Prezime Milanović

Prezime Milanović ima 2297 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 158. hrvatsko prezime.

Milanovića je najviše: u Zagrebu (106 obitelji, 222 duše), Glavicama pokraj Sinja (49, 162), Splitu (59, 144), Rijeci (54, 113), Puli (27, 71), Osijeku (29, 66), Solinu (22, 62), Prisoju (Dicmo) pokraj Splita (10, 35), Ogulinu (9, 29), Sinju (9, 28).

U Bosni postoje dva naselja s nazivom Milanovići: pokraj Bugojna i Goražda.

Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od imena Milan, koje u osnovi ima pridjev mio, -a, -o, što znači drag, voljen.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Milan, Milančec, Milani, Milanić, Milanko, Milankov, Milanković, Milano, Milanov, Milanovski; Milanščak, Milanja.

Kako god se krene, ili s povijesnim vremenom pojavljivanja ili sa sadašnjom brojnošću, početak priče pripada Milanovićima s dalmatinskim adresama.

Nekoliko starijih spomena prezimena zabilježeno je na šibenskom području: 1468. godine u Bilicama pokraj Šibenika; 1553. godine u Šibeniku se spominje Tomaso Milanouich; 1581. godine u Šibeniku živi Baldasar Milanovich; 1610. godine također u Šibeniku prebiva Stefano Milanovich.[1]

Na šibenskom području popis iz 2001. godine zabilježio je Milanoviće u četiri naselja s isto toliko obitelji i 10 duša, a najviše ih je: u Šibeniku (jedna obitelj, tri duše), Prvić Luci (1, 3) itd.

Pri posjeti općeg providura Mletačke Dalmacije i Albanije Alvisa Moceniga otoku Pašmanu 1607. godine spominje se 179 otočkih prezimena, među kojima je i Milanović, donedavno sačuvano na tom otoku.[2]

Popis iz 2001. godine zabilježio je Milanoviće na tom području u četiri naselja s devet obitelji i 26 duša, a najbrojniji su: u Zadru (5, 13), Bibinju (2, 8) itd.

Milanovići su starenici Konavala: 1549. godine u Kuni Konavoskoj upisana je obitelj Vukića (ime) Milanovića; 1560. godine u Stravči su zabilježene dvije obitelji: Andrijina i Radivojeva.[3]

Na Pelješcu, u Trsteniku se javlja kao kraći oblik starijeg prezimena Milovanović, koje je upisivano u popisima stanovništva od 1664. do 1783. godine; u Trsteniku su 1831. godine zabilježene četiri obitelji s prezimenom Milanović: Antuna Antunova, Antuna Ivanova, Petra Pavlova i Ivana Vickova.

Inače od Milovanovića je nastalo i prezime Baće.[4]

Prezime Milanović na dubrovačko-neretvanskom području susreće se i prije osmanlijskih osvajanja tih krajeva; zabilježeno je u prvom popisu stanovništva Dubrovačke Republike 1498. godine (u Liscu, Ošlju, Smokovljanima), dok je primjerice Jurek Milanović zabilježen u Stonu i još ranije, 1371. godine, kao i Radonja Milanović, koji je upisan 1434. godine u trgovištu Drijevima na Neretvi (danas Gabela pokraj Čapljine).[5]

Na tom području popis iz 2001. godine zatekao je Milanoviće u pet naselja s 11 obitelji i 34 duše: u Dubrovniku (četiri obitelji, 14 duša), Korčuli (3, 6), Cavtatu (2, 5), Novoj Mokošici (1, 5), Orebiću (1, 4).

U popisu pučana grada Splita načinjenom u uredu splitskog kneza 5. svibnja 1566. godine, a koji ne priznaju za svoje izaslanike osobe što ih nisu izabrali, a koje su kao tobožnji zastupnici puka otišle u Veneciju braniti njihova prava, upisan je i Jure Milanović (u izvorniku Zorzi Milanovich).[6]

U susjedni Solin pak Milanovići stižu 1650. godine s velikom skupinom prebjega iz Petrova polja i još nekih mjesta Dalmatinske zagore. Zabilježeni su u najstarijoj matici vjenčanih stare župe Vranjic (1665-1676), kojoj je tada pripadao i Solin.

Evo s hrvatske ćirilice transliteriranog upisa na latinicu. Upis broj 36. od 11. studenog 1675. godine (list 1r): „1675. novembar na 11. bi vinčan Matij, sin Matija Porčića s Katom, ćerju Grgura Milanovića, budući napoviđeni dva puta posrid mise a trećja putu bi despensano od gospodina Arhibiskupa i ni se našla nijedna zaprika, po meni kuratu don Nikoli Laliću, bi svidok Lovrin Baričević i Juriša Bučić u Strani (dio Solina).“

Mladenkin otac Grgur Milanović zabilježen je i 1660., a godine 1675. prema Morosinijevu zemljišniku dobio je zemlju od države (Mletačka Republika). Milanovići su bili nastanjeni u dijelu Solina zvanom Strana, gdje im i sada prebivaju potomci.[7]

Na širem splitskom području popis iz 2001. godine zabilježio je Milanoviće u 13 naselja sa 103 obitelji i 294 duše, a najviše ih je: u Splitu (59 obitelji, 144 duša), Solinu (22, 62), Kaštelima (9, 43), Slatinama na Čiovu (3, 10) itd.

U Pločama je popis iz 2001. godine zatekao tri Milanovića obitelji sa šest duša, a doselili su 1952. godine iz Glavica pokraj Sinja.[8]

Milanovića je pak najviše u Cetinskoj krajini, a podrijetlom su iz susjednog livanjskog područja (BiH). Godine 1687. braća Pavo, Bože i Grgur prebacili su preko Dinare 27 obitelji iz tadašnje Turske (Livno) u Cetinsku krajinu, upravo oslobođenu od Osmanlija.

Inače Pavo Milanović bio je "vojnik u Durakbegovoj kuli u Livnu, pa je s pedesetoricom svojih vojnika uzeo iz kule mužar, brončani top i jednog sokola (falconetto) i sve to predao u tvrđavu Sinj. On je upravo ispod te tvrđave dobio kulu, kuće i dosta zemlje, ali i nešto oranica u Turjacima pokraj Sinja, koje nije uspio ni preuzeti, jer su ih u međuvremenu venecijanske vlasti dodijelile splitskom plemiću Ivanu Albertiju (1688) … a kasnije su dobili i imanje u Otoku.

Prema sačuvanoj predaji dva su brata Milanovića iznenadili spahiju u Otoku na Cetini, ubili ga i tako dobili njegovu kulu, a Venecija im je dala zemlje oko nje, upravo tamo gdje su i danas Milanovića kuće u Otoku. Ubijeni je musliman mogao biti Mujo Bezarnagić iz Krenice (zaselak sela susjednog Gale), koji se spominje u prvoj investicijskoj ispravi, izdanoj Milanovićima. Braća su imali nadimke Trapo i Litre.[9]

Dakako veliko imanje nije zavidne susjede ostavilo ravnodušnim, pa su se Milan Jakić i Mijo Lucić "potužili općem providuru, naglasivši kako Milanovići samo pod sinjskom tvrđavom posjeduju 30 kanapa zemlje i kako se jedan brat vratio u Livno čuvati tamošnje obiteljsko imanje. Opći je providur uvažio njihovu pritužbu i 4. studenog 1705. godine zabranio Milanovićima da ometaju susjede u uživanju dodijeljenih im imanja, zaprijetivši im s kaznom od 100 dukata.“[10]

U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u Cetinskoj krajini je zabilježeno šest Milanovića obitelji sa 61 dušom, i to u tri naselja: u Sinju u banderiji harambaše Pavla Milanovića njegova 20-člana obitelj; u Glavicama u banderiji harambaše Jakova Jadrijevića osmočlana obitelj Petra Milanovića; u Dicmu u banderiji harambaše Ilije Maretića četiri su obitelji s prezimenom Milanović: Matije pokojnog Ivana s 14, Ivana pokojnog Vuke i Luke pokojnog Pavla s po četiri i Vida pokojnog Petra s 11 duša.[11]

I u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) upisano je također šest obitelji s prezimenom Milanović: u Sinju u banderiji harambaše Mate Žanka obitelj udovice Kate; u Glavicama u banderiji harambaše Martina Jadrijevića obitelj Cvitka Milanovića; u Dicmu u banderiji harambaše Bože Maretića obitelji Matije, Ilije i Andrije Milanovića; u Krušvaru (Dicmo) u banderiji harambaše Ilije Bilandžića obitelj Petra Milanovića.[12]

U austrijskom zemljišniku iz 1846. godine u Prisoju (Dicmo) je zabilježeno pet Milanovića obitelji, kojih su domaćini bili: Mate na kućnom broju 4 naselja Prisoje, Nikola (5), braća Luka i Marko (6), Jure (7) i udovica Anđelka (8).[13]

Popis stanovništva Republike Hrvatske 1948. godine zatekao je u Prisoju 11 Milanovića obitelji s 50 duša.[14]

Prema popisu iz 2001. godine na dicmanjskom području Milanovići su nastanjeni u tri mjesta s 12 obitelji i 38 duša: u Prisoju (10 obitelji, 35 duša), Osoju (1, 2) i Kraju (1, 1).

Zanimljivosti radi navodimo i još dvije pojedinosti o Milanovićima s početka 18. stoljeća: "Enver Mehmed iz Livna tužio je 4. studenog 1705. godine Miju Nakića i Juru Milanovića da mu nisu platiti robu što su od njega dobili iz Bosne, pa je morao i opći providur intervenirati… Istog dana je i zastupnik Osmana spahije Piskardića podnio tužbu zbog tri ukradene mule, koje su u međuvremenu prodane. Štetu je morao nadoknaditi Mijo Milanović iz Trogira.[15]

Milanovići se pojavljuju u sačuvanim maticama stare župe Otok na Cetini 1763. godine, a sedam godina kasnije (1770) upisano je i dvočlano prezime Milanović-Samardžić,[16] pri čemu je vjerojatno riječ o ženidbenoj vezi da bi se sačuvalo imanje obitelji koja je ostala bez muškog potomstva.

Prema popisu iz 2001. godine u Otoku na Cetini žive četiri Milanovića obitelji s 22 duše; 14 obitelji i njihovih 56 duša prezivaju se Milanović Litre, a 13 obitelji sa 48 osoba uz svoje ime dopisuju također dvoriječno prezime Milanović Trapo.

Milanovići Litre žive još: u Sinju (osam obitelji, 35 duša), Splitu (1, 2), Stobreču (1, 4) i Zagrebu (5, 17), dok Milanovići Trape imaju prebivališta još i: u Sinju (1, 5), Solinu (1, 4), Splitu (2, 5), Tučepima (1, 1) i Sesvetama (1, 2).

Milanovići pak prebivaju u pet naselja Cetinske krajine s 64 obitelji i 222 duše a najviše ih je: u Glavicama (49 obitelji, 162 duše), Sinju (9, 28), Otoku (4, 22) itd.

Upravo od te grane je i Zoran Milanović (Zagreb, 30. listopada 1966.), hrvatski političar, pravnik, drugi predsjednik SDP-a i aktualni predsjednik dvanaeste Vlade Republike Hrvatske. Njegov otac Stipe rođen je Glavicama pokraj Sinja, a majka Đurđica (Gina) rodom je iz Senja.

Kad se ispod odista brojnih pojedinačnih podataka o dalmatinskim Milanovićima podvuče crta, onda se dobije zbirni podatak: u 43 naselja tog dijela Hrvatske popis iz 2001. godine zatekao je 223 Milanovića obitelji sa 684 duše.

Prema A. Bačku pravoslavni Milanovići su podrijetlom iz Zrmanje u Lici, odakle su vjerojatno i stigli krajem 17. stoljeća u Kninsko Polje.[17]

Prema popisu iz 2001. godine Milanovići na kninskom području žive u tri naselja s 10 obitelji i 30 duša: u Golubiću (tri obitelji, 12 duša), Kninu (6, 17) i Kninskom Polju (1, 1).

I Milanovići ogulinskog kraja pretežito su Srbi pravoslavci: u Potoku Musulinskom (18 obitelji, 57 duša), Ogulinu (9, 29) itd.

Na Milanovića pak starini, dakle na livanjskom području, pripadnici tog roda zabilježeni su u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragičevića 1741/1742. godine: u Lištanima (tada Chiukovaz) 14-člana obitelj Jure Milanovića; u Komoranima dvije obitelji: Pavina s devet i Nikolina s 11 duša; u Glamoču samica Ivana Milanova (kraći oblik prezimena).[18]

Sadašnji Milanovići u livanjskim selima Ćosanlijama i Biloj doseljenici su iz Otoka, dakle riječ je o povratku na starinu svog roda; Milanovići, nastanjeni danas u Velikom Guberu, prema predaji doselili su iz Tijarice, gdje su zvali Bote.[19]

Dijelom su livanjskih, ali i cetinskih korijena i sadašnji Milanovići zagrebačkog područja: u 21 naselju 139 obitelji s 308 duša.

Najviše ih je: u Zagrebu (106 obitelji, 222 duše), Sesvetama (7, 14), Velikoj Gorici (4, 11) itd.

Što se pak Istre tiče, onda priča o Milanovićima mora započeti s napoznatijim nositeljem tog prezimena: don Božom Milanovićem (Kringa pokraj Pazina 1890-Pazin 1980), hrvatskim svećenikom, teologom i političarem, koji je uveliko zaslužan za priključenje Istre matici zemlji Hrvatskoj, o čijoj je pripadnosti kao član više izaslanstava Julijske krajine briljantno svjedočio, i to ponajviše se oslanjajući na hrvatska prezimena i toponime istarskog područja.

U 63 naselja Primorsko-goranske i Istarske županije popis iz 2001. godine zatekao je 200 Milanovića obitelji s 524 duše, a najviše ih je: u Rijeci (54 obitelji, 113 duša), Puli (27, 71), Rovinju (9, 24), Pazinu (9, 22), Mandalenčićima (7, 17), Poreču (7, 17), Umagu (6, 17), Rakotulama (5, 16), Labinu (6, 14), Filipima (4, 11), Vrsaru (5, 11) itd.

Milanović je i učestalo prezime slavonske ravnice.

U popisu stanovništva Brodskog Posavlja i gradiškog kraja Milanovići su zabilježeni: godine 1698. u Smrtiću obitelj Janka Milanovića; u Bodegraju obitelj Mijata Milanovića; u Čaprigincima obitelji Jašina Milanovića; u Okučanima obitelj Vukomira Milanovića; u Slobodnici obitelj Tome Milanovića.[20]

I u još nekim dijelovima Slavonije (Osijek, Vukovar, Virovitica, Požega) Milanovići su zabilježeni: godine 1698. u Mikleušu obitelj Germana Milanovića; u Velikom Dunaeru pokraj Voćina obitelj Todora Milanovića; u Sekulincima obitelj Radovana Milanovića; u Požegi obitelj Marina Milanovića; u Jakšiću obitelj Živana Milanovića; u Tominovcima obitelj Ostoje Milanovića; u Kukunjevcu obitelji dvije obitelji: Božina i Đukina; u Golešima također dvije obitelji: Mitrova i Subotina (ime Subota); u Kusonjama obitelj Ilije Milanovića; godine 1736. u Lazu pokraj Vukovara obitelji Jovana i Stanka Milanovića; u Dalju obitelj Izaka Milanovića; u Pakracu obitelj Stanivuka Milanovića; godine 1758. u Punitovcima pokraj Đakova obitelj Andrije Milanovića; godine 1802. u Punitovcima obitelj Jose Milanovića.[21]

Popis iz 2001. godine zatekao je u 60 naselja pet slavonskih županija 178 Milanovića obitelji s 422 duše.

Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Milanovića: u Borovu (osam obitelji, 20 duša), Đakovu (14, 35), Osijeku (29, 66), Požegi (5, 12), Punitovcima (11, 31), Sotinu (3, 11), Slavonskom Brodu (8, 17), Vinkovcima (6, 20) Virovitici (4, 7). Vukovaru (6, 16),

U 10 naselja karlovačko-ogulinskog područja popis iz 2001. godine zatekao je 43 Milanovića obitelji sa 118 duša, a najbrojniji su: u Potoku Musulinskom (17 obitelji, 57 duša), Ogulinu (9, 29), Karlovcu (9, 22) itd.

Popis iz 2001. godine zabilježio je u 11 naselja bjelovarskog područja 30 Milanovića obitelji sa 73 duše, a najviše ih je: u Bjelovaru (osam obitelji, 24 duše), Garešničkom Brestovcu (8, 21) itd.

Spominjemo još i tri male skupine Milanovića: sisačku (10 naselja, 18 obitelji, 47 duša), koprivničko-križevačku (12, 15, 37) i ličko-senjsku (7, 12, 26).

Najviše ih je: u Kutini (pet obitelji, 11 duša), Budaševu i Petrinji po (3, 7), Sisku (2, 7); Drnju (jedna obitelj, sedam duša), Koprivnici (3, 7); Senju (3, 9), Donjem Lapcu (2, 5) itd.

Dodajemo: u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi zabilježio je u Vrlici devetočlanu obitelj Ivana Milanovića.[22]

Protokom vremena prezime Milanović je u Vrlici „skraćeno“ u Milan, što je zabilježeno i u novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine, kada je u Garjaku pokraj Vrlike upisana obitelj Ivana Milana sina Pavlovog.[23]

U Vrlici je i danas umjesto Milanović u uporabi prezime Milan.

Što se pak tiče Milana iz Kaštel Novog, oni nisu istog krvnog podrijetla kao njihovi prezimenjaci iz Garjaka pokraj Vrlike. Godine 1569. u Kaštelima se spominje Jure Milanić.[24] Skraćivanjem prezimena Milanić, što je u Kaštelima česta pojava, rezultiralo je dvjema kraćim inačicama Milanov i Milan, a najkraći oblik prevladao je krajem 18. stoljeća.

Spominjemo još i Milanoviće iz istočne Hercegovine, koji sada žive u Domanovićima, u Opličićima (općina Čapljina) i u Kruševu (općina Stolac). Od te grane Milanovića nastalo je više istočno-hercegovačkih rodova: Keče, Lazarevići, Janjići, Džakule, Kulaši, Vučine, Štironje i Nogolice.

Literatura

  1. I. Ostojić, Šibenska onomastika, nastavak III., str. 337. (Zbornik Kačić Split, 1989/90)
  2. www.unizd.hr/…/Barbara_Vodanovic_Prezimena_na_otoku_Pasmanu_danas.pdf –
  3. N. Kapetanić-N. Vekarić, Stanovništvo Konavala, knjiga II. Dubrovnik 1999., str. 165. i 149.
  4. N. Vekarić, Stanovništvo poluotoka Pelješca, I. svezak, dubrovnik 1993., str. 225.
  5. S. Vukorep, Prilog proučavanju podrijetla hrvatskog pučanstva Počiteljskog kraja, str. 310.; Zbornik znanstvenog simpozija Povijest hrvatskog Počitelja, Čapljina-Zagreb 1996.
  6. Zlatna knjiga grada Splita, svezaki I., (priredili: V. Rismondo i Lj. Šimunković), Split 1996., str. 504-505
  7. I. Grubišić, Vjenčanja u Vranjicu od 1665. do 1676. godine, str. 138; Tusculum, časopis za solinske teme, broj 1., Solin 2008.
  8.  A. Erak, Izgradnja i naseljavanje Ploča, Ploče 2005., str. 194.
  9. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 89. i 117.
  10. Isto, str. 108. i 104.
  11. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1711. godine, banderije Ilije Materića iz Dicma, Pavla Milanovića iz Sinja i Jakova Jadrijevića iz Glavica
  12. Državni arhiv u Zadru, Alberghettijev katastar, banderije harambaša Bože Maretića iz Dicma,, Ilije Bilandžića iz Krušvara, Mate Žanka iz Sinja iMartina Jadrijevića iz Glavica
  13. Državni arhiv u Splitu, Austrijski zemljišnik iz 1846. godine, katastarska općina Prisoje
  14. Leksik prezimena SR Hrvatske, Zagreb 1976. godine
  15. J. A. Soldo, op. cit., knjiga II., str. 121.
  16. Isto, str. 37.
  17. A. Bačko, Porodice dalmatinskih Srba, Beograd 2008., str. 298.
  18. D. Mandić, , Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962., str.18., 21. i 24.
  19. M. Petrić, Porijeklo stanovništva Livanjskog Polja, Sarevo 1962., str. 44., 55. i 16.
  20. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja, 1698-1991., str. 123., 168., 172., 178., 267.
  21. M. Marković, Slavonjias: povijest naselja i podrijetlo stanovništva,, str. 298., 314., 317., 425., 436., 440., 503., 509., 511; 99., 190., 499; 240; 240.
  22. B. Zelić Bućan, Popis stanovništva Splitske nadbiskupije 1725., str. 285; Radovi Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967..
  23. Opširnije u mojoj knjizi Podrijetlo hrvatskih rodova vrličkog područja, Vrlika 2003., str. 175.
  24. V. Omašić, Povijest Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća, knjiga I. i II., str. 229.

Možda vam se svidi

8 komentara

  1. Domagoj Vidović says:

    Malo podataka o hercegovački Milanovićima. Godine 1744. kršten je Nikola, sin Vuke i Mande Milanović s Drijena. U gradačkim maticama Milanoviće susrećemo u Crnićima i na Gredi 1725., u Aladinićima, Kruševu, Borojevićima i Prenju 1726., na dubravskome Hotnju 1765. te u Tasovčićima 1771. U Slivnu u Dalmaciji ih se spominje 1756., a u Metkoviću ih nalazimo kao doseljenike iz Stoca 1759. Godine 1792. nastanjivali su (osim već spomenutih dubravskih sela) i Jasoč i Pjano Brdo. Kao Milanoviće alias Vuliće susrećemo ih u Čeljevu 1771.

  2. Ante Banić says:

    U knjizi Marka Mišerde “Spomenici Gornjih Poljica” (Pisani spomenici na području Gornjih Poljica do propasti Poljica godine1807. /prijepisi, regesti/), Priko,2003., navedeni su brojni dokumenti (1160 + dodatci) uglavnom pisani hrvatskom bosančicom (poljičicom) i hrvatskim jezikom. U spomenutoj knjizi u dokumentu pod rednim brojem 7 od 6. rujna 1579. godine u jednoj ispravi koja govori o tome kako braća Sinovčići, knez Vucić, dom Ivan i knez Frane prodaju “jedan lapat zemle u Nutrenom Docu (danas Donji Dolac, moja op.) ča se zove na malom Zgonu…” , među svjedocima se navodi i Pava Milanović (“svidoci ludi plemeniti vojvoda Ivan Radošević, Marko Banić, Pava Junošić, Pava Milanović, dom Stipan Mikulić i veće jih.”).
    U ispravi broj 39 iz 1611. godine napisanoj u Donjem Docu piše: “Računi Jurja Banića: Jura sa sinovima ʹbudući kupija bašćinu Milanovića, z dukatom kupismo… i budući da te iste zemle u zakladu u Petrašuću Konsko, u zakladu zemle i trave za dvadeset libar, i ja isti Jura odkupih… a kada vrati meni moje, neka pristupi k svomu…ʹ…”
    Za prezime Milanović od mene toliko.

  3. Zeljko says:

    Ja sam Milanovic i mogu samo reci da vece preko 3o god istrazujem to prezime sa mojim ujakom u U S A.Mogu reci da smo dosta sakupili materijala ali nikako nismo mogli da pronadjemo tocne podatke kako su onidosli u Gorski Kotar iodakle.Po knjizi Erdeljanovic J. Stara Crna Gora tu se spominje to prezime u Cucama i Rovinama.Menije jos cudnije da stanovnici u Potoku Musulinskom 15 km od gradaOgulina govorili su jezikom istim koji se danas govori u Crnoj Gori no medjutim on se vremenom po malo gubi ali ima jos mladih i starijih koji tako govore. Prezime sam pronasao i u knjizi Recnik na preziminjata kaj Makedoncite. Da bude jos interesantnije Milanovicz pronasao sam R. Poljskoj u njihovom arhivu u Warszawy Poljska prezimena. Pa bih nekoga zamolijo ako procita ovu moju notu ako ima nesto o prezimenu Milanovic da napise pa da se vidi mozda se jos vise moze pronaci podataka o tom prezimenu.Unaprijed hvala.Lijep pozrav. Ahoj.

  4. Ilija milanovic says:

    Koliko vidim a istoriju dobro poznajem Milanovic koji sam ja direktna linija Ilija petra ljuba miloseva zutkov(petar)djukan stanisisin jokan mashanov mashan milanov koji smo porijeklom swi Dobrilovici iz stare hercegovine(piva) a sa kosowa okolina peci mogu da VAM KAZEM DA SU ZBOG SEOBA I NEUSLOVA ZA BAVLJENJE POLJOPRIVREDOM NAROD MOJI RODJACI ISLI TRBUHOM ZA KRUHOM U HRWATSKU OGULIN I SINJ(glavice) Vazno je da sa ponosom su Milanovici i da im ga to prezime kuca daje !!! Mom djedu u partizane su izginuli u ascoli piceno-italija 3 brata milanovic nosioci spomenica

  5. Luka says:

    Milanovića ima i u hrvatskom kraljevskom gradu Jajcu

  6. Dugi says:

    Poštovani gospodine Ilija, vaši preci s Kosova sasvim sigurno nisu došli u Sinj (u Ogulin, možda). Povijesno je nesporno da su u Sinj Milanovići došli iz Livna i da je svakako riječ o Hrvatima i katolicima, a ne kako vi sugerirate nešto drugo. Također, neki drugi “dobri poznavatelji istorije” i Milanoviće iz istočne Hercegovine upisuju u Srbe pravoslavce, a samo treba slijediti crkvene knjige iz XIV ili XV stoljeća da bi se vidjelo da je riječ o katolicima. Mi Milanovići ponosni smo na svoje podrijetlo, pronašli smo brojne stručne i druge podatke o našoj povijesti, pa ne želimo bilo kakva nagađanja ili izmišljene predaje kojima nas se nastoji svrstati negdje drugdje nego što jesmo i kome pripadamo. To moram naglasiti s obzirom da na internetu kruži nekakav uradak o srpskim prezimenima u Hercegovini kojim se među Srbe smjestilo ama baš svaki hrvatski rod i prezime u Hercegovini, a što je čisti falsifikat i izmišljotina. Neka se nitko ne nađe uvrijeđen ovim tekstom , a spreman sam polemizirati na ovu temu, ali argumentirano.

  7. Vladimir says:

    Iz Ogulina i omoline su svi Milanovići srbi,pravoslavci i slave Svetog Nikolu. I dan danas i tako vekovima u nazad. SA POŠTOVANJEM MILANOVIĆ

  8. Srdjan says:

    Cudi me da Milanovica u srbiji ima oko 23000
    Koja crna hrvatska, to sve pokatoliceno

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.