Darko Žubrinić: Hrvatska glagoljička baština

U četvrtak, 25. ožujka 2010. godine u 17 sati u maloj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu 21, u sklopu tribine Hrvatskog rodoslovnog društva predavanje će održati prof. dr. sc. Darko Žubrinić. Tema predavanja je "Hrvatska glagoljička baština".

Svrha predavanja je opisati važnost hrvatske glagoljičke baštine kroz neke od najreprezentativnijih primjera, te ilustrirati na koji način je ona ucijepljena u europsku kulturu. Bit će ukratko opisano kako hrvatska glagoljica živi danas. Dio predavanja bit će posvećen sadržajima od interesa za rodoslovlje. Prikaz se temelji na Maloj enciklopediji hrvatske glagoljice.

Darko Žubrinić u Delnicama 2008., s grupom djece i učiteljicama iz Fužina,
tijekom glagoljaške izložbe iz zbirke Mladena Kezelea.

 

Darko Žubrinić redoviti je profesor matematike na Sveučilištu u Zagrebu, zaposlen na Fakultetu elektrotehnike i računarstva.

Jedan je od osnivača Društva prijatelja glagoljice u Zagrebu godine 1993., a bio je tijekom 6 godina njegov tajnik i 4 godine predsjednik. Amaterski se bavi publicistikom i popularizacijom hrvatske povijesti, znanosti i kulture putem Interneta, osobito hrvatske glagoljičke baštine. Internetskom publicistikom bavi se od 1995., na adresi www.croatianhistory.net.

Autor je glagoljičkih fontova za LaTeX, smještenih u internetskom arhivu CTAN, koji su i dio pune instalacije MiKTeX-a. O tim je fontovima 1992. i 1996. objavio dva članka u časopisu TUGboat za matematičku tipografiju, koji izdaje Američko matematičko društvo.

Održao je velik broj javnih predavanja širom Hrvatske, većinom u školskim ustanovama i javnim knjižnicama, a desetak predavanja i u turističkim poduzećima.

Otkrio je da se hrvatske glagoljičke knjige, osim u Hrvatskoj, čuvaju u još 26 zemalja, većinom u Zapadnoj Europi, u oko  60 gradova. Pronašao je neke do sada nepoznate rukopise, na pr. izgubljeni Bašćanski bratovštinski rukopis iz 1420. u Oslu u Norveškoj. Iako amater, bio je pozvan na nekoliko znanstvenih skupova koji su se bavili raznim aspektima hrvatske glagoljičke kulture. 

Surađuje na internetskom portalu www.croatia.org koji vodi Nenad Bach, ugledni hrvatski glazbenik u SAD-u.

Ivanka Rebrović

Istražuje pretke u Samoboru, Jaski, Ribniku, Karlovcu i Zagrebu – župu svetog Marka. Pregledala je 3. ogulinsku pukovniju, koja se nalazi na mikrofilmovima u Arhivu, a sad istražuje mjesto Tounj kraj Ogulina.

3 komentara

  1. Toni Šarac says:

    Poštovani,
    u tekstu “Croats in Bosnia and Herzegovina” © by Darko Zubrinic, Zagreb (1995), premda je u tiskanu obliku knjige ”Hrvatska glagoljica”, autora D. Žubrinića, posve ispravno napisano, ovdje se navodi komentar o FRA IVANU IZ FOČE sljedeći: “Here Foca is a small town on the north of Bosnia (in Bosanska Posavina, between the towns of Derventa and Doboj), and not Foca on the river Drina. Many thanks to Mr. Ilija Ika Ilic for this information.”

    Naime, žao mi je što je uredništvo ”nasjelo” na zavičajnu želju iseljenika/prognanika iz Foče na Ukrini (kod Dervente i Doboja) gospodina Ilije Ivića (ne Ilića), nadimkom Ika, koji bi ”volio” da se radi o njegovu kraju, što ga opet kao velikoga domoljuba razumijem ali ne i opravdavam, dokumenti iz rimskoga arhiva, poglavito oni koji se odnose na djelovanje glagoljaša na području današnje BiH, govore upravo o gradu Foči, a ne o ”small town on the north of Bosnia” jer to nikad, pa ni danas, nije bio mali grad, nego selo. Dugo godina na vašoj je cijenjenoj stranici stajao ispravan podatak, pa mi je zaista čudno da se tek tako podleglo neispravnoj tezi.
    U prilog svojoj tvrdnji navodim:
    Fra Ivan iz Foče, katolički dušobrižnik u Foči, godine 1658. piše papi Aleksandru VII. molbu da može pod svetom Misom glagoljati neke misne dijelove – Slavu, Poslanicu, Evanđelje i Muku, Vjerovanje i Očenaš – na staroslavenskom jeziku, umjesto na latinskom, kao što to čine svećenici u Dalmaciji. Fra Ivan navodi da je prisiljen, zbog nedostatka crkava, sv. Mise služiti na otvorenu prostoru, a što mu predstavlja velik problem jer često zbog nevremena i neprijateljskih napada, mora kratiti obrede.

    Što je Foča (na Drini) značila u to vrijeme?
    “Više od stotinu godina (od 1470. do 1572. godine) Foča je jedno od najznačajnijih vojnih, privrednih i administrativnih središta na balkanskom dijelu Osmanskog Carstva. Samo u dva navrata, tačnije od 1522. do 1533. godine, te nekoliko mjeseci 1533. godine, privremeno sjedište Hercegovačkog sandžaka seli iz Foče u Mostar. Skoro 200 narednih godina (od 1572. do 1763. godine) centar ove bosanske provincije, nalazi se u Foči i u Pljevljima (Taslidža).”

    Što bi u isto vrijeme značila Foča na Ukrini (kod Doboja, odnosno kod Dervente)?
    Tek 30-ih i 40-ih godina 18. stoljeća na širem području ovoga dijela Posavine dolazi do oživljavanja katoličanstva. Tako je kapelanija Foča na Ukrini (kod Doboja, odnosno kod Dervente) utemeljena 1799. ili 1808. godine, a sve do tada ovo je područje bilo pod župama Sočanica i Majevac. Kao župa, Foča je utemeljena 1839. godine odvajanjem od župe Modran (Plehan).

    E sada, ako već jedan svećenik piše Papi u Rim molbu, hoće li se potpisati kao npr. fra Ivan iz tog sela (koje nije ni kapelanija ni župa, a nije stavio ni šire područje) ili npr. fra Ivan iz mjesta koje je sjedište jedne veće administrativne jedinice unutar tadašnje države, grada koji je tada bio ”jedno od najznačajnijih vojnih, privrednih i administrativnih središta na balkanskom dijelu Osmanskog Carstva”?

  2. Toni Šarac says:

    Bilješke uz teze:
    L. PETROVIĆ, Kršćani bosanske Crkve, pretisak 1999., Mostar/Sarajevo, str. 146; E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae, Zagreb, 1892., str. 489-490.
    H. REDŽIĆ, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Biblioteka Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1983., str. 324.
    F. MARIĆ, Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća, Sarajevo-Zagreb, 2004., str. 770.

  3. Ilija Ika Ivić says:

    Fra Ivan je Fočanin, a ne Fočak!
    7. veljače 2018. gosp. Šarac se neargumentirano osvrnuo na moju konstataciju o “fra Ivanu iz Foče”, u tekstu “Croats in Bosnia and Herzegovina by Darko Zubrinic Zagreb (1995” (www.croatianhistory.net/etf/et02.html).
    Anton Šarac, nadimkom Toni, je predavač hrvatskog jezika i književnosti u Općoj gimnaziji Katoličkog školskog centra u Banja Luci. Šarac je tiskao knjigu pod naslovom “Katolička crkva u fočanskom i čajničkom kraju” (monografija), Nevesinje, 2014., napisana na temelju navoda iz nekoliko knjiga, u kojoj piše i o svećeniku-franjevcu Ivanu iz Foče i o njegovom pismu koje je 1658. g. napisao na talijanskom i latinskom jeziku i poslao sv. Ocu Papi Aleksandru VII. kao zamolbu, da mu odobri “… da pod Svetom Misom može glagoljati na hrvatskom umjesto na latinskom “… kao što to čine svećenici u Dalmaciji.”
    Upravo fra Ivan iz Foče je glavni prijepor i odlučni stav gosp. Šarca – tvrdeći da je fra Ivan iz grada Foče na Drini, a ne iz sela Foča kod Dervente tvrdeći da je to selo na rijeci Ukrini između Dervente i Doboja. Istina je: selo Foča leži na rijeci Foča koja je duga 20 km i ulijeva se u rijeku Bosnu i ne dotiče se sa Ukrinom. Naselje Foča je dobilo ime po svojoj rijeci i dugačko je 10 km, vjerojatno je u prošlosti bilo duljine kao i rijeka Foča. Naselje (selo) Foča ima dugu povijest kao hrvatsko katoličkoa utvrda od srednjeg vijeka do danas. Postoje arhivski izvori da je cijela Bosanska Posavina pa i Foča spadala pod mađarsku crkvenu jurisdikciju Pečuške biskupije, odnosno pod Kaločku nadbiskupiju. Hrvati katolici B. Posavine, Slavonije, Baranje, Srijema i u Mađarskoj dobili su mađarski naziv – Šokci, koji se i danas s ponosom rabi.
    1463. godine Bosna je “šaptom” pala po Turke (tur. “feth” – turski termin za tursko osvojenje Bosne), osim sjevernog dijela koji se zove Bosanska Posavina. Hrvatsko-katolički teritorij B. Posavine je grčevito branjen 73 godine, sve do pada Dobor-grada 1538. g., udaljen od derventske Foče svega 15-ak km. Burg-utvrđeni Dobor-grad i veliku katoličku crkvu sagradili su 1387. godine braća Horvat: Pavao, zagrebački biskup i njegov brat Ivan-Ivaniš, hrvatski ban. Fočanski teritorij je na samom jugu Posavine – na rubu – “na Kunari, na granici turskoj i kaurskoj”, danas na ta vremena podsjeća samo oronim Kunara – brežuljak na kojemu stoji nova župna crkva Prečistog Srca Marijina. Selo Foča nikada nije islamizirano i spada u najveća čista hrvatska naselja u BiH (po popisu 1981. g. živjelo je 1645 Hrvata katolika). Osvajač B. Posavine okrutni Gazi Husrev-beg (rođ. u Grčkoj) bio je veliki mrzitelj katolika i njihovih svećenika zapalio je Dobor-grad i silovito sa svojom vojskom vršio strašne pokolje, pljačkao bogatstva, palio katoličke bogomolje. Iz Crne Gore i istočne Hercegovine na okolne planinske visove iznad Posavine naseljavao je Vlahe grčko-istočne vjere. planirao je islamizirati Šokce, ali je u čvrstoj katoličkoj utvrdi, bez krivovjerja i stećaka, uz sve torture nije uspio. U ostvarenje nauma prekinula ga je smrt 1541. godine.
    U turskom popisu 1570. g. Foča je zapisana kao veće kršćansko naselje s glavarom Andrijom, a u Opširnom popisu bosanskog sandžaka 1604. g. piše da homogeno kršćansko naselje s važnom rijekom Fočom uz koju ide cesta. Smještena, tada, između katoličkih župa, Majevac, Velika, Derventa i Seočanica (Sočanica); mudri franjevci nakon turskog zauzeća Bosanske Posavine u Foči nisu osnovali župu jer je tu bila kompaktna katolička cjelina između tih župa i nije joj prijetila izravna opasnost od nadiranja agresivnih ortodoksnih Vlaha.
    preživjet će i Veliki ili Bečki rat (1683.-1699.) kada su opustjele mnoge posavske katoličke župe, a na taj teren će Turci naseliti Vlahe. Sačuvani su turski arhivski dokumenti da su Fočani (ne Fočaci – Fočaci su žitelji Foče na Drini!) na svojoj zemlji preživjeli i Banjalučki rat 1737. g. i organizirano iseljavanje u Slavoniju 1756. godine, kuge i razne bune početkom XIX. stoljeća. Dragocijen je popis biskupa fra Pave Dragičevića iz 1742. g. kada su popisana i prezimena žitelja.
    Tvrditi da je fra Ivan iz 1658. g. iz Foče na Drini, bez relevantnih dokaza temeljenih na arhivskim dokumentima, je promašena teza. Prvo i nepobitno je da je tada u Foči morala živjeti velika katolička skupina vjernika i drugo, morala je postojati katolička crkva u kojoj bi se služenje Sv. Mise vršilo na hrvatskom jeziku (…”volgare illirico”). Foča na Drini – istočna Bosna – je od Turaka pokorena 1465. godine, a postojeća katolička crkva je pretvorena u carevu džamiju. francuski veleposlanik piše 1573. godine da su “svi kršćani prešli na tursku vjeru”, a (grad) Foča je postala sjedište Hercegovačkog turskog sandžaka (pokrajina).
    Mostarski biskup Ratko Perić je objavio prijevod pisma fra Ivana iz Foče iz 1658. g. pod naslovom “Glagoljaš iz Foče” (Crkva na kamenu, veljača 2011.), također, ne znajući (?) da postoji hrvatsko-katoličko naselje i župa Foča kod Dervente, sumnja da bi 1658. g. mogla postojati katolička crkva u Foči na Drini.
    Kao povjesničar godinama istražujem povijest hrvatskog naroda i katoličke crkve u Bosanskoj Posavini, s više desetaka objavljenih radova, u raznim arhivima sam otkrio dokumente kojima se ruše pogrešne teze koje se dugo provlače kroz razne objavljene knjige i članke u periodici. Do objave mog studioznog i obimnog rada neću navoditi izvore iz razumljivih razloga. U jednom arhivu, između ostalih, otkrio sam veliku zbirku turskih dokumenata koji rasvjetljuju povijest “tamnog vilajeta Bosna”, a poglavito Foče kod Dervente i rješenja enigme autora pisma iz 1658. godine. Dva turska dokumenta pisana arabicom odnose se na katoličku crkvu u selu Foča kod Dervente a datirani su jedne godine početkom XIX. stoljeća. Zamolbu su napisali svećenik (nastanjen u blizini crkve), glavari sela i vjernici upućenu turskom sucu (kadija). Valija (upravitelj) bosanskog vilajeta (provincija) izdaje “bujuruldiju” (pismena dozvola) kojom se “dozvoljava popravak crkve koja tu stoji od prije “fetha” – 1463. godine. Odobreno je popraviti krov crkve i plot drveni oko nje “ne povisujući i neproširujući ništa, nego samo održavajući staro stanje.”
    Kako su Fočani sačuvali svoju srednjovjekovnu katoličku crkvu kroz toliko stoljeća turskog tiranstva i uništavanja katoličkih bogomolja elaborirano je je u mom još neprezentiranom radu. Fra Ivan Fočanin je tu imao i Hrvate katolike i crkvu katoličku u kojoj je služio Sv. Mise na hrvatskom jeziku i gdje su se pjevale svete hrvatske pjesme, “Zdravo Tilo Isusovo, i dr. Prezime Fočanin (po Foči kod Dervente) nije rijetko u dugim stoljećima hrvatskog naselja. Ovim temeljnim dokumentima srušene su sve tvrdnje da je čuveni fra Ivan iz Foče na Drini. Veliki hrvatski pjesnik i ilirac fra Andrija Barukčić rođ. u Foči kod Dervente (1805.-1839.) se s ponosom potpisivao Fočanin (a Focca), i drugi…
    Franjevac i povjesničar fra Ivan Franjo Jukić 1842. g. posjećuje Foču kod Dervente i u svom zapisu o tom posjetu piše da Fočane Turci nazivaju Hrvaćani , “koji se ne boje ni fratra ni Turčina”, te kaže, da oru s puškama na ramenu, a i kad idu na počinak ne odvajaju se od njih. Ne navodi razlog! Turci su im dali puške da sami štite svoje kuće i crkvu jer je prijetila opasnost od divljih Vlaha koji su, podstrekavani iz kneževine Srbije, vršili česte oružane upade u hrvatska sela te palili i rušili kuće, crkve i sve što je katoličko.
    Smještena na glavnoj cesti Bos. Brod-Sarajevo bila je okupljalište franjevaca i njihovih prijatelja iliraca iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a svka značajnija strana osoba odsjela je u Foči: slavni engleski arheolog Evans, hrvatski general barun Josip Filipović pri ulasku u Bosnu u ljeto 1878. g. prenoćio je tu sa stožerom i svom svojom a-u vojskom,… Tu je uz pučku školu (utemeljena 1854. g.) od 1870. godine je djelovala gimnazija, prva u Bosni i Hercegovini, u kojoj se učio latinski i grčki jezik, mudroslovlje (filozofija),…, 1903. g. utemeljen je ogranak Matice hrvatske, 1910. Hrvatska banka…
    Prof. dr. sc. Darku Žubriniću sam dao točnu i nepobitnu konstataciju da je fra Ivan iz Foče – Fočanin, a ne Fočak!
    Gospodinu Šarcu preporučujem da nastavi pisati šaljive školske igrokaze, a da povijest prepusti povjesničarima.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *