bürgerliches Gesetzbuch für die deutschen Erbländer) i uvođenje Zavičajnog zakona (Heimatgesetz) iz 1862., županije su prestale biti teritorijalne zajednice plemića te su, kao i općine, postale teritorijalne upravno-političke zajednice.

Zakon iz 1880. koji je općinske vlasti obvezao da vode precizne popise svojih žitelja

Slijedio je niz propisa kojim je reguliran daljnji razvoj municipalnog sustava (gradova i općina), kao što je bio Zakon o uređenju općina i trgovišta, koja ne imadu uređenoga magistrata iz 1870. godine itd-. Neke su se odredbe u njima odnosile i na stjecanje, odnosno gubitak zavičajnog prava, a ono što nije bilo dovoljno definirano bilo je određeno privremenim općinskim redovima za Zagreb i Osijek iz 1850., privremenom banskom naredbom za otpravljanje općinskih poslova u gradovima i trgovištima s magistratima kraljevine Hrvatske i Slavonije iz 1851. i Općinskim zakonom izdanim na temelju carskog patenta iz 1859. godine. U općinama bez uređenog magistrata zavičajna su se prava regulirala slijedeći odredbe gore spomenute privremene banske naredbe.

Zakon o uređenju zavičajnih odnošaja iz 1880. godine

Sve je to prestalo važiti kada je odlukom cara Franje Josipa I. 30. travnja 1880. proglašen Zakon o uređenju zavičajnih odnošaja u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji kojim se u prvom članku propisuje da “Tko ima zavičajno pravo u kojoj obćini, vlastan je u njoj slobodno boraviti, i kad osiromaši, tražiti od nje obskrbu”. U članku 2 ističe se da to pravo mogu steći samo ugarsko-hrvatski državljani, ali da im takvo pravo može pripadati samo u jednoj općini.

Domovnica koja je slijedom zapisa u Knjizi zavičajnika u Nijemcima izdana đaku Edouardu Hahnu. Ta je isprava ujedno bila i putovnica.

Slijede odredbe o stjecanju, promjeni i gubitku zavičajnog prava, koje je faktički i dokaz državljanstva. Ono se može steći rođenjem, udajom, izričitim primanjem ili naseljenjem te stalnim namještenjem u javnu službu. Slijedećih nekoliko članaka odnosi na zavičajni status zakonite i nezakonite djece, odnosno na uvjete koji moraju biti zadovoljeni da bi netko slijedom zamolbe bio primljen u “zavičajnu svezu”: ta osoba mora biti “kadra vlastitim silami sebe i svoju obitelj uzdržavati i ako je poštena života, ne smije se odbiti…” Zakon propisuje i da za taj postupak općinsko zastupstvo može naplatiti i neku pristojbu, ali da ona ne smije biti veća od 6 forinti u seoskim i trgovišnim općinama, odnosno od 12 forinti u gradovima…. Dalje se određuju postupci kod preseljenja iz jedne općine ili čak države u drugu, kao i dodjela zavičajnog prava osobama koje ga iz nekog razloga nisu imale, te tretman u slučaju osiromašenja (danas bismo to nazvali socijalnom pomoći). Slijedom zavičajnosti općinske vlasti izdaju domovnice i to besplatno.

Integralni tekst tog Zakona dostupan je u uvodnom dijelu Zavičajnika grada Osijeka. Za one koji žele o tome doznati i nešto više, vrlo je korisna jer sadrži i prijašnje propise i knjiga “Zavičajno pravo” Kolomana Mutavdjica koji je jedno izdanje potpisao i kao “Practicus”.

Dvije stranice iz Imenika zavičajnika upravne općine Ilok, a koje se odnose na obitelj nekog Andraša Kolara koja je živjela u Starčevićevoj ulici na broju 66. Glava obitelji (ili obiteljske zadruge dok su još postojale) bio je nositelj zavičajnog prava i za potomstvo. Kad bi netko od popisanih umro ili odselio to se zapisivalo u rubrici “Opazka”. Neki su općinski službenici tu upisivali i zanimanja u knjigu upisanih osoba. Ti su se propisi izravno ili uz neznatne izmjene preuzimali i u zakonodavstvo država nastalih nakon raspada Austro-ugarske monarhije, pa su se na području Kraljevine SHS odnosno i Kraljevine Jugoslavije te Nezavisne države Hrvatske provodili sve do 1945. godine.

Knjige zavičajnika samo u kontinentalnom dijelu Trojednice

Ovdje treba podsjetiti da se spomenuti Zakon iz 1880. godine nije odnosio i na Dalmaciju koja je ostala u austrijskom dijelu Monarhije sve do njena raspada, što je i razlog zašto u ovom pregledu knjiga i drugih popisa zavičajnika nema i odgovarajućih dokumenata iz tog dijela Hrvatske za vrijeme prije raspada Austro-ugarske po završetku Prvog svjetskog rata.

Petar Elez je za potrebu ovog predavanja od svojih kolega koji vode državne arhive širom Hrvatske doznao koji su imenici zavičajnika i srodne knjige (popisi nezavičajnika, stranaca i sl.) pohranjeni u njihovim ustanovama, pa smo tako doznali da imenika zavičajnika pojedinih naselja ima u državnim arhivima u Gospiću, Požegi, Zagrebu, Virovitici, Osijeku, Varaždinu, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Sisku i Vukovaru. Uz neke od njih sačuvane su i knjige novoprimljenih građana, nezavičajnika, popisi i očevidnici stranaca, pukopisne listine i sl.

Dvije stranice iz Imenika zavičajnika upravne općine Ilok, a koje se odnose na obitelj nekog Andraša Kolara koja je živjela u Starčevićevoj ulici na broju 66. Glava obitelji (ili obiteljske zadruge dok su još postojale) bio je nositelj zavičajnog prava i za potomstvo. Kad bi netko od popisanih umro ili odselio to se zapisivalo u rubrici “Opazka”. Neki su općinski službenici tu upisivali i zanimanja u knjigu upisanih osoba

Ne može se isključiti mogućnost da će se u dogledno vrijeme među još neobrađenim spisima pohranjenim u raznim zbirkama dokumenata, odnosno, po spremištima gradskih ili općinskih uprava pronaći još neki od tih dokumenata, iako je više nego vjerojatno da su mnogi od njih i nepovratno izgubljeni u ratnim razaranjima ili požarima.

Ovaj pregled nedvojbeno će biti od velike koristi rodoslovcima koji istražuju navedena područja pa prof. Elezu od srca zahvaljujemo što nam je kroz svoje predavanje omogućio uvid u njega.