Prezime Kristić

Prezime Kristić imaju 1153 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 466. hrvatsko prezime.

Kristića je najviše: u Dubrovniku (29 obitelji, 95 duša), Zagrebu (36, 79), Osijeku (23, 68), Splitu (24, 63), Privlaci pokraj Vinkovaca (8, 38), Zagvozdu (10, 33), Čeralijama pokraj Voćina (7, 31), Sulkovcima pokraj Pleternice (12, 29), Brelima (8, 25), Rijeci (9, 25), Vinkovcima (8, 25).

U osnovi je prezimena grčki pridjevak Christos (Khristos), koji u katolika prema latinskom čitanju glasi Krist "pomazan(ik)", hebrejski "mesija".[1] Od toga su nastala osobna imena: Kristo, Kriste, Krišto, Krište, Riste, Risto, Kristijan, Kristofor itd.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Krist, Krista, Kristaj, Kristan, Kristanić, Kristanović, Kriste, Kristek, Kristian, Krističević, Kristijan, Kristo, Kristov, Kristović.

Kristići su bili i srednjovjekovni bosanski plemićki, ali i pučki rod.

U franjevačkom samostanu u Fojnici sačuvan je Fojnički grbovnik iz 1340. godine, a među plemićkim obiteljima s vlastitim grbom su i Kristići (Krištići), u izvorniku upisani kao Hcarstictc, s napomenom da su iz Vinjana, pograničnog mjesta, danas podijeljenog državnom granicom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a koje administrativno pripada gradu Imotskom i hercegovačkoj općini Posušje.[2]

Jedna grana Kristića krvno je vezana s bosanskom kraljevskom lozom Kotromanićima s pridjevkom Kristić. Naime 1449. i 1461. godine spominje se Radivoj Kotromanić, po ocu kralju Ostoji Ostojić (vanbračno dijete) s pridjevkom Kristić, ali je i polubrat bosanskog kralja Stipana Tomaša. Kad je napustio Bosansku crkvu i prešao na katoličku vjeru, ženi se u Budimu s Katarinom, kćeri Nikole od Velike u Požeškoj županiji. Tom prigodom punac Nikola je oporučno ostavio trećinu svojih posjeda knezu Radivoju i njegovoj supruzi s pravom doživotnog uživanja, a Radivoj je opet vinkulirao puncu i punici polovicu grada Sokola i svih imanja u Bosni i Slavoniji. Radivoj Ostojić Kristić je i graditelj crkve Svetog Jurja u Tešnju, a spominje se 1463. godine i kao zapovjednik grada Kreševa na Bedemu.

Godine 1463. spominje se i Radivojeva udovica Katarina, koja je tada iz Šibenika ovlastila engleskog trgovca Venturu da kao njezin zastupnik naplati 400 zlatnih dukata od Pribošija Svojemirića i 60 dukata od Milašina Juraševića iz Dubrovnika, dakle onoliko koliko su dugovali njezinu mužu Radivoju Kristiću.[3]

Osmanlije su nakon što je „Bosna šaptom pala“ 1463. godine za bosanskog kralja postavili Radivojeva sina Matiju Kristića, ali su Bosnu nazvali sandžakom a ne kraljevstvom.

Matija, „kraljev sin“ i „kralj“, posljednji se put spominje u odluci od 11. siječnja 1467. godine, kada mu je Dubrovačka Republika darovala čohu u vrijednosti 100 perpera, a njegovim su izaslanicima također uručeni darovi u vrijednosti 60 perpera. Nakon toga Matija je Kristić otišao u Carigrad, gdje mu se od ranije nalazila supruga. I tako je ugašena loza Kotromanovića Kristića.[4]

Natuknica o prezimenu Kristić iz Leksikona prezimena SRH

Prema zabilješci fra Martina Nedića sultan Mehmed II. el-Fatih darovao je u svibnju 1463. godine mač bosanskoj kraljici Katarini na kojem je pisalo: „Ja sultan Mehmed Fatih darujem mojoj posestrimi Katarini, bosanskoj kraljici…“ Mač se nalazio u obitelji Kristić iz sela Oštra Luka pokraj Orašja koja ga je i sačuvala. Ta Kristića obitelj mogla je imati vezu s bosanskom kraljevskom obitelji Kotromanićima Kristićima. Omer paša Latas (1806-1871), inače poturčeni Srbin Mihajlo Latas iz Plaškog (Lika), osmanlijski mušir (maršal), oduzimajući kršćanima oružje, osobno je tražio da mu se upravo taj mač preda. Fra Martin Nedić je pokušao otkupiti mač kako bi ostao u Bosni kao muzejska vrijednost, ali je Omer paša Latas zadržao mač, rekavši da je on vrijednost i za muzej u Carigradu i tamo ga je i odnio.[5]

Dakako iako nije moguće Kristiće iz 18. stoljeća povezati s njihovim prezimenjacima iz 14. stoljeća, sve to navodimo da bismo pokazali starost tog prezimena i na bosanskim i hrvatskim prostorima.

I danas u Bosni živi Kristići Hrvati katolici, a ponajviše ih je u srednjoj Bosni (Kakanj, Kiseljak, Gradačac).

I njima pripada dio zasluga za udvostručenje četverostručenje roda Kristića u Hrvatskoj u posljednjih šezdesetak godina (1948. godine oko 500 Kristića a prema popisu iz 2001. godine gotovo 1200 duša). Najviše se Kristića u tom razdoblju iselilo iz Trebinja u Dubrovnik, iz Gradačca (sjeverna Bosna) u Privlaku pokraj Vinkovaca te iz Kaknja na zadarsko područje (Benkovac).

Najprije podatak: popis iz 2001. godine zabilježio je u 33 dalmatinska naselja 129 Kristića obitelji s 403 duša, što je više od četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Priča o Kristićima iz Zagvozda u Imotskoj krajini počinje označavanjem starine roda Krištića odnosno Krišta na duvanjskom području, o čemu su i Krištići i Kristići iz Imotske krajine sačuvali predaju, a upravo to podrijetlo pamte također kroz predaje livanjske i kupreške Krište. I danas Krište i Krištići spadaju među najbrojnije duvanjske rodove (75 obitelji s 380 duša).

Vjerojatna starina imotskih Kristića iz Zagvozda i Krištića iz Hršćevana je selo Omolje pokraj Tomislavgrada, gdje je biskup fra Pavo Dragićević u svom popisu iz 1741/1742. godine zabilježio 22-članu obitelj Nikole Krištića. Tada je Dragićević upisao u Prisoju (buškoblatski dio općine Tomislavgrad) 18-članu obitelj Križana Krište.[6]

U Imotsku krajinu, u Hršćevane doseljena s duvanjskog područja tročlana obitelj Andrije Krištića, dobiva 1725. godine od venecijanskih vlasti pet kanapa zemlje.[7]

U istoj je ispravi upisana i obitelj Blažić rečena Krištić,[8] što je vjerojatno rezultat ženidbene veze, jer istodobno u Podbablju žive i Krištići i Blažići.

U Hršćevanima prema popisu iz 2001. godine živi 13 Krištića obitelji s ukupno 58 duša.[9]

Iza godine 1725. Kristići se nastanjuju i u Zagvozdu, a vjerojatno su doselili iz Hršćevana, a predaja zagvodskih pripadnika tog roda da su stigli iz Duvna vjerojatno podrazumijeva duvanjsku starinu „naslijeđenu“ preko Krištića iz Hršćevana.

U popisu obitelji župe Zagvozd iz 1733. godine navedena je i petočlana obitelj Mate Kristića, a njeno prezime teorijski se može čitati i kao Krištić.[10]

U Zagvozdu prema popisu iz 2001. godine živi 10 Kristića obitelji s ukupno 33 duše.

S južne strane Biokove, u Brelima je godine 1788. za svećenika zaređen don Andrija Kristić iz Zagvozda, a pripadao je Kongeraciji Svetog Filipa Nerija. U jednoj raspravi u Brelima od 12. srpnja 1811. godine on se vlastoručno potpisao: ja padre Andrea Cristich od Svetog Filipa.[11]

Don Marko Kristić, župnik u Brelima, rodom iz Zagvozda, godine 1810. oporučno je ostavio bratiću Miji svoje imanje u Zagvozdu i nastavio živjeti u Brelima. Kasnije je Miju doveo u Brela, a sadašnji breljanski Kristići su njegovi potomci. U Brela je 1963. godine doselila još jedna obitelj Kristić iz Zagvozda, i to na imanje breljanskih Klarića.[12]

U Brelima prema popisu iz 2001. godine živi osam Kristića obitelji s ukupno 25 duša, a u Makarskoj tri obitelji s osam osoba.

Prema istraživanjima J. A. Solde Kristići se u Cetinskoj krajini prvi se put javljaju u Stanju duša župe Grab s kraja 18. stoljeća, što bi trebalo značiti da se doseljavanje tog roda dogodilo u posljednjim desetljećima 18. stoljeća.[13]

Prema popisu iz 2001. godine Kristići žive: u Grabu (pet obitelji, 18 duša), Trilju (1, 4), Sinju (2, 5).[14]

Kristići splitskog područja imaju zagvozdske, breljanske i bosanske korijene, a prema popisu iz 2001. godine žive u šest naselja s 33 obitelji i 90 duša, a najviše ih je: u Splitu (24 obitelji, 63 duše), Podstrani (3, 14), Stobreču (3, 7) itd.

Najviše Kristića prema popisu iz 2001. godine živi na dubrovačkom području; konavoska i dubrovačka grana.

Rodonačelnici konvaoskih Kristića su: Kristo Petra Krilinog (1673/1674) i Kristo Petrov iz Cavtata (1706); prezime Krstić u Cavtatu je upisano i 1830. godine: Stjepan Petrov Kristić te 1880. godine: Rado Radov Kristić itd.[15]

Cavtatski Kristići (Jakov Jakovljev Kristić i Jakov Petrov Kristić) zaslužili su naslov plemića biskupskog grada Stona.[16]

Dubrovački Kristići su hercegovačkih korijena: u dubrovačkim maticama najprije je 1764. godine upisano vjenčanje Ivana Kristića iz Trebimlje pokraj Neuma s Magdalenom Stanković. Najveći broj upisa u 18 stoljeću odnosi se na Andriju Kristića i njegove petero djece te Ivana Kristića i članove njegove obitelji. U maticama župe Gruž 1801. godine upisano je vjenčanje Stjepana Kristića, također doseljenika iz Hercegovine.[17]

Na dubrovačkom području popis iz 2001. godine zatekao je Kristiće u 13 mjesta 49 obitelji s ukupno 168 duša, a najviše ih je: u Dubrovniku (29 obitelji, 95 duša), Novoj Mokošici (5, 23), Čilipima (jedna obitelj, 10 duša), Moluntu (4, 10) itd.

Na širem zadarskom području Kristići su prezime novijeg vremena, a pretežito je riječ o protjeranim stanovnicima srednjobosanske općine Kakanj u Domovinskom ratu: u Benkovcu (osam obitelji, 25 duša), Bukoviću pokraj Benkovca (1, 2), Gornjem Karinu (1, 2), Kninu (2, 3).

Kristić je i često prezime slavonskih prostora, gdje su zabilježeni: godine 1698. u Bučju pokraj Požege obitelj Mate Kristića; u Sulkovcima obitelj Andrije Kristića; godine 1736. u Lovasu pokraj Vukovara obitelj Mate Kristića; u Požegi obitelj Antona Kristića; u Vidovcima obitelj Đure Kristića; u obitelj Martina Kristića; u 18. i 19. stoljeću u Podgrađu i Apševcima pokraj Vinkovaca spominje se doseljeničko prezime Kristić.[18]

U 33 slavonska naselja popis iz 2001. godine zatekao je 133 Kristića obitelji sa 385 duša, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Kristića: u Belišću (tri obitelji, 14 duša), Čeralijama (7, 31), Osijeku (23, 68), Požegi (3, 12), Privlaci pokraj Vinkovaca (8, 38), Slavonskom Brodu (8, 21), Sulkovcima (12, 29), Vidovcima (6, 19), Vinkovcima (8, 25), Živikama (7, 11).

Zabilježeni su i sisačkom području: godine 1698. u Kraljevoj Velikoj pokraj Novske obitelj Matoša Kristića.[19]

U 10 naselja tog kraja popis iz 2001. godine zabilježio je 20 Kristića obitelji s 46 duša, a najviše ih je: u Lipovljanima (četiri obitelji, devet duša), Graboštanima (4, 8), Sisku (4, 7) itd.

Popis iz 2001. godine zatekao je u 10 naselja zagrebačkog područja 51 Kristića obitelji sa 136 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (36 obitelji, 79 duša), Poljanama pokraj Vrboveca (2, 17) itd.

Spominjemo još četiri skupine Kristića; bjelovarsku (sedam naselja, devet obitelji, 54 duše), primorsko-istarsku (10, 19, 43), ličku (5, 15, 42) i koprivničko-križevačku (6, 12, 28)..

Najviše ih je: u Đulovcu (dvije obitelji, 14 duša) i Katincima (2, 13); Rijeci (9, 25); Gračacu (7, 22) i Korenici (3, 11); Kenđelovcu 8, 10), Prugovcu (5, 7) itd.

Literatura:

1. P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 1995., str. 147.
2. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 188.
3. M. A. Molinar, Regesta Bosne i Humske Zemlje od 1401. do 1500. godine, Kiseljak 2004., str. 219., 280., 288., 292., 301. i 306.
4. Isto, str. 292. i 324-325.
5. Isto, str. 297.
6. D. Mandić, Croati catholici Bosnae et Hercegovine in descripionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Roma-Chicago 1962., str. 27. i 24.
7. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1725. godine za naselje Hršćevani u Imotskoj krajini
8. V. Vrčić, op. cit., str. 188. i 185.
9. Opširnije u mojoj knjizi, Hrvatski rodovi u župi Podbablje, Split-Podbablje 2005., str. 125.
10. M. Glibota, Popis obitelji župe Zagvozd iz godine 1733., str. 94.; Zagvozd, list župe Gospe od Karmela, godina II., broj 2., Zagvozd 1996.
11. M. Stojković, Podgora u 17. Stoljeću, str. 101; Zbornik za narodni život i običaje, knjiga XXIX, svezak I. JAZU, Zagreb 1933.
12. V. Vrčić, op. cit., str. 325.
13. J. A. Soldo, Cetinska krajina u 17. i 18. stoljeću,, knjiga II., Sinj 1997., str. 29.
14. Opširnije u mojoj knjizi Podrijetlo hrvatskih rodova u Trilju i okolici, Trilj 2003, str. 248.
15. N. Kapetanić-N. Vekarić, Stanovništvo Konavala, knjiga II., Dubrovnik 1999- str. 58., 62., 74.
16. N. Kapetanić-N. Vekarić, Stanovništvo Konavala, knjiga I., Dubrovnik 1998., str. 352.
17. M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (1667-1808), Dubrovnik-Mostar 2003., str. 330. i 354.
18. M. Marković, Slavonija, povijest naselja i podrijetlo stanovništva, str. 476., 478., 551., 91., 426., 429., 143 -144.
19. Isto, str. 551.