Nastavljamo s tekstom g. Nediljka Budiše pod naslovom "Okvir za istraživanje podrijetla roda Budiša iz Nevesta i Cere u dalmatinskoj Zagori". U prvom smo nastavku ispričali priču o geografskom položaju i ekologiji Nevesta i Cere te o imenima Nevesta i Cere u povijesnom kontekstu, u drugom smo govorili o stanovništu i prezimenima Nevesta i Cere u zadnjih 350 godina, a posljednji nastavak posvećen je prezimenima Budiša i Budišić.

Ime Budiša- Jezično korijenje

Ime Budiša mora imati korijenje u prastarom indogermanskom ili indoeuropskom jeziku (protojeziku). Siddhartha Gautama (563. – 483. p.n.e.) je nakom "objave" preuzeo ime Buddha što znači "probuđeni" (engleski: "awakened one"; njemački "Erwachter" ) a iz toga imena se izvlači i ime cijele religije – budizam. Slavenski glagoli "buditi" ili "probuditi" imaju zajedničko korijenje sa sanskritskim glagolima "budh", "bodhi" (probuditi, osvijestiti, opaziti, shvatiti) "prabudh" (ocvjetati, spoznati, ispupati) ili "sambudh" (naučiti, savjetovati). On je u i osnovi imena Budiša, koje je usput i ekskluzivno slavensko ime. Njegova rijetkost i među Slavenima je još jedan pokazatelj njegove starosti. Ime Budiša može se također promatrati kao i deminutiv od tipičnih slavenskih imena kao što su Budimir (izvedena prezimena su: Budić, Budinić, Budimir i Budimirović) ili Budislav (izvedena prezimena su: Budiselić, Budislavić ili Budisavljević). U Konavlima imamo i zanimljivo prezime Budman, koje ima istu osnovu kao i gore spomenuta imena i prezimena.

Varijacije imena Budiša/Budišić

U starim dokumentima iz XVIII. stoljeća nailazimo na Budišiće kod kojih XIX. stoljeću dolazi do skraćivanja prezimena odbacivanjem sufiksa – ić . Slično imamo i kod neveških Janjoševića koji su odbacivanjem sufiksa postali Janjoši kao i straroneveških Lagatovića koji su desufikacijom postali Lagatori. Ta desufiksacija prezimena se događala dalmatinskom i hercegovačkom području toga doba. Sa druge strane, u Bosni to nije bilo tako često – danas u okolici Travnika imamo Sunariće dok se njihovi daljni rođaci u Dalmaciji zovu Sunara. Kod imena Budiša imamo i druge varijacije kao što su prijelazi slova d→t (tako nalazimo na meštra Mihovila Butišića koji je gradio u Šibeniku u XV. Stoljeću). Rijeka Butišnica u Kninu je varijacija imena Budišnica, koje je očito nastalo po osobi imena ili nadimka Budiša (npr.čitamo u povelji bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I. iz 1389. o kninskom kaštelanu Budislavu).

Zamjenom sufiksa –a→in dobivamo prezime Budišin a rijeđe imamo i š→č zamjenu (Budičin), dok zamjenom slova i→e imamo Budeša. Odbacivanjem sufiksa –a dobivamo Budiš ili Budeš. U češkom i slovačkom te u njemačkom jezičnom području također dolaze ta imena ali i kao Budis,Budich, Budisch ili Budish; u poljskom kao Budzisz. Američko rodoslovno društvo je o imenu Budiš izdalo cijelu jednu brošuru (dostupnu u slobodnoj prodaji). Često imamo izvedenice imena Budiša/Budišić nastale grubom (namjernom ili nenamjernom) greškom ili previdom zapisivača. Najbolji primjer je Magdalena Budrišić princeza od Zirova (današnji Zir kod Sv. Roka) koja je u biti Magdalena Budišić. To iskrivljenje je moglo nastati greškom klesara, koji je urezivao njeno ime i prezime u kameni sarkofag (Magdalena je umrla 1531. u Kamporu na otoku Rabu) Tu grešku je vjerojatno "preuzeo" i šibenski kanonik Ivan Tomko Mrnavić (1580. – 1637.) koji je napisao poemu "Život Magdalene Budrišić princeze od Zirova". Ta poema osrednje vrijednosti je objavljena na latinskom u Rimu 1620. a na hrvatskom jeziku je dostupna u prijevodu iz 1869.

Istočnonjemačko prezime (slavenskog podrijetla) Bordusa je iskrivljenica od Budissa ili Budysa (kako se to ime u njemačkom jeziku piše). Vjerojatno je i prezime Bukša nastalo od Budiša. Ostale varijacije su Budišević (Crna Gora) i Budiščak/Budinščak (sjeverna Hrvatska).

Geografska i povijesna rasprostranjenost imena Budiša/Budišić

Najstariji natpisi imena Budiša potječu iz ranog srednjeg vijeka. U povijesti njemačkog grada Bautzena (savezna pokrajina Saksonija; Gornje Lužice/Oberlausitz) spominje se i njegov osnivač – slavenski knez Budyša iz VIII ili IX. stoljeća. Taj grad je i danas glavni kulturni centar lužičkih Srba koji se na njihovu jeziku zove Budyšin; ime Budyša dolazi i u narodnoj predaji tih krajeva (Lužica/Lausitz). Osobno ime Budiša je zabilježeno još u u XII. stoljeću i u okolici ruskog grada Nižjeg Novogoroda (ruski: Нижний Новгород; koga su osnovali istočni Vikinzi – Varjage) gdje imamo i sela koja se zovu Budešino, Budišino i Budešovo. U popisu splitskih plemića iz 1188. nalazimo i Kuzmu, zeta Ivana Budičina. Budiš je selo i općina u kotaru Turčianske Teplice u Žilinskoj pokrajini sjeverne Slovačke. Mjesto se prvi puta spominje 1573. kada je jedan lokalni benediktinski redovnik otkrio prirodnu mineralnu vodu koja je danas popularna pod nazivom "Budiš"  i koja izvire u istoimenom selu. Ime Budzisz susrećemo i u južnoj Poljskoj koja skupa sa djelovima sjeverne Slovačke i zapadne Ukrajine čini tzv. Bijelu Hrvatsku – područje odakle potječu "originalni" Hrvati (tj. svi oni kojima su preci bili "didići"). Danas to osobno ime (i prezime) susrećemo uglavnom kod Hrvata i Srba.

Posebno je interesantno ime Budišić koje se javlja među hrvatskim visokim plemstvom i didićima iz Like i Krbave sve do Gacke i Modruša; vjerojatno imaju i veze za Kninom, mjestom koje je dugo vremena bilo sjedište hrvatskog bana. U jednoj ispravi iz 1459. u Steničnjaku spominje se sudac Grgur Budišić koji je pripadao Vrhovcima jednom od mnogobrojnih ogranaka plemenitog roda Morogovića. U Bribiru je g. 1499. službi kneza Bernardina Frankopana bio kapetan Gašpar Budišić, koji je organizirao vojničku akciju vraćanja otoka Krka okupiranog od Venecije. Iz glagoljskog natpisa popa Martinca iz godine 1495. čitamo o fratru Franku Budišiću iz plemena Mogorića/Mogorovića koji je bio prior samostana u Novim Vinodolskim (vidi sliku dolje). U XVI. stoljeću popaljena i razorena su sela i naselja, porušene crkve i samostani područja Knina, Like, Krbave i Gacke. Prodori, provale, pustošenja, odvođenje i uništavanje naroda od strane Turaka uvjetuju da preostalo stanovništvo masovno bježi. U to vrijeme najžešćih prijetnji hrabro se drže i ginu u borbi protiv protiv osvajača i mnogi Budišići. Nakon zasjedanja hrvatskog Sabora u Topuskom 1535. piše Mihovil Budišić (plemenitoga roda Mogorovića; njegova supruga Klara je bila sestra poznatog kliškog kapetana Petra Kružića) austrijskom caru i hrvatskom kralju Ferdinandu da pomogne sprečavanju bježanja njihovih kmetova u Ugarsku, Kranjsku i Austriju (Gradišće). Ali sve je bilo uzalud, Hrvatska je ostala sama u borbi protiv Turaka, napuštena od sviju i svedena na "ostatke ostataka" (reliquiae reliquiarum) izgubivši dvije trećine svoga teritorija i više od polovice stanovništva.

Na kraju ostaju lička hrvatska gospoda i didići bez igdje ičega i postaju izbjeglice a njihove zemlje postaju Vojna Krajina – prostor na kojem su svi sposobni za oružje postali doživotni vojnici. Usud povijesti hrvatske domovine zacjelo je pogodio i rod Budišića - izgubivši sve što su imali – sele se u Istru, Gorski Kotar i na sjever Hrvatske, gdje i danas susrećemo to prezime i njegove izvedenice. Ogranak roda Budišića kome je pripadala i princeza Magdalena je bio i veliki gubitnik još i prije – u bitci na krbavskom Polju 1493. Nakon te katastrofe Magdalena se pred Turcima sklonila na otok Rab gdje je u Kamporu (naselju na sjeverozapadnom dijelu otoka) 1499. utemeljila franjevački red sv. Antuna opata. Taj samostan je i danas čuven po svojim časnim sestrama poznatim kao rapske krojačice. Njezin rod se raspršio (vjerojatno i kao Bukša, Budiš, Budeša, Budiša, Budišin, Budišić) i po ostalim otocima (Pag, Rab, Premuda, Olib) te gradovima uz obalu sve do Rogoznice ili Kaštela. Iza oslobođenja dalmatinskog zaleđa (Zagore) od Turaka 1685. godine šire se i po unutrašnjosti Dalmacije (Nevest, Ježević kod Vrlike).

Osobno ime Budiša je zabilježeno i u turskom popisu stanovništva Labina Dalmatinskog iz 1527. Prezime Budeš nalazimo i kod Hrvata u Bosni još dan danas (Jajce). Pojedinačno javljalo na više različitih lokacija se to ime kroz cijeli srednji i novi vijek i kod Hrvata i kod Srba. Npr. jedan od predaka srpskog znanstvenika Nikole Tesle u XV. stoljeću (iz Pečana kod Prizrena) se također zvao Budiša. To ime susrećemo i danas (iako vrlo rijetko) kao osobno ime u Južnoj Srbiji ali i kao prezime među bosanskim Srbima i Srbijancima. Međutim oni nisu u nikakvoj rodovskoj vezi sa hrvatskim Budišama/Budišićima.

Budiše iz Cere i Budišin Klanac u Nevestu

Postoji li toponim 'Budišin Klanac' iz Nevesta (kod istočnog ulaza u Unešić) prije turske okupacije? Ili je nastao iza 1685. a prije toga imao neko drugo ime? Na žalost nemamo dokumenta, već samo usmenu predaju. Svejedno, ne bi trebalo biti sumnje da je taj toponim usko povezan s rodom Budiša. Moj did pričao je kako su na Budišinu Klancu prvotno morale biti Budišine kuće ili su oni tu željeli napraviti nove kuće (to je trebalo biti prije 1711.) ali su se novopridošlice u Unešiću (koje su usput uzurpirale neveške Legatoviće) žestoko usprotivile tome. Na žalost, ne sjećam se da je did ikada govorio odakle su se Budiše naselile u stari Nevest (današnju Nevest-Ceru).

Zašto su se Budišići (iz Rogoznice?) htjeli baš tamo naseliti? Položaj je uistinu povoljan za osnivanje naselja; blizu stare ceste, zaklonjen od bure i na sunčanoj strani sa malom dolinom punom crvene zemlje te pašnjacima, šumama i poljima na dohvat ruke. Did Ante je spominjao samo da je to „naše starinom“. Kojom „starinom“? Jesu li Budišići bili starinom iz Nevesta pa su se htjeli vratiti na ognjište? Ako pogledamo stara prezimena Rogoznice vidjet cemo da se Budiše (prije no što će tamo odumrijeti) zovu i Bogančić-Budiša. A Bogančić/Bagavčić/Bagdavčić su stara neveška prezimena. Nisu li se možda dvije obitelji fuzionirale u jednu? Pa su po toj liniji vidjele Nevest kao „našu starinu“? To će tek trebati istražiti. Jedno je sigurno – u to vrijeme Legatovići postaju dio Unešića. Novopridošlicama nikako nije moglo biti po volji da netko na zemlji koju su oni i djelom po „zakonu jačega“ sebi prigrabili, priča o nekakvim „starim pravicama“. Prestanak turske okupacije 1685. godine označio je period velikog rasula i meteža; tada je lov u mutnom bio glavna moda. Republika Venecija je uspostavila kakav-takav red tek 1725. kada je i katastar uređen.

Isto tako spominjao je did Ante kako rod Budiša nije „iste race“ kao i ostala prezimena u mjestu. Uistinu nema Budišića/Budiša na popisu družina bilo kojega zagorskog harambaše (kapetana). A većina današnjeg svijeta u Nevestu, Ceri, Unešiću, Koprni i Visokoj su potomci ratnika pod zastavama Mije Stipčevića-Perajice, Filipa Sunare ili Matije Nakića ili kasnijih pridošlica. Ali ne i rod Budiša starinom Budišića; oni su vjerojatno bili sa Rogozničanima. U Prestavci duždu od 23. studenog 1698. Rogozničani ističu, da su s oružjem sudjelovali u svim borbama u Dalmaciji, Albaniji, posebno u Sinju, Kaštel-Novom, Kninu i Čitluku.

Umjesto zaključka: odakle su zapravo Budiše iz Nevest-Cere?

Stipana Budišića (Budišu) nalazimo 1683 godine u Rogoznici. No pitanje je je li ta osoba onaj isti pok. Stipan otac Ivana Budišića u Nevestu 1711. Za to još uvijek nemamo nikakvih dokaza; tek nam stručno istraživanje obiteljskih stabala (genealogija) temeljeno na dokumentima rasutim po Šibeniku, Trogiru, Zadru, Splitu i Zagrebu i drugdje može dati točan odgovor. Pored te rogozničke („bodulske“) hipoteze, moguće su isto tako i „bosansko-hercegovačka“ kao i „autohtona“ hipoteza (no za njih imamo za sada još najmanje indicija). U svakom slučaju, svi podaci o lingvistici, geografiji i povijesnoj pojavi ovoga egzotičnog imena/prezimena navedeni ovdje u tekstu su temeljeni na znanstvenim izvorima. Ali oni ne odgovaraju definitivno na pitanje odakle su točno Budiše iz Nevesta i Cere kao i one iz Ježevića kod Vrlike (od kojih potječe i poznati političar Dražen Budiša). To tek treba činjenično utvrditi i eventualno biti spremni za nova iznenađenja koja svako pravo istraživanje uvijek sa sobom donosi. A dotle možete svojoj mašti dati krila čitajući ovaj tekst.

Spomenici i dokumenti s imenom Budiša

Panorama grada Bautzena u njemačkoj saveznoj državi Saksoniji (iznad) s tabelom na ulazu u grad (ispod).

Crkva sv. Marije u Nevestu (C) u kojoj se nalazi grob sa natpisom popa Bare Budiše:

Franjevački samostan iz 1458. u Kamporu (otok Rab) u kome se nalazi sarkofag sa natpisom utemeljiteljice samostana Magdalene Budrišić. U „Životu Magdalene Budrišića“ Ivan Tomko Mrnavić kaže: "Biše roda svoga zator jur vidila, / Puka harvatskoga razutje slišala, / Pod Turci Bosnu svu biše oplakala,  / Hercega daržavu zgubljenu jadala…":

Glagoljski zapis popa Martinca iz 1495 godine sa spomenom fratra “Franko imenom Budišić, plemenom Mogorović”:

Bilig iz Cere sa zagonetnim natpisom (vjerojatno mješavina grčkih, glagoljskih I gotskih slova) nađen blizu budišinih imanja (Bilige). Natpis osim religijskog može imati i “svjetovni” sadržaj; jedna je pretpostavka da označva “Tabudj” tj. izgubljeni kasnoantički gotsko-hrvatski grad (ili mjesto) poznato iz povijesnih izvora kao Tubnium/Tabunj/Tabudj/Tabia/Tambia/Timbia. Fotografiju crkve sv. Marije je ljubazno ustupio Mirko Matijaš.

Temeljna literatura:

1. K. Kosor: Drniška krajina za turskoga vladanja, KAČIĆ – Zbornik franjevačke Provincije Presvjetlog Otkupljenja, Tom XI, Split 1979, str. 125-194.
2. K. Stošić: Sela šibenskog kotara, Šibenik, 1940.
3. V. Kapitanović: Nevest, Župski ured Nevest, 1992.
4. J. Grbeša: Unešić i okolica kroz tisućljeća, Unešić, 1997.