Prezimena kao odraz kulturne baštine na primjeru Dalmacije

U posljednjih 6 mjeseci, Slobodna Dalmacija objavila je dva teksta o onomastičaru dr. sc. Domagoju Vidoviću u kojem on govori o neobičnim prezima Splita i Dalmacije. Zamolili smo ga da za naš portal pripremi tekst na istu temu.

Prva su hrvatska prezimena nastala u dalmatinskim gradovima (ponajprije Zadru, Splitu, Trogiru i Kotoru) u 12. st. Prva srpska prezimena nastaju tek u 16. st., i to na hrvatskome povijesnom prostoru, a u Srbiji tek koncem 18. st. Pavlovići, primjerice, iz Dubrovnika i Pavlovići iz Podrinja ne mogu biti ni u kakvu srodstvu jednostavno zato što se Pavlovići u Dubrovniku spominju od 15. st. kad prezimena među Srbima nije bilo. Naravno da su hrvatska i srpska prezimena slična jer su jednim dijelom izrasla iz zajedničke slavenske ili kršćanske baštine. Otuda Miloševići, Obradovići, Pavlovići ili Petrovići od Zagreba do Niša, a Kovači među svim Slavenima te Mađarima i Rumunjima.

Danas često prezimena kao što su Jovanović ili Nemanjić smatramo srpskima jer na njih gledamo iz današnje perspektive. Uistinu je teško zamisliti da Hrvat može nositi osobna imena Uroš, Jovan ili Nemanja, no osobno je ime Uroš isprva potvrđeno na dubrovačkome području, ime je Jovan među Hrvatima zabilježeno barem od 14. st., a Nemanja je u srednjemu vijeku najviše bilo u okolici Zadra. O tome moramo voditi računa prije nego što koga narodnosno etiketiramo.

To se odnosi i na prezimena etnonimskoga postanja, tj. prezimena u kojima je očuvano ime nekoga naroda. Tako prezimena Mađar, Ugrin ili Ciganović ne moraju nužno značiti da je čiji predak bio Mađar ili Rom. Naime, Mađare i Rome se smatralo crnomanjastima. Slično je s Puljizima, stanovnicima talijanske pokrajine Apulije, koje se smatralo niskima. Nadalje, Bosnom su Dubrovčani od osmanlijskih upada do danas nazivali čak i svoje neposredno hercegovačko zaleđe, pa i Neretvansku krajinu (spominje se u 13. st. ropkinja Milost de Bosna koja potječe iz Slivna). Kod prezimena kao što je Srb također nije nužno da je riječ o odrazu etnonima. Naime, glagol srbati znači soptati, srkati. Prezime se pak Crnogorac osim etničkim Crnogorcima dodjeljivalo Hrvatima ijekavcima doseljenim u ikavske krajeve.

Za proučavanje podrijetla pa čak i etimologiju pojedinih prezimena velike zasluge imaju ljudi koji se onomastikom ne bave profesionalno. Tako je Mario Nepo Kuzmanić, osoba koja ima nemjerljive zasluge za proučavanje povijesti splitskih prezimena, objavio prije nekoliko godina popis stotinu najstarijih splitskih prezimena. Po popisu iz 2001. u Splitu je živjelo oko 10 000 nositelja tih prezimena. Međutim, nisu svi nositelji tih prezimena ujedno i stari Splićani.

Tako su se prvi Krstulovići u Split doselili iz Poljica, a poznato je da se u proteklih nekoliko stoljeća doselio i razmjerno velik broj Krstulovića s otoka Brača. Prvi su Karamani pristigli iz Jesenica, dok su kasnije pristizali iz Dugopolja, a prvi su se Blaževići doselili sa Šolte dok su se kasnije doseljavali i iz Hercegovine, Bosne i tko zna odakle. O Tomićima, Marićima ili Popovićima u Splitu suvišno je i govoriti, doseljavali su se u različitim razdobljima i iz različitih krajeva. Među njima je razmjerno mali broj splitskih starosjedilaca. Po mojoj je procjeni u Splitu danas oko 5 000 potomaka prvih Splićana ili približno 3 %. Sretna je okolnost da većina starih splitskih obitelji ipak nije pred izumiranjem. Naime, od stotinu obitelji koje navodi Mario Kuzmanić samo su dvije izumrle.

Stanje je tu znatno bolje nego, primjerice, u Dubrovniku u kojemu Bunića, Držića, Gundulića i Vetranovića već odavno nema, a Ferići i Vojnovići su pred izumiranjem. Po podacima koje je iznio Nenad Vekarić, od 126 dubrovačkih vlasteoskih rodova, samo su tri doživjela 21. st. na području Dubrovačke Republike: rodovi Bona i Gozze žive u Dubrovniku, a rod Sorgo na Šipanu.

U Splitu su se, slično kao i u svim većim dalmatinskim gradovima, najveće promjene u sastavu stanovništva dogodile tijekom mletačke i austrijske uprave kad u grad pod Marjanom dolaze činovnici s talijanskoga i mletačkoga govornog područja te nakon Prvoga svjetskog rata (otvaranje brodogradilišta) i osobito nakon Drugoga svjetskog rata kad grad postaje velikim industrijskim središtem te privlači ljude ne samo iz svih dijelova Hrvatske nego i svih dijelova bivše države. Do tada su se u Split doseljavali uglavnom stanovnici obližnjih otoka (poglavito Brača i Šolte), priobalnoga pojasa od Trogira do Omiša te „Vlaji“ iz kaštelanske i trogirske zagore, okolice Dugopolja i Poljica. Rijetki su bili doseljenici iz Italije, Zadra i Boke kotorske. Posebno oprezan treba biti s prezimenima talijanskoga podrijetla jer su, primjerice, Scipioniji nekoć bili Šćapanovići, Guerrieriji Bojkovići, Ciccarelliji Kukretići, a nastavak -eo (npr. u prezimenima Tommaseo ili Mladineo) zapravo je odraz talijanskoga prevođenja nastavka -ić (Tomašić, Mladinić).

Odgovor na pitanje koja su bilježita splitska prezimena trebali bi ponuditi sami Splićani. Ako je suditi po nereprezentativnome uzorku posjetitelja predavanja "Pogled u dalmatinska prezimena" koje sam održao u Splitu, Splićani splitskim prezimenima drže ona najstarija (Alujević, Cambi, Cipci, Dumanić, Duplančić, Dvornik, Jelaska, Karaman, Matošić, Ozretić, Roje, Šegvić, Tommaseo itd.). Moja je kolegica s Instituta, pripadnica jedne stare splitske obitelji, jednom tako svojoj baki, koja je održala vatreni govor o tome tko sve u Splitu nije Splićanin, odgovorila da su onda Splićani valjda samo ona i Dioklecijan.

Domagoj Vidović
dr. sc. Domagoj Vidović, izvor: Slobodna Dalmacija

Slično je posvuda po Dalmaciji. I u mojemu rodnom Metkoviću ja sam „dotepenac“ jer se moja obitelj doselila iz obližnjega sela. Da biste postali Bračaninom, malo vam je i trista godina života na tome otoku. Sumartinjane tako i gotovo 400 godina nakon doseljenja veći dio Bračana ne smatra Bračanima. No nije li Splićanin ili Dalmatinac netko i tko je zadužio Split i Dalmaciju? Pridjevak Splićanin sebi su dometali i Poljičanin Marko Marulić, i Bračanin Bernardin Drvodilić, i „Vlaj“ Marko Uvodić, a danas bi se taj pridjevak mogao pridodati i Miloradu Bibiću, Anatoliju Kudrjacevu, Miljenku Smoji, Ivi Šlausu i još mnogim zaslužnim Splićanima. Bez Vlaja i Bodula Split bi danas bio grad veličine Trogira ili Makarske.

Naravno da je to imalo i neke za starosjedioce neželjene posljedice. Promijenio se govor, mnogi običaji, ali je Split unatoč tome i dalje prepoznatljiv. Promjene prezimena događale su se posvuda. Prezimena su se, primjerice, u Hrvatskome zagorju mijenjala čak i kad bi se braća posvadila. Vođenje je matičnih knjiga u krajevima pod turskom vlašću (poput Dalmatinske zagore) u koje su i biskupi rijetko zalazili bilo nemoguće. Matične se knjige u tim krajevima uglavnom vode od početka 18. st. Promjene su prezimena ondje različito uvjetovane. Mnogi Hrvati koji potječu iz krajeva koje su Turci zaposjeli danas nose prezimena nastala od turskih imena (npr. Alilović < Halil, Aljinović < Aljin < Alija, Asanović < Hasan, Jusup < Jusuf, Mamut < Mahmut).

Muslimanskim su se imenima tijekom turske okupacije katolici služili kao tajnim imenima tijekom turskih upada u selo i u sprječavanju pravila da nevjesta prvu bračnu noć provede s turskim vlastodršcem. Od tih su imena nastajala nova prezimena. Da je strah od Turaka prisutan u narodnoj svijesti i danas, svjedoči podatak da u pojedinim hrvatskim krajevima i danas osoba koja se službeno zove Niko dobiva nadimak Ćamil. Nadalje, kad bi se dio roda islamizirao, najčešće bi se promijenio ili koji glas u prezimenu (tako su Mustapići danas Hrvati, a Mustafići Bošnjaci) ili cjelokupno prezime (tako su Repeše danas uglavnom Bošnjaci, dok su Hrvati, osim u Metkoviću, promijenili prezime u Menalo; jedan je pak dio Josipovića nakon što je promijenio vjeru promijenio prezime u Šabanović). U istočnoj Hercegovini i južnoj Dalmaciji prezime Marić Hrvati, Bošnjaci i Srbi izgovaraju različito.

Antroponomastička istraživanja u načelu se provode kombiniranjem terenskoga i arhivskoga rada. Danas je istraživanje matičnih knjiga olakšano jer je dio građe digitaliziran, no treba dešifrirati rukopis, poznavati talijanski i latinski jezik te hrvatsku ćirilicu ili glagoljicu da biste odgonetnuli tko je gdje živio. Zbog netradicionalnoga izgleda pisca ovih redaka (duga kosa, katkad i brada) terensko istraživanje zna biti i uzbudljivo. Tako su stanovnici sela Ravno u Popovu pomislili da smo Toni Repar, moj pratitelj na jednome istraživanju (koji nosi naušnice) i ja pobjegli iz narkomanske komune. U Paljuvu su me pak kod Zadra zvali Šajo (< Šajeta), pa su se neki mladići čudili kako to Šajeta radi u državnoj tvrtci. „Volim glazbu, ali od nečega se mora i živjeti“ – podučio sam ih. Na molbu da s njima zapjevam jednu klapsku pjesmu, samo sam im odvratio da su moje pjesme više recitali i da im ne bih htio kvariti usklađenost glasova.

Razgovor s mjesnim stanovništvom često dovede do rješenja neke naizgled nerješive jezične zavrzlame (tako sam u Sovićima doznao da prezime Ćorluka dolazi od Ćoravi Luka), ali i njihovu ljutnju ako im se tumačenje ne svidi. Većina je prezimena nadimačkoga postanja u Dalmaciji rugalačka (i tu razlike između Zagore, priobalja i otoka zapravo nema), pa je prava sreća što motivacija mnogih prezimena njihovim nositeljima nije prozirna. Kad se pojedini antroponim rastumači, često njegov nositelj nije presretan. Tako nakon članaka o obiteljskim nadimcima u Pučišćima nisam izlazio osim u kasne sate gotovo čitavo ljeto, a građu o osobnim nadimcima u tome mjestu, objavit ću, ako je ikad obradim, posthumno.

U posljednje sam se vrijeme silom prilika pozabavio i nekim prezimenima u sjevernome dijelu Hrvatske. Razlike su između sjevera i juga uistinu velike. Na sjeveru su prezimena motivirana narodnim imenima znatno rjeđa nego na jugu, a utjecaj je mađarskoga i njemačkoga jezika na sjeveru približno istovjetan utjecaju mletačkoga na jugu. Zbog razvijenijega su obrta prezimena nastala od naziva zanimanja na sjeveru znatno češća, a nadimačka su prezimena ipak manje ekspresivna nego dalmatinska.

Onomastikom se danas u Hrvatskoj profesionalno bavi dvadesetak ljudi. Utemeljitelj je onomastike i vodeći hrvatski onomastičar akademik Petar Šimunović, koji je, uz mentoricu Dunju Brozović Rončević, i mene osobno oblikovao. Na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje postoji Odjel za onomastiku i etimologiju na kojemu radim i u kojemu se trenutačno izrađuje hrvatska toponimijska baza pod vodstvom Dunje Brozović Rončević. U Zadru djeluje Centar za jadranska onomastička istraživanja pod ravnanjem Vladimira Skračića. Na splitskome Filozofskom fakultetu dugo je radio onomastičar Živko Bjelanović, a u Rijeci se onomastikom bavi Milan Nosić. Dalmatinskim se prezimenima osim Marija Kuzmanića ozbiljno bave i Ante Ivanković, Đuro Kriste, Niko Kapetanić, Nenad Vekarić i mnogi drugi. Osobno mi je najveći izazov toponimija (imena naselja, voda, brda, njiva itd.) nekih danas gotovo opustjelih krajeva. Neka sela koja sam istraživao imaju po dva-tri stanovnika, neka su posve napuštena, a na temelju podataka koji se prikupe možemo rekonstruirati način života i različite jezične slojeve stare i po nekoliko tisuća godina.

Najčešća prezimena u većim dalmatinskim gradovima

Split:

  • Radić 813
  • Jurić 804
  • Tomić 716
  • Jukić 708
  • Bašić 702
  • Babić 606
  • Šarić 579
  • Bilić 560
  • Vidović 533
  • Kovačević 512
  • Vrdoljak 512
  • Perić 506
  • Vuković 480
  • Perković 477
  • Pavić 473
  • Galić 455
  • Matić 455
  • Grubišić 441
  • Vukušić 433
  • Blažević 421

Zadar

  • Knežević 511
  • Zrilić 335
  • Zubčić 331+36
  • Jurjević 307
  • Perić 303
  • Mičić 299
  • Vukić 298
  • Marić 282
  • Vrkić 280
  • Matešić 270
  • Škara 259
  • Perica 256
  • Rogić 255
  • Šarić 255
  • Pavić 253
  • Bašić 243
  • Kovačević 239
  • Nekić 239
  • Paleka 237
  • Perović 236

Šibenik

  • Gulin 290
  • Krnić 233
  • Mikulandra 228
  • Škugor 218
  • Živković 218
  • Petković 211
  • Erceg 209
  • Papić 204
  • Radovčić 199
  • Grubišić 197
  • Belamarić 183
  • Slavica 183
  • Juras 180
  • Šarić 171
  • Matić 163
  • Ercegović 161
  • Lovrić 161
  • Nakić 161
  • Peran 161
  • Ninić 159
  • Rak 159

Dubrovnik:

  • Radić 180
  • Matić 164
  • Pavlović 154
  • Marić 144
  • Butigan 139
  • Raguž 122
  • Čustović 113
  • Brković 110
  • Šimunović 106
  • Prkačin 99
  • Avdić 96
  • Kristić 95
  • Lučić 92
  • Perić 88
  • Vukić 83
  • Petrović 81
  • Obradović 81
  • Bender 79
  • Marković 77
  • Curić 75
  • Knego 72
  • Šoletić 7

Gordan Gledec

Istraživanjem rodoslovlja bavi se od 1999. godine. Uglavnom istražuje prezimena svojih predaka: Gledec (Poljanica Bistrička, Zagreb) i Hitrec (Martinci, Zlatar, Zlatar-Bistrica). U svom obiteljskom grmu ima preko 2400 pojedinaca. Zaposlen je kao profesor na Zavodu za primijenjeno računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu.

Možda vam se svidi

19 komentara

  1. nobile says:

    Koliko je dobar onomastičar govori i to da je prije mjesec dana u jednim hrvatskim novinama rekao da je obitelj Cambi izumrla. Nakon toga je usljedila rekcija akdemika Nenada Cambia da je on jedan od tih članova obitelji živ, a da ima i drugih živih članova obitelji Cambi.

  2. Domagoj Vidović says:

    Popis je starih splitskih obitelji izrađen prema Hrvatskome prezimeniku u kojemu se ne navodi prezime Cambi. Naknadno sam doznao da se obitelj preziva Cambj (s j) tako da u popise nisu ušli pod tim prezimenom. Zašto navedena obitelj nije popisana pravim prezimenom, tj. zašto se popisuju kao Cambj, a ne kao Cambi, to i mene zanima jer po službenim podatcima ne postoji Neven Cambi nego Neven Cambj. Tko mi ne vjeruje neka provjeri u prezimeniku ili u telefonskome imeniku u kojemu je naveden broj akademika Nevena Cambja u Bolu, a ne u Splitu. To je bilo uzrokom zabune, tako da je čitav slučaj zanimljiv primjer za forenzične lingviste. Meni se nije išlo dalje u polemiku jednostavno stoga što se u članku govori o postanju stotinjak prezimena (uključujući i Cambije). Uvijek u radu ima i pogrešaka, ali tu smo da ih ispravimo.

  3. Marko Rimac says:

    Onomastičar može znati ili doznati kako je prezime nastalo ili se razvilo, ali genealog je tu da kaže ima li potomaka neke obitelji. Onomastičar se bavi prezimenima kao jezičnom pojavom, a genealog kao povijesnom itd. Stoga je prozivka neutemeljena…

  4. Vladimir Pavičić says:

    Dragi Domagoju,
    akademik se zove Nenad, a ne Neven Cambj. Neven je sudac. Ne daj se provocirati, pa se onda i smesti! Zbog čega je došlo do ove zamjene, pa onda i ovih nesporazuma, čujmo samoga akademika, koji na upit novinarke I. Mandić Hekman o ispravnosti oblika Cambi ili Cambj, odgovara:
    "Sve su to varijante koje su nastajale tijekom šest stoljeća povijesti obitelji. Bilo ih je još. Najviše zbunjuje oblik Cambj, jer je za današnje vrijeme neuobičajen. To krajnje –j često se pogrešno percipira kao slovo y. Naime, to je neko dugo i, koje bi najpravilnije bilo izgovarati kao ii. Zapravo, slovo j oblik je pisanja dugogn i iz 19. stoljeća, prije se pisalo jednostavno Cambi, što je i meni bilo najbliže." (Vijenac, br. 332, od 7. 12. 2006.).

  5. Božidar Ručević says:

     
    Po nekim regulama portala prvotni prestavljač novog pisatelja biva, po meni sasvim nepravedno, okićen autorstvom – što mi se dogodilo prviput, a nadam se i posljednji put!
    Najvažnije je da je dr. sc. Domagoj Vidović napisao zanimljivo štivo koje pridonosi komentare, koji proširuju temu zanimljivim natuknicama.
    Prvom, anonimnom komentatoru velim jednu svoju staru: Intelektualac prosuđuje, ne presuđuje!

  6. Domagoj Vidović says:

    Da, hvala Vlado, lapsus computatri. U telefonskome imeniku stoji da Nenad (a ne Neven kako napisah) Cambj stanuje u Bolu. Glas j je u tome položaju veoma neobičan jer niti je uobičajen u talijanskome jeziku iz kojega prezime potječe, niti u hrvatskome gdje se nijedan dugi samoglasnik (osim nesretnoga jata koji se bilježi kao ije, je, pa čak i kao e i i) ne bilježi drukčije od kratkoga. Kako rekoh, slučaj je veoma zanimljiv, a tema zapisivanja hrvatskih prezimena veoma je zanimljiva: od toga kako su Oberani (< ober 'strmo brdo) postajali Obrvani (< obhrvan), Pavkovići Paukovići (prema talijanskome pisanju Paucovich za Pavkoviće), Domandžići (< domandžija 'kormilar') Dugandžići (< dugandžija/dogandžija 'sokolar'), Munjačići Muljačići itd. Ono što se manje zna da je i u Hrvata bilo dosta prezimena na -ič koja su se u 20. st. uglavnom prebacila u -ić itd. Ako danas imamo 3 pravopisa (nemamo 5 kako nam govore), nekoć smo ih imali 33, pa otud muke po Cambijima/Cambjima/Kambijima. Hvala na svakoj primjedbi. Inače je na tome mojemu predavanju u Splitu bilo cijelih 14 ljudi uključujući predstavljala Danijela Gudelja i mene, pa sam poprilično iznenađen tolikom medijsko-mrežnom odjeku.

  7. Narona2 says:

    Cambj – Cambi. Umjesto zalaženja u pojedinosti, evo samo podatka da navedeni primjer nije osamljen. Odgovor se nalazi  u pisanju fonema »i« prema običajima primjenjivanima u tekstovima na latinskom jeziku, a mogu se susresti tamo sve od srednjega vijeka pa do prve polovice 20. stoljeća. Tako nailazimo na: »i«, »j«, »ii«,»ij«, »jj« … Slično se može reći i za »u« i »v«.   

  8. Domagoj Vidović says:

    To bi značilo da se prezime izgovara Kambij. Pisanje j i i ili u i v je pravopisno pitanje u latinskome jeziku. Među samoglasnicima se ono što se u latinskom bilježi kao i ili j uvijek izgovara j pisali vi maius ili majus. Prezime Cambi je talijansko, a ne latinsko, ali uistinu jest zanimljivo kakav mu je bio prvotni izgovor. Ja zbilja ne znam ni jedno prezime u Hrvata koje završava na -bj. Ako ga nađete, častim pićem. Istina je i to da je latinski ili talijanski zapis utjecao čak i na promjenu izgovora pojedinih prezimena. To je primjer prezimena Pauković koje je nastalo prema latinskome zapisu Paucouich, a zapravo je riječ o Pavkovićima. Jedan od neobičnijih slučajeva koje sam zabilježio je prezime Komazin u dolini Neretve. Razgovarao sam čak i s Ekremom Čauševićem da ga razjasnim i on mi je rekao kako bi se prezime moglo povezati s tur. participom konmaz 'koji se ne nastanjuje'. Kad smo malo prorešetali matice  istočnohercegovačkih i dubrovačkih župa, našli smo zapis Cummascin (Kumašin). I tako je od hrvatske odmilice Kumašin zato što Hrvati ne vole biti Hrvati nego bi uvijek radije bili nešto drugo nastao lik koji je mene zbunjivao dobre 3-4 godine. To su te čari različitih zapisa. Za -bj častim pićem, držite me za riječ.

  9. sanja says:

    Slažem se s Markom!

  10. Narona2 says:

    Ne možemo pojedina slučajeve iz povijesti rješavati sadašnjim načinom razmišljanja. Valja ući u ondašnji sustav i prokušati riješiti neriješeno ili nejasno. Vrijedi to i za oblik pisanja prezimena »Cambj – Cambi«. »To bi značilo da se prezime izgovara Kambij«, uzvraća gospodin Domagoj Vidović. Meni taj i takav izgovor na koji upućuje gospodin Vidović izgleda vrlo upitan, posebno zbog stvaranoga izgovora susljednih i međusobno spojenih glasova »ij« na završetku riječi kako u latinskome i talijanskome jeziku tako i u hrvatskome jeziku. On k tome dodaje: »Ja zbilja ne znam ni jedno prezime u Hrvata koje završava na -bj. Ako ga nađete, častim pićem«. Pa evo »Cambj«! I znak (slovo) »j« ima vrijednost glasa »i«. A izgovara se »Cambi«, odnosno »Kambi», jer znak (slovo) »c« ima glasovnu vrijednost »k«. Nisu mi poznati slučajevi da bi se znak (slovo) »j«, ili možda »i« na kraju riječi, izgovarao kao »ij«, pa ni kada stoje »ii«, »ij« »jj«. Poznato mi je, međutim, bilježenje glasa »j« znakom (slovom) »y«.

    Što se mojega prvoga kratkoga osvrta tiče, u izgovor spomenutoga prezimena »Cambj/Cambi«. nisam ulazio i to nije bila svrha mojega osvrta. Želio sam jednostavno svratiti pozornost na latinski oblik toga pisanja prezimena u inačici »Cambj«. Nisam htio ulaziti ni u »pravopisno pitanje u latinskome jeziku«. Jednostavno, htio sam pridonijeti pojašnjenju navedenoga oblika te ne bez razloga istaknuh da ne želim zalaziti »u pojedinosti«, dodajući istodobno »da navedeni primjer nije osamljen«. Pojasnio bih još samo da priziv na latinski jezik ne znači ni zalaženje u pitanje podrijetla prezimena (latinsko, talijansko, hrvatsko, polatinjeno, potalijančeno, pohrvaćeno, i slično, što je u područjima uz hrvatsku obalu zbog dosta složenih povijestnih prilikâ ili bolje neprilikâ dosta čest slučaj, na što se je odrazilo i samo pisanje).
    Svakako bi bilo bi zanimljivo znati kada se spomenuta inačica javlja po prvi put i je li to možda u doba kada je latinizacija imenâ i prezimenâ, odnosno njihova uskladba ili prilagodba s potrebama latinskoga jezika (prijevodom i/ili pisanjem) bila moda. Tim bi se tragom moglo doći i do izvornoga oblika prezimena »Cambj / Cambi« i njegova stvarnoga podrijetla.
    Prema mojim podatcima, i prezime (brezime!) se gospodina Domagoja susreće napisano u obliku »Vidovich« (kameni natpis), ali i »Widowich« (pripadnici hrvatskih postrojbi u Austro-ugarskoj vojsci). Baš kao i prezime »Cummascin (Kumašin) «, koje navodi.
    Nisam, inače, razumio zbog čega gospodin Vidović u svojemu odgovoru na moj osvrt spominje prezime »Komazin« u dolini Neretve te veli: »Razgovarao sam čak i s Ekremom Čauševićem da ga razjasnim i on mi je rekao kako bi se prezime moglo povezati s tur. participom konmaz ‘koji se ne nastanjuje’«. Možda je i tako. Međutim, samo ravnanje po zvučnosti i sličnosti nije baš najuvjerljivije. Rekavši to, dodajem samo da postoji i talijanski lik: »Comasino/Comasina/Comasine/Comasini« (vezan uz sjevernu Italiju). Vjerojatno se je prvo radilo o nadimku, koji je potom postao prezime (Zna se reći: »Njega / nju, njih zove/zovu …, ali je/su kućom …«). Takav je, na primjer, i slučaj s nadimkom/prezimenom »Grandić«, prema talijanskom pridjevu »grande« (velik).

  11. Domagoj Vidović says:

    Osvrt na prezime Komazin napisan je upravo stoga da se vidi kako zapis zavodi jer čovjek misli jedno, a ispadne drugo. Osim toga za Popovo i Zažablje ja sam transliterirao matice pa dobro znam što je ondje moguće, a rješenje su mi tek ponudile matice i obiteljski nadimak Lučića (od njih potječu Komazini) koji stoji u popisu izbjeglica iz Ravna u Dubrovačkome primorju. Po popisu iz 1948. nema prezimena Cambj, samo Cambi, pa bi bilo zanimljivo vidjeti kad je taj lik Cambj zapisan ako je zapisan upravo s j. Rekoh (odnosno mislih ako nisam dovoljno bio precizan) da častim pićem ako nađete još jedan primjer osim Cambj jer se akademik rodio kao Cambi, a sad živi kao Cambj. Moje je prezime inače bilo nekoć Vidojević (tako nas još zovu u istočnoj Hercegovini), prije toga i Vidončić, zapisano je i kao Vidančić , ali i Galić po obiteljskome nadimku. Veoma mi je dobro poznato koliko suvremenost stvara probleme, pogotovo predaje. Imamo neki odostražni rječnik prezimena u rukopisu i tamo prezimena na -bj ne nađoh (Cambjiji, kako li bi se to pisalo, očito tada bjehu Cambiji). Dakako, da sad uskrsne netko od prvih Cambija, Komazini ili kojih drugih, možda bi sve naše teorije o prezimenima pale u vodu. Nemamo vremeplov pa se snalazimo kako znamo i umijemo, ali eto rasprava je barem meni zanimljiva. Eto, piće ipak imate (e-adresa dvidovic@ihjj.hr), pa se rasprava može nastaviti i uživo.

  12. Domagoj Vidović says:

    Evo nađoh zapis Cambi (tako kako piše), 16., st., Jireček, Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjeg veka (str. 257) i pregledah tu brat-bratu jedno 1000 pridjevaka, osobnih imena i prezimena i ne nađoh nijedno koje završava na by ili bj. Y postoji, ali nikad iza suglasničke skupine (ima Braysa, Cayta, Moysin, Chresoy), likova s j na kraju u tih nekoliko vrela koje na brzinu pogledah nema (ne kažem da ih nema uopće), a sva prezimena slična Cambijima se pišu s i (Balbi, Calbi itd.). Ima i potvrda s dva i, očito kad je riječ o patronimu (Blasii, Belucii, Belicii, Menzii), ali nigdje nema ipsilona na kraju ako je ispred samoglasnika i suglasnička skupina. Očito je Cambj novija pojava. Evo ja za sebe još jednom mogu reći da na nešto slično nisam naletio. Opet ne tvrdim da nema, ali zagledao sam i u Vekarićeva djela, Lucićeve izvode iz notarskih knjiga pa ili nema ili očito nije baš tako uobičajeno, odnosno primjer ako i nije osamljen, nema baš preveliko društvo. Eto me zakova Narona za knjige, a sutra mi slobodan dan.

  13. Darko says:

    Domagoj molim te prokomentiraj malo moje prezime jer o njemu znam svašta ali ništa što bi bilo logično ( poprilično ) zdravom razumu … Znači prezime Svaguša …

  14. Domagoj Vidović says:

    Darko, javi mi se na dvidovic@ihjj.hr

  15. Ciganovic says:

    Ispravka. Ciganovici su dobili prezime po nestalnom mjestu boravka, a ne po boji koze. Niko u nasoj familiji nema tamniju put.
    Pozdrav iz Argentine

  16. Domagoj Vidović says:

    Ne može se uvijek biti posve siguran u točnu motivaciju prezimena, ali se otprlike može odrediti. Da, moguće je da je prezime Ciganović nastalo i prema nestalnome mjestu boravka, često je ono i pejorativno. Jedino što je potrebno znati jest da je prezime starije od predaka za koje znamo. Nemamo vremeplov da možemo znati kakvi su nam bili predci. Moja obitelj Vidović nosi tako nadimak Galić prema pridjevu gal ‘crn’, a ja sam izrazito plav pa ako moji potomci budu plavi netko za sto godina može reći da nam se nadimak ne može dovesti u vezu s pridjevom gal ‘crn’ jer da smo svi plavi. Što reći za prezime Derikučka? Sigurno nitko u obitelji ne će reći da mu je predak derao kučke. Dakle, često su nam prezimena prozirna, ali je u motivaciju teško proniknuti. Ne samo nositelju prezimena, nego i istraživaču i sve se uglavnom temelji na pretpostavkama i vjerojatnostima.

  17. Marija says:

    Poštovani gdin Vidović,
    moj pokojni otac mi je ispričao dvije verzije porijekla našega prezimena Dukić iz Supetra-prva prema priči pokojnoga duhovnika sa otoka Brača prezime vuče korijen od dux plemenski vođa-pleme je obitavalo na području grada Nina, pa se sele južno sve do Brača. Po drugoj prezime se veže uz pleme Dukića u Košutama. Što bi bilo točno, kako doći do svih podataka o obitelji.Uz lijepi pozdrav, Marija Dukić-Panza

  18. Dusan Lunginovic Adv .u penziji says:

    Da li je prezime Lunginovic Dubrovacko i da li neko zna da li postoji zaduzbina porodice Lunginovic u Dubrovniku

  19. Gligor says:

    Odakle su: Parlov,Petrov,Jerkov,Jerolimov i sl.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *