Naši “beli meštri” – prije 400 godina

Jedan od rezultata Jelačićevog pohoda na Mađarsku 1848. godine bio je i povrat nekih važnih kulturno-povijesnih spomenika iz Pešte u Hrvatsku. Među njima zauzimaju istaknuto mjesto stare isprave, koje od tada čuva Hrvatski državni arhiv u fondu pod nazivom “Neoregistrata acta” (Novopopisani spisi). Tu se nalazi i urbar iz 1567. g., popis podložničkih podavanja vlastelinstvu Donja Stubica. On nam, između ostalog, otkriva tko su bili mlinari u stubičkom kraju onih davnih dana uoči velike Seljačke bune 1573. godine.

U feudalnom društvu su dozvole za tri, očito unosna, posla – točenje pića, zatim“sječenje mesa” ili mesarski obrt, kao i za mlinarski – pripadale samom kralju. Vladar je to svoje pravo prenosio na velikaše i vlasteline, a oni su na svojim posjedima onda dozvoljavali – uz određenu taksu – rad gostioničarima, mesarima i mlinarima.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Majsecov mlin, ranije poznat kao Tomaškovićev mlin potok Reka, Hižakovec, Donja Stubica (obnovljen stari mlin).
Autor: Milivoj Tomašković

Prije četiri stoljeća mlinovi su u našim krajevima radili isključivo na vodeni pogon, a mljeli su pšenicu i heljdu. Za kukuruz Europa nije znala sve do 1519. g., kad je tu dragocjenu biljku dopremio iz Amerike u Španjolsku osvajač Meksika Fernando Cortes. U naše krajeve kukuruz je stigao preko Turske, pa su ga zato najprije nazivali turskom pšenicom. Popis najstarijih mlinara stubičkog kraja nastao je samo pola stoljeća nakon što je prvi kukuruz iskrcan u Europi. Zato možemo sa sigurnošću tvrditi da hrvatski mlinari tada još nisu znali za to zlatno zrno, koje će kasnije postati dragocjenom hranom našeg seljaka, ali i njegove stoke.

Popis pokazuje da je stubičkom vlastelinstvu 1567. g. pripadalo 18 vodenica na Toplici, Slanom potoku, Reki, Vidaku, Bistri i Krapini. Njih su na rijeci Krapini držali Šimun Ostrešić, Mijo Cevenić i Urban Ribarić. Svaki od njih bio je dužan u ime mlinarine vlastelinstvu platiti 15 banskih denara i 4 beča, a u naturi predati jednog kopuna (tovljenog pijetla). Na potocima, koji su donosili vodu s Medvednice u Stubičko polje, kapacitet vodenica bio je manji nego na Krapini. Zato su mlinari na stubičkim potočarama plaćali i nešto manju mlinarinu – od 10 banskih denara i 4 beča godišnje, uz obaveznog kopuna.

Tko su bili ti naši bijeli meštri?

Na potoku Toplici vodenicu je držao Demeter Klanjčić, a na Slanom potoku Blaž Breber, Grga Ilinić, Ambroz Mernković, Andrej Ruk i Mato Đurđević. Na Reki su popisani mlinari Tomo Ceven, Tomo Hočić, Martin Bezjek, Ivan Hlandripet i Blaž Lačen. Na potoku Vidaku, koji je dijelio stubičko vlastelinstvo na gornju i donju sučiju (općinu), mljele su vodenice Petra Ljubića, Mate Špičeka i njegova imenjaka Tuteka. Na rječici Bistri taj posao je obavljao Juraj Belinić.

Kao i drugi obrti onog vremena, mlinarski obrt po pravilu se generacijama prenosio s oca na sina. O tome ćemo i za mnoge stubičke mlinare naći potvrdu u jednom drugom dokumentu, koji se također čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Preveo ga je i protumačio g. Branko Vujasinović, diplomirani inženjer geodezije i istaknuti povjesničar hidrotehnike u Hrvatskoj. To je popis svih mlinara Zagrebačke županije iz 1750. g. U ono vrijeme dvorska politika carice Marije Terezije otvarala je put tzv. merkantilizmu, ekonomskoj politici koja je favorizirala trgovački kapital. Završavajući eru velikih ratova protiv turske carevine, Beč se okrenuo traženju puteva za izvoz žita iz Mađarske, Slavonije i Srijema na europska tržišta. Može se pretpostaviti da je, u sklopu tih zamisli, Beč poželio snimiti kapacitete mlinova i u Hrvatskoj.

Popis mlinova u Zagrebačkoj županiji daje nam podatke i o mlinarima, koji su 1750. g. radili na stubičkim tekućicama – Slanom potoku, Reki, Pinji, Vidaku i Bistri. Popis je zanimljiv jer poimenično navodi i vlasteline, kojima su stubički mlinari bili podložnici. Time dokument svjedoči kako se veliko Stubičko vlastelinstvo, koje se u doba Gupčeve bune nalazilo u rukama isključivo dvojice gospodara, Tahyja i udovice Henningh, tijekom dvaju stoljeća usitnilo na mnogo manjih.


Majsecov mlin, video, Youtube. Autor: crofilm0

Godine 1750. na Slanom potoku mlinove su držali Stjepan Bočkaj, Juraj Hergol i Petar Čulig – podložnici baruna Sermagea. Do njih je mljeo Juraj Đurđević, kmet vlastelina Ignaca Domjanića, pa Tomo Novina, kmet podžupana Sajića, zatim i trojica kmetova župnika iz Gornje Stubice – Petar Pavalić, Andrija Bačan i Petar Petrović, te kmet grofa Oršića Franjo Macak. Kako se vidi, broj vodenica na Slanom potoku se kroz dva stoljeća udvostručio.

Na potoku Reki vodenice su držali kmetovi Ignaca Domjanića Juraj Tomašković, Stjepan Hučić, Petar Bezjak u kompaniji s drugim Stjepanom Hučićem, pa Mijo Lasec, kmet vlastelina Ilijašića i Oršićev kmet Josip Landripet. Na potoku Pinji mlinar je bio kmet “gospodina Brackača” (Bradača?) Stjepan Ozimec, a voda Vidaka pokretala je vodenicu Domjanićevog kmeta Jurja Mlinarića. Do njega su se okretali žrvnjevi u mlinu Pavla Tesle, kmeta Ilijaševićevog, pa Sermageovih podložnika Mije Šturlana, Jurja Kapuste i Ivana Sekača, te Patačićevog kmeta Petra Rihtara, Oršićevog podložnika Grge Kišura i Jakoba Gospočića, koji je bio kmet podbana Raucha. Tu su podložnici podžupana Sajića bili mlinari Petar Habjanec, Andrija i Juraj Klenkar, Mijo Pilski i Andrija Špiček. Istom vlastelinu pripadao je na potoku Bistri mlin Mije Kneza, a podbanu Rauchu bili su podložnicima mlinari Mato Knez, Ivan i Mato Turk, kao i Juraj Belinić. Barun Sermage imao je mlinare Tomu Franju i Franju Sokola, grof Oršić Ignaca Lončara, a “gospodin poručnik Matačić” Petra Voriha.

Do brašna za fašničke kolače potomci svih navedenih “belih meštrih” doći će danas tako, da ga kupe u trgovini. Malo će koji među njima znati da su se obitelji Belinića, Špičeka, Landripeta, Bezjaka, Hočića/Hučića, Đurđevića i Klenjčića/Klenkara najmanje dvije stotine godina bavile mlinarstvom na vodenim tokovima oko naše Stubice.

Mladen Paver

Rodoslovnim se istraživanjima bavi od 1994. godine. Osim vlastitog obiteljskog rodoslova istraživao je najstarije tragove oko šest stotina naših prezimena i njihove migracije. Izradio je 30 rodoslovnih stabala, "visine" od 200 do 350 godina. Radi na datoteci izvora naših prezimena (dosad prikupio oko 14.000), s težištem na dokumentima s prostora Banske Hrvatske XVI st. Osim domaćih arhiva, oslanja se na zbirke državnih arhiva u Budimpešti i Grazu. Pripremio je za tisak priručnik za rodoslovnog istraživača "Pred zagonetkom obiteljskog stabla" s dodatkom "Vježbe iz antroponimije", uz pozitivne recenzije dvojice naših akademika.

4 komentara

  1. „Beli meštri“ prije 400 g G . Mladen Paver opet nas je podario jednom lijepom pričom iz naše zagorske povijesti. Neumoran istraživać, savjetnik i učitelj bar što se tiče Hrvatskog zagorja, ali i ostalih dijelova Hrvatske. Sjetite se samo opisa i popisa starih prezimena objavljenih na stranicama našeg društva ali i u drugim publikacijama na pr.: u Tabor, Tuhelj, Zlatar ,Klanjec Zabok i mnogih drugih. Svima nama koji istražujemo svoja porijekla po Hrvatskom zagorju bila su to obavezna polazišta. Tako je i meni pomoglo u istraživanju Tomaškovića od Varaždina pa do Stubice, Velikog Trgovišta i dalje, ali i predaka mojih djedova i baka: Carek-Sviben Martinci kraj Zlatara, Šimunčići iz Klanjca, Zajeci iz Varaždina.

    U ovom lijepom i korisnom članku o mlinarima stubičkog kraja g . Paver naveo je i mlinara Juraja Tomaškovića na potoku Reka, (mislim da je selo Hižakovec) 1750. g. Našao sam podatak da je na potoku Reka bilo 7 mlinova (spominje se to i u oficijelnom Prostornom planu grada Donja Stubica). Jedan od njih je obnovljen i danas se u Turističkom vodiču spominje kao Majsecov mlin a nekada se prikazivao kao Tomaškovićev mlin. Majseci bi trebali biti nasljednici. U članku se pojavljuje film (YouTube, snimio http://www.crofilm. Majsecov mlin-Donja Stubica) Inače to nisu jedini podaci o Tomaškovićima ovog Gupčevog kraja. Marko Marković spominje u svojoj knjizi o Hrvatskom zagorju Tomaškovića iz 1669. U knjizi " Dvorac Golubovec u Donjoj Stubici" navedeni su Stjepan i Andrija Tomašković oko 1700. Naravno ti Tomaškovići vjerojatno nemaju veze s mojim precima iz Varaždina. Još jednom sve čestitke i hvala na članku.

    Milivoj Tomašković

  2. rodoslovac says:

    Sjajan članak o mlinovima! Čestitam.
    No, htio bih upozoriti na dvije stvari:
    • Spominjani potok Pina je zapravo Pinja ali se latinskom grafijom pisalo samo sa slovom n a ne s nj. Potok Pinja je granica između Dubovca i Selnica, gornjostubičke i bistričke općine i župe
    • Prezime Klenjčić je Klanjčić i bili su naseljeni u Modrovcu, Samcima itd.

  3. Robert Gospocic says:

    Postovani gospodine Paver,

    rado bi Vam se obratio sa jednim upitom. U clanku se spomene moje prezime Gospocic (vidi … Jakoba Gospočića, koji je bio kmet podbana Raucha). Vec me dugo proganja porjeklo mog prezimena. Citao sam u knjizi Mirka Markovica (Stanonvnistvo Hrvatskog Zagorja) da je to prezime u 17. stoljecu stiglo iz Slavonije u Zagorje. Ustanovio sam, da u mjestu Resetari (Zapadna Slavonija) postoji velika koncentracija tog prezimena van Hrvatskog Zagorja i Zagreba. Dali bi to mjesto moglo biti izvor porjekla? Mozda imate neka daljnja saznanja ili savjet kako vise saznati?

    Hvala Vam puno na trudu i znanju koje tako sirokogrudno sa nama djelite na ovom portalu!!

    Moje postovanje

    Robert Gospocic

  4. Đuro says:

    Poštovani,gospodin Paver je preminuo 2017.godine.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.