Rukometaška prezimena: Goluža, Alilović, Čupić

Prezime Goluža

Prema popisu iz 2001. godine u 22 naselja Republike Hrvatske živi 66 obitelji i 159 duša s prezimenom Goluža.

Najviše Goluža živi: u Đakovu (18 obitelji, 48 duša), Zagrebu (19, 32), Metkoviću (6, 17), Splitu (3, 5) itd.

Za posljednjih šezdesetak godine broj pripadnika roda Goluža u Hrvatskoj povećao se za čak šest i pol puta: u popisu iz 1948. godine u šest naselja Republike Hrvatske živjela su 24 stanovnika s prezimenom Goluža (u Đakovu 7, Splitu 6, Đurđancima pokraj Đakova 5, Zlatarskoj Martinščini 4 te u Zagrebu i Križevcima po jedan stanovnik s prezimenom Goluža). Dakako ovom povećanju dijelom je pridonijelo je i preseljavanje Goluža iz istočne Hercegovine (općine Stolac i Neum) u Hrvatsku, počevši od kraja II. svjetskog rata pa do danas

S jezičnog motrišta u osnovi prezimena je pridjev gol sa značenjem nag, neodjeven, od kojeg su prema P. Skoku izvedena tri nova pridjeva: golušav (zabilježen u 18. stoljeću), zatim golužav i goluždrav.[1] Dakako od pridjeva golužav izvedeno je prezime Goluža, koji prema M. Nosiću znači „golužav, bezbrad, ćosav čovjek.“[2]

Goluža je u ponajprije hrvatsko prezime iz istočnog dijela Hercegovine sa starinom u Pješivcu pokraj Stoca (zaselak Kula) i u Trijebnju, također pokraj Stoca.

Izbornik hrvatske rukometne reprezentacije Slavko Goluža, koji je bio i rukometaš svjetskog ugleda, rođen je u 1971. godine u Kuli, a odrastao i početak rukometne blistave rukometne kkarijere ostvario je u Maetkoviću.

Inačče, povijesne isprave potvrđuju da se tijekom vremena prezime pojavljivao i u više oblika: Goluža i Golužić te Goluša i Golušić, kao i u obliku Gološić.

Inače prezime Goluža je nadimačkog podrijetla. Najprije se pojavljuju oblici Gološić i Goluša, i to kao nadimak Radosaljića (godine 1430. u Trstenom se spominje Radovan Radosaljić rečeni Gološić), zatim i kao nadimak Živkovića (u Slanom 1541. godine zabilježen je Stjepan Živković rečeni Goluša).[3]

Uz ove na dubrovačkom području podosta kasnije se pojavljuju Goluže i u susjednoj Hercegovini, i to ponajprije u maticama župe Gradac pokraj Neuma (Prapratnica), a kasnije i u nekim naseljima današnje općine Stolac (Pješivac, Trijebanj, Ljubljanica i Kozice).

Obiteljski nadimak Goluža (u izvorniku Golushia) za rod Bromzicha (Bronzići) javlja se u maticama u Papratnici (zaselak Gradca Neumskog) 1743. godine zabilježena je Stanna Bromzich seu Goluscia), supruga Martina Bronzića rečenog Goluža, sina Grginog.

Dvadesetak godina kanije (1763) nadimak Golužić ima i dio roda Raiča (Stephano Martini Raicci alias Coluscich), ali se tu prvi put javlja i samostalno prezime Goluža (1703 i 1714. godine upisan je Mato Goluža u ulozi kuma na krštenju).

Od godine 1725. Goluže su mogu pratiti na Trijebnju, a u popisu pučanstva iz 1792, godine zabilježeni su i na stolačkom području: u Kozicama, Ljubljanici i na Pješivcu.[4]

Prema J. Dedijeru, koji je često nepouzdan, „Goluže katolici iz Dalmacije su zbog siromaštva“ doselili oko 1750. godine na Trijebanj, selo s dosta plodnog tla na Dubravskoj visoravni, koja danas pripada općini Stolac; prema tom autoru Goluže je s Pješivca oko 1890. godine preselio turski aga u Opličiće, također pokraj Stoca. [5]

Dakle Goluže su nastale od dvaju starijih hrvatskih rodova: Bronzića i Raiča, a danas većim dijelom žive u Bosni i Hercegovini.

Prezime Alilović

Prema popisu iz 2001. godine u 46 naselja u Republici Hrvatskoj žive 123 obitelji i 413 duša s prezimenom Alilović.

S jezičnog motrišta prezime je nastalo od pridjeva posvojnog Alilov, jedne od hrvatskih prilođenica muslimanskog osobnog imena (H)alil, što na arapskom jeziku znači ”ljubimac, vjerni prijatelj”.

Kako je u jednoj prigodi stvarnog života nastalo prezime Alilović, potvrđeno je u Biogracima pokraj Širokog Briga. U to selo na imanje svoje majke Mare Katušić rečene Čambić, koja nije imala braće, doselio je iz susjednog Ljutog Doca Andrija Tadić sin MatinMarin, rođen oko 1750. godine. Andrijin sin Ante Tadić, koji je rođen oko 1750. godine u Biogracima, imao je nadimak Alil, po kojem su njegovi potomci prozvani Alilovići, što je s vremenom umjesto Tadić postalo i njihovo prezime.

Ante Tadić rečeni Alil, u braku s Ivom rođenom Rozić iz Sretnica, danas općina Mostar, imao je četiri sina: Matu (1810), Jozu (1813), Filipa (1817) i Ivana (1835), koji su imali ukupno osam sinova.

U Stanju duša Župe Ljuti Dolac iz 1883. godine, kojoj pripadaju i Biograci, u tom selu širokobriške općine Tadići rečeni Alilovići imali su četiri obitelji s 28 duša; stotinjak godina kasnije u Biogracima je živjelo 14 obitelji s prezimenom Alilović. Dakle nekadašnji Tadići iz Ljutog Doca u Biogracima su postali Alilovići, dok su Tadići u susjednim naseljima, Ljutom Docu i Jarama, ostali vjerni svom starom prezimenu.[6]

U još jednom selu širokobriškog područja, Buhovu žive Alilovići, koji su drukčijeg krvnog podrijetla: Jure, sin Mije Alilovića iz Proboja pokraj Ljubuškog i majke Cvite Ljubić iz Ilića pokraj Mostara (rođen u Proboju 1868. godine) oženio se 1904. godine Ružom, kćeri Andrije Cvitanovića iz Buhova i kao domazet nastanio se na imanju svoje supruge. Imali su dva sina: Ivana (1904) i Petra (1907), a njihovi potomci danas osim u Buhovu žive u Širokom Brigu, Bosanskom Brodu, Splitu i Australiji.[7]

Ipak većina hercegovačkih Alilovića starinom je iz Ružića pokraj Gruda, odakle su se raselili po naseljima ljubuškog kraja (Crveni Grm, Grab, Humac, Ljubuški, Mostarska Vrata, Otok, Proboj, Radišići, Studenci i Vitina), Trebižatu pokraj Čapljine, Mostaru, Imotskom i Runovićima, Buhovu pokraj Širokog Briga, Omolju pokraj Konjica i Mišincima pokraj Dervente.

Prije osvrta o tom brojnom rodu, navodimo najstariji poznati pisani podatak o prezimenu Alilović, koji je sačuvan maticama krštenih stare župe Makarska, u kojima je 1690. godine pod rednim brojem 270 upisano: ”Ja fra Bone Pavlović krsti(h) Juru sina Mate Alilovića i Jelene, žene njegove.”

Čini se da je u pitanju ista osoba, o kojoj 16. srpnja 1718. godine piše opći providur A. Mocenigo: ”Matiša Alilović dovede u Imotsko polje 240 obitelji iz hercegovačkih sela: Mostarskog Blata, Goranaca, Brotnja, nad kojima on bijaše glavar kako ga je hercegovački paša bio postavio i dao mu dostojanstvo age i plaću. U toj njegovoj župi ima 570 ljudi sposobnih za oružje. On mi se ovih dana predstavio nudeći svu čeljad ”Prejasnoj Republici” (Venecija). Ja sam ga vrlo rado prihvatio, obdario i zapovjedio da se novi doseljenici nasele u Imotskom polju. Dao sam im imanja, pa će tamošnja granica biti bolje čuvana. Ovoj seobi pridonio je i knez Pavao Despotović Caralipeo iz Omiša, koji se sa spomenutim Alilovićem dopisivao.”[8]

Najstariji spomen Alilovića na hercegovačkom području sačuvan je u kapitalnim biskupskim popisima bosansko-hercegovaćkih Hrvata katolika u 18. stoljeću.

U Ružićima pokraj Gruda biskup fra Pavo Dragićevića 1741/42. godine zabilježio osam obitelji s 52 duše, koje su se prezivale Alil kraći oblik prezimena), kojih su domaćini bili: Karlo (osam duša), Mate (13), Mate drugi (šest), Petar (četiri), Grgo (pet), Ante (osam), Jure (pet) i Križan (tri).[9]

U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine još je više obitelji ali s dužim oblikom prezimena-Alilović (10 obitelji, 75 duša): na Ledincu (danas općina Grude) četiri su obitelji (Petar s osam, Ante s 11, Ilija s devet i udovica Angela sa sedam duša); u Proboju pokraj Ljubuškog također četiri obitelji s prezimenom Alilović (Bariša sa šest, Mijo s devet, Mate sa četiri i Ivan sa šest duša); u Vitini (Petar Alilović sa četiri 4 člana u obitelji) i u Bučićima pokraj Travnika (11-člano kućanstvo Ivana Alilovića).[10]

N. Mandić je uložio odista veliki istraživački trud i dokazao da su Alilovići nastali od Alerića, a ovi od Vlastelinovića. „U matici krštenih u Veljacima (Ljubuški) nalazimo da je 1793. godine kršten Jure, sin Ivana Alerića iz Proboja kod Vitine i matere Pere rođene Bulog iz Kokorića kod Vrgorca, dok je 1797. godine u istoj matici upisano krštenje Ilije, sina Ivana Alilovića iz Proboja i matere Pere rođene Bulog iz Kokorića. Ti podaci iz stare matice krštenih u Veljacima ukazuju da bi Alilovići mogli nastati od Alerića, tim prije što je, kako rekosmo, prezime Alilović iz turskog vremena. Dalje, podaci nas vuku navesti da je u matici krštenih župe Ružić godine 1807. Manda Vlastelinović alias Alerić, upisana kao kuma Mandi, kćeri Jure Opačka … čini se da bi moglo gotovo sa sigurnošću zaključiti da su Alilovići nastali od Alerića, a ovi opet od Vlastelinovića.[11]

Upravo spomenuti Ivan Alerić Alilović iz Proboja i njegova supruga Pera rođena Bulog iz Kokorića pokraj Vrgorca rodonačelnici su sadašnjih Alilovića u Trebižatu (zaselak Lazine) pokraj Čapljine. Naime njihov unuk Toma, sin Joze Alilovića i Klare, kćeri Mate Petrušića rečenog Kalajdžića iz Dusine pokraj Vrgorca (rođen 1824. godine u Ligatu pokraj Ljubuškog)[12] oženio se 1869. godine Šimom, kćeri Grge Grgića starinom Jelčića iz Trebižata pokraj Čapljine, pa se kao domazet nastanio na supruginu imanju. Toma i Šima Alilović imali su dva sina (Ivana (1870) i Nikolu (1873), pretke sadašnjih Alilovića čapljinskog područja.[13]

Ljubuškoj grani Alilovića pripada Mirko Alilović, vratar hrvatske rukometne reprezenatcije, rođemn 1985. godine u Ljubuškom, gdje nastupa za mjesnog Izviđača, zati u šanjolskom CB Ademar Leonu, slovenskom Celju i mađarskom Veszpremu.

Što se pak tiče konjičkog područja, tu Alilovići doseljavaju oko 1790. godine: braća Jakov (Vitina 1756) i Ilija (Vitina 1770), sinovi Petrovi; Mijo Alilović (Vitina-Proboj oko 1765), sin Barišin; Vid Alilović (Proboj-Vitina ?), sin Grgin.

U Omolje-Galjevo pokraj Konjica doselio je Ivan Alilović, sin Ilijin (rođen 1797). [14]

Alilović se šire i na derventsko područje u sjevernoj Bosni. U maticama stare župa Velika 1767. godine upisano je doseljenje u Sočanicu obitelji Martina Alilovića i supruge mu Anđelije rođene Čalušić iz Kočerina pokraj Širokog Briga; godine 1783. u Mišincima je zabilježena obitelj Ilije Alilovića iz Ružića, zaselak Pogana Vlaka.[15]

Najviše Alilovića prema popisu iz 2001. godine živi u Slavoniji: u 18 naselja tog dijela Hrvatske živi 55 Alilovića obitelji sa 169 duša, što je više od trećine. Najviše ih je: u Privlaci pokraj Vinkovaca (sedam obitelji, 33 duše), Slavonskom Brodu (6, 20), Vinkovcima (5, 20), Osijeku (6, 17), Sibinju (4, 14), Vođincima (3, 12), Županji (3, 9) itd.

Njihovo doseljavanje iz Bosne i Hercegovine (zapadna Hercegovina, sjeverna Bosna, travničko područje) u Slavoniju, kao i u još neke dijelove Hrvatske (zagrebačko područje, Dalmacija), dogodilo se nakon II. svjetskog rata. Naime u popisu iz 1948. godine u ukupno 10 naselja u Hrvatskoj živjela su 54 stanovnika s prezimenom Alilović, dakle sedam puta manje nego u popisu iz 2001. godine.

U 14 dalmatinskih naselja žive 24 Alilovića obitelji s 87 duša, a najviše ih je: u Splitu (šest obitelji, 22 duše), Pločama (4, 17), Imotskom (2, 11), Metkoviću (2, 7) itd.

Na dalmatinskom području žive i stanovnici s kraćim oblikom prezimena Alil: u Vojniću Sinjskom i Solinu po dvije obitelji s po 11 duša. Inače u preostalom dijelu Hrvatske živi još sedam obitelji i osam duša, koje se prezivaju Alil.

Prezime Čupić

Prezime Čupić ima 1057 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 532. hrvatsko prezime.

Čupića je najviše: u Zagrebu (65 obitelji, 150 duša), Drnišu (51, 141), Splitu (35, 89), Vodovađi pokraj Dubrovnika (14, 57), Kominu pokraj Ploča (20, 50), Dubrovniku (12, 32), Osijeku (11, 27), Đakovu (8, 24), Rijeci (11, 23), Trbounju pokraj Drniša (9, 23).

Prezime je s jezičnog motrišta izvedenica od imenice čup sa značenjem pramen kose, uvojak, kika, perčin.

Moguće je i ilirsko podrijetlo korijena čup: u albanskom čupe = djevojka, čupez = djevojčica, čupeline = djevočuljak, čuperi = djevojaštvo.

M. Nosić dopušta i mogućnost nastanka od grčkog imena Kyprianos (latinski Cyprianus), a daljnji razvitak prema tom autoru je tekao ovako: Ciprijan < Čabrijan < Čubrijan < Čuprijan < Čupro < Čupo.[16]

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Čupak, Čupan, Čupar, Čupec, Čupek, Čupeljić, Čupen, Čupev, Čupin, Čupina, Čupka, Čupković, Čupo, Čupor, Čupović.

U Hrvatskoj je više nesrodnih skupina roda Čupić: konavoska, drniška, istarska, slavonska pa možda i još koja.

U Dalmaciji je popis iz 2001. godine zabilježio više od polovice svih Čupića u Hrvatskoj: u 31 naselju 103 obitelji s 534 duše.

Čupić je i konavosko prezime. Dio ih je nastao od starijeg roda Paljetak: godine 1842. u Grudi su upisani u zajedničkom kućanstvu Luka Božov Paljetak Čupić i Mato Josipov Paljetak Čupić; godine 1880. u Grudi je ponovo zabilježeno domaćinstvo njihovih sinova ili pak bliskih rođaka: Boža Lukina Čupića i Josipa Matova Čupića.[17]

U Vodovađi, također konavoskom naselju, Čupići su drukčijeg krvnog podrijetla: godine 1673/1674. u Vodovađi je nazočna obitelj Mata Ivanova Čupića; godine 1706. u istom mjestu je obitelj Ivana Matova Čupića; godine 1832. u Vodovađu domaćini obitelji su trojica sinova Mata Čupića: Nikola, Petar i Luka te Miho Pavlov Čupić; godine 1880. u Vodovađi se petorici Čupića: Matu Nikolinu, Mihu Petrovu, Mihu Lukovu, Cvijetu Mihovu i Božu Pavlovu Čupiću pridružuju i onaj koji će tek postati Čupići: Mato Maschio (kasnije Čupić), ali i oni koji će napustiti prezime Čupić i opredijeliti se za novo prezime Štaka: Đuro Lukin Čupić-Štaka (kasnije Štaka) i Luka Lukin Čupić-Štaka (kasnije Štaka).[18]

Čupići sudjeluju i u migracijama unutar dubrovačkog područja: godine 1700. iz Vodavađe u Grudu; godine 1799. i 1816. iz Vodovađe u Dubrovnik; godine 1885. iz Mrcina (danas Dubravka) u Vodovađu.[19]

Prema popisu iz 2001. godine Čupići u Konavlima i na dubrovačkom području žive u 10 mjesta s 41 obitelji i 145 duša, a najviše ih je: u Vodovađi (14 obitelji, 57 duša), Dubrovniku (13, 32), Grudi (7, 20) itd.

Istog su podrijetla i preci današnjih neretvanskih Čupića, nastanjenih prema popisu iz 2001. godine u četiri naselja s 28 obitelji i 71 dušom: u Kominu (20, 50), Metkoviću (4, 12), Pločama (3, 8), Kleku (1, 1).

Od njih je i proslavljeni hrvatski desnokrilni rukometni reprezentativac, rođen 1986. godine u Metkoviću, kojem je teško naći premca na toj poziciji u svjetskom rukometu.

Suvremeni srpski etnograf A. Bačko pišući o „porodicama dalmatinskih Srba“ raspravlja i o Čupićima iz Komina pokraj Ploča, kojima mora priznati da su rimokatolici, ali po njemu imaju i krsnu slavu Svetog Jure (Đurđa). Zaista ga treba doslovce citirati: „Smatra se da su (Čupići) poreklom iz Srbije. U literaturi se ne navodi izričito da su ranije bili pravoslavci, ali se to može osnovano pretpostaviti.“[20]

Vjerojatno se prepotavka zasniva na okolnosti da su Čupići, srpska obitelj, starinom iz Pive (Stara Hercegovina, danas zapadni dio Crne Gore), čiji su pripadnici imali važne uloge u srpskoj povijesti. Svakako najpoznatiji je topnički kapetan Nikola Čupić (1834-1870), unuk poznatog vojvode Stojana Čupića, koji je oporukom ostavio kuću u Šapcu i 16 tisuća dinara u zlatu Čupića zadužbini, kulturnoj ustanovi koja je postigla zavidne rezulate u promicanju srpske pisane riječi posebno iz književnosti i povijesti.

Čupići drniških korijena prema popisu iz 2001. godine imaju prebivališta u 16 naselja na potezu od Splita do Zadra s 72 obitelji i 277 duša, a najviše ih je : u Drnišu (51 obitelj, 141 duša), Splitu (35, 89), Trbounju (9, 23),Kaštelima (4, 19), Šibeniku (5, 18), Zadru (5, 12) itd.

Istarsko-primorski Čupići prema popisu iz 2001. godine žive u osam naselja s 30 obitelji 68 duša, a najviše ih je: u Rijeci (11 obitelji, 23 duše), Rovinju (4, 11), Puli (5, 11), Rovinjskom Selu (3, 7) itd.

Rovinjsko Selo su utemeljile izbjeglice, koje su početkom 16. stoljeća u svom zavičaju u Bosni ili Dalmaciji (Drniš i zadarsko područje) na vlastitoj koži osjetili surovost nadirućih osmanlijskih osvajača. Prebjezima je rovinjska općina i kaptol 1526. godine dopustili naseljavanje u sadašnjem Rovinjskom Selu. Sudeći po prezimenima vjerojatno su drniških korijena. Tako primjerice 1559. godine upisana su prezimena Čupić i Pokrajac, tipična za drniško područje, kako tada tako i danas. Sačuvana je i obiteljska predaja da je prastarina istarskih Čupića drniško područje. Dakako osnivanje naselja i gradnja vlastite crkve bili su temelj čvrstog hrvatskog i katoličkog narodnosnog jezgra, koji će i novo naselje učiniti zauvijek hrvatskim selom. I Čupići će tome pridonijelii, kao primjerice svećenik Mate Čupić, koji se u 17. stoljeću posvetio ustrojavanju crkvenih matica, što je bila učinkovita zaštita nepismenih stočara od apetita raznih tuđinskih gospodara.

Čupić je i slavonsko prezime, a zabilježeno je: u Tenji pokraj Osijeka 1736. godine dvije Čupića obitelji: Tadijina i Pavkova;[21] na đakovačkom području u Mrzoviću je 1736. godine zatečena obitelj Ćire Čupića, doseljenika iz Bosne kao i većina od ukupno 39 obitelji u tadašnjem Mrzoviću;[22] godine 1702. u Donjim Andrijevcima obitelji File i Petra Čupića; godine 1760. u Vranovcima pokraj Slavonskog Broda obitelji Mije i Mate Čupića;[23] u Siču pokraj Nove Gradiške upisano je 25 osoba, kojih je domaćin Ilija Čupić.[24]

U 26 naselja pet slavonskih županija popis iz 2001. godine zatekao je u 26 naselja pet slavonskih županija 77 Čupića obitelji s 203 duše.

Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Čupića: u Beravcima (četiri obitelji, 22 duše), Borovu (5, 13), Donjem Miholjcu (2, 10), Đakovu (8, 24), Oroliku (8, 18), Osijeku (11, 27), Sičama (4, 16), Vinkovcima (14, 27).

U Zagrebu i okolici prema popisu iz 2001. godine u 10 naselja živi 79 Čupića obitelji sa 184 duše, a gotovo su svi u Zagrebu (65 obitelji, 150 duša) i Sesvetama (5, 10).

Literatura

1. P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, knjiga I., Zagreb 1971., str. 582.
2. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998., str. 195.
3. I. Sindik, Dubrovnik i okolina, Srpski etnografski zbornik Beograd 1926., str.136-137.
4. U arhivu župe Gradac I. Puljić i S. Vukorep našli su omanji trodjelni rukopis, a njegov treći dio nazvali su popisom pučanstva župe Gradac iz 1792. godine, kako ga i citiraju u svom radu „Naša prezimena: korijeni razvoj“, koji je sastavnio dio Monografije Hutovo (Dobri do, Glumina, Mramor, Prapratnica, Previš, Tuhinje, Vjetrenik, Zelenikovci), objavljene u Mostaru 1994. godine kao 33. knjige Bibioleteke Crkve na kamenu pri Mostarsko-duvanjskoj biskupiji.
5. J. Dedijer, Hercegovina: antropogeografske studije, Sarajevo 1991., reprint izdanje iz 1909. godine
6. Podaci su z knjige Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova Širokog Brijega i okolice Nikole Mandića (str. 21-24), koje je taj autor preuzeo iz matica krštenih Župe Ljuti Dolac. Knjiga je objelodanjena u autorovoj vlastitoj nakladi s oznakom mjesta Mostar-Široki Brijeg 2002.
7. Isto, str. 24.
8. A. Ujević, Imotska krajina, Imotski 1991., str. 173.
9. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962., str. 83.
10. Isto, str. 114. i 115.
11. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Mostar-Široki Brijeg, 2002., str. 24. i 25.
12. Danas je Ligat dio naselja (sela) Hrašljana
13. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilakih rodova u Čapljini i okolici, Čapljina 2003., str. 28-30.
14. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Konjicu i okolici, Mostar-Konjic 2000., str. 27-30.
15. A. Zirdum, Prezimena katoličkog življa plehanskog kraja od 1760 do 1810. godine, str, 85; Monografija Plehan, Plehan 1987.
16. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998- str. 184-185.
17. N. Kapetanić-N. Vekarić, Stanovništvo Konavala, knjiga II., Dubrovnik 1999., str. 246-248.
18. Isto, str. 290., 291. i 292.
19. Isto, str. 206., 221. i 203.
20. A. Bačko, Porodice dalmatinskih Srba. Beograd 2008., str, 467.
21. M. Marković, Slavonija. Povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002., str. 183-184.
22. Isto, str. 229.
23. Isto, str. 385. i 356.
24. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja (1698-1991), Slavonski Brod 2001., str. 159.