Jović je i učestalo hrvatsko prezime

Prezime Jović ima 3027 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 97. hrvatsko prezime.

Jovića je najviše: u Zagrebu (173 obitelji, 392 duše), Jovićima pokraj Ražanca-Zadar (77, 243), Gornjim Vinjanima pokraj Imotskog (52, 205), Zadru (60, 182), Rijeci (60, 137), Splitu (46, 135), Makarskoj (35, 96), Dubrovniku (19, 63), Dugim Njivama pokraj Vrgorca (21, 57), Borovu 19, 56).

Kako dio srpskih autora ne može zatajiti činjenicu da je Jović i učestalo hrvatsko prezime, kod njih slijedi dodatak „o Jovićima pokatoličenim pravoslavcima, sada Hrvatima katoličke vere.“

U načelu prezime je Jović izvedeno od imena Jovo, oblika u Srba posve udomaćenog imena Jovan, ustvari prilagođenice biblijskog imena hebrejskog podrijetla, koje je najprije glasilo Yehohanan, pa je stezanjem nastalo Yohanan (Yoh ili Yahveh = Bog, hanan = milostiv; grčki Ioannes, latinski Johannes) sa značenjem Bogu mio, Bogom dan, dar Božje milosti.

Grčki oblik Johaannes stigao je među Hrvate Srbe kao Joan: grčko „j“ (jota) dalo je „i“, pa je nastalo Ioan, ali je istodobno da bi se izbjegao hijat (zijev) umetnut glas „v“ pa je nastao oblik Ivan; i ime Jovan postalo je od grčkog Ioannes: grčka jota ostala „j“, a između „o“ i „a“ umetnuto je „v“.

Zanimljivo je spomenuti da je u Srba u srednjem vijeku u narodu korišteno ime Ivan, dok je ime Jovan rabilo samo svećenstvo i koristilo se na freskama. „Tako napr. podsjeća onomastičar M. Niškanović, na dečanskom vlastelinstvu u 14. veku nalazimo ime Ivan i od njega izvedenice: Ivanko, Ivaniš, Ivanović, Ivanša, Ivoje, ali ne nalazimo ime Jovan ni njegove izvedenice. Kasnije se Jovan širilo u narodu pa je danas jedno od najčešćih srpskih imena, a prezime Jovanović ulazi u red najčešćih srpskih prezimena. Dok se danas kod pravoslavnih koriste Ivan i Jovan, katolici priznaju samo ime Ivan.“ [1]

Iako su imena Ivan i Jovan odnose na istog sveca, u Srba su to i danas dva različita imena. M. Niškanović navodi zanimljiv primjer iz Tršića, rodnog mjesta V. S. Karadžića, gdje je Jovan Starčević (hic!), koji je živio u 19. stoljeću, imao dvije kćeri Ivanu i Jovanu, a za to postoje i suvremene potvrde.

Dakako prezime Jović nastalo od imena hipokoristika Jovo, dok je od njegova pandana Ivo postalo prezime Ivić, kako kod Hrvata tako i kod Srba.

Evo kako je nastalo prezime je Jović u Hrvata čakavaca?

Podsjećamo latinski oblik hebrejskog imena Johannes u Hrvata zaživjelo u obliku Ivan, a u susjeda im Talijana kao Giovanni, što se čita i izgovara Đovani. U Dalmaciji se nerijetko talijanski oblik rabio bez onog krajnjeg "i", dakle Giovann = Đovan. Kako se sve to zbivalo na čakavskom području, u čijim se govorima glas "đ" zamjenjuje s glasom "j" (međa < meja, mlađi < mlaji, slađi < slaji, pređa < preja, rođen < rojen), pa umjesto Đovan ili Đovana Hrvati čakavci to talijansko ime izgovaraju Jovan i Jovana, s naglašenim zadnjim, a ne kao u štokavskim govorima prvim slogom. Dakako kako je god od štokavskog Jovan moglo nastati prezime Jović, tako je od čakavskog Jovan (umjesto Đovan) moglo nastati prezime Jović ali us spomenuti akcent.

Jovići
Selo Jovići, naselje u sastavu Ražanca, u Zadarskoj županiji.

Starina Jovića zadarskog područja, koji su izvorni Hrvati katolici, je selo Jovići u općini Ražanac pokraj Zadra, u kojem prema popisu iz 2001. godine od ukupno 420 stanovnika, njih više od polovice, 243 duše imaju prezime Jović. U Ražancu se Jovići upisuju u maticama od 1608. godine, dakle od početka njihova vođenja.

Jedan od starijih spomena prezimena sačuvan je u maticama župa Novigrad i Ražanac, u kojima je 14. veljače 1662. godine upisano svih 15 poginulih Hrvata u boju s Osmanlijama na Otresu, u Ravnim kotarima, među kojima su i dvojica Jovića: Maraš i Grgo [2]

Od ražanačke grane tog roda najistaknutiji je Iveško Jović, koji je 1684. godine, dakle na početku Bečkog rata, postavljen za kapetana Ražanca, a izravno je podređen ravnokotarskom serdaru Stojanu Jankoviću. Kao osamdesetogodišnjak Iveško je Jović i 1699. godine obavljao dužnost kapetana Ražanca, a to pak znači da je rođen 1619. godine. Pisani tragi o Ivešku Joviću sačuvan je još i i iz 1675. i 1678. godine.[3]

Njegova junaštva opjevao je i fra Andrija Kačić Miošić u Razgovoru ugodnom naroda slovinskog:

…ništa manje Joviću Iveško
silni junak od Kotara ravna;
na vojsci je Jović ostario,
svitlu sablju krvcem napojio.

Na zadarskom području popis iz 2001. godine zatekao je Joviće u 13 naselja tog dijela Hrvatske sa 158 obitelji i 489 duša, a najviše ih je: u Jovićima pokraj Ražanca (77 obitelji, 243 duše), Zadru (60, 182), Starigradu pod Velebitom (9, 32) itd.

Jovići pak iz Vinjana pokraj Imotskog drukčijeg su krvnog podrijetla: nastali su od roda Matijaševića sa starinom u Rakitnu pokraj Posušja: u zbjegu Vinjančana ispod Zadvarja 1686. godine zabilježena je i dvočlana obitelj Ivana Matijaševića rečenog Jović.

Četrdesetak godina kasnije iz venecijanski zemljišnik iz 1725. godine svjedoči da je obitelj Ivana Matijaševića rečenog Jovića u međuvremenu postala 23-člana obiteljska zadruga, kojoj su mletačke vlasti u Vinjanima dodijelile kuću i 45 kanapa zemlje.[4]

Nekadašnji vinjanski Matijaševići s novim prezimenom Jović upisani su u matične knjige sredinom 18. stoljeća: u sačuvanoj matici krštenih župe Imotski, kojoj su tada pripadali Vinjani, Jovići su upisani 23. kolovoza 1743. Godine, kad je kršten Ante Jovića Mijin,[5] a u matici krštenih samostalne župe Vinjani 20. kolovoza 1752. godine upisano je krštenje Petronila Jović.[6]

U vinjanskim maticama susreću se u cijeloj drugoj polovici 18. stoljeća, a ponekad i s dvoriječnim prezimenima: Jović-Bešlić, Jović-Čukić ili pak Koluk-Jović? [7]

Vinjanski su Jovići bili i izravni sudionici u družini posljednjeg hrvatskog hajduka Andrijice Šimića, pa su ih čak četvorica zajedno sa Šimićem osuđena u Splitu u srpnju 1871. godine: Ante Jović rečeni Čukić dobio je 18 godina stroge tamnice (umro je u koparskom zatvoru), Marijan Jović pokojnog Ante, šezdesetogodišnjak, osuđen na 17 godina tamnice; njegovi sinovi 17-godišnji Ante na tri mjeseca i 26-godišnji Mate na osam mjeseci zatvora.[8]

Pripadnike te grane imotskih Jovića popis iz 2001. godine je zabilježio u četiri naselja sa 67 obitelji i 252 duše: u Gornjim Vinjanima (52 obitelji 205 duša), u Donjim Vinjanima (2, 4), Imotskom (12, 40) i Medovdocu (1, 3).

Vinjanski Jovići selili su za ono doba u daleke krajeve: primjerice u selu Velika pokraj Dervente (sjeverna Bosna) u maticama istoimene župe 1782. godine upisana udovica “Antonija Jović iz Vinjana”; ta je osoba zabilježena i 1813. godine s pripomenom da je “od Posušja”,[9] što također podrazumijeva Vinjane. Četrdesetak godina ranije, u popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine upisana je u selu Prosena pokraj Dervente (tada župa Velika) 19-člana obitelj Marka Jovića.[10]

U popisu pak biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine pripadnici tog roda zabilježeni su i u selu Žabljak pokraj Teslića, tada župa Komušina: devetočlana obitelj Nikole Jovića.[11] Vinjanski Jovići, dakle, nastali su od Matijaševića, a Jovići iz Aržana (Imotska krajina) drukčijeg su krvnog podrijetla: njihovi su preci doselili sa zadarskog područja. Naime nakon oslobođenja Imotske krajine od Turaka 1717. Godine stigao je u tada pogranično Aržano Jović, mletački službenik na graničnom prijelazu, gdfje se i oženio djevojkom iz susjedne Tijarice.[12]

Od te grane je i Josip Jović, sin Filipov i Marin, iz Aržanog, prvi pali Hrvat u Domovinskom ratu. Taj je hrvatski vitez poginuo na Plitvicama na Uskrs 1991. godine.

Prema popisu iz 2001. godine Jovići te grane žive u Aržanu sa četiri obitelji i , devet duša.

Što se pak tiče Jovića u Vrgorskoj krajini, godine 1780. spominje se Petar Jović.[13] Istih su korijena i Jovići Makarskog primorja i Neretve.

Na vrgorsko-makarskom prostoru i u Neretvi Joviće je popis 2001. godine zatekao u 14 naselja s 84 obitelji i 244 duše.

Najviše ih je: u Makarskoj (35 obitelji, 96 duša), Dugim Njivama (21, 57), Dragljanima (8, 15), Pločama (4, 14), Ravči (3, 13), Vrgorcu (2, 10) itd.

Jovića ima i u Vrlici, kako Hrvata katolika tako i Srba pravoslavaca, a ovi prvi javljaju su u austrijskom zemljišniku 1830. godine (obitelj Jakova Jovića).[14]

U Cetinskoj krajini Joviće je popis iz 2001. godine zabilježio u četiri naselja sa šest obitelji i 12 duša: Kosorima (tri obitelji, pet duša), Donjem Biteliću (1, 2), Sinju (1, 3), Trilju (1, 2).

Prezime Jović zabilježeno je u Šibeniku 1608. godine.[15]

Popis iz 2001. godine zatekao je Joviće na šibenskom području u šest naselja s 14 obitelji i 32 duše: u Šibeniku (sedam obitelji, 13 duša), Jezerima na Murteru (1, 4), Podglavici pokraj Rogoznice (1, 3), Primoštenu (1, 1), Prvić Šepurini (2, 4), Tribunju (2, 7).

Što se tiče Jovića na dubrovačkom području, oni su hercegovačkog podrijetla, iz Zavale na Popovu polju. U maticama župe Dubrovnik ubilježena je 1802. godine smrt 24-godišnjeg Vuka Jovića, doseljenika iz Hercegovine.[16]

Na dubrovačkom području popis iz 2001. godine zatekao je Joviće u devet naselja s 32 obitelji i 101 dušom: u Dubrovniku (19 obitelji, 63 duše), Cavtatu (1, 1), Čelopecima (1, 3), Čibači (2, 7), Lopudu (1, 4), Majkovima (1, 2), Novoj Mokošici (4, 11), Trpnju (2, 7); Blatu na Korčuli (1, 3).

Drniški su Jovići pravoslavne vjere a nastali su od roda Milovića ili Milojevića: 1760. godine zabilježeni su Nikola Milović rečeni Jović i njegov sin Todor, upravitelj pravoslavne crkve u Drnišu; 1769. godine u drniškim maticama upisan je pravoslavac Marko Jović kao kum drniških rimokatolika, a u istom svojstvu 1791. godine spominje se Marko Milojević rečeni Jović (možda ista osoba).

Na drniško-kninskom području Jovići prema popisu iz 2001. godine prebivaju u četiri naselja šest obitelji i 11 duša: u Drnišu (dvije obitelji, tri duše), Kninu (1, 1), Riđanima pokraj Biskupije (2, 4), Žagroviću (1, 4).

Najkraće: u 70 dalmatinskih naselja prema popisu iz 2001. godine živi 415 Jovića obitelji s 1250 duša, što je mnogo više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Prezime je Jović u Hrvata katolika bilo veoma rašireno, ne samo u Imotskoj i Vrgorskoj krajini, već i u susjednim hercegbosanskim krajevima, o čemu svjedoči i popis bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine: na livanjskom području u selu Prisapu dvije obitelji Mijina s 11 i Martinova sa šest duša i u selu Prologu šestočlana obitelj Mate Jovića; na duvanjskom području u Eminovu Selu pokraj Tomislavgrada obitelj Joze Jovića (12) i u Sarajlijama obitelj Jure Jovića (4); na posuškom području u Rakitnu obitelj Ivana Jovića (14) i u Viru obitelj Pave Jovića (10); u Proseni pokraj Dervente 19-člana obiteljska zadruga Marka Jovića.[17]

Kako god su vinjanski Jovići nastali od Matijaševića, slično se dogodilo i s još jednom granom današnjih hercegovačkih Jovića, koji su postali od Kolića nekoć Klemića iz Bijelog Polja poviše Mostara. Njihovi potomci danas žive u Trebižatu (zaselak Lazine) i u Višićima pokraj Čapljine.

Naime u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Brotnju (danas prostor općine Čitluk) zabilježena su obitelji dvojice braće, sinova Luke Klemića starijeg iz Bijelog Polja: mlađi Luka Kolić nekoć Klemić u Paoči s devet i Ilija Klemić u Blizancima s četiri duše u obitelji.[18]

Klemići su u Blizancima zadržali prezime, dok su potomci Luke Kolića nekoć Klemića najprije imali obiteljski nadimak Jović, koji je oko 1830. godine, kad su iz Paoče preselili u Trebižat, postao i njihovo jedino prezime (prvi s prezimenom Jović upisan je Frane, stariji sin Lukin, rođen 1830. godine). U Višiće iz Trebižata preselio je Jure Jović Matin, koji je sa suprugom Ružom rođenom Ivanković imao dva sina: Matu (1883) i Marka (1891).[19]

Joviće u 18. stoljeću nalazimo i u Italiji (Moliški Hrvati). U matici umrlih u samostanu Svete Lucije u Mundmitru iz 1702. godine upisano je uz prezimena Papić (Papiccio), Jurić (Jurici), Grgurić (Gorgolizza), Blasceta (Blažetić) i prezime Jović (Joviccio).[20]

Jovići pretežito pravoslavne vjeroispovijesti zabilježeni su na slavonskom i bjelovarskom području: godine 1698. u Podvorju pokraj Daruvara obitelj Zlage Jovića; u Rakitovici pokraj Donjeg Miholjca obitelj Petra Jovića; godine 1736. u Slatini obitelj Save Jovića; u Pasikovcu pokraj Požege obitelji Stevana i Filipa Jovića; u Klokočevcu pokraj Našica obitelj Marijana Jovića; u Donjem Obriježu pokraj Pakraca obitelj Nikole Jovića; u Kipu pokraj Pakraca obitelj Tome Jovića;[21] godine 1698. godine zabilježeno je i modificirano prezime Jovićis: u Bodegraju pokraj Nove Gradiške obitelj Jovana Jovićisa i u Lađevcu obitelj Vuice Jovićisa; godine 1730. u Slavonskom Šamcu na dužnosti župnika bio fra Jakov Jović.[22]

U 84 naselja pet slavonskih županija popis iz 2001. godine zabilježio je 236 Jovića obitelji s 553 duše.

Ovom prigodom izdvajamo samo naselja s 10 i više Jovića: u Borovu (19 obitelji, 56 duša), Donjem Miholjcu (3, 10), Đakovu (12, 27), Našicama (4, 11), Orahovici (8, 23), Osijeku (25, 53), Posavskim Podgajcima (2, 10), Satnici Đakovačkoj (2, 10), Slavonskom Brodu (6, 11), Vinkovcima (17, 43), Vukojevcima (4, 14), Vukovaru (16, 35), Županji (3, 10).

I na zagrebačkom području Jović je učestalo prezime, pogotovo otkako su mu u drugoj polovici 20. stoljeća brojnost „ojačali“ doseljeni Jovići iz banjalučkog kraja. U 24 naselja tog područja popis iz 2001. godine zabilježio je 221 Jovića obitelj s 518 duša. Najviše ih je: u Zagrebu (173 obitelji, 392 duše), Velikoj Gorici (6, 18), Dugom Selu (4, 13), Sesvetama (5, 12), Samoboru (5, 10) itd.

Jovići rado žive i na istarsko-primorskim prostorima: u 40 naselja tog područja žive 122 Jovića obitelji s 342 duše. Najviše ih je: u Rijeci (60 obitelji, 137 duša), Puli (20, 44), Labinu (6, 17), Malom Lošinju (6, 14), Ćikovićima (3, 13) itd.

Literatura:

  1. M. Niškanović, Srpska prezimena: značenje, rasprostranjenost, poreklo porodica, Beograd 2004., str.. 112.
  2. B. Desnica, Istorija kotarskih uskoka (I. i II.), Beograd 1950. i 1951., str. 106-107.
  3. Isto, str. 183., 198., 200., 226. i 350.
  4. S. Kovačić, Obitelji iz imotski i radobiljskih sela u zbjegu u selima ispod Zadvarja godine 1686., str, 69-88; Imotski zbornik, Imotski 1982. Godine ; Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1725. godine za naselje Vinjani (Imotska krajina)
  5. Državni arhiv u Zadru, Matica krštenih župe Imotski, knjiga I. (1731-1761)
  6. Državni arhiv u Zadru, Matica krštenih župe Vinjani, knjiga I. (1750-1813)
  7. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1982., str. 305.
  8. M. Milas, Hrvatski narodni junak Andrijica Šimić, Split 1996., str. 121.
  9. A. Zirdum, Prezimena katolika plehanskog kraja od 1760. do 1810. godine , str. 97; Monografija Plehan, Plehan 1987.
  10. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962., str. 61.
  11. Isto, str. 189.
  12. Opširnije u mojoj knjizi Hrvatski rodovi u župi Vinjani, Split-Vinjani 2006., str.138-143.
  13. V. Vrčić, Vrgorska krajina, Vrgorac 1972., str. 10.
  14. Opširnije u mojoj knjizi Podrijetlo hrvatskih rodova vrličkog područja, Vrlika 2003., str. 152. 
  15. I. Ostojić, Šibenska onomastika, III. nastavak, str. 310; Zbornik Kačić Split 1989/1990.
  16. M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje od potresa 1667. do pada Republike 1808. godine, Dubrovnik-Mostar 2003., str. 242.
  17. D. Mandić, op. cit., str. 19., 17., 28., 26. i 82.
  18. Isto, str. 121.
  19. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Čapljini i okolici, Čapljina 2003., str . 248. i 249.
  20. G. Romagnoli, Podrijetlo prezimena Moliških Hrvata u Mundmitru, http.//www. Mundmitr. It/hr/porijeklo-prezimena.7htm
  21. M. Marković, Slavonija. Povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002, str. 214., 527., 295., 453., 491., 501. I 502. 
  22. A. Zirdum, op. cit., 168., 175. i 287.

Možda vam se svidi

1 komentar

  1. DRAGAN says:

    Na području Travnika postojali su Jovići do ovoga rata, a postoji groblje gdje datira spomenik iz 1678. godine, kameni, već skoro uništen od vremena

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *