Otkud Mateki na moru?

Prema kazivanju mog djeda Bariše Mateka (1885.- 1984.) njihovu su obitelj – dok je on bio dijete – ostali stanovnici Jasenica zvali Kranjcima. Navodno su njegovi preci govorili da su se prvo naselili negdje „iza Senja“, a onda su ih od tamo sve do Rovanjske, jaseničkog zaseoka u samom dnu Podvelebitskoga kanala, „prognali uskoci“… No, u obitelji se nitko više nije sjećao gdje je to putovanje započelo.

Prezime Matek u Hrvatskoj još postoji širom Slavonije, u Zagrebu, te duž obale od Rovinja sve do Trogira. Korijeni velike većine tih njegovih nositelja pouzdano su u Rovanjskoj. Osim toga javlja se još i u Hrvatskom zagorju, te među pripadnicima češke manjine u okolici Pakraca, a – iako nije tako brojno kao u Hrvatskoj – postoji i na više mjesta u Sloveniji i u Češkoj.

Da i nema za priobalje sasvim neuobičajenog kajkavskog završetka prezimena na „-ek“, već bi i to bilo dovoljan povod za istraživanje obiteljskog porijekla. No, bilo je još nekoliko razloga za to: rod se s vremenom podijelio u više ogranaka, njihovo se potomstvo raselilo širom Hrvatske, ali i do SAD i Australije, pa je bilo sve više upita tko je s kim i u kakvom srodstvu. Trebalo je, dakle, rekonstruirati obiteljsko stablo Mateka u Jasenicama ne bi li se utvrdilo kada i otkud su se doselili, a potom tko se i kamo opet odselio.

Ubrzo se ispostavilo da priča o uskocima „ne drži vodu“. Naime, najstariji poznati popis obitelji u Jasenicama odnosi se na godinu 1730. i u njemu prezimena Matek nema. Kako u to doba ni uskoka više nema, jasno je da su Mateke u samo dno Podvelebitskog kanala nagnali neki drugi razlozi i to između te 1730. i 1826. godine od kada datiraju najstarije sačuvane matične knjige župe Jasenice (rođeni, vjenčani i umrli).

Dio tih knjiga, koji pokriva razdoblje do 1850. se može vidjeti i na Internetu. U njima sam našao ukupno 49 zapisa o Matecima, prvi iz 1831. godine. No, u nekima se oni samo navode kao krsni ili vjenčani kumovi drugim obiteljima, pa osim činjenice da su postojali drugih podataka nije bilo. U knjigama umrlih pak u rubrikama predviđenim za datum rođenja pokojnika i imena njegovih roditelja, često piše „ovom svećeniku nepoznati“.

Objašnjenje se može naći u povijesnim izvorima: budući da su Jasenice dugo bile pod turskom vlašću, za vjerski život tamošnjih žitelja su se sve do 1830. brinuli fratri franjevačke Bosanske provincije, putujući prvo s Visovca, a potom iz Karina. Kada selo napokon i dobije stalnog župnika, on rijetko ostaje duže, pa i ne čudi ako svoju pastvu baš i ne poznaje.

Nešto su preciznije bile matične knjige koje se čuvaju u Arhivu Zadarske nadbiskupije, a pokrivaju razdoblje od 1844. na ovamo. U njima sam za narednih stoljeće i pol pronašao još tri stotine zapisa. Bilo bi ih zacijelo i više da ne nedostaju knjige od 1910. do 1932/3. godine.

No, samo uz neka od prikupljenih imena stajali su i datumi, odnosno, poveznice s prethodnom ili sljedećom generacijom, a ni u imena se nije moglo uvijek pouzdati. Neki su put upisana u talijanskoj varijanti, neki put u različitim hrvatskim inačicama, pa je tako npr. jedan isti čovjek zapisan kao Andrea, Andrija, Jadrij ili Jadre. Obitelji su brojne, a svaka nekom svom djetetu daje ime po djedu ili babi, pa sam tako imao npr. na desetke Ivana, Josipa, Antuna, Petara, Ana, Ika, Mandi i Lucija itd, redovito i u različitim transkripcijama. K tome, mnogi su bili kršteni jednim imenom, a obitelj ih je zvala drukčije, pa su kao takvi upisivani u knjige umrlih. Kako su se zbog cijelog niza okolnosti spomenici s natpisima na lokalnom groblju počeli postavljati tek posljednjih desetljeća, ni nadgrobni natpisi nisu mogli pomoći.

Jedina je mogućnost dakle bila sva ta imena prenijeti na kartice i slagati svojevrsni „pasijans“, povezujući imena, datume i ostale zapise, kako bi se prije svega utvrdilo koje se od kartica odnose na iste osobe, a onda njihovo srodstvo s ostalima. Uz pomoć pripadnika pojedinih obiteljskih grana koji još žive u Rovanjskoj, dio se obiteljskoga stabla posložio dosta brzo.

Drugi je bio puno kompliciraniji zbog već navedenih razloga, zbog već spomenutih brojnih iseljavanja, kao i zbog činjenice da su mnoge mlade žene umirale pri porodu ili brzo nakon njega, a udovci se ponovno ženili, poneki i po dva-tri puta, pa se isti muškarac (opet u različitim transkripcijama) kao otac sljedeće djece pojavljivao uz ime druge ili čak treće žene.

Tada sam nakon duže potrage uspio doći i do jedne presnimke „Stanja duša Župe Jasenice“ od 1924. godine na dalje. Taj je dokument popunio neke praznine i ispravio neke poveznice: „Stanje duša“ (ako se uspije doći do njega) nedvojbeno je najkorisniji izvor podataka u ovakvim istraživanjima, iako se i u njima može naći dosta pogrešaka: autorovi roditelji vjenčali su se 1947. u Sloveniji, tamošnji je župnik poslao o tome dopis svom kolegi u Jasenice, a ovaj je – vjerojatno zbog dvostrukog imena ženika (Pavao-Mile) – tu činjenicu u stanju duša upisao kod jednog drugog Mile Mateka. Tako je autorov otac ostao ledičan, a drugi je Mile oženjen i to post mortem jer je već neko vrijeme bio mrtav.

Unatoč svih tih teškoća kod svojih sam izravnih predaka uspio dokumentirano doći do Petra koji je umro 1864. u dobi od 86 godina. Za divno čudo, uz njegovo su ime bila zapisana imena roditelja – Mate Matek i Anizza Matkovich. O njima drugih podataka nema jer su zacijelo umrli prije 1826. od kada datiraju prve sačuvane knjige. Uspio sam rekonstruirati i jedan paralelni ogranak, dospjevši do Antona koji je umro 1840. u dobi od 56 godina. Kao roditelji i kod njega su bili upisani spomenuti Mate i Anica, iz čega slijedi da su Petar i Ante bili braća, što je u međuvremenu već bilo palo u zaborav.

Kod trećeg usporednog ogranka uspio sam doći čak i nešto dalje u prošlost, jer je u knjizi umrlih iz 1849. bilo uredno zapisano da je 4. travnja te godine pokopan Šimun Matek, koji je živio 113 godina (što bi značilo da je rođen 1736.), a bio je oženjen Lucijom. I njegovi su roditelji bili upisani: Ante i Ivanizza. S obzirom na tradiciju da jedan od sinova redovito dobiva djedovo ime, nije nemoguće da je Ante bio i Matin otac, ali dok se to ne uspije dokumentirati, to je tek jedna od mogućih pretpostavki.

Razlozi zbog kojih nema starijih zapisa koji bi nam otkrili tko je bio prvi Matek u Jasenicama su višestruki. Jedan je Napoleonova okupacija naših područja i pokušaj da se umjesto crkvenih uvedu civilne matice (état civil), koje bi vodili općinski načelnici. No, već 1809. providur Vicko Dandolo cara izvješćuje da je to u „ovdašnjim primitivnim uvjetima nemoguće provesti“ – većina je seoskih poglavara nepismena, a svećenici kojima je ta zadaća na kraju vraćena su je vjerojatno pomalo i sabotirali ne želeći pomagati regrutacije… Malo zatim, godine 1828. ukinuta je papinskim dekretom a u dogovoru s Bečkim dvorom Ninska biskupija koja je dotad makar formalno bila nadležna za Jasenice, iako su na terenu bili franjevci. No, ona je u Zadarsku nadbiskupiju zaista uklopljena tek 1830. godine, a u međuvremenu je bila donijeta odluka da se matične knjige moraju vratiti župama. U tom se seljakanju arhiva – kažu stručnjaci – dosta toga i zagubilo.

Potragu je, dakle, trebalo usmjeriti drugim pravcem, onim kojim je mogla ići migracija Mateka do Rovanjske. U nekoliko desetaka knjiga o kretanju stanovništva na području Like može se naći mnoga prezimena identična jaseničkima iz 1730., pa i nekim današnjima, ali ni jednog Mateka.

Jedan mi je znanac tada kazao da je tragajući za svojim korijenima vidio prezime Matek u Burićevoj „Povijesnoj antroponimiji Gorskog Kotara“. Zaista, tu stoji da je u mjestu Merzla vodica (nedaleko od Lokvi) 1833. zabilježen stanoviti Antonius Matek. Navodno je i u Vrboskom ili u Vrhovinama (to još nisam uspio dokumentirati) otprilike u isto vrijeme bio zabilježen neki Ambroz Matek, po zvanju kovač, ali to još nisam uspio dokumentirati. No, budući da matične knjige pokazuju da Mateka tada već ima u Jasenicama, da štoviše već i kumuju „starosjediocima“, znači da su tu već neko vrijeme pa je upitno koliko to može biti pouzdan trag, iako se ne može isključiti da su ipak bili u srodstvu s ovim goranskima. Lingvistika također ne pomaže: kroz generacije Matekov je rod preuzeo od okoline novoštokavsku ikavicu pa čak i vlastito prezime u prvom licu množine sklanjaju kao Mateci, a ne Mateki kako bi to zahtijevala kajkavska gramatika i eventualno goransko porijeklo.

Postoji, naravno, i mogućnost da je Austrougarska na opustjela područja oko Tromeđe (udaljene samo nekoliko kilometara) nakon povlačenja Turaka te slabljenja Venecije i u Jasenice, a ne samo u Liku, naselila neke obitelji iz Vojne krajine ili i udaljenijih dijelova dijelova carstva.

Prva su pomisao bili Česi iz Prekopakre, ali i ta je mogućnost ubrzo otpala: inž. Njegovan-Starek nepobitno je dokazao da je tamošnja obitelj Matek doselila izravno iz Kostelca nad Labom u češkom okrugu Melnik, gdje Mateka ima i danas, tek 1864. godine. Ne može ipak isključiti da je neki njihov predak već ranije – s vojskom ili poslom – krenuo put juga.

Nekolicina zagorskih Mateka kontaktirana je telefonom. Osim jednog, čiji je otac rođen u Zagrebu, ali mu je bio rođen u Jasenicama, drugi ne znaju ni za kakvog rođaka na moru. U obiteljsko sam stablo uspješno smjestio i gotovo sve Mateke rasute po Slavoniji: jedino još nisam uspio precizirati od kojega od davnijih iseljenih predaka potječu oni iz Špišić Bukovice i Virovitice.

Što se Slovenije tiče, upit na Slovenskom rodoslovnom forumu pogledalo je stotinjak osoba, ali zasad nema ni jedne povratne informacije.

Postoje, osim toga, još dvije mogućnosti koje će – ne bude li izravnih dokumenata o tome kada i otkud Mateki na moru – vjerojatno trebati uzeti u obzir:

U spomenutom popisu obitelji iz 1730. zapisan je kao stanovnik Jasenica stanoviti Jure Kranjac, koji ima ženu i četvero djece. Sjetimo li se djedove priče o tome da su ih zvali „Kranjcima“ ne bi se smjelo odbaciti ni mogućnost da je neki od Jurinih potomaka zbog nečega promijenio prezime, iako je to carskim dekretom već neko vrijeme bilo zabranjeno…

S druge strane, u podvelebitskom području, vrlo blizu Jasenicama, na potezu od Karlobaga preko Ražanca do Starigrada, postoji i prezime Matak. Čini se dosta neobičnim da na udaljenosti od svega dvadesetak kilometara budu dva tako slična prezimena pa će vjerojatno u budućnosti i tome trebati posvetiti određenu pozornost.

Literatura:

(navode se samo izvori u kojima se spominje prezime Matek)

1. Matične knjige (rođenih, vjenčanih, umrlih) Župe Jasenice – na internetu i u Arhivu zadarske nadbiskupije
2. BERTOŠA, Slaven: „Mrzla vodica: zapisi o postanku i sudbini naselja“, Društvo za očuvanje i razvoj naselja Mrzla Voda, Rijeka-Mrzla Voda, u „Problemi Sjevernog Jadrana „ br. 9(2008)
3. BAČIĆ, fra Stanko: „Franjevci u zadarskoj nadbiskupiji i Ninskoj biskupiji“, Lisičić 1996.
4. BURIĆ, Antun: „Povijesna antroponimija Gorskog Kotara u Hrvatskoj : goranska prezimena kroz povijest“, Rijeka, 1979.
5. “ENCIKLOPEDIJA hrvatskih prezimena“, Nacionalni rodoslovni centar, Zagreb 2008.
6. NJEGOVAN-STAREK, Siniša: Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku, Pakrac/Daruvar 2008.
7. NOSIĆ, Milan: Goranska prezimena, 2013
8. ŠIMUNOVIĆ, Petar: Hrvatska prezimena : podrijetlo, značenje, rasprostranjenost, Zagreb, 1995.
9. ŠIMUNOVIĆ Petar, MALETIĆ Franjo: „HRVATSKI prezimenik : pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća“ , Zagreb, Golden Marketing-Tehnička knjiga, 2008. 2. i 3. svezak
10. Začasni slovar slovenskih priimkov, SAZU, Ljubljana 1974.

Crkva Sv. Jurja (X. st.) u Rovanjskoj uz koju se nalazi groblje za cijelo područje Jasenica, od sjedišta župe do Maslenice, ali i velebitskih zaselaka. Pojedinačni su grobovi u to vrijeme još vrlo rijetki: u kamenu ih je bilo gotovo nemoguće iskapati, pa se sahranjuje u zidane rodovske grobnice (svjetla mrlja u zelenilu s lijeve strane crkve pokazuje takvu grobnicu Matekovih….) iz kojih se nakon nekoliko godina njihovi ostaci prenose u kosturnicu kako bi se napravilo mjesta za novoumrle. I to je jedan od razloga zašto ovo groblje ne može pomoći u izradi rodoslova…. (autorova snimka iz 1964. godine)

Crkva Svetog Jeronima u Jasenicama, sagrađena potkraj 19. stoljeća na temeljima stare župne crkve, bila je srušena za vrijeme srpske okupacije 1991. godine, jednako kao i župni dvor koji se pored nje nalazio. Već dio dokumenata na vrijeme je prebačen na sigurno, ali dio je ipak stradao. Budući da to nije bilo jedino stradanje toga mjesta u povijesti, nije čudo ako nema matičnih knjiga i drugih dokumenata starijih od 1827. godine, a nedostaju i neke iz kasnijih razdoblja (npr. od 1910. do 1932.)

Osim obronaka Velebita koji se vide u pozadini, danas je gotovo cijelo područje koje obuhvaća ova fotografija Rovanjske snimljena 1964. godine postalo jedinstveno turističko naselje. Skup kuća koje se vide u sredini je tzv. „varoš Mateka“: još od turskih od vremena su ovdje dijelovi sela bili nazivani „varoši“, pa je tako u Rovanjskoj uz postojali varoš Mateka postojala i ona Rončevića, čije se kuće vide desno od škole, te varoš Basa (još desnije, nije obuhvaćeno fotografijom). Danas je – što zbog ratnih razaranja, što zbog kompliciranih nasljedničkih odnosa najveći dio kuća i pojata u tom dijelu mjesta napušten, a izraza „varoš“ sjećaju se samo još najstariji. No, ni iz njega se ne mogu se izvlačiti nikakvi zaključci o porijeklu onih koji su se tu nastanili: iako naši lingvisti riječ „varoš“ proglašavaju hungarizmom, ona je iranskog porijekla, a i koriste je i Turci koji su je ovamo najvjerojatnije i donijeli.

Autor (lijevo) i jedan mali Nijemac, čija je obitelj bila među prvim turistima koji su dolazili u Rovanjsku, igraju na buće među kućama u „varošu Mateka“ godine 1965. Ovaj dio naselja teško je oštećen u posljednjem ratu, a zbog nedefiniranih vlasničkih odnosa tek je manjim dijelom obnovljen.

O Bariši Mateku, s kojim i počinje ova priča, i njegovoj supruzi Mandi pisale su 1994. godine, kao o vjerojatno najstarijem bračnom paru u Jugoslaviji, razne novine. Bariši je tada bilo već 99 godina. Ovdje su faksimili iz zadarskog „Novog lista“ i sarajevskog lista „As“.