U Jutarnjem je listu 18. travnja 2009. godine objavljena priča o prezimenu Gotovac. Prenosimo je u cijelosti.

Mate Čule je prvi Gotovac. U 200 godina, od pretprošlog stoljeća do danas, mjesto na rodoslovnom stablu dobilo je više od tri stotine Gotovaca - Dinastija Gotovčevih potječe iz sela u središtu Dalmatinske zagore do kojeg vodi krivudava cesta prepuna rupa. U selu još nemaju vode, a povezuju ga makadamski putevi.

Autorica: Vanja Nezirović

Narodna legenda kaže da se Mate Čule iz sela Kljaka zaljubio u djevojku iz obitelji Ivićevih iz sela Vinova Gornjeg. Ivićka, čije ime nije poznato, bila je jedina nasljednica obiteljskog posjeda i bogatstva. Uskoro su se vjenčali. Čule se naselio u Vinovo Gornje, na veliko imanje Ivićevih.

Prati ih sreća

Odatle i prezime – Čule je došao “na gotovo” i postao Gotovac!

Mate Čule je prvi Gotovac. U 200 godina, od pretprošlog stoljeća do danas, mjesto na rodoslovnom stablu dobilo je više od tri stotine Gotovaca.  

Kompozitor Jakov Gotovac. Pjesnik, esejist i političar Vlado Gotovac. Čuveni arhitekt Frane Gotovac. Branitelj Vlado Gotovac. Umjetnik Tom Gotovac. Kompozitor Pero, sin Jakova Gotovca, za kojeg se svojedobno udala redateljica Mani Gotovac. Svi su u rodu!

Danas najeksponiraniji Gotovci, Ivan i Ante, sinovi su nekadašnjeg viceguvernera Narodne banke Hrvatske Jure Gotovca. Mlađi sin, Ivan Gotovac, bivši direktor Hrvatskog fonda za privatizaciju, “proslavio” se kao osumnjičenik u akciji Maestro. On je kasnije oslobođen. Stariji sin Ante i njegova supruga Simona Gotovac zvijezde su tabloidnih medija.

Po narodnoj predaji Gotovčevi su snalažljivi ljudi koje prati sreća i bogatstvo.

Znalo se reći: “Ko s Gotovcima kreće, taj ti brale pogrišiti neće…”

U 21. godini s kompozitorom Perom Gotovcem, sinom Jakova, “krenula” je Mani, djevojačkoga dubrovačkog prezimena Birimiša.

- Istodobno sam se udala i počela javno djelovati – kaže teatrologinja Mani Gotovac. Kad se udala, doselila se u kuću Jakova Gotovca.

- Glazbeno obrazovanje dobila sam od samog Jakova. Iznimno sam ga voljela, a i on mene.

Nakon 14 godina braka s Perom Gotovcem Mani se razvela. Tada je zamolila na sudu bivšega supruga da zadrži prezime.

- Željela sam to iz nekoliko razloga: kći Katija prezivala se Gotovac, a i u javnosti sam već bila poznata kao Gotovac. Pero mi je to dopustio.

I prijateljstvo s Jakovom i Vladom Gotovcem imalo je ulogu u tome da je poželjela ostati u dinastiji Gotovčevih. U njezinoj obitelji nastavila se njegovati obiteljska tradicija, pa je kći Katija sinu dala ime Jakov, po djedu.

- S Vladom sam bila velika prijateljica. Stalno smo se družili Vlasta (prva supruga Vlade Gotovca), Vlado, Pero i ja. Vlado je na mene imao velik utjecaj. Uvijek sam mu se divila. On me i doveo na televiziju. To je bilo veliko prijateljstvo, ponavljam prijateljstvo, a ne seksualna veza – napominje Mani Gotovac.

U selu iz kojeg potječu Gotovci Mani nije nikada bila, a ne sjeća ga se ni iz Jakovovih i Vladinih priča.

- Mi smo tada pričali o drugim stvarima. Borili smo se protiv komunizma. Nas je mučila ideologija, totalitarizam i nemogućnost slobode…

Legendu o nastanku prezimena nije znala.

- Doživjela sam to prezime kao odlučnost, kao kada nešto odlučite i kažete: ‘Gotovo je’, a tu sam odlučnost primijetila i kod Vlade i Jakova.

U životu su je uvijek intrigirali znanost i umjetnost, impresionirala ju je kreativnost ljudi kao što su bili Jakov i Vlado. – A danas me nazivaju i pitaju: ‘Jel tu Simona?’

Puno ih Vinovo Gornje

Gotovčevi se u vrijeme izrade mletačkog katastra iz 1711. u Vinovu Gornjem, za razliku od drugih prezimena, ne spominju, ali zato danas čak 80 posto mještana u selu pripada toj lozi.

Prvi se put u dokumentima prezime Gotovac pojavljuje u austrijskom katastru s kraja prve polovice pretprošlog stoljeća. Iz tog vremena spominju se sinovi Mate Čule – Petar, Stipan i Toma Gotovac. Prema usmenoj predaji Gotovčevih, ta tri sina zvala su se Jandrija, Ivan i Nikola. Što je točno, teško je sa sigurnošću utvrditi, pa su na stablu Gotovčevih upisana oba imena.

Predrasude o kršu i sirotinji

Dvije stotine godina staro Gotovčevo rodoslovno stablo rekonstruirali su Josip Gotovac, zvani Bepo, i profesor geografije Mate Matas uz pomoć podataka prikupljenih u Arhivu mapa u Splitu, Povijesnom arhivu u Zadru, arhivima zemljišnih odjela općinskih sudova u Drnišu i Trogiru i na osnovi narodne predaje. Njih dvojica porijeklom su također iz tog kraja.

Profesor Mate Matas bio je urednik i autor devet zbornika o Dalmatinskoj zagori, a drugi je posvećen Vinovu Gornjem i Gotovčevima.

- Počeo sam se baviti Zagorom jer sam želio skrenuti pažnju na duhovne vertikale tog područja. Želim razbiti predrasude o Dalmatinskoj zagori kao sinonimu krša i neimaštine, kao i prema njezinim ljudima, Vlajima, koje se smatra grubima, od krša odvaljenima, više fizičkim nego intelektualnima i duhovnima. A zapravo je taj kraj ‘rodio’ intelektualne i duhovne velikane kao što su bili propovjednik fra Ante Konstantin Matas, koji je za Dalmatinsku zagoru bio isto što i Ljudevit Gaj za Hrvatsku, te maestro Jakov Gotovac, Ante Topić Mimara.

U Vinovu Gornjem 1829. živjelo je 30 obitelji u kojima je bilo ukupno 176 stanovnika. Većina ih se bavila stočarstvom. Živjeli su u jednostavnim kućama građenima od kamena u suho ili bez veziva, a bile su prekrivene slamom. Danas se kameni dijelovi tih kuća kradu i prodaju. Najviše je ljudi u selu živjelo 1953., bilo ih je tada 435. Broj stanovnika radikalno se smanjio: 1991. zabilježen je 131 stanovnik u Vinovu Gornjem.

Gore nebo, dolje kamen

- Kroz povijest često su se selili. Poznato je seljenje Gotovaca u Split, pa u livanjsko područje nakon okupacije Bosne i Hercegovine, pa u Čavoglave, te u Otok kod Vinkovaca. Potom u Zagreb, a kasnije i Kanadu, SAD… – priča profesor Matas.

Odrastanje u neimaštini Dalmatinske zagore ostavi traga na ljudima. Većina onih koji su otišli nije se vratila, pa tako ni preci obitelji slavnog maestra Gotovca.

- Bio sam tamo jednom i ostao impresioniran ljepotom krša. Gore nebo, dolje kamen, a okolo gotovo ništa.

To su dojmovi Pere Gotovca, 82-godišnjeg sina Jakova Gotovca, koji je tek prije desetak godina prvi put posjetio Vinovo Gornje.

- Moj djed Petar Gotovac bio je austrougarski financ te je djelovao na potezu Dalmacije od Splita do Dubrovnika. Otišavši u mirovinu, otvorio je u Splitu malu trgovinu nedaleko od Peristila, u prostoru ‘Ispod ure’. Prodavao je pršut i sir koji je nabavljao u Vinovu Gornjem. Moj otac i njegove dvije sestre rođeni su u Splitu – priča Pero dok sjedimo u kavani na Jelačićevu trgu.

Sin velikog oca

- Nije sasvim jednostavno biti sin velikog oca, tim više što sam izabrao istu profesiju, i još k tome umjetničkog karaktera. Studirao sam medicinu i književnost na Filozofskom, dok nisam konačno ostao na glazbi. Nije bilo nikakva utjecaja od strane oca. Dogodilo se to spontano. Moj otac, kako se zna, bio je uglavnom autodidakt s golemom bibliotekom stručne literature te me uvijek upućivao na nju. Nije imao smisla za pedagogiju. Uputio me na redovito stručno školovanje.

Otac mu je, ističe, bio zapravo vrlo demokratična osoba, no krivo se tumači njegova pripadnost grupi “skladatelja nacionalnoga glazbenog usmjerenja”.

- Jedno je nacionalizam kao politički termin, a drugo kao kulturološko-umjetnički termin koji znači nešto sasvim drugo. Sve glazbene škole ili smjerovi, posebno u slavenskim narodima, imali su svoje nacionalne glazbene škole, pa tako i Hrvati. Nažalost, događa se da neupućeni pobrkaju koješta. Očito skliski teren, na kojem neki nepotrebno stradaju. Moj je otac u tom smislu doživljavao česte nesporazume. Možda je njegova poznata životna i umjetnička dosljednost pridonijela tome – priča Pero Gotovac.

Spomenik najvećima

U čast četiriju znamenitih Gotovaca – kompozitora Jakova, književnika Vlade, arhitekta Frane i branitelja Vlade – bit će sagrađen spomenik u Vinovu Gornjem. Josip Gotovac Bepo, nakon što je rekonstruirao čitavo rodoslovno stablo, vodi akciju za postavljanje spomenika.

- Želim da se to selo, koje izumire, otme zaboravu. Želim da ostanu trajno zapisani Gotovčevi stihovi:

"Mi smo tvoji meteori
Što ožive na putu
Svugdje se prepoznaje
Tvoj kamen u nama…"

Idejno rješenje za spomenik izradio je umjetnik Veno Jerković iz Kaštela.

- Uskoro ćemo početi čistiti područje gdje ćemo ga postaviti, a isklesat će ga Ivan Gotovac koji u Kaštelima ima klesarski obrt – priča Bepo dok sjedimo u restoranu u zagrebačkoj Peščenici.

Dosad su donacijama prikupili 60 tisuća kuna, a za spomenik im je potrebno 400 tisuća kuna.

- Bio sam i kod Todorića, i drugih, ali svi još razmišljaju. Ipak, nadamo se da ćemo prikupiti potrebna sredstva.

Postavljanje spomen-obilježja u selu razveselilo je kći Vlade Gotovca, profesoricu Anu Gotovac Borić.

- Sjećam se da je moj djed Martin u selu slovio za mudroga narodnog čovjeka. Sjećam se da je imao smiješan pisaći stoj i da su ljudi dolazili k njemu kad im je trebalo nešto napisati – priča Ana.

Vladin otac, Martin, bio je žandar, pa se obitelj često selila. – Tako se Vlado slučajno rodio u Imotskom.

Ana Gotovac u Vinovu Gornjem bila je nekoliko puta. – Srela sam tamo rođaka Kažu. Darovao mi je jednu malu drvenu stolicu, simpatično napravljenu. Sada je držim u kuhinji – priča Ana Gotovac dok je donosi iz kuhinje.

Kažimir, vuk samotnjak

Tako je Vlado rođen u Imotskom, ali njegov je otac iz Vinova Gornjeg. Vladina izjava s početka 90-ih, kad je rekao da je Imoćanin, naljutila je Gotovčeve iz Vinova Gornjeg.

- Mi smo se svi uvrijedili. Mogao je reći da je rođen u Imotskom, a da je porijeklom iz Dalmatinske zagore, a ne sramiti se Zagore – ljuti se umirovljeni pukovnik Ivan Gotovac.

On je odrastao u kući koju je svako ljeto posjećivao književnik Vlado. Polovica kuće pripadala je njegovu ocu. Stojim s umirovljenim pukovnikom na malom balkonu stare kamene kuće. Smještena je na brdašcu, pa se s balkona vidi dolina. Prevladavaju krš i zelenilo.

- Vlado je dolazio svako ljeto. Bio je poseban. A kad je oženio svoju profesoricu, u selu su se šokirali. U to vrijeme to je bilo neobično. No uvijek su ga svi iznimno cijenili.

U kući iza pukovnikove živi Vladin bratić, Kažimir Gotovac. Kažu da je osobenjak, vuk samotnjak. Ni s kim se ne druži. Izbjegava ljude. Ima nekoliko ovaca, pa s njima ponekad ode u šumu i ne vrati se po nekoliko dana.

Zapušteno dvorište

- A kao mladić bio je iznimno pametan, najbolji učenik, i onda se sa 18 godina počeo zatvarati u sebe – prisjetio se Ivan.

Dvorište kuće u kojoj živi Vladin bratić prepuno je ovčjeg izmeta i potpuno zapušteno. Kažimira tog dana nije bilo kod kuće.

U selo u samom središtu Dalmatinske zagore struja je dovedena početkom 70-ih, a asfalt krajem 70-ih. No, vode u selu još nemaju. Mještani kažu da su ih u vrijeme komunizma ignorirali jer su slovili kao ustaško selo. Međutim, nije im jasno zašto se to dolaskom nove vlasti nije promjenilo. U njihovoj općini na vlasti je HDZ otkad je Hrvatske.

- Mislim da smo jedino mjesto u Zagori koje nema vode – kaže jedan od Gotovčevih.

Mještane ljuti što nemaju vode, što putevi kroz selo nisu asfaltirani, što su se ljudi odselili jer se nisu imali gdje zaposliti. Selo ima crkvu, birtiju i boćalište.

- To boćalište jedina je zanimacija koju imamo u selu – kaže jedna mještanka.

Stajali smo blizu boćališta kad se začulo lupanje kamenčića o metal, na makadamskom putu podigla se prašina. U crnom BMW-u dovezao se u selo jedan od mlađih Gotovaca – Goran.

Frizurom ne nalikuje na Antu Gotovca jer je ćelav, ali zbog zlatnog lanca i crnih sunčanih naočala podsjeća na njega.

- Ma kakav Ante! Nikad ga nisam vidio u selu – odgovara Goran.

Tog je dana došao u selo na sprovod.

Goran je odrastao u Kaštelima, gdje i živi, ali često posjećuje selo svojih roditelja.

- Dođem u lov – kaže. Radi za još jednog uspješnog Gotovca – Slavka.

- Držimo kasina, rulete po Splitu, Zagrebu… Znate onaj kasino na Trešnjevci?. Imamo najbolje rulete u ovom dijelu Europe – ponosno nabraja.

Prstom mi pokazuje jedinu novosagrađenu bijelu kuću u selu. To je kuća Slavka Gotovca.

Seoska ćakula

- Za Gotovce se kaže da se uvijek snađu kad odu trbuhom za kruhom – dobacuje umirovljeni pukovnik, a Goran se nadovezuje:

- Pa i Ante se snašao. Neće se izgubiti. Sigurno to ne radi besplatno…

Mala kamena kuća sa šarenom ogradom obitelji Ivana i Ante Gotovca protekli je tjedan bila zatvorena. Nekada je u njoj živjela njihova baka Mara.

Njihov prvi susjed Mate Gotovac kaže da je Antu vidio samo na televiziji jer nikada ne dolazi u selo.

- Dođu ponekad Jure i Ivan. Podšišaju lozu, pospreme kuću i odu – rekao je Mate Gotovac. Nagnuo se i na uho mi došapnuo seosku ćakulu.

Mještane Vinova Gornjeg ništa nije toliko pogodilo. Ni Antino i Simonino naslikavanje, niti boravak iza rešetaka Ivana Gotovca. Samo jedno: to da se obitelj nije pojavila na sprovodu Mare Gotovac. Vjenčanja i sprovodi u selu su najvažniji događaji. Kao što svi jedni drugima odlaze na vjenčanja, svi idu i na sprovode.

Promijenio prezime

- Uvijek se živjelo u skladu s crkvenim običajima, pa nije bilo ni miješanja među Gotovčevima. Bio je jedan koji je oženio rodicu. To se smatralo najvećim grijehom – priča Anica Gotovac, majka branitelja Vlade Gotovca, koja živi u kući u kojoj je odrastao umjetnik Tom Gotovac.

On je, u čast svoje majke, promijenio prezime. – Nisam se odrekao prezimena Gotovac, nego sam uzeo majčino prezime Lauer, a Antonius je moje krsno ime. Majka mi je sve u životu dala i uvijek je podržavala moju umjetnost – kaže u telefonskom razgovoru Tom koji se ovih dana liječi u jednom zagrebačkom domu: “Slomio sam podlakticu”.

U mladosti je nekoliko puta bio u Vinovu, a i posljednjih je godina selo posjetio dva puta. – Rodio sam se u Somboru, a odrastao u Zagrebu, pa nemam mnogo veze s tim selom. Tlo i krv me previše ne interesiraju.

U mladosti su ga znali pitati je li u rodu s Jakovom, a kasnije je li mu Vlado Gotovac nešto u rodu.

- Jakov je nešto najbolje što je dala hrvatska umjetnost. A Vlado?! On me nije mogao smisliti – kaže 72-godišnji performer.

- Ja sam uvijek bio mali smrdljivi Tomislav koji se pokušavao zvati Gotovac. Hodao sam gol po Ilici i vikao da volim Zagreb. I nikad Gotovce nisam j…. ni za suhu šljivu, pa ni danas ove Gotovčiće – Antu i Simonu.