Posjet naših članova Rodoslovnom centru Kastavštine i Liburnije u Matuljima

Jedanaest članova Hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“ posjetilo je u subotu 4. lipnja Rodoslovni centar Kastavštine i Liburnije u Matuljima. Riječ je o posjetu koji je posljednje dvije godine odgađan radi opasnosti od COVID-a , a bio je planiran jer su do nas u Zagrebu redovito dopirale informacije o više nego impresivnom djelovanju tamošnje skupine entuzijasta, koja se u radu Udruge, osnovane 2015. godine – nije ograničila samo na rodoslovlje u najužem smislu riječi, nego je svoja istraživanja proširila i na razne druge vidove lokalne povijesti, pa je – unatoč razmjerno kratkom razdoblju svog postojanja – postigla zaista zapažene rezultate.

Predsjednica udruge Marija Puhatić-Harašlić zbog zdravstvenih nas problema na žalost nije mogla dočekati, ali su je kao domaćini vrlo uspješno zamijenili tajnik Miljenko Ujčić i članovi Upravnog odbora Roberto Žigulić, Goran Slavić i Arsen Jardas. Od njih smo doznali jedan više nego zadivljujući podatak: u njihovu su bazu podataka do trenutka našeg posjeta bili upisani rodoslovni podaci za 390.187 stanovnika koji su od 1620. živjeli na području južno od Učke, a od Rijeke do slovenske granice. To je nedvojbeno najveća takva privatna baza podataka ne samo na ovim prostorima, pa danas gotovo da više i nema obitelji s tog područja, a da informacije o njima sadržane u starim maticama, anagrafima i drugim povijesnim dokumentima , nisu skenirane i digitalizirane u njihovoj bazi podataka.

Sada matuljski istraživači tu bazu, koja nije dostupna javnosti nego samo članovima Udruge, nastoje dopuniti i informacijama o potomcima tih obitelji koji su emigrirali u druge dijelove zemlje ili se razišli širom svijeta, što ponekad dovede i do iznenađujućih otkrića. Primjerice, jedan se iseljenik iz toga kraja nekada davno na Novom Zelandu oženio s pripadnicom jednog od lokalnih maorskih plemena, pa su im se jednom zgodom na vratima pojavili naizgled stopostotni Maori koji su došli u taj dio Hrvatske tragati za dijelom svojih korijena… A drugi je pak tragao za zlatom na Aljasci pa je uz vlastitu djecu usvojio i nekoliko mališana iz lokalnog eskimskog naselja koji su u jednoj epidemiji ostali bez roditelja, tako da sada i njihovi potomci nose prezime iz te baze podataka.

Njihova su istraživanja razjasnila npr. i neke nedoumice o porijeklu nekih poznatih ličnosti, zahvaljujući njima kompletirani su i podaci o žrtvama ratnog zločina u kojem su 1944. u selu Lipa ubijene 269 osobe, sve koje su se u tom trenutku tamo zatekle, kao i oni o stradalima u dva svjetska rata…

Boravak naše skupine u Matuljima završen je zajedničkom fotografijom s ljubaznim domaćinima na ulazu u njihov Centar.

Mnoga od tih istraživanja dovela su i do objave za lokalnu povijest dragocjenih publikacija u obliku knjiga ili stručnih radova, te do postavljanja cijelog niza izložbi koje su privukle veliku pozornost lokalnih stanovnika.

Tijekom posjeta Centru mogli smo razgledati i mali Zavičajni muzej koji se nalazi u njihovim prostorijama , centra, a u kojem se uz mnoštvo fotografija i raznih dokumenata mogu vidjeti i razni alati i kućanski predmeti iz proteklih razdoblja.

Centar je nastao zahvaljujući inicijativi sestara Desanke i Marije Puharić. Od jedne rođake, koja je nekoliko zemljišnih čestica bitnih za nastavak nekih općinskih projekata zamijenila za vlasništvo nad zgradom stare ambulante kojoj nakon izgradnje novog Zdravstvenog centra nije nađena neka druga namjena, one su naslijedile taj objekt i odlučile da u nj smjeste niz dokumenata, knjiga i drugih predmeta koji su u roditeljskoj kući svjedočili o prošlim vremenima. Od toga je nastala prije spomenuta i na priloženim fotografijama dijelom prikazana zavičajna zbirka koju je formirala Desanka, dok je Marija, koja se nakon umirovljenja posvetila genealoškim istraživanjima, tamo prenijela golemu dokumentaciju koju je s vremenom prikupila.
a
Početak je – kako je rekla u jednom razgovoru za novine u vrijeme otvaranja Centra – bila činjenica da stjecajem povijesnih i drugih okolnosti njihov otac npr. čak nije znao kako mu se zvala baka, pa je na to pitanje svaki odgovarao „bila je nona“… Želja sestara Puharić da stara ambulanta unatoč privatnom vlasništvu i dalje bude objekt javne namjene privukla je i druge entuzijaste koji su se bavili raznim aspektima lokalne povijesti i rodoslovlja i tako je 2015. nastala Udruga nazvana Rodoslovni centar Kastavštine i Liburnije….
Centar se financira od članarina i priloga svojih nekoliko desetaka članova, od donacija osoba koje od njih traže podatke o svojim precima, te od sredstava koja dobiju za realizaciju projekata koje prijavljuju na natječaje koje svake godine raspisuju tijela lokalne i/ili regionalne uprave. U nekim su općinama – kažu – nailazili na podršku, u drugima za njihove aktivnosti nije baš bilo razumijevanja, ali ih to svejedno nije pokolebalo.

O njima govori i plan rada za ovu godinu, koji je usvojen na Skupštini održanoj u prosincu 2021. U njemu se ističe da će se nastaviti istraživanje rodoslovnih podataka osoba iz Kastavštine i Liburnije koji su emigrirali u Rijeku, ili iz Rijeke na njihovo područje istraživanja, a upisani su u matičnim knjigama krštenih, vjenčanih i umrlih te Stališima duša Rijeke do XX stoljeća; kao i obradu podataka iz Verlustlista i Stališa duša za ranjene, umrle i nestale osobe s teritorija Kastavštine i Liburnije u Prvom svjetskom ratu. Planirana je i daljnja obrada podataka za Klanu i Studenu, zatim istraživanje rodoslovlja lokalnog stanovništva i njihove povezanosti s brodogradilištem u Iki u XVIII i XIX stoljeću, predavanja Edvina Rutara o tri Austrougarska kontraadmirala u Mošćeničkoj Dragi te o našim mornarima koji su u vrijeme Bokserskog ustanka bili u mirovnoj misiji u Kini, zatim Roberta Žigulića o boravku i zločinima Jevđevićevih četnika na prostorima Liburnije 1944. godine, Miljenka Ujčića o Brgujskim iseljenicima s početka 20-tog stoljeća te Milovana Matetića o povijest šaha na području Kastavštine i Liburnije. Planirano je i nekoliko izložbi, katalogizacija knjiga te izrada reprodukcija starih razglednica koje bi se mogle ponuditi posjetiteljima Centra. Neke su od tih aktivnosti – koje su inače bile u planu za prethodne godine pa su radi COVID-a morale biti odgođene – u međuvremenu već odrađene, a druge će doći na red vrlo skoro… Tako uspješno djelovanje, osim entuzijazma samih članova udruge, u velikoj je mjeri moguće zahvaljujući činjenici da Centar ima vlastite prostorije, iako su one u privatnom vlasništvu.

U Zavičajnoj zbirci u sklopu Centra, koja pomalo prerasta u muzej lokalne povijesti, mogu se vidjeti mnogi zanimljivi izlošci koji svjedoče o tome kako su živjeli i radili tamošnji „stari“

Situacija našeg rodoslovnoga društva „Pavao Ritter Vitezović“ u tom je pogledu bitno drukčija. Kako je u razgovoru s domaćinima istaknula predsjednica Izvršnog odbora Alka Horvat, HRD ima ugovor s Hrvatskim državnim arhivom prema kojem možemo organizirati predavanja i prezentacije u njihovoj dvorani Katalozi, a za manja okupljanja možemo jednom tjedno koristiti i prostore Mjesnog ureda Gornji Grad u Opatičkoj 16. No, kako su ostale dane ti prostori na raspolaganju drugim udrugama, HRD ne može tamo imati neki stalni postav… Moglo bi se eventualno konkurirati za neki prostor koji bi bio namijenjen isključivo našem korištenju, ali – čak i ako bi najamnina bila sasvim simbolična , režije za takav prostor (grijanje, struja, voda itd) po svim proračunima nadilaze mogućnosti Društva.

Naši su govorili o nekim svojim iskustvima iz rodoslovnih istraživanja na dijelovima Hrvatske na kojima je zbog raznih povijesnih okolnosti sačuvano osjetno manje starih dokumenata nego u Kastavštini i Liburniji… Pred kraj posjeta ljubazni su nam domaćini pokazali prije spomenutu impresivnu bazu podataka i programe u kojima izrađuju zaista zadivljujuća rodoslovna stabla pojedinih obitelji, pri čemu treba istaknuti da su kapaciteti njihovih računala sada već postali preslabi za količinu pohranjenih informacija pa pretraživanje ponekad zahtijeva i jako puno vremena.

Na kraju posjeta naša je skupina za njihovu biblioteku donirala nekoliko knjiga, a i naša će biblioteka, koja se zbog gore opisanih okolnosti čuva u jednom ormaru u Hrvatskom državnom arhivu, nakon ovog posjeta biti obogaćena s nekoliko publikacija čiji su autori njihovi članovi.