Početna Forum Prezimena Prezime Petković

U ovoj temi nalazi se 19 odgovora, ima 2 glasa, a zadnji ju je ažurirao  Danijel Petković prije 6 godine i 9 mjeseci.

Gledate 5 postova - 16 do 20 (od ukupno 20)
  • Objavio
    Postovi
  • #13929 Odgovor

    Strahinja

    Dobar dan svima,ja sam Strahinja iz Sivca tj Vojvodina Srbija.zanima me ima li koga i odakle vode poreklo moji,inace sve sto znam je da su ziveli nekada u Glamoču i da su se ovde doselili negde oko 1912-13 pradedin brat je bio pop i pravoslavne veroispovesti smo i krsna slava nam je sv.Jovan krstitelj.hvala u napred!

    #14009 Odgovor

    Ana

    Jel znate ista od Petkovici iz Stanara?

    #14036 Odgovor

    Zoran

    Rodom sam iz Drvara zivim u Beogradu.Prezime Petkovic u Drvaru su srbi i nemaju veze za hrvatima .:)

    #14205 Odgovor

    Mostar

    Zanima me odgovor od Nemanje. Ja sam iz Mostara, a moj pok.tata iz Bos Petrovca,selo Skakavac i znam da imam rodbine u Vršcu.Nekad prije rata su dolazili kod nas u posjetu.Zanima me odakle potječe prezime Petković. Pok tata mi je govorio da je iz Like iz Hrvatske, a mi smo Srbi.

    #16331 Odgovor

    Danijel Petković

    Danijel Petković, prof. pov. i etn.
    Gradski muzej Vinkovci
    Trg bana Josipa Šokčevića 16
    32 100 Vinkovci
    tel: 032 / 332 884; e-mail: danijel@muzejvk.hr

    Ovaj rad nastao je 2007. godine kao moj osobni prilog za Enciklopediju hrvatskih prezimena (istu je 2008. objavio Nacionalni rodoslovni centar iz Zagreba ). Na ovom mjestu taj svoj prilog objavljujem iz razloga što niti jedna od mojih osobnih spoznaja koje se iznose u njemu nije objavljena u spomenutom izdanju Hrvatske enciklopedije prezimena.)

    Fragmenti za povijest hrvatskog prezimena Petković

    Povijest svojeg obiteljskog prezimena sam donekle istraživao zahvaljujući struci kojoj se bavim (1999. godine završio sam studije povijesti i etnologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu) i kroz niz usputnih bavljenjaa ovom temom došao sam do nekih općih zaključaka koji zasigurno nisu konačni.
    Prezime Petković u Hrvata (ne računajući na pojavu ovog prezimena kod drugih južnoslavenskih naroda, osobito Srba i Crnogoraca, pa čak i kod Bošnjaka) nastalo je u razdoblju od kraja 14. do 17. stoljeća, na niz lokacija, i potpuno neovisno jedno od drugog, u gotovo svim hrvatskim povijesnim i dijalektološkim regijama. Dapače, s velikom sigurnošću možemo reći kako nema jednog jedinstvenog geografskog izvorišta hrvatskog prezimena Petković već je ovo prezime zapravo nastalo na brojnim lokacijama hrvatskog kasnosrednjovjekovnog i ranonovovjekovnog prostora gdje god je u prošlosti, prije procesa formiranja prezimena, postolja upotreba osobnog imena Petko.
    Tako Petkovići iz okolice Šibenika ili Petkovići s Korčule nisu u nikakvoj genetičkoj vezi primjerice s pojavom prezimena Petković u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Turopolju, Zagorju, Prigorju, Međimurju i Podravini itd.), a ovi opet nemaju nikakve veze s pojavom prezimena Petković kod Hrvata Šokaca u Slavoniji (npr. u Vinkovcima i okolici).
    Šibenski Petkovići, čini mi se imaju svoje ishodišno područje, ili u Hercegovini, ili u Donjim Krajevima oko Jajca u Bosni, gdje je ovo prezime, čini mi se, zabilježeno još početkom 15. stoljeća. U neposredno šibensko zaleđe prezime Petković stiglo je vjerojatno tek u 17. stoljeću, kao i većina prezimena današnjih stanovnika stanovnika Šibenskog kraja. Čak mi se čini kako je i onaj znameniti splitski zlatar Petar Petković iz 15. stoljeća, doselio u Split iz Plivske županije, iz kraja oko Jajca, odnosno sa područja kojim je tada kao i samim Splitom vladao Hrvoje Vukčić Hrvatinić.
    U Splitu je prezime Petković zabilježeno također i 1428. godine u imenu nekog splitskog težaka Prvoslava Petkovića i 1436. godine u oporuci, također splitskog težaka, Hrvatina Petkovića.
    Prezime Petković zabilježeno je relativno rano i u neposrednom zaleđu srednjovjekovnog Zadra. Tako 5. travnja 1400. godine izvjesni Petar Sobina / ?Zubina Petković od Tr(e)šćana (Petar Sobina Petcouich de Treschiane), uz dopuštenje opata samostana Sv. Krševana, prodaje nekom Ivanu Locusssie od Kamenjana (Johanni Locussie de Camignano) vilanu ser Damjana de Nassis, 1 gonaj svojeg vinograda koji se nalazio «iznad posjeda, odnosno zemlje samostana Sv. Krševana» u spomenutom selu Kamenjani.
    Položaj danas iščezlog sela Tr(e)šćani, po kome je ovaj hrvatski plemić iz zadarskog zaleđa Petar ?Zubina Petković nosio pridjevak de Treschiane, dobro je poznat, odnosno otprilike mu odgovara položaj današnjeg sela Islam Latinski. Osim toga ovaj Petar ?Zubina Petković najvjerojatnije je pripadnih hrvatskog plemićkog praroda Poletčića čiji se brojni pripadanici iz različitih «hiža» navode u ispravama druge polovice 14. i početka 15. stoljeća kao posjenici baštinskih zemalja upravou spomenutim Tr(e)šćanima. Ne samo to nego je ovaj Petar ?Zubina Petković od Tr(e)šćana vrlo vjerojatno istovjetan Petru ?Petkoviću / ?Petroviću Ćibundiniću zvanom Zubina od roda Poletčića koji se zajedno s drugim pripadnicima svojeg roda, a prema ispravama iz 1391. i 1393. godine, također navodi kao posjednik baštinskih zemalja u istim Tr(e)šćanima.
    Među pripadnicima
    Zanimljivo je međutim kako prezime Petković kod Hrvata (čakavaca) u Zadarskoj županiji je danas najbrojnije u mjestu Bibinje kod Zadra (najmanje 10 obitelji).
    Treba još reći kako je lako moguće kako neki od istarskih Hrvata čakavca koji danas nose prezime Petković podrijetlo vuku od ovih Petkovića iz srednjovjekovnog zaleđa Zadra. To ne bi bilo nimalo čudno jer je vrlo dobro poznato kako su Istru od druge polovice 15. do sredine 17. stoljeća zapljuskivali brojni valovi hrvatskih izbjeglica iz matičnog hrvatskog prostora između Zrmanje i Krke što se i danas vrlo dobro osjeti u prezimenima istarskih Hrvata. (Da ne govorimo samo o potomcima hrvatskih plemićkih prarodova Mogorovića, Šubića, Gusića i dr. čiji brojni potomci pod istim prezimenima i danas žive u Istri.). Hrvati čakavci Petkovići u Primosko-goranjskoj županiji, pripadaju autohtonom stanovništvu ove županije, i to u nekoliko mjesta u neposrednom zaleđu Rijeke, čini se i na Krku, te u nekoliko naselja u Vinodolu (npr. u Bakru).

    Prezime Petković u Slavoniji kod Hrvata Šokaca, prvi puta je, koliko je poznato zabilježeno tek u postosmanlijskim popisima iz 1698. i 1702. godine i to u nekoliko mjesta u Brodskoj Posavini, Požeštini, oko Vinkovavaca i dr. Tako se npr. u popisu graničara u selu Banovci (Selo Banovci uz rijeku Savu 17 kilometara jugozapadno do Slavonskog Broda) 1702. godine Martin Petković zajedno sa s druga dva oženjena brata.
    Koliko mi je osobno posnato danas je hrvatsko šokačko slavonsko prezime Petković znatnije rasprostranjeno uglavnom u općini Pleternica kod Požege, u zapadnom dijelu Brodske Posavine (u selima Brodski Stupnik i Podvinje) kao i u samom Brodu, u Osječko Baranjskoj županiji ono je znatnije prisutno u nekoliko naselja u Baranji, Dalju i Erdutu, te oko Našica, u Vukovarsko-srijemskoj županiji selima Gradište i Cerna kod Županje, u selu Komletincima kod Vinkovaca, kao i samim Vinkovcima.

    O hrvatskom srednjovjekovnom osobnom imenu Petko

    Osobno ime Petko zabilježeno je u brojnim ispravama 13. – 14. stoljeća, dakle u razdoblju neposredno prije formiranja većine prezimena u Hrvata. Još je zanimljivije što se većina tih srednjovjekovnih isprava odnosi na prostore u sastavu srednjovjekovne Kraljevine Slavonije, odnosno na prostor koji je u srednjem vijeku obuhvaćala Zagrebačka biskupija. Osobno ime Petko je u navedenim ispravama zabilježen gotovo u svim županijama koje su se nalazile u sastavu srednjovjekovne Kraljevine Slavonije, odnosno Zagrebačke biskupije i to u: Zagrebačkoj, Varaždinskoj, Križevačkoj, Goričkoj, Dubičkoj i Sanskoj županiji.
    Kako se ove isprave uglavnom odnosne na kajkavske krajeve (izuzev možda Dubičke, Sanske i Goričke županije) kao zaključak se nameće kako je osobno ime Petko u srednjovjekovnoj Slavoniji u okvirima Zagrebačke biskupije bilo vrlo učestalo. Naravno, od svih tih ljudi koji su u tom vremenu na rečenom prostoru nosili ime Petko nije se automatski razvilo i prezime Petković. Treba reći kako su svi ti ljudi koji nose ime Petko u rečenim ispravama uglavnom pripadaju staleškoj skupini, odnosno zajednicama, slobodnjaka i sitnog plemstva Kraljevine Slavonije, a kasnije isprave s kraja 14. i iz 15., 16. i 17. stoljeća će doista pokazati kako u okvirama npr. zajednice Turopoljskih plemića, ali i drugdje postoje i takvi plemići koji nose prezime Petković. Naravno direktne genealoške linije od neke osobe koja u 13. stoljeću nosi ime Petko pa do prve pojave ovog prezimena krajem 14. stoljeća i kasnije u navedenom prostoru za sada ipak nisu potpuno uspostavljive.
    Ovdje u nastavku donosim i sve spominjanja osobnog imena Petko u srednjovjekovnim ispravama od početka 13. do druge polovice 14. stoljeća, a koja sam pronašao u Smičiklasovom «Dipomatičkom zborniku…» (citirati će se kao Smičiklas, broj knjige, str., broj isprave, uz kraći komentar):

    1209. – U ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Andrija II. prema kojoj se templare u Dalmaciji i Hrvatskoj uzima pod kraljevsku zaštitu i oslobađa od svih daća spominje se među ostalim kao jedan od susjeda templarskog posjeda Sv. Martina (današnje Dugo Selo) i neka zemlja Petkova (terram Petconis) koja se nalazila uz rijeku Lonju negdje u bliskom istočnom ili sjeveroistočnom susjedstvu prostora današnjeg Dugog Sela.

    1209.– u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. kojom se nekom Vratislavu i njegovoj braći vraćaju njihove stare djedovine koje su svojedobno izgubili ratujući za spomenutog kralja, a protiv protukralja Emerika, spominje se među ostalim susjedima Vratislavova posjeda i posjed nekog Petka (Petku). Iz isprave je vidljivo kao se ova Vratislavova djedovina nalazila negdje u današnjem jugoistočnom sljemenskom i podsljemenskom dijelu Zagorja i Prigorja između rijeka Krapine i Kašine.

    1223. – U ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. kojom se križarima odnosno redu braće svetog Sepulkra od Poljske (fratribus sancti Sepulcri de Polonia) daruje zemlja, odnosno posjed Laga koja je tada pripadala pod grad Križevce, kao jedan od susjeda darovane zemlje Lage navodi se i zemlja nekog župana Petka (terra comitis Petko).

    1225.– U ispravi mladog kralja, odnosno tadašnjeg hrvatsko-slavonskog hercega Bele (budući kralj Bela IV.), prema kojoj majka nekog Mutimira za spas svoje duše daruje Zagrebačkom kaptolu dva zemljišta u Toplicama kod Varaždina spominje se opet zemlja župana Petka (terra comitis Petconis) kao što se spominje i sam župan Petko koji je tada bio križevački župan (Petco comes Crisiensis). Čini se kako nema sumnje daje riječ o istoj zemlji, i istom županu Petku kao i iz prethodne isprave iz 1223. godine.

    1232. – U ispravi zagrebačkog biskupa Stjepana kojom on dariva Čazmanski kaptol raznim posjedima i pravima u skupini od oko četrdeset slobodnjaka koji su tada pripali Čazmanskom kaptolu spominje se i neki Petko (Pethco).

    1240. – Meštar templarskog reda za Ugarsku i Hrvatsku Jakob potvrđuje prodaju zemlje kraj Dubice na Uni. Među osmoricom slobodnjaka koji tada prodaju taj svoj posjed na Uni navodi se i neki Petko sin Kučinov (Petko filio Kucin).

    1242., prije studenog – Ban i herceg «čitave Slavonije» (Hrvatske i Slavonije) Diomizije potvrđuje kako su devetorica poimence navedenih pripadnika plemićkog bratstva Bratilo i Jako (tota generacio Bratila et Jaco) prodala česticu svoje baštinske zemlje Abrahamu županu od Moravča (kod Zeline) i njegovom bratu Nikoli. Među devetoricom drugih plemića / slobodnjaka prisutnih kod sastavljanja ove isprave navodi se i neki «Petko od Kamarče» (Petk de Camarcha). Srednjovjekovni posjed Kamarča se nalazio se u Bilogorskom kraju u susjedstvu današnjeg sela Rovišća kod Bjelovara.

    1244., 15. lipnja, na gradu Glažu – Kralj Bela IV. daruje Dioniziju «banu čitave Slavonije» brojne posjede među kojima i trećinu zemlje Chercoa burda u Križevačkoj županiji koja je svojevremeno pripadala nekom «Petku ?ćelavom Križevačkom» (Petk calui Crisiensis) koji je umro bez potomaka. Među ostalim spominje se također i neki «Petkov sin Vuk od roda Kamarča» (Petkonem filium Wlchk de genere Kamarcha) koji je svojevremeno u vrijeme vladavine istog kralja, dakle između 1235. i 1244. godine, bio uveden u vlasništvo nekog posjeda Deščin koji se zove Vrbona (Descyn que Vrbona vocatur) u Križevačkoj županiji. Nema sumnje kako je ovaj Vuk zasigurno sin onog Petka od Kamarče iz 1242. druge godine koji je kako se čini umro negdje između 1242. i 1244. godine. Osim toga «Petko ?ćelavi Križevački» mogao bi biti isti onaj križevački župan Petko koji se navodi u ispravama iz 1223. i 1225. godine.

    1244., 5. listopada kod Segesda u Ugarskoj– Kralj Bela IV. daruje nekom Andriji Petrovom zemlju Dulipšku / Veliku Dulipšku (Dulypchka / Welika Dulypchka) u Križevačkoj županiji (nalazila se u blizini utvrde Veliki Kalnik), a koja je svojevremeno pripadala nekom «Petku od Slavonije» (Petkone de Sclavonia / Petkonis), a koji je umro bez potomaka. Moguće je kako je i «Petko od Slavonije» iz ove isprave također isti onaj križevački župan Petko iz 1223. i 1225. godine.

    1270., 8. rujna u Pešti – Kralj Stjepan potvđuje darovnicu kralja Bele IV. od 20. lipnja 1267. godine kojom se ostrogonskom nadbiskupu Filipu i njegovom bratu županu Tomi daruju posjedi Prodavić i Virje. Kao jedan od susjeda darovanog pojeda Prodavić (terra Praudauiz ) navodi se na čak pet mjesta i posjed nekoga Petka (3 x Petke, terram Petke, terra Petke, Petkonis). Osim toga jedan od susjeda je posjedu Prodavić bila je i onaj posjed, javna cesta i potok Kamarča (5 x Kamarcensium, viam publicam Kamarcensium, 3 x riuus Kamarcha) koja se navodi i u citiranim ispravama iz 1242. i 1244. godine i prema kojoj je jedan Petko, odnosno čitav njegov rod nosio naslov «od Kamarče». Stoga nema nikakve sumnje kako je zemlja Petkova iz 1270. istovjetna onim posjedima «Petka od Kamarče» i «Petkovog sina Vuka od roda Kamarče» iz 1242. i 1244. godine.

    1292., 27. veljače – Kralj Andrija Mlečanin daruje slavonskom banu Stjepanu Baboniću (1273. – 1300.) posjed Drežnik (kod Slunja). Na početku ove isprave na na tri mjesta navodi kraljev povjernik plemić «Petko od Sane» (Petk de Zana) koji je prije samog čina darovanja utvrdio točne granice darovanog posjeda Drežnik (Dresnek).

    1314., 27. ožujka, u Dubici – Meštar viteškog reda Ivanovaca u Ugarskoj i Hrvatskoj Loketus daruje zaslužnom za red nekom Petku (2 x Petkoni), u vječno i nasljedno vlasništvo posjed Gošću (Goscha) u Vodičkoj (Uodichan), odnosno Sanskoj županiji.

    1317., 2. kolovoza, u Dubravi (mjesto Dubrava između Vrbovca i Čazme) – Pred biskupom zagrebačkim Augustinom prodaju njegovi predijalci Joakim i Ilija sinovi Petkovi (Joachino et Elya filiis Petk) svojem bratu Ivanu (Juan fratre ipsorum uterino) česticu svojeg posjeda Glogovnica (Glogonicha) za iznos od 17 maraka. Posjed Glogovnica nalazio se uz istoimenu rijeku Glogovnicu negdje sjeverno od spomenutog sela Dubrava.

    1322., 1. lipnja, u Velikom Kalniku – Pred sucem Stjepanom, Pavlom kaštelanom Velikog Kalnika i Petrom Mevladovim županom velikokalničkim Toma i Kurač simnovi Filipovi «gradukmeti» velikokalnički (Thoma et Kurach filiis Phillippi iobagione castri) prodaju česticu svoje baštinske zemlje istom županu velikokalničkom Petru Mevladovom (Petrus filius Meulad comes terrestris / comite Petro Meuladi). U popisu osmorice poimence navedenih «gradukmeta» velikokalničkih koji su tada u svojstvu svjedoka potvrdili ovu kupoprodaju navodi se i neki Mihael sin Petkov (Michaele filio Petk).

    1323., 29. svibnja, u Topuskom (Toplici) – Jakob opat topuski daruje Ivanu Baboniću sinu bana Stjepana Babonića posjed topuskog samostana Čehno (Chechno seu Siuinargeua) koje je svojevremeno neki ?Sivinar (Siuinar) darovao topuskom samostanu. Na kraju isprave se spominje isprava nekog Ptka brata spomenutog Sivinara kojom se također potvrđuje ovo darovanje (Scriptis literis Petkonis fratris predicti Sivinar, sibi super predictam possessionem pere nostros predecessores concessis).

    1334., 22. kolovoza, u Višegradu – Kralj Karlo Robert nalaže plemićima u županiji Sana (comitatu de Zana) da plate desetinu Zagrebačkoj biskupiji. Među trojicom sanskih plemića koji se poimence navode u ispravi na prvom mjestu se nalazi i neki Petar sin Petkov (Petro filio Petk). Ovaj Petar Petkov vrlo vjerojatno je sin onog «Petka od Sane» (Petk de Zana) koji je 1292. godine utvrdio međe posjeda Drežnik.

    1340., 9. rujna, u Križevcima – U ispravi prema kojoj križevački župan Stjepan sin bana Pavla dosuđuje nekom županu Miki sinu Matijinom (comitis Myke filii Matheus) dio posjeda Poljane (Polana) na tri mjesta se navodi jobagion Petko koji je živio na rečenom posjedu (…iobagionis suis nomine Petk / Petk / Petk).

    1344., 3. kolovoza, u Brestovici (kod Velikog Kalnika) – Nikola zvan Veris kaštelan velikokalnički i Grgur sin Pimecov (Gregorus filius Phymetz) župan velikokalnički postavljaju na molbu plemenitih gradukmeta velikokalničih (nobilibus iobagonibus castri) Ivana Martinovog i njegova bratića Pavla Petkovog od Brestovice (Paulus filius Pethk…de Brezthowicza) nove međe njihovog posjeda Brestovica (Breztowicza).

    1360., 19. listopada, u Zagrebu – Kaptol zagrebački svjedoči, da je na molbu župana varaždinskog Stjepana Andrijinog i varaždinskih sudaca izaslao kaptolskog povjerenika svećenika Ivana kako bi prisustvovao parnici koja se poradi miraza, paraferna i djevojačke četvrti vodila između Genich udovice nekog Beke i njene ostale svojte s jedne strane, te Egidija sina Emerikova de Losan s druge strane. U ovoj se ispravi također spominju kao posjednici u spornom posjedu (Samouch) i neki Gerdoš sin Petkovčev (Gerdos filius Pethouch) i njegov bratić Deseu.

    1372., 5. listopada, u Zagrebu – Pred kaptolom zagrebačkim bratići Wlk i Gerdech turopoljski plemići iz Sv. Katarine u Zagrebačkoj županiji (Wlk filius Martini filii Teryak et Gerdech filius Dragylo filii dicti Teryak de sancta Katherina comitatus Zagrebiensis) prodaju svoj posjed oko crkve iste Sv. Katarine, a koji se nalazi između potoka Ladkow i Zeklyn drugoj četvorici turopoljskih plemića, također iz iste Sv. Katarine. Među ovom četvoricom navode se i dvojica bratića: Andrija sin Jurja Petkovog te Marko sin Ivana Petkovog (Endre filius Georgii filii Petk et Mark filius Iwan filii dicti Petk).
    Treba reći kako se pod pojmom «montes Sanctae Katharinae» podrazumijevao prostor turopoljskog Vrhovlja odnosno onog dijela Turopolja koji se nalazi u Vukomeričkim Goricama. Naime uprava Plemenite općine Turopolje je bila organizirana u dva kotara: Vrhovlje (montes S. Catherinae) i Polje (Campus). Svaki kotar sastoji se od manjih zajednica – sučija (iudicatus). Sačinjavalo ih je jedno ili više sela. Na čelu sučijama bio je sudac (iudex). U Polju su bile sučije: Buševec, Velika Gorica, Mala Gorica, Hrašće, Kobilić, Kuče, Kurilovec, Donja Lomnica, Gornji i Donji Lukavec, Velika Mlaka, Mraclin, Pleso i Rakitovec; u Vrhovlju: Bukovčak, Cerovski Vrh, Cvetković Brdo, Dragonožec, Dubranec, Gustelnica, Prvonožina i Vukomerić.

    1373., 29. ožujka, u Zagrebu – Kaptol Zagrebački određuje granice međe posjedima trojice turopoljskih plemić iz Lomnice / «od plemena Lomnica» ( de generacione Lomnycha) s jedne strane, te petorice turopoljskih plemića «od plemena Vukota» (de generacione Wlkota) s druge strane. Među petoricom turopoljskih plemića «od plemena Vukota» navodi se i Juraj sin Petkov (Vyd filius Endree, Georgius filius Petk, Stephanus filius Wlkomer, Duch filius Pauk, Petrus filius Criksa filii Chernezlau de generacione Wlkota nobiles iobagones castri de campo Zgrabiensi).
    Ovom Jurju sinu Petkovu možda je istovjetan onaj Juraj Petkov čiji se sin Andrija Jurjev Petkov spominje u kupoprodajnom ugovoru iz prethodne 1372. godine. Osim toga u ispravi iz 1373. godine jasno su navedene granice posjeda turopoljskih plemića «od plemena Vukota». Granica ide od utoka potoka Lipnica (2xLypnicha) u potok Lomnicu (Lomycha), zatim prati tok spomenutog potoka Lipnica sve do granice sa selom Lukavec (2xLocauech), zatim se navodi neka šuma Likvić (Licuich ) i neka dolina Močar (2xMochar), potom spominje neka rijeka ili potok Duboki (fluvuuim Dolboki), zatim granica ide do ceste za Jamnicu (ad viam Jamnicha vocata), nakon toga se navodi i cesta Gorski put (ad viam Gorzki pot vocatam; vodio je, kao što je poznato iz kasnijih izvora, od Lukavca, preko Dubranca sve do Kupe odnosno Pokupskog). Na kraju se opisa granica kao susjed «plemena Vukota) spominje i Kravarsko (terre Krauarzka). Na kraju se isprave još jasno kaže kako se zemlja «plemena Lomnica» nalazila na istoku, dakle u Polju, dok su se zemlje «plemena Vukota» nalazile njoj na zapadu. Iz toga je jasno vidljivo kako su se zemlje «plemena Vukota» nalazile oko današnjeg Lukavca te u turopoljskom Vrhovlju oko sela Bukovčak, Cerovski Vrh, Cvetković Brdo, Dragonožec, Dubranec, Gustelnica, Prvonožina i Vukomerić. Ne samo to nego nego je otac onog Stjepan Vukomerovog «od plemena Vukota» (Stephanus filius Wlkomer) po svemu sudeći imedavatelj današnjem selu Vukomeriću.

    Kao što je vidljivo posljednje dvije isprave iz 1372. i 1373. objavio je i Emilij Laszowski u svojem djelu: Povjesni spomenici plemenite općine Turopolja nekoć «Zagrebačko polje» zvane, Zagreb , 1904. – 1908., Knjige I – IV.
    Kasnije isprave od kraja 14. stoljeća pa nadalje koje u ovom zborniku i nekim drugim njegovim radovima, navodi Laszowski doista potvrđuju kako u nekim selima turopoljskog Vrhovlja, ali i u Polju tj. u Lukovacu te Lomnici postoje turopoljski plemići koji nose prezime Petković. Emilij Laszowski, osim toga, u I. knjizi Povjesnih spomenika plemenite općine Turopolja…, (isprave u rasponu od 1225. do 1466. godine) desetke drugih osoba koje nose ime Petko, a živjele su u razdoblju 13. i 14. stoljeća na prostoru Turopolja te su također mogući imedavatelji prezimena Petković u Turopolju i Pokuplju.

    Prezime Petković u Turopolju

    Prema nekoj ispravi iz 1396. godine navodi se izvjesni Stjepan Petković koji je tada kao plemički sudac sučije u Lukavcu rješavao neki posjedovni spor među plemićima u Odri ili Lomnici. To bi čini se bio prvi spomen Petkovića u Turopolju, a ovaj Stejepan Petković iz 1396. godine bio bi vjerojatni potomak onog Andrije sina Jurja Petkova iz 1372., odnosno Jurja Petkova iz 1373. godine.

    1466., 22. kolovoza u Zagrebu – Tadašnji slavonski ban Ivan Bitovec turopoljskim plemićima (nobiles Campi Zagrabiensis) preporuča svoje prokuratore. Ova isprava sadrži imena i prezimena preko 220 turopoljskih plemića navedenih prema mjestu stanovanja u ukupno 14 turopoljskih sela. U toj se ispravi se među poimence trideset plemića iz Gornjeg Lukavca (de [Superiori L]ukawecz) navodi i neki ?Stjepan Petković (…us Petkowycz) Isprava je na mjestu imena ovog Petkovića, kao i na niz drugih mjesta, oštećena pa se tako izgubilo osobno ime ovog Petkovića. Međutim, prethodni zapis neposredno prije oštećenja glasi …Stephanus, alter…što nam daje veliku vjerojatnost kako i ovaj Petković nosi ime Stjepan ([Stephan]us).

    1540., 2. svibnja 1540. – Kaptol zagrebački svjedoči o kupoprodaji zemlje između plemića turopoljskih. Kao kupovatelj zemlje navodi se Toma Ugrinić Satrić od Lomnice zajedno sa svojom braćom Pavlom i Matijom, nećakom Petrom Mihaelovim i drugima od istog roda (Thomas Wogrynych sive Satrych de Lomnycza de Campo Zagrabiensi in districtu Lokawecz, oneribus Pauli et mathei fratrorum suorum, necnon Petri filii condam Micaelis fratris sui, et aliorum…). Njima su za iznos od 4 ugarska florena i 50 denara (pro florenis quattuor et denariis quinquaginta) Pavao i Petar sinovi plemenitog Jakoba Petkovića od Lomnice zajedno sa svojim sinovima i kćerima (Paulo et Petro nobilis olim Iacobi Petkowych de eadem Lomnycza, et filiis eorum ac filiabus… ) prodali ukupno pet jugera / rala (ad quinque iugera) svoje obiteljske zemlje koja se nalazila u istoj Lomnici (Lomnycza) U opisu granica prodane čestice zemlje spominje se kako je ona na sjeveru graničila s potokom Lomnica, na jugu s javnim putem, na istoku s zemljom plemenitog Nikole Bedekovića, dok je zapadu graničila sa kurijom i vrtom rečenih Petra i Pavla Petkovića (ab occidente curia et hortus dictorum Petri et Pauli Petkowych).

    1561., 8. svibnja, u Zagrebu – Kaptol zagrebački na temelju isprave kralja Ferdinanda II. od 11. svibnja 1560. godine potvrđuje plemićima turopoljskim sva njihova stara prava, posjede i sloboštine. U ovoj ispravi se među ukupno 109 poimence navedenih turopoljskih plemića navodi i Ivan Petković od Jarebića (Iohannem Petkowych de Iarebych). – Jarebić, majne selo u turopoljskom Vrhovlju 18 kilometara jugozapadno od Velike Gorice.

    1747., 28. veljače – Popis 95 pripadnika turopoljskoog plemićkog banderija koji su nazočili «Bavarskoj misi» (Conscripti milites anno 1747. ad Bavariam missi). U ovom kratkom zapisu, a na drugom mjestu odmah iza zapovjednika turopoljskog banderija barona Sigismunda Frimberga (Laudenantius baro Sigismundus a Frimbergh), navodi se i zastavnik plemićkog banderija neki Ivan Petković (Vexillifer d. Ioannes Petkovich). Imenom se još samo navode zapovijednik straže neki Toma Svastović, 2 bubnjara Juraj Car i Petar Kovačić, te 1 kaplar (narednik) Ivan Mudić, dok su ostali navedeni samo sumarno odnosno po broju osoba zavisno iz kojega su sela.

    Vijestima o turopoljskim plemićima koji nose prezime Petković treba, čini mi se, pribrojiti i grbovnicu kralja Ferdinanda III. izdanu 10. studenog 1649. u godine u Beču izvjesnom Blažu Petkoviću, njegovoj supruzi Katarini Podripan, njegovom bratu Petru Petkoviću i njegovoj supruzi Uršuli Stanković, kao i Petrovoj djeci Petru, Martinu i Matiji (für Blasius Pettkovich dessen frau Katharina Podripan, dessen Bruder Petrus Pettkovich, des Letzteren Frau Ursula Stankovich und Peters Kinder: Peter, Martin und Matias).
    Na osnovu izgleda samog grba (U crvenom polju, u crveno odjeveni ratnik koji na glavi ima krznenu kapu (od kunovine) s perom na čelenki, lijevom rukom za perčin drži pred njim klečečeg u zeleno odjevenog Turčina, a desnom rukom pod Turčinovim vratom drži sablju. Plašt grba je u obliku stiliziranog lišća koji izlazi iz barokne viteška kacige koja je postavljena iznad grba i na čijem se vrhu nalazi trokraka kruna iz koje se na lijevu stranu uspravlja lav koji u desnoj šapi drži sablju na kojoj se nalazi odsječena glava Turčina.) * Nesumnjivo je kako je ovu grbovnicu spomenuti Blaž Petković dobio za određene ratne zasluge bilo da se radi o tadašnjim ratnim sukobima s Turcima ili možda za sudjelovanje u Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.). naravno to bi se trebalo utvrditi direktnim uvidom u ovu grbovnicu.
    Treba još reći kako je onaj Petar Petković, brat spomenutog Blaža iz 1649. godine, vrlo vjerojatno istovjetan Petru Petkoviću koji se u dokumentima od 22. kolovoza 1659. te iz 1670. spominje kao vlastelinski službeniku grofa Emerika Erdedödyja na njegovom posavskom Novigradskom vlastelinstvu (obuhvaćalo je tada ukupno 22 sela smještenih obje strane Save nizvodno od Zagreba, a sjeverno od Siska). Ne samo to nego je predak ovog vlastelinskog službenika Erdedödyja Petra Petkovića bio izvjesni Mihael Petković koji se sredinom 17. stoljeća, a zajedno s još desetak drugih plemića (Juraj i Ivan Jelačić, Ivan Bedeković, udovice Baltazara Herendića, Franje Ličkovića i plemića Domjanića, Nikola Međurički, Gašpar Magdalenić, nasljednici Ivana Škrlca, Petar Novosel, Mihael Petković) navodi u svojstvu vazalnog plemićkog posjednika, odnosno zakupnika na istom tom Novigradskom vlastelinstvu u vlasništvu grofova Erdedödy. Poznato je kako se tih malih samostalnih plemićkih posjeda u okviru Novigradskog vlastelinstva još 1598. godine bilo ukupno 8. Vjerojatno su u tom razdoblju neposredno nakon bitke kod Siska 1593. godine, neki Petkovići, kao i pripadnici drugih turopoljskih plemićkih obitelji, napustili prostorni okvir «Plemenite općine Turopolje» tražeći novu egzistenciju, na obližnjim velikaškim posjedima. Jedan od važnijih momenata u raseljavanju pojedinih Turopoljskih rodova na obližnja područja, a čini se i u područje turopoljskog Vrhovlja, mogla bi biti i činjenica kako je Turopolje, a posebice njegov nizinski dio sve do samog Zagreba, upravo u vremenu neposredno pred Sisačku bitku i nakon nje pretrpio teška turska pustošenja .
    Poznati su i kasniji potomci ovih plemića Petkovića s prostora Novigradskog vlasteinstva u 17. stoljeću. Tako je navodno 1770. godine u župnoj crkvi u selu Martinska Ves pokopana izvjesna plemkinja Barbara Petković.
    Posljednji poznati potomak ovih «posavsko-turopoljskih» Petkovića u današnjoj Sisačkoj Posavini bio je izvjesni Ludvig Petković koji se 1848. godine navodi kao vlasnik svega 7/16 selišta u selu Preseki.

    Petkovići građani zagrebački

    U Kraljevskom gradu Zagrebu navode u razdoblju od 1701. do 1799. čak petoricu Zagrebačkih građana koji su svi odreda bili pripadnici plemićkog staleža, a posjedovali su kuće u Ilici na br. 4, te na Gornjem gradu u Kamenitoj ulici na br. 15, te u Visokoj ulici na br. 12. Tako se 15. lipnja 1726. godine navodi se kao vlasnik kuće u Kamenitoj ulici na br. 15 Nikola Petković koji je tada bio ?viceupravitelj Kostajničke granice (generosus dominus Nicolaus Petkovich, confinii Kosztaniczensis vicecommendantus). Na istoj se adresi (Kamenita 15) koje desetljeće kasnije navode njegovi nasljednici, dakle vjerojatno potomci ili članovi iste plemičke obitelji, izvjesni Ludovik Petković (Ludovicus Petkovich) te Juraj Petković koji je 1741. godine bio plemićki sudac Zagrebačke županije (dominus judex nobilium Georgius Petkovich). Ovaj Juraj Petković vrlo vjerojatno je istovjetan Jurju Petkoviću koji je kao suposjednik zajedno s Josipom Raffayem i Ivanom Zdenčajem sredinom 18. stoljeća posjedovao današnje Dugo Selo kod Zagreba.
    Čini se kako neki pripadnici ove plemićke obitelji Petković kuću na adresi Kamenita 15 posjeduju još tijekom prve polovice 17. stoljeća. Naime navodno je na tome mjestu, a do velikog požara u Zagrebu 1645. godine stajala jednokatna kurija nekog Baltazara Petkovića kanonika zagrebačkog. Osim spomenute trojice Petkovića u Zagrebu je 1745. godine u Ilici na broju 4 živio je i «poštovani gospodin Emerik Petković» (Admodum reverendus dominus Emericus Petkovich), dok se neki Pavao Petković (Paulus Petkovich) navodi kao vlasnik kuće u Visokoj 12.

    Vijestima o plemićima Petković na prostoru današnje sjeverozapadne Hrvatske vjerojatno treba pribrojiti i podatak kako su neki pripadnici obitelji Petković 1767. godine u svojem posjedu imali dvor i utvrdu Gotalovec čije se ruševine danas nalaze u istoimenom selu Gotalovec na južnim obroncima Ivanščice u sjeveroistočno dijelu Hrvatskog Zagorja u blizini Budinščine.

    Još podataka (citata) o nekim plemenitim Petkovićima

    Plemićki podsudac Juraj Petković opteretio je kmetove u Prozorju, povrh redovne tlake, sa 14 mazličitih radnih obveza. Svaki je morao 9 dana dovoziti drva i građu. Svi su povrh tlake morali kositi, vršiti žito, raditi u vinogradima itd. Svaka je kuća prisiljavana 5 dana orati Petkavićeva polja, a svaka žena morala je ispresti 2 libre njegove kudjelje. Petković je svojim kmetovima u Gračecu, tlaku koja je iznosila 2 dana tjedno, povećao na 3—4 dana.

    Nakon zapljene Božjakovine 1671., Sela je neko vrijeme posjedovao Zagrebački kaptol. U XVIII stoljeću posjed Duga Sela držali su plemići Bužani, a zatim kao suposjednici Juraj Petković, Josip Raffay i Ivan Zdenčaj.

    Varaždin – Na Trgu slobode smještena je palača obitelji Petković (1767. g) kojoj je u nekom vremenu uklonjen vrlo bogat ulazni portal s obiteljskim grbom.
    Ovu kamenu kuću na glavnom gradskom trgu savjetnika i kasnijeg predsjednika banskog stola Jurja Petkovića. … (To je po svemu sudećii isti onaj plemićki sudac zagrebačke županije Juraj Petković koji se 1741. spominje kao …dominus judex nobilium Georgius Petkovich….

    Znameniti župljani župe Dugo Selo: str. 291-293: Baltazar Melkior Petković (de Fabianovacz) (1715.-1774.), kanonik Kaptola zagrebačkoga, Ivan Pavao Petković (1724.-?), svećenički kandidat, rimski student.

    Povijest mojeg obiteljskog prezimena
    Što se tiče podrijetla mojeg oca Milana Petkovića, odnosno mojeg djeda Josipa (Lučelnica, općina Pisarovina, *1926.– †2007., Vinkovci) i pradjeda Pave / Pavla Petkovića (Lučelnica, Općina Pisarovina, *1900. – †1984., Tovarnik, Vukovarsko srijemska Županija) ono nema nikakve veze sa Slavonijom odnosno prostoru u kojem moj otac i ja i ostatak naše obitelji danas živimo. Moj Otac Milan (*1953. Lovas, Općina Lovas, Vukovarsko Srijemska Županija) pripada prvoj generaciji naše obitelji Petković rođene u Slavoniji, a čitav rod otkako seže pamćenje oduvijek je bio nastanjen u Selu Lučelnica (Općina Pisarovina, Zagrebačka županija). Lučelnica se kao vodotok po kome je i današnje istoimeno selo dobilo ime navodno spominje već u 13. stoljeću dok je selo Lučelnica prvi puta zabilježeno navodno tek 1452. godine, a od tada se relativno često, uvijek kao naseljeno selo, spominje u dokumentima 16. i 17. stoljeća. U crkvenom smislu uvijek je pripadala obližnjoj župi u susjednom selu Dubrancu, te se u širem smislu smatrala dijelom povijesnog Turopolja odnosno turopoljskog Vrhovlja, iako geografski zapravo pripada prostoru Pokuplja.
    Kako je prezime Petković u pojedinim selima Turopolja zabilježeno u ispravama iz ?1396., 1466., 1540. i 1561. godine (u Lukavcu, Lomnici i Jarebiću) treba pretpostaviti kako je ono Lučelnicu upravo pristiglo iz nekog od ovih obližnjih sela, vjerojatno negdje u burnim vremenima na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Ova tvrdnja dade se vrlo lako provjeriti prema matičnim knjigama župe Dubranec, koje se vode već od trećeg ili četvrtog desetljeća 17. stoljeća, a danas se čuvaju u Državnom arhivu u Zagrebu.
    Spomenuti pradjed Pavao i djed Josip, djedov brat Alojz sa ostalim članovima obitelji doselili su iz Lučelnice u današnje mjesto Tovarnik, na sam istok Hrvatske, u onom velikom kolonizacijskom valu između 1946. i 1948. godine. U isti Tovarnik koliko mi je poznato u isto vrijeme doselili su i pradjedovi bratići (po godinama pripadaju generaciji mojeg djeda) Jurinec Petković (nije imao potomaka) i Miško Petković (†2002./2003.) čiji potomci (sinovi Zoran i Vlado, zajedno s suprugama i djecom i danas žive u Kutini i Tovarniku). Treći pradjedov bratić Jura Petković iz Lučelnice, u istom vremenu između 1946. i 1948. godine naselio se u Lovasu, a njegovi potomci (kćeri) su do Domovinskog rata živjeli u Vukovaru kada su kao prognanici odselili u Pulu gdje i danas žive.
    U posljednjih četrdesetak godina iz Lučelnice se, kao iz čitavog prostora Vukomeričkih gorica, značajno iseljavalo u obližnju Veliku Goricu i Zagreb, gdje danas žive brojni potomci ovih Petkovića, podrijetlom iz Lučelnice. U zaselku Petkovići u Lučelnici čini mi se kako danas postoji svega 4-5 naseljenih kuća, a tek u jednoj od njih ima djece dok su sve ostale kuće staračka domaćinstva. U ostatku Turopolja i Vukomeričkih gorica, čini mi se, kako zaselak Petkovići, danas postoji jedino još u selu Podvornica kod Velike Bune.

Gledate 5 postova - 16 do 20 (od ukupno 20)
Odgovor na: Prezime Petković
Vaše informacije:





<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">