Prezime Dedić

Prezime Dedić ima 1328 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 193. hrvatsko prezime.

Najviše ih je: u Zagrebu (109, 286), Splitu (39, 94), Sisku (22, 67), Rijeci (22, 65), Rastovcu pokraj Zagvozda (19, 57), Gali pokraj Sinja (12, 34), Stobreču pokraj Splita (7, 29), Đakovu (5, 24), Novoj Gradiški (5, 23), Zagvozdu pokraj Imotskog (5, 21).

Prezime Dedić u većini hrvatskih govora (ikavskom i ijekavskom) s jezičnog motrišta ne veže se uz ded(a), ekavski oblik imenice djed, jer bi ono u tim krajevima glasilo Didić odnosno Djedić.

Stoga to prezime se veže uz imenice iz turskog jezika: a) dedo, deda (turski dede) sa značenjem djed; b) Dedo, hipokoristik turskog osobnog imena Derviš (turski derviş, arapski derwiš = siromah).

Inače derviš je u islamskom svijetu redovnik, pripadnik derviškog reda, sekte (tarika), koji u tekijama (samostan) obavljaju pobožnosti preko posebnih obreda. Više je derviških redova, kao što su primjerice: kaderije, halvetije, mevlevije, naškibendije, bektašije, rufaije itd. U širem smislu značenja derviš je skroman, povučen i pobožan čovjek.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Ded, Deda, Dedaj, Dedaković, Dede, Dedeić, Dedera, Dedi, Dedo, Dedoković, Dedović, Dedukić.

Dedić je i prezime dalmatinskog područja, u čijih je 36 naselja popis iz 2001. godine zabilježio 128 Dedića obitelji s ukupno 355 duša, što je više od četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ni u Dalmaciji nisu svi istog krvnog podrijetla: postoje najmanje dvije grane Dedića: imotska (Zagvozd) i sinjska (Gala).

Kad je riječ o Dedićima iz Zagvozda u Imotskoj krajini, najprije dva ispisa iz matice krštenih stare župe Split, koje je objelodanio A. Ujević: 22. srpnja 1640. godine krštena je Katarina, kći Pervana i Julije Dedić iz turskog grada Imoschi (turski roditelji); 22. srpnja 1640. godine kršten je Mihovil, sin Pervana i Julije Dedić iz turskog grada Imoschi (turski roditelji).[1]

Očito je riječ o sestri i bratu Dedić iz Imotskog, povratnicima s islama u katoličku vjeru, čiji su se roditelji, islamizirani prebjezi iz Imotskog, tada Turska Carevina, sklonili (barem privremeno) u Split, tada Mletačka Republika.

Imotske Dediće iz prve polovice 17. stoljeća teško je povezati sa zagvodskim Dedićima, pogotovo stoga što se u Zagvozdu pojavljuju u ispravama gotovo stoljeće i pol kasnije.

Naime Dedića nema u Zagvozdu u popisu Zagvožđana što su prebjegli na Makarsko primorje u doba Bečkog rata 1686. godine, a isto tako ni u venecijanskom zemljišniku iz 1726. godine i u popisu obitelji župe Zagvozd iz 1733. godine.

U Zagvozdu su sigurno nazočni 1783. godine, kad je zabilježeno da obitelj Mije Dedića duguje državi, Mletačkoj Republici, 23,2 solda za neplaćenu travarinu. Inače taj je domaćin tada posjedovao 96 koza i ovaca, petoro goveda i četiri svinje.[2]

U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Zagvozdu je upisano osam Dedića obitelji.[3]

Prema popisu iz 2001. godine Dedići u Imotskoj krajini žive u tri naselja s 25 obitelji i 80 duša: u Rastovcu pokraj Zagvozda (19 obitelji, 57 duša), Zagvozdu (5, 21) i Medvidovića Dragi pokraj Imotskog (1, 4).

U Cetinskoj pak dvije su dvije grane Dedića različita krvnog podrijetla. Bez obzira na to što se dostupnim ispravama ne može potvrditi, postoji mogućnost da je krajem 18. stoljeća dio Dedića Cetinske krajine preselio u Zagvozd.

Najstariji spomen prezimena u Cetinskoj krajini potječe s kraja 17. stoljeća, kada su Mate i Ivan Dedić nakon doseljenja s livanjskog područja dobili od venecijanskih vlasti 18 kanapa zemlje na dva mjesta: u Otočkom polju (dio Sinjskog polja pokraj mjesta Otok na Cetini), ali i ispod sinjske tvrđave, gdje su obrađivali osam kanapa oranica. Vlasništvo nad tim zemljama potvrdio im je 28. listopada 1699. godine i opći providur Alvise Mocenigo.[4]

U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u banderiji harambaše Pavla Milanovića iz Sinja, doseljenika iz Livna, upisana je 11-člana obitelj Ivana Dedića.[5]

Jedan drugi Ivan, sin Matin (u ispravi Matijin) je sudionik u događaju iz 1715. godine, o kojem je u Ljetopisu franjevačkog samostana u Sinju (stranica 5-6) fra Petar Filipović (+1768) zapisao: “Bijaše kuća od zapada manastira (samostana), plotom opletena a ševarom obšivena, i pokrivena, u koji dica manastirska (samostanska) ležahu, pokraj nje peć pokrivena šimlom, i kužina sve blizu kuće velike ševarom pokrivene. Dite, Ivan sin Matija Dedića rečenog Lokme (koji kasnije bi pak fratar i u Kninu od debele nemoći misnikom umri) prilipi užganu svićicu voštenu k plotu i poče gledat’ u knjige. Svića dogorivši do plota, otište se od pruta, zapade goruća u plot. Dite ne mogući je prije dobaviti, da ju izmakne, ševar ufati oganj, buknu u jedan čas i kućica dade plamen. Kud će nesrića! Punu vitar od Sutine, nagne plamen na peć, a s peći na veliku kuću, u malo vrimena sve sažga. Osta samo carkva, konji i štala, a ostalo sve izgori. Tada fratri goli i bosi priđoše u novu zgradu.”[6]

Taj Ivan Dedić s redovničkim imenom fra Ante zabilježen je u popisu sinjske franjevačke obitelji 27. siječnja 1714. godine kao svečano zavjetovani klerik.[7]

Obitelj Dedić u Sinju, doseljena iz Livna, dobila je zemlje i u Živiniću (danas općina Otok na Cetini), a njezini su pripadnici bavili sitnom trgovinom, a povremeno su služili i u manje važnim državnim službama, kao primjerice poslovođe na trajektu (skeli) preko Cetine u Trilju. Osim toga bavili su se i posuđivanjem novca siromašnim seljacima. Najistaknutiji im je predstavnik bio Nikola Dedić Lokma pokojnog Ante, koji je bio i rođak poznate i priznate obitelji sinjskih Vuletića. On je godine 1792. preuzeo od rođaka Vuletića (Stipana i Frane) carinu u Trilju. “Po ugovoru Lokma je postao poslovođa na trajektu (skeli) za šest godina. Godišnja plaća iznosila je 30 cekina. Dedić se obvezao službu obavljati vjerno i naplaćivati porez po propisima.”[8]

Dedići se 1751. godine prvi put pojavljuju u maticama stare župe Otok za naselje Gala; godine pak 1764. zabilježeno je dvorječno prezime Dedić Marković, a 1767. godine i Marković Dedić [9]. U mjestu Otoku pak Dedići su zabilježeni malo ranije, tj. 1743. godine [10].

Izučavajući stanovništvo Sinja u doba Ivana Lovrića (1754-1777), dakle u drugoj polovici 18. stoljeća, N. Bezić-Božanić je utvrdila da prezime Marković (doseljenici iz Duvna) ima u Cetinskoj krajini čak devet obiteljskih nadimaka, od kojih će neki postati i novim prezimenima: Ćoso (Chioso), Dedić, Jajčanin, Murat, Scavorit, Šilan, Šimleša, Zaprdica i Žura.[11]

Evo i ispisa iz matica umrlih stare župe Otok za naselja Otok i Gala. Najprije Otok: 1757. godine umro je Josip Marković Dedić, 1758. godine Vid Marković Dedić, 1759. Grgur Marković, 1766. godine Lucija kći Mate Dedića, 1768. Matija žena Grgura Markovića Dedića i 1780. godine Matija žena Luke Dedića i Marko Dedić.[12]

U Gali su upisani pokojnici: 1766. godine Nikola Dedić, 1771. Domina žena Lovre Dedića, Ante Dedijić (duži oblik prezimena) Vidov, Pavica žena Antuna Dedijića i Antun Dedić, 1774. Tomo Dedić, 1777. godine Mate Dedić, 1778. godine Magdalena žena Ivana Dedića.[13]

Dakle u Gali se u drugoj polovici 18. stoljeća pojavljuje isključivo prezime Dedić odnosno Dedijić; u Otoku pak prezime se Dedić javlja veoma rijetko samostalno, a mnogo više kao dio dvoriječnog prezimena Marković rečeni Dedić.

Stoga se čini da su se svi nekadašnji otočki Markovići rečeni Dedići opredijelili konačno za prezime Marković, jer danas u Otoku žive isključivo Markovići (17 obitelji, 80 članova), dok u Gali prebivaju Dedići, i to potomci onih koji su to prezime donijeli krajem 17. stoljeća sa svoje starine iz Livna.

Dedići u Cetinskoj krajini prema popisu iz 2001. godine zabilježeni su u četiri naselja sa 16 obitelji i 40 duša: u Gali (12 obitelji, 34 duša), Brnazama (1, 1), Glavicama (1, 3) i Sinju (2, 2).

U Gali žive i Dedići-Jandreci (10, 34), koji su drugi član prezimena dobili prema imenu pretka Jandre odnosno Jandreka.

U Sinju 2001. godine zabilježena i dva dvorječna prezimena: Dedić Lokma (dvije obitelji, pet duša), a iz Gale su u Split stigli Dedići Žanke (2, 5).

Na širem splitskom području Dedići su cetinskih ili imotskih korijena, a popis iz 2001. godine ih je zatekao u 18 naselja s 64 obitelji i 185 duša, a najviše ih je: u Splitu (39 obitelji, 94 duše), Stobreču (7, 29), Trogiru (3, 12), Pločama (1, 6; doselili 1981. godine iz Višića pokraj Čapljine) itd.

I na dubrovačkom, šibenskom i zadarskom području Dedići su vjerojatno istih korijena: u Dubrovniku (sedam obitelji, 20 duša), Korčuli (1, 2), Orebiću (1, 1), Ropi na Mljetu (1, 3); Zadru (3, 10), Sukošanu (1, 1) i na otoku Vrgadi (1, 2).

U Miočiću pokraj Drniša prema A. Bačku Dedići su pravoslavne vjere, a popis iz 2001. godine zatekao je u tom mjestu jednu osobu s tim prezimenom.[14] U Brodarici pokraj Šibenika živi četveročlana Dedića obitelj, dok prezimena Dedić nema u Šibeniku. Ipak nastavit će život preko kolosalnog djela Arsena Dedića.

Dedić je i slavonsko prezime.

U Đeletovcima pokraj Vukovara 1736. godine zabilježene su obitelji Mate i Šime Dedića.[15]

U 29 naselja pet slavonskih županija popis iz 2001. godine zatekao je 66 Dedića obitelji s 189 duša, a najviše ih je: u Đakovu (pet obitelji, 24 duše), Novoj Gradišci (5, 23), Vukovaru (9, 22), Slavonskom Brodu (8, 22), Trpinji (4, 11), Vučjaku Feričanačkom (1, 10) itd.

U Bosanskoj pak krajini (Sanski Most, Ključ, Prijedor) Dedići su islamske vjeroispovijesti, kao i u općini Kladanj (selo Tarevo).

U drugoj polovici 20. stoljeća dio Dedića s područja Sanskog Mosta i Bosanskog Novog osigurali su nova prebivališta za svoje obitelji na zagrebačkom i sisačkom području.

U 24 naselja zagrebačkog područja popis iz 2001. godine zabilježio je 141 Dedića obitelji sa 397 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (109 obitelji, 286 duša), Dugom Selu (4, 21), Velikoj Gorici (3, 10), Sesvetama ((2, 9) itd.

Dedići su prema popisu iz 2001. godine nastanjeni i u 23 naselja primorsko-istarskog kraja sa 62 obitelji i 171 dušom. Najviše ih je u Rijeci (22 obitelji, 65 duša), Kamporu (7, 18), Raši (4, 11), Puli (4, 11) itd.

Spominjemo još i Dediće sisačkog kraja, u čijih je 13 naselja popis iz 2001. godine zabilježio 42 Dedića obitelji sa 115 duša, a najviše ih je: u Sisku (23 obitelji, 67 duša), Novskoj (2, 7), Crevarskoj Strani pokraj Gvozda (3, 7) itd.

Literatura

1. A. Ujević, Imotska krajina, Imotski 1991., op cit., str. 144.
2. M. Glibota, Popis dužnika za travarinu sela Zagvozda iz 1783. godine, str. 86., Zagvozd, list župe Gospe od Karmela, godina II, broj 2.
3. Državni arhiv u Splitu, Austrijski zemljišnik iz 1835. godine, katastarska općina Zagvozd
4. J: A. Soldo, op. cit., knjiga I., str. 91.
5. Isto, str. 108.
6. Isto, str. 173.
7. Isto, str. 225.
8. Isto, str. 175. i 176.
9. Isto, str. 38.
10. Isto, str. 37.
11. N. Bezić Božanić, Stanovništvo Sinja u Lovrićevo vrijeme, str. 147.; Zbornik Cetinske krajine, knjiga I., Sinj 1979.
12. Isto, str. 133.
13. Isto, str. 129.
14. A. Bačko,, Porodice dalmatinskih Srba,, Beograd 2008., str. 142.
15. M. Marković, Slavonija- povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002., str. 96.

Naslovnica: Nacional