Ivanić – župa 1649. godine

Sadržaj ovog napisa izvorno je emitiran 28. svibnja 2002. godine na Obiteljskom radiju Ivanić.

Odakle hrvatski plemići Hasanovići, Balije, Alajbegovići, Čauši i drugi u obrani Ivanić-grada od Turaka 1649. godine?

Današnjoj oproštajnoj emisiji naše serije, koju je Obiteljski radio Ivanić pod naslovom “Za našim korijenima” emitirao puna dva mjeseca svakog utorka, možemo dodati još jednu zanimljivu obavijest.

Pripremajući se za ovaj razgovor o tome, kako su nastala prezimena naših slušatelja i kuda vodi povijest njihovih obiteljskih loza, otkrili smo u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici trag jedne isprave stare 350 godina (objavljene u časopisu “Dragoljub” za 1908. g.), u kojoj je popisano 490 obitelji iz ondašnje župe Ivanić. Ondašnja župa obuhvaćala je 22 naselja – od Lupoglava, Čemernice, Bešlinca i Bunjana do Šarampova, Posavskih Bregih, susjedne Zeline, Opatinca i Lipovca na Lonji. Nadajmo se da će taj dokument biti temeljitije obrađen, a još puniju valorizaciju dobiti kad se dopuni podacima iz dokumenta “Regestum decimae” (Popis desetine), nastalog iste godine, koji se čuva u Nadbiskupskom arhivu Zagreb pod signaturom 3/216.

Sada možemo samo djelimično navesti neka od prezimena, koja su tu bila zapisana prije 350 godina. Možda će se neki od naših slušatelja prepoznati u njima.

Ivanićgrad je u 18. stoljeću bio važno uporište u pojasu Vojne granice prema Turskoj, koja je pod svojom vlašću držala Slavoniju i Bosnu. Posadom tvrđave Ivanić zapovijedao je carski krajiški pukovnik. Kad je naša isprava nastala, od one povijesne bitke kod Siska 1593. – u kojoj je turska sila na hrvatskom ratištu pretrpjela prvi veliki poraz – prošlo je bilo samo 50 godina. Među našim svijetom pod turskom vlašću ta pobjeda kršćanske vojske počela je buditi nadu u oslobođenje, pa se i oko Ivanića stalo pojavljivati sve više prebjega s turskog teritorija, koji su se stavljali u službu hrvatske Vojne granice. Upravo o tome svjedoče neka prezimena, zapisana među vjernicima župe Ivanićgrad prije 350 godina. Nositelji tih prezimena, po obliku muslimanskih, nisu bili etnički Turci nego ogromnom većinom ljudi našeg roda i jezika, koji su silom ili milom poprimili islam. Ne zaboravimo, mnogi među njima bili su potomci roblja iz naših krajeva, koje je odavde bilo odvedeno u brojnim turskim provalama.

Pa da krenemo redom.

Kako pokazuje isprava do koje smo došli, u Kloštru Ivaniću bio je prije 350 godina zapisan dom Barbare Hasanović, očito udovice Hasanovića. Ali za razliku od ogromne većine tadašnjih stanovnika Ivanića i okoline, kloštarski Hasanovići nisu bili zapisani ni kao kmetovi, pa ni kao građani, nego su bili predijalci – a to je značilo pripadnici hrvatskog nižeg plemstva. I druga isprava – popis desetine od žita, svinja i pčela (meda) koju su iste 1649. g. svi vjernici župe Ivanić dugovali svojoj Crkvi, tj. zagrebačkom Kaptolu – navodi da plemićki posjed Barbare Hasanović ima osam kmetskih domova. U isto vrijeme, zapovjedniku tvrđave Ivanić, krajiškom pukovniku, bilo je dodijeljeno samo šest kmetova.

Prirodno je upitati se: otkud muslimansko prezime Hasanović među katoličkim plemstvom Ivanića prije 350 godina?

Valja znati da je – i tada i kasnije – više pokrštenih muslimana steklo svojim zaslugama istaknute uloge u katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. U novije doba, zagrebački biskup Aleksandar Alagović nosi patronim po Alagi ( izvorno (H)ala-agi, tj. Zmaj-agi), a u XX st. đakovački biskup bio je Antun Akšamović. Njegovo prezime dolazi od turske riječi akšam za muslimansku večernju molitvu.

Ne čudi dakle što su potomci pokrštenog Hasana, Hasanovići, svojim ratnim zaslugama u Ivaniću stekli status hrvatskih plemića, pa je udovica jednog od njih prije 350 godina imala u Kloštru posjed s osam kmetskih domova. Prezime Hasanović naći ćete danas u Ivaniću, Lupoglavu, Sesvetama i Dugom Selu – ali to su mahom doseljenici Bošnjaci novijih generacija. Znatan broj Hasanovića s katoličkim osobnim imenima živi danas oko Zdenčine, a u tom kraju od Jastrebarskog prema Samoboru takva su i prezimena Mustapić, Skendrović i još neka. Možemo reći da su im korijeni i sudbine uveliko bili slični kao i Hasanovićima iz Kloštra Ivanića.

Još jedan predijalac, plemić u Kloštru prije 350 godina, bio je imenom i prezimenom Gašpar Balija. Turska riječ “balija” označava priprostog, neobrazovanog čovjeka, seljaka. Naš Balija, koji se 1649. g. pojavljuje u Kloštru, morao se pokazati sposobnim vojnikom hrvatske Vojne granice – kad je zadobio status plemića predijalca. Njegovo prezime naći ćete danas u Okolima, Šumećanima, pa oko Dugog Sela u Brckovljanima, Lukarišću i Hrebincu.

Tadašnjoj župi Ivanić pripadalo je i selo Predavec (već samo ime govori da su ga naselili prebjezi s turskog teritorija, oni koji su se predali vlastima Vojne granice ). U tom je mjestu godine 1649. bilo zabilježeno i prezime Alajbegović. Alaj na turskom znači vojni odred veličine i nekoliko stotina vojnika, a beg koji ga vodi je alaj-beg. Njegovi su potomci nosili prezime Alajbegovići, koje se na području Ivanića nije sačuvalo.

Znaju li naši Bešlinčani po čemu je njihovo mjesto Bešlinac dobilo svoj naziv? Po nazivu Bešlija, što na turskom označava stražara ili konjanika u pratnji vezira. Prije 350 godina, jedan Bešlija zapisan je kao katolički vjernik u Bešlincu. Prezime Bešlija danas je vrlo često u Dalmaciji, ali ga ima i u Sesvetama.

U istom Bešlincu, istom prilikom, zabilježeno je i prezime Čauš, a to je turski naziv za vojnog glasnika ili starješinu. Potomke Čauša naći ćete danas u Ivaniću, Čazmi, Grabovnici i Pobijeniku.

Prije 350 godina ivanićki župnik popisao je među vjernicima svoje crkve u Posavskim Bregima i trojicu braće – Luku, Ivana i Jandru Harapina. I oni su bili plemići, predijalci. Ne morate biti stručnjak za povijest naših prezimena da u Harapinu prepoznate – Arapina. U ondašnjoj Hrvatskoj, Arapin se mogao pojaviti samo kao zarobljeni i pokršteni turski vojnik. I danas imamo Harapine u Bregima, Ivaniću, Dugom Selu i Kutini.

Oko tvrđave Ivanićgrad razvilo se prije 400 i više godina trgovište, što znači naselje obrtnika i trgovaca. Među stanovnicima trgovišta, koje su zvali građanima ili purgarima, bio je 1649.g. popisan i Pavao Husinić. U korijenu tog prezimena nije teško uočiti augmentativ Husina od osobnog imena Huso (Husein). Prezime Husinić nije se u Hrvatskoj održalo.

Ovaj popis vjernika koji su prije 350 godina pripadali župi Ivanić završit ćemo s dva prezimena, koja ne vuku korijen iz muslimanskih osobnih imena – za razliku od svih do sad pobrojanih – nego iz naselja na području Bosne.

Godine 1649. u Donjem Šarampovu župnik je popisao Đurka i Mikulu Jajčana. Prezime im kazuje da su bili iz Jajca, sjedišta srednjovjekovne Jajačke banovine u Bosni. Tada je i u Bešlincu bilo popisano prezime Jajčanić. Potomke starih šarampovskih Jajčana možete naći danas u Šarampovu, gdje to prezime živi neprekidno skoro četiri stoljeća, ali ih ima i u Ivanić-gradu, Posavskim Bregima i Cagincu.

U navedenom popisu ivanićgradskog župnika nalazimo u Bunjanima i prezime Izačić. To je naziv jednog mjesta i utvrde, koja je branila prilaz tvrđavi Bihać, pa nije teško zaključiti odakle su se Izačići doselili pod Ivanić.

Dodajmo na kraju i to da je prije 350 godina između Bešlinca i Bunjana postojalo i selo Bosanci, kojeg danas pod tim nazivom više nema. I njegov je naziv jasno svjedočio odakle su došli ljudi, koji su ga naselili – postajući ovdje graničari na Vojnoj krajini oko tvrđave Ivanićgrad.

Naslovna fotografija: Wikipedia