Najstarija prezimena: Đurmanec

Za istraživanje najstarijih prezimena s područja Đurmanca i njegove bliže okoline poslužio je dokument koji se danas čuva u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti, pod naslovom Conscriptiones portarum, tomus XLVII – Regestum comitatus Warasdiniensis super connumerationem domorum anni 1598 (Popisi poreznih jedinica, knjiga 47 – Popis Županije varaždinske, prema prebrojavanju domova godine 1598). Tu ispravu povjesničari uzimaju (zajedno s njenim drugim, većim dijelom koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu) kao najstariji popis stanovništva Hrvatske. Uzevši doslovno, tu se ne radi o popisu cjelokupnog stanovništva nego samo poreznih glava (starješina domaćinstava), ali to ni malo ne umanjuje vrijednost dokumenta za istraživanje najstarijih prezimena s područja Banske Hrvatske prije 400 godina. Osakaćena turskim osvajanjima, ta je Hrvatska ostala svedena na svega tri županije – Varaždinsku, uz dijelove Zagrebačke i Križevačke. Proveden usred tzv. Dugog rata između Austrijske i Otomanske carevine (1592-1606), navedeni popis obveznika tzv. kraljevskog poreza na području između Kupe i Drave obuhvatio je oko 13.500 domova – kmetova, gornjaka, građana u trgovištima pa čak i malih plemića (predijalaca i jednoselaca), koji su do tada bili oslobođeni od svakog podavanja.

Đurmanec za plaću podbana

Može vas zbuniti činjenica da su u taj porezni popis iz 1598. upisana iz ondašnjeg Đurmanca samo četiri doma, i to Keglevićevih kmetova Tome Keleminića, Miška Vranenskog, Petra Konjića i Luke Grubeše. Kako ćemo odmah vidjeti, popis svih podavanja Keglevićevih podložnika (urbar vlastelinstva Krapinsko-kostelskog) koji će nastati samo petnaestak godina kasnije, zabilježit će u Putkovcu osam kmetskih domova, a u Hlevnici čak sedamnaest! Znači li to da je na spoju 16. i 17. stoljeća Putkovec bio dvaput veći od Đurmanca, a susjedna Hlevnica čak četiri puta veća? Teško je prihvatiti takav zaključak. U čemu je onda "kvaka"? U jednoj napomeni, koja slijedi nakon popisa navedene četvorice kmetova iz Đurmanca 1592. g! Tu piše da je u isti mah oslobođeno poreza 140 domova đurmanečkog kraja "radi službe velemožnog gospodina Jurja Keglevića, podbana kraljevine Slavonije i župana Zagrebačke i Križevačke županije". Treba znati da tadašnji dužnosnici – podban, župani, suci, poreznici – nisu primali plaću iz državne kase, nego su zadržavali dio ubranog poreza na ime nagrade za svoju službu. Tako onih 140 domova Keglevićevih podložnika "oslobođenih od poreza" nije zapisano imenom kao što je bilo s ostalima, nego su spomenuti samo brojem. Gdje su bili njihovi domovi? Može se pretpostaviti da ih je znatan dio bio u Đurmancu. No točan broj kao i prezimena tih „oslobođenih“ Đurmančana iz 1598. ostaju nam nepoznati.

Podložnici iz Hlevnice i Putkovca

Velikaši Keglevići su početkom 17.st. uspjeli isplatiti Sekelja, svog suvlasnika na Krapinsko-kostelskom vlastelinstvu, pa tako postati praktički isključivim gospodarima tada najvećeg feuda u Hrvatskoj. Razumljivo je da im je bilo veoma važno stvoriti potpunu sliku o prihodima svog vlastelinstva, pa su 1615. dovršili i urbar cijelog posjeda. Taj se dokument danas čuva u Hrvatskom državnom arhivu pod oznakom Arhiv obitelji Čikulin-Sermage, Fasc.III No.206 Litt.9, počinje naslovom Cives oppidi Crapinae (Građani trgovišta Krapine) 1614-1615, a nastavlja se popisom podavanja podložnika na cijelom vlastelinstvu. Na folijama 95–126 spomenutog Urbara iz 1615.godine nalazimo popisane sljedeće domove podložnika sa šireg područja Đurmanca.

SELO HLEVNICA

Andrija Sokotnjak, kmet na posjedu veličine 2/4 selišta, daje na ime jurjevščine forinti 8 i beč 1, a na ime mihalščine forinti 7 i beč 1.

Podavanja u naturi: pšenice kvarte 3, ovsa kvarte 4, zobi kvarte1 ½ i 1 pile.

Za tri sjenokoše ( uz posjede Filipovića, Gašpara Krsnika i Jurja Cesarca) ukupne veličine za 6 kosaca Andraš Sokotnjak duguje forinti 18.

NAPOMENE – Vlastelin je kmetu dodjeljivao selište /okućnicu, oranicu, sjenokošu/ pune veličine oko 15 rali.U Zagorju su selišta po pravilu manja, mjere se u polovicama i četvrtinama. Jurjevščina je činž, koji dospijeva na proljeće (Sv.Juraj), a mihalščina u jesen (Sv. Mihal). Beč je novac manji od forinta. Žitarice se mjere kvartom ili štrtakom tj. četvrtinom požunskog vedra, koje ima oko 50 litara. „Kosac“ je mjera za površinu livade – onoliko, koliko kosac može na dan pokositi.

Grga Posilović na ¼ selišta duguje činža ukupno 12 forinti i 2 beča, te pšenice 2 kvarte zatim ovsa 3 i zobi 1 kvartu, kao i 1 pile.

Matija Družinec koristi 2 selišta i duguje činža ukupno 18 forinti i 4 beča. U naturi mora dati pšenice kvarte 4, ovsa 6, zobi 2 kvarte i pilića 2. Matija je zabilježen kao radnik (lat. opifex) na vlastelinskom posjedu (kuriji, alodu), što ga oslobađa dijela navedenih podavanja.

Petar Gmajnić koristi 2 selišta, daje činža ukupno 19 forinti. U naturi duguje pšenice kvarte 4, ovsa 6, zobi 2 kvarte i 2 pilića.

Matej Cesarec je gornjak ( tj. seljak bez selišta), duguje forinti 6.

Matija Posilović, također gornjak, duguje forinte 3 i 1 pile.

Udova Marica, gornjakinja, duguje forinte 3 i pile 1.

Lovro Štrok koristi ½ selišta, duguje pšenice ½ kvarte, ovsa 3 i zobi 1 kvartu. Daje na ime takse forinti 11 i 2 beča, zatim mercenarij (porez na gornjake) 8 forinti i tzv. darove za gospodski stol – tovljenog kopuna 1, pile 1 i jaje 1.

Ivan Pavleković veličine selišta 2, daje u naturi ( plemiću Svirčiću, kojem ga je založio vlastelin Keglević) pšenice 4 kvarte, ovsa 8 i zobi 2 kvarte. Još plaća taksu forinti 29, mercenarij forinti 6 i "darove za gospodski stol" – kopuna 1, pileta 2 i jaja 2.

Petar Rebić s Martinom Kuzmanovićem na selištu 1 (založeni pl. Svirčiću).

Luka Jurković s Ivanom Varjačićem za sjenokošu veličine 1 ½ kosca daju ovsa 2 kvarte i kopuna 1.

Ivan Klasić za sjenokošu od kosca 1 ½ daje ovsa kvarte 1 ½ i 1 kopuna.

Miško Radoslavić za sjenokošu od 1 kosca daje ovsa kvartu 1 i kopuna 1.

SELO PUTKOVEC

Gašpar Macan na selištu Ciklića, veličine ¼ selišta, duguje činža ukupno 12 forinti i 2 beča, a u naturi pšenice kvarte 2, ovsa 3 i 1 pile.

Matej, zet Cesarca, na 1 selištu, duguje ukupno činža 14 forinti i 2 beča, a u naturi pšenice kvarte 2, ovsa 3, zobi 1 kvartu i pile 1. Napomena: „Macan na selištu Ciklića“ – označava domazeta , odnosno pomoćnu radnu snagu. Macan i Cesarčev zet upisani su kao govedari (lat. bubulans) na vlastelinstvu, što im je donosilo neke olakšice u podavanjima, koja su im kao kmetovima propisana.

Ivan Cesarec, na 2 selišta, duguje činža ukupno 18 forinti i 4 beča, a u naturi pšenice kvarte 4, ovsa 5, zobi 2 kvarte i pilića 2.

Gornjaci Matej Partlin duguje forinte 3 i 1 kopuna. Partlin je zabilježen kao glasnik (lat. preco ), u značenju pomoćnik selskog suca – što ga je oslobađalo od propisanih podavanja vlastelinstvu.

Nikola Vlahović za krčevinu Zlaka zvanu, plaća od 1607. godine ovsa kvartu 1.

Juraj Varjačić od jednog ( nečitko) u Doljanima, veličine 1 rali, od 1614. godine plaća forinte 3, kopuna 1.

Ivan Varjačić na 1 ½ selištu daje ovsa kvarte 2, plaća taksu forinti 10.

Uz Ivana Varjačića zapisano je latinski predialis, dakle položaj predijalca – pripadnika malog plemstva. Predijalcu je mogao suditi samo plemićki sud, bio je oslobođen od svih podavanja, a svoje povlastice "odrađivao" je kao konjanik u plemićkom banderiju koji je na poziv seniora (županije, biskupa) morao ići pod zastavu. Velikaš Keglević često je nastojao i malim plemićima nametnuti nezakonite obaveze, a ako bi mu se ti plemići-seljaci nečim zamjerili, slao bi svoju družinu da ih pljačka i progoni. Navedene isprave govore da su prije četiri stoljeća na području Đurmanca živjela sljedeća prezimena:

ĐURMANEC	PUTKOVEC	HLEVNICA
Grubeša Keleminić Konjić Vranenski	Cesarec (dva doma) Ciklić Macan Partlin Varjačić Vlahović	Cesarec (dva doma) Družinec Filipović Gmajnić Jurković Klasić Krsnik Kuzmanović Pavleković Posilović (dva doma) Radoslavić Rebić Sokotnjak Štrok Varjačić

Ma kako taj uzorak prezimena bio nevelik za kompleksnija razmatranja sa stanovišta antroponimije, demografije ili povijesti, ipak se – makar i u najskromnijem okviru – neka povijesna zapažanja iz našeg uzorka mogu izvesti. Citirani dokumenti o đurmanečkim prezimenima potječu iz razdoblja, kada je sila osmanlijskog carstva krenula silaznom putanjom i kada su masovne migracije izbjeglica pred turskim osvajačima već postale stvar (posve bliske) prošlosti. Taj egzodus koji je vodio valove izbjeglica pred Turcima od Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije, Bosne i današnje Slavonije prema Kupi, Zagorju, Međimurju, Gradišću, pa čak i preko Dunava u Slovačku i Moravsku – ostavio je ne malo tragova i među prezimenima današnjih Zagoraca.

Poznat je izračun akademika J. Adamčeka da se u tijeku 16.stoljeća stanovništvo samo jednog zagorskog vlastelinstva, Krapinsko-kostelskog (kojem je pripadao i Đurmanec s okolinom) uvećalo za – jedan i po puta! I to usprkos ratu i gubicima koji su ga imanenentno pratili, usprkos epidemijama gladi i kuge. Takav porast stanovništva moglo je izazvati samo masovno doseljavanje izbjeglica, što se donekle može iščitati i iz uzorka đurmanečkih prezimena starog četiristo godina.

Pokušajmo to ilustrirati primjerima. Prezime Rebić ima dokazane korijene u Hercegovini. Prezime Vlahović ima u osnovi riječ Vlah, kako su Turci nazivali kršćane na svojim područjima – odakle su stigli i ovi naši Đurmančani.. Ime Grubeša (Grubiša) tipičan je augmentativ za štokavski, a ne kajkavski govor. Prezime Varjačić nastalo je od štokavske riječi varjača, kojoj kajkavci kažu – kuhača. I prezime Radoslavić, nastalo od narodnog osobnog imena Radoslav, tipično je za naše južne krajeve. Među današnjim Konjićima ostalo je u usmenoj predaji da su im davni preci u Zagorje došli kao izbjeglice iz Bosne. Tom objašnjenju ide u prilog i Telefonbuch des Bundespost (Telefonski imenik Njemačke), u kojem gastarbeiteri Konjići nose muslimanska imena. Znači – dio Konjića iz Bosne izbjegao je prije četiristo godina u Zagorje, a dio onih koji su ostali u Bosni primio je, milom ili silom, islamsku vjeroispovijest.

Posebno zanimljive zaključke nudi usporedba đurmanečkih prezimena iz našeg uzorka s današnjim stanovnicima ovog kraja. Pouzdano se može reći da prezimena današnjih stanovnika Đurmanca i bliže okoline – kao što su Cesarec, Varjačić, Posilović, Konjić, Macan, Vlahović, Družinec, Gmajnić, Klasić i Klasiček, Krsnik, Pavleković, Rebić (time moguća lista nije dovršena) – imaju u ovom kraju neprekidne korijene, duboke najmanje četiri stoljeća. Njihova neprekinuta, poimenična rodoslovna stabla mogla bi doprijeti do godine najstarije matične knjige iz Đurmanca. Nekad su se tako dugim rodoslovima ponosili samo velikaši kao što su bili gospodari Krapine, Kostela, Lobora, Cesargrada i drugih zagorskih dominija. No danas su mikrofilm, računalo i suvremene genealoške metode otvorili posve nove mogućnosti i na istraživanju rodoslovlja pučana.